Poslovni broj: Gž R-236/2018-2

Poslovni broj: Gž R-236/2018-2

 

 

U   I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz K., zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Povjerenstvo za odlučivanje sukoba interesa, Zagreb, OIB: 60383416394, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja diskriminacije i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 10 Pn-107/2016-18 od 8. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 18. listopada 2018.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 10 Pn-107/2016-18 od 8. prosinca 2017.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da se tuženik Republika Hrvatska, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa oglušilo na Zahtjev tužiteljice M. H. za davanjem mišljenja o statusu direktora Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka i pitanja da li je isti državni dužnosnik i obveznik dostave imovinske kartice u smislu Zakona o sprečavanju sukoba interesa, a potom je protiv tužiteljice M. H. pokrenuo postupak u kojem je donio Odluku SI-19/13 kojom je tužiteljici naložio razrješenje situacije sukoba interesa i kaznio ju novčanom kaznom u iznosu od 7.000,00 kn, čime je povrijedio njezino pravo na jednako postupanje na osnovi društvenog položaja, u odnosu na osobe istog društvenog položaja kao i tužiteljica.

 

II. Nalaže se tuženiku na ime nematerijalne štete isplatiti tužiteljici iznos od 90.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. ožujka 2016. po stopi od 8,14% godišnje,  dok će se u slučaju promjena, zakonska zatezna kamata obračunavat po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koju prosječnu kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena pa do isplate, i to:

-na iznos od 3.500,00 kn od 5. studenog 2013. pa do isplate,

-na iznos od 3.500,00 kn od 3. prosinca 2013. pa do isplate.

 

IV. Nalaže se tuženiku da Presudu kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje o svom trošku objavi u J. listu, V. listu i P. dnevniku, u roku od 15 dana.

 

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak.“

 

Odlukom o trošku obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku iznos od 6.750,00 kuna.

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači odnosno ukine. Zatražila je i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu tužiteljica kada smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Pobijana prvostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane prvostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa razlozima koji su na jasan i potpun način navedeni u prvostupanjskoj presudi.

 

Predmetnom tužbom tužiteljica  traži utvrđenje  diskriminacije, naknadu štete i objavu presude.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu direktora Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (u daljnjem tekstu: DAB) temeljem Ugovora o radu Direktorice Agencije od 1.  travnja 2012. sklopljenim s Upravom DAB-a,

 

- da je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) dopisom od 12. listopada 2012. zatražilo od tužiteljice kao dužnosnika dostavu imovinske kartice, kao i da je  tužiteljica 5. studenog 2012. Povjerenstvu dostavila imovinsku karticu, te istovremeno pozivom na odredbu članka 6. Zakona o sprječavanju sukoba interesa („Narodne novine“ broj 26/11, 12/12, 126/12, 48/13 i 57/15, u daljnjem tekstu: ZSSI-a) od Povjerenstva zatražila mišljenje o statusu direktora DAB-a i pitanje je li ista državni dužnosnik i obveznik dostave imovinske kartice u smislu ZSSI-a, na koji upit Povjerenstvo nije odgovorilo,

 

- da je Povjerenstvo 6. ožujka 2013. pokrenulo upravni postupak protiv tužiteljice zbog kršenja odredbi ZSSI-a, te je 20. lipnja 2013. donijelo Odluku broj: … kojom je utvrdilo da je tužiteljica kao direktorica DAB-a uz istovremeno obavljanje funkcije predsjednice nadzornog odbora trgovačkog društva S. H. d.d. i obavljanje funkcije predsjednice nadzornog odbora trgovačkog društva C. b. d.d. povrijedila članak 14. stavak 1. ZSSI-a, te je tužiteljici izrečena sankcija u iznosu od 7.000,00 kn koja će trajati 2 mjeseca i izvršit će se u dva jednaka mjesečna obroka, a tužiteljici je uz navedeno i naloženo da u roku od 30 dana od primitka Odluke razriješi situaciju sukoba interesa, odnosno podnese ostavke na funkcijama predsjednika nadzornog odbora u društvima C. banka d.d. i S. H. d.d.,

 

- da je ova odluka javno objavljena u svim najtiražnijim elektronskim i tiskanim medijima u Republici Hrvatskoj, uključujući J. list, V. list i dr.,    

