- 1 -              Poslovni broj: Usž-1879/18-2

 

Poslovni broj: Usž-1879/18-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice S. M. iz S. B.,  koju zastupa opunomoćenica Ž. B., odvjetnica u S. B., protiv tuženika Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Z., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku,  O., radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2UsI-1144/17-10 od 27. veljače 2018. godine, na sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda Osijeku, poslovni broj: 2UsI-1144/17-10 od 27. veljače 2018. godine.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Osporenom prvostupanjskom presudom točkom 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za oglašavanjem ništavim ili poništenje rješenja tuženika Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-118-02/16-01/00587, urbroj: 533-25-17-0003 od 1. kolovoza 2017. Točkom 2. izreke odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora. Točkom 3. izreke nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku troškove upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00kn i to sve u roku od 15 dana, računajući od pravomoćnosti presude.

  Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije za pristup i bavljenje reguliranom profesijom stručnog suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila u predškolskim i školskim ustanovama te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama u Republici Hrvatskoj na temelju inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistra razredne nastave s defektologijom, stečene dana 12. srpnja 2014. na Sveučilištu/Univerzitetu H.-Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., B., H.-n. ž./K., B. i H. (broj: II-93/14).

Tužiteljica osporenu presudu pobija žalbom zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da se pri donošenju rješenja tuženik nije držao roka za donošenje pobijanog rješenja propisanog odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija niti je imao opravdani razlog za donošenje rješenja sa zakašnjenjem. Ističe da u obrazloženju presude nisu niti navedene odredbe materijalnog prava koje je sud primijenio odlučujući u sporu, a što je protivno članku 60. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima. Nadalje ističe da je zbog odbijanja dokaznog prijedloga saslušanja tužiteljice sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje u sporu te je izveo pogrešan zaključak u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Smatra da je takvo postupanje protivno i načelu izjašnjavanja stranaka prema kojem sud treba prije donošenja presude svakoj stranci dati mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora. Ističe da prvostupanjski sud u cijelosti ponavlja navode tuženika dok ne obrazlaže navode vezano za stečena prava temeljem rješenja Agencije za znanost i visoko obrazovanje te je protivno i načelu legitimnih očekivanja stranaka. Navodi da sud zanemaruje činjenicu da je već tri godine na neodređeno vrijeme zaposlena na radom mjestu učitelja edukatora rehabilitatora na temelju rješenja Agencije. Nadalje navodi da sud nije uzeo u obzir mogućnost nastanka štete za tužiteljicu niti je obrazložio iz kojih razloga nije moguće odrediti tužiteljici niti dopunske mjere iz članka 18. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija.

Predlaže ovom Sudu da uvaži žalbu, poništi prvostupanjsku presudu, otkloni nedostatke i sam riješi stvar te traži trošak sastava žalbe, uvećano za porez na dodanu vrijednost ukupno 3.906,25kn  kao i trošak sudskih pristojbi.

Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da rješenjem Agencije za znanost i visoko obrazovanje nije odlučeno o pravu tužiteljice na pristup i rad u reguliranim profesijama u Republici Hrvatskoj te da od pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji odnosno od 1. srpnja 2013. osobe koje se žele zaposliti na radnom mjestu odgojitelja, učitelja, nastavnika i stručnih suradnika u dječjim vrtićima i školskim ustanovama dakle u reguliranoj profesiji moraju prije zasnivanja radnog odnosa ishoditi rješenje o pravu na rad u reguliranoj profesiji.

              Žalba nije osnovana.             

            Prema ocjeni ovog Suda postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden je sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja rješenja tuženika, nakon čega je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, osnovano zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje tužiteljici inozemne stručne kvalifikacije za pristup i bavljenje reguliranom profesijom stručnog suradnika edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama u Republici Hrvatskoj sukladno odredbama Zakona o reguliranim profesijama i priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija (Narodne novine, 82/15.-dalje Zakon o reguliranim profesijama). 

Iz provedenih dokaza u upravnom postupku koje je prvostupanjski sud prihvatio na temelju ovlasti iz članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 20/10., 143/12.,152/14.,94/16.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17.) proizlazi da je tuženik sukladno članku 86. Zakona o reguliranim profesijama pribavio mišljenje stručnog povjerenstva za utvrđivanje odgovarajućih obrazovnih kvalifikacija klasa: 118-02/15-01/00193, urbroj: 533-25-16-0007 od 14. siječnja 2016. koje je, usporedbom studijskih programa koji je završila tužiteljica i odgovarajućeg studijskog programa u Republici Hrvatskoj, zaključilo da postoje bitne razlike koje se ne mogu otkloniti niti provedbom dopunskih mjera. Nadalje je pribavljeno i mišljenje Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, klasa:034-08/14-01/01, urbroj: 381-1-052-14-01 od 8. siječnja 2014. koje je zaključilo da su djelomične kompetencije edukacijsko rehabilitacijskog profila stečene na studiju koji je završila tužiteljica nedostatne za samostalno obavljanje edukacijsko rehabilitacijske djelatnosti.

Odredbom članka 86. stavka 7. Zakona o reguliranim profesijama propisano je da u slučaju kad nadležno tijelo utvrdi da postoje bitne razlike u stručnim kvalifikacijama kandidata koje se ne mogu nadoknaditi ni provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. ovoga Zakona, odbit će zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije.

Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio navedenu zakonsku odredbu i odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika. Iako tužiteljica smatra da postupak nije proveden na zakonit način, odnosno da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, takav prigovor nije osnovan jer je prvostupanjski sud proveo postupak u skladu s članom 86. Zakona o profesijama te je svoju odluku kao i tuženik utemeljio na pribavljenim mišljenjima koji su obrazloženi sa stručnog stajališta na način da su dani jasni razlozi zašto ne može ni dodatnim mjerama omogućiti tužiteljici da se udovolji zahtjevu. 

Žalbeni navodi tužiteljice da je već ishodila rješenje kod Agencije za znanost i visoko obrazovanje i da ima sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme također nisu odlučni. Pravomoćnim rješenjem Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, klasa: UP/I-602-06/12-01/1036, urbroj: 355-03-01/18-125-0004 od 6. kolovoza 2012. tužiteljici je priznata za potrebe zapošljavanja u Republici Hrvatskoj inozemna visokoškolska kvalifikacija Magistra razredne nastave s defektologijom. Navedeno je rješenje doneseno temeljem odredaba Zakona o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija (Narodne novine, 158/03., 198/03., 138/06. i 45/11.) i omogućuje rad u Republici Hrvatskoj, ali ne i za rad u reguliranim profesijama gdje se priznaje stručna kvalifikacija. Dakle, radi se o dva različita postupka, postupku priznavanja obrazovne i postupku priznavanja stručne kvalifikacije koji se razlikuju i prema propisima i prema kriterijima koji se vrednuju.

Suprotno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka kada je odbio predloženo saslušanje tužiteljice ocjenjujući isti nepotrebnim jer i prema ocjeni ovog Suda pravilno smatra da iskaz tužiteljice uz druge dokaze provedene u upravnom postupku ne bi doveo do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari. Prigovor tužiteljice da zahtjev nije riješen u roku propisan odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija pravilno je otklonio prvostupanjski sud uz obrazloženje s kojim je ovaj Sud suglasan.

              S obzirom da je žalba tužiteljice odbijena, tužiteljici nije priznat trošak sastava žalbe, radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

             

U Zagrebu 17. listopada 2018.

 

                                                                                                                      Predsjednica vijeća:

                                                                           mr.sc. Mirjana Juričić, v.r.