Poslovni broj: 9 P-160/2017-12

 

Poslovni broj: 9 P-160/2017-12

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Jasni Lekić, a na prijedlog sudske savjetnice Martine Mašić, u parničnom predmetu tužitelja N. P., R. 13, D. K., OIB: …., kao vlasnika obrta P., obrta za zaštitu okoliša, kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik iz V., P. 5, protiv tužene R. H., M. gospodarstva, poduzetništva i obrta, U. grada V. 78, OIB:…, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi isplate 77.716,00 kn, nakon zaključene glavne rasprave na ročištu 18. rujna 2018. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te zastupnika po zakonu tužene, na ročištu za objavu i uručenje presude 12. listopada 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

1.     Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

" Nalaže se tuženiku R. H., M. gospodarstva, poduzetništva i obrta, U. grada V. 78, OIB:….., da isplati tužitelju N. P., R. 13, D. K., OIB: ….., kao vlasniku obrta za zaštitu okoliša, na istoj adresi, iznos od 77.716,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana 28.2.2007., pa do isplate i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008., pa do 30.6.2011., po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015., po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. pa do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1.1.2016., pa do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7,88% godišnje, od 1.1.2017. pa do isplate, po stopi od 7,68% godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano je za tri postotna poena, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana. "

 

2.                   Nalaže se tužitelju N. P., R. 13, D. K., OIB: ……, kao vlasniku obrta P., obrta za zaštitu okoliša, nadoknaditi tuženoj R. H., M. gospodarstva, poduzetništva i obrta, U. grada V. 78, OIB:….., troškove parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kn, u roku od 8 dana.

 

 

                                                                        i

 

                                                                    riješio je

 

             Odbacuje se eventualnom kumulacijom postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

" I.               Utvrđuje se postojanje potraživanja tužitelja  N. P., R. 13, D. K., OIB: ….., kao vlasnika obrta za zaštitu okoliša N. P., prema tuženoj R. H., u iznosu od 77.716,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28.2.2007., pa do prijeboja i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008., pa do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011., po stopi od 12% godišnje.

 

              II.              Utvrđuje se potraživanje tuženika R. H. prema tužitelju N., R. 13, D. K., OIB: …., kao vlasniku obrta za zaštitu okoliša N. P., u iznosu od 77.716,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28.2.2007., pa do prijeboja i to za razdoblje do 31.12.2007., po stopi do 15% godišnje, od 1.1.2008., pa do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011., po stopi od 12% godišnje.

 

              III.              Utvrđuje se da su tražbine utvrđene točkama I. i II. ove presude prebijene. "

 

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je dana 3. srpnja 2017. podnio tužbu protiv tužene radi isplate iznosa od 77.716,00 kn.

 

Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj slijednik obrta pod nazivom M. P., R. 13, K. D.., kao vlasnice obrta za zaštitu okoliša M. P..

 

Tužitelj nadalje navodi da je sa H. zavodom za zapošljavanje, koji je postupao u ime i za račun F. za razvoj i zapošljavanje, imao zaključene ugovore, i to: Ugovor o sufinanciranju zapošljavanja hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 11. studenog 2004. (za radnika V. K.), Ugovor o sufinanciranju zapošljavanju od 25. siječnja 2005. (za radnika Ž. M.) i Ugovor o sufinanciranju