 

- da oglušivanjem na njezin zahtjev za davanje mišljenja o statusu direktora DAB-a i upit je li ista državni dužnosnik i obveznik dostave imovinske kartice u smislu ZSSI-a, te potom pokretanjem navedenog upravnog postupka i donošenjem upravnog akta kojim je naloženo tužiteljici razrješenje situacije sukoba interesa uz novčanu kaznu u iznosu od 7.000,00 kuna, Povjerenstvo nije povrijedilo pravo tužiteljice na jednako postupanje na osnovi društvenog položaja, u odnosu na osobe istog društvenog položaja kao i tužiteljica, a niti joj je prouzročilo štetu povredom prava osobnosti na duševno zdravlje, čast, ugled i dostojanstvo,

 

- da je tužiteljica sporni dopis od 5. studenog 2012. dostavila Povjerenstvu kao popratni dopis uz podneseno izvješće o svom imovinskom stanju u predmetu u kojem je tužiteljica pozvana na podnošenje izvješća,

 

- da njezin dopis dakle, nije zaprimljen kao poseban zahtjev za davanje mišljenja Povjerenstva, te da je u prethodnom dopisu koje je dostavilo tužiteljici, Povjerenstvo već obavijestilo tužiteljicu da je smatra dužnosnicom, a zbog čega ju je i pozvalo na podnošenje izvješće o imovinskom stanju,

 

- da je shodno članku 6. ZSSI-a Povjerenstvo dužno dati obrazloženo mišljenje samo na onaj zahtjev dužnosnika koji je u dvojbi je li neko njegovo ponašanje u skladu s načelima javnih dužnosti, dok eventualna dvojba osobe koja obnaša neku od dužnosti iz članka 3. ZSSI-a, a o njegovom statusu kao obvezniku postupanja sukladno ZSSI-u je riješena već samim člankom 6. ZSSI-a,

 

- da je Povjerenstvo zahtijevalo od tužiteljice dostavu imovinske kartice temeljem zakonskog ovlaštenja, pri čemu nije odlučno što je Dopis Povjerenstva od 12. listopada 2012. općenit, i što se prema navodima tužiteljice radi o cirkularnom dopisu upućenom više ljudi,

 

- da je po primitku navedenog dopisa tužiteljica i dostavila imovinsku karticu Povjerenstvu,

 

- da za ovu obvezu tužiteljice nije odlučno je li njen prethodnik na mjestu direktora DAB-a bio dužan dostavljati imovinsku karticu odnosno je li se smatrao dužnosnikom ili obnašateljem dužnosti u smislu odredaba ZSSI-a, 

 

- da je Zakonom o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka („Narodne novine“ broj 44/94, 79/98, 19/99, 35/00, 60/04, 177/04, 12/12.) propisano kako je Osnivač Agencije država koja jamči za obveze Agencije, a direktora Agencije imenuje i razrješava Vlada,

 

- da iz Ugovora o radu Direktorice Agencije od 1. travnja 2012. proizlazi kako je tužiteljica imenovana Direktoricom Agencije na sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj 2.  ožujka 2012., te je u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti direktorica samostalna i za svoj rad odgovara Vladi Republike Hrvatske,

 

- da je odredbom članka 3. stavak 2. ZSSI-a propisano kako se odredbe tog Zakona primjenjuju i na obnašatelje dužnosti koje kao dužnosnike imenuje ili potvrđuje Hrvatski sabor, imenuje Vlada Republike Hrvatske ili Predsjednik Republike Hrvatske, osim osoba koje imenuje Predsjednik Republike Hrvatske u skladu s odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, kao i da je odredbom stavka 3. tog članka propisano da se odredbe iz članka 8., 9. i 10. glave III., članka 42.-46. i članka 55. stavka 3. tog Zakona odgovarajuće primjenjuju i na rukovodeće državne službenike koje imenuje Vlada Republike Hrvatske na temelju prethodno provedenog natječaja,

 

- da se dakle, na tužiteljicu kao obnašateljicu dužnosti imenovanoj od strane Vlade Republike Hrvatske primjenjuje ZSSI, a u tom smislu Povjerenstvo je tužiteljici i dostavilo dopis od 12. listopada 2012. kojim je od nje kao dužnosnika zatražilo dostavu imovinske kartice, što je tužiteljica i učinila 5.  studenog 2012.,

 

- da ZSSI razlikuje tri kategorije osoba na koje se ZSSI odnosi: dužnosnike, obnašatelje dužnosti i rukovodeće državne službenike, pri čemu su dužnosnici taksativno navedeni u odredbi članka 3. stavak 1. (u 45 podstavaka), obnašateljima dužnosti podrazumijeva osobe koje kao dužnosnike imenuje ili potvrđuje Hrvatski sabor, imenuje Vlada Republike Hrvatske i Predsjednik Republike Hrvatske u skladu s odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (članak 3. stavak 2. ZSSI-a) te su  državna tijela u obvezi Povjerenstvu dostaviti popis ovih osoba, a u stavku 3. članak 3. određuje da se odredbe ZSSI-a o obvezi podnošenja izvješća o imovinskom stanju te podložnosti izrečenim sankcijama odnose i na rukovodeće državne službenike koje imenuje Vlada Republike Hrvatske na temelju prethodno provedenog natječaja i za koje je Vlada također u obvezi dostaviti popis,

 

- da je  navedenim, krug obnašatelja dužnosti vezan za činjenicu da ih kao dužnosnike imenuje Vlada Republike Hrvatske, a kako je tužiteljicu na mjesto direktorice DAB-a imenovala Vlada Republike Hrvatske rješenjem od 22. ožujka 2012., te je kao čelnik tijela navedena na popisu osoba koje imenuje Vlada Republike Hrvatske (stanje na dan 27. ožujka 2013.), to je tužiteljica dužnosnik odnosno obveznik postupanja po odredbama ZSSI-a,

 

- da činjenica što tuženik nije odgovorio na pisani upit tužiteljice od 5. studenog 2012. nije dovela do nezakonitosti Odluke broj… i nije utjecala na rješavanje predmeta postupka je li tužiteljica obveznica postupanja po Zakonu o sprječavanju sukoba interesa budući se status dužnosnika u smislu odredbi ZSSI-a ne utvrđuje aktom (mišljenjem) iz članka 6. stavka 2. jer ovo mišljenje nije konstitutivni akt kojim se, temeljem odredbi ZSSI-a zasniva, mijenja ili ukida neko pravo ili obveza, već je smjernica i uputa za konkretno postupanje i ponašanje dužnosnika u slučaju dvojbe je li neko ponašanje dužnosnika u skladu s načelima javne vlasti,

 

- da status dužnosnika proizlazi iz Zakona, a ne iz mišljenja ili dopisa Povjerenstva,

 

-da obveza postupanja dužnosnika sukladno odredbama ZSSI-a počinje danom stupanja na dužnost, a ne kako to implicira tužiteljica, od primitka mišljenja Povjerenstva, jer isto nema konstitutivni učinak na obvezu postupanja sukladno Zakonu,

 

- da tužiteljica neosnovano povezuje pokretanje upravnog postupka s ne davanjem mišljenja na njezin upit,

 

- da je upravni postupak protiv tužiteljice pokrenut temeljem ovlaštenja iz članka 30. ZSSI-a, prema kojem je povjerenstvo ovlašteno i dužno u smislu odredbe stavka 1. navedenog članka pokrenuti postupak sukoba interesa i donijeti odluku o tome je li određeno djelovanje ili propust tužiteljice kao dužnosnika predstavlja povredu odredbi ZSSI-a,

 

- da podneseni zahtjev za davanje mišljenja ili eventualno dano mišljenje Povjerenstva ne otklanja odgovornost dužnosnika za počinjene povrede odredbi ZSSI-a,

 

- da ne davanjem mišljenja o statusu direktora DAB-a i odgovorom na pitanje je li državni dužnosnik i obveznik dostave imovinske kartice u smislu ZSSI-a, te potom pokretanjem postupka i utvrđenjem povrede ZSSI-a, tužiteljica nije diskriminirana u odnosu na druge dužnosnike, kojima je dan odgovor o njihovom statusu u formi mišljenja, čime nije osnovan ni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete temeljem odredbe članka 17. stavak 1. toč. 1., 3. i 4. Zakona o suzbijanju diskriminacije,

 

- da je pravomoćnom odlukom Povjerenstva od 20. lipnja 2013. od strane tužiteljice utvrđena povreda članka 14. stavak 1. ZSSI-a i izrečena sankcija u iznosu od 7.000,00 kuna, pa je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete (povrat tog iznosa) također neosnovan,

 

- da je na objavu navedene odluke Povjerenstvo bilo ovlašteno temeljem odredbe članka 45. ZSSI-a,

 

- da je stvarna nadležnost općinskog suda propisana odredbom članka 18. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

 

Na utvrđeno činjenično stanje, koje osnov ima u sadržaju dokaza provedenih u postupku, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice (članak 20. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, „Narodne novine“ broj 85/08 i 112/12, članak 7. stavak 4. Zakona o radu, „Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17).

 

Naime, u postupku nije utvrđena povreda tužiteljičinog prava na jednako postupanje tj. nije utvrđena nejednakost u postupanju motivirana nekom od nedopuštenih osnova diskriminacije, pa kako nije utvrđeno postojanje diskriminacije, to ne postoje ni pretpostavke  za usvajanje zahtjeva  za  objavom  presude.

 

Isto tako, kako tužiteljica nije žrtva diskriminacije, te nema  pravo  na naknadu  štete  prema propisima  koji  uređuju  obvezne  odnose,  tj.  prema  Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) odnosno ne ostvaruje pravo na zatraženu pravičnu novčanu naknade zbog povrede prava osobnosti.

 

S druge strane, što se tiče zahtjeva za naknadu imovinske štete u visini izvršene sankcije uskrate dijela neto plaće tužiteljice u iznosu od 7.000,00 kn, radi se o sankciji koja je izrečena i izvršena sukladno Zakonu, na temelju odluke Povjerenstva, koja je na temelju potvrđujuće presude Upravnog suda u Rijeci postala pravomoćna i izvršna, pa je tužbeni zahtjev neosnovan i u ovom dijelu.

 

U svezi žalbenih navoda je za navesti kako prema članku 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije stranka koja se poziva na diskriminaciju nije ju dužna dokazati sa stupnjem sigurnosti, već je dostatno da učini vjerojatnim da je do diskriminacije došlo. Ako ispuni taj uvjet navodni diskriminator dužan je dokazivati da diskriminacije nema. Ako ne dokaže sa stupnjem sigurnosti da diskriminacije nema tijelo koje vodi postupak dužno je uzeti da je pravo na jednako postupanje povrijeđeno.

 

U konkretnom slučaju prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koja žalbom nisu dovedena u sumnju, tuženik je sa stupnjem sigurnosti dokazao da diskriminacije po društvenom položaju nije bilo.

 

S obzirom na žalbene navode tužiteljice o njezinom pravu na naknadu štete za kazati je kako u smislu članka 11. Zakona o suzbijanju diskriminacije pravo na naknadu štete po odredbama tog Zakona ima samo žrtva diskriminacije.

 

Kao što je već rečeno tuženik je dokazao da u spornom razdoblju tužiteljica nije bila diskriminirana, a tužiteljica nije niti tvrdila, a niti dokazivala da bi postojala neka druga određena protupravna radnja tuženika kojom bi joj bila prouzročena šteta.

 

Što se tiče žalbene tvrdnje tužiteljice da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir njezine dokaze, valja upozoriti kako relevantne činjenice prvostupanjski sud utvrđuje prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, kako bi se moglo provjeriti da li ocjena provedenih dokaza izvršena po sudu prvoga stupnja ima pravnu i činjeničnu osnovu.

 

Kako je prvostupanjski sud, po mišljenju ovoga suda, bitne činjenice o kojima ovisi ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, utvrdio u cijelosti na način određen odredbom članka 8. ZPP-a, to paušalnim, neodređenim i neargumentiranim žalbenim navodima tužiteljica nije dovela u sumnju pravilnost ocjene dokaza izvršene po prvostupanjskom sudu i na osnovi nje utvrđenih relevantnih činjenica.

 

Odluka o parničnom trošku zasniva se na ispravno izvršenom obračunu i sukladna je odredbi iz članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer nije uspjela sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

 

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 18. listopada 2018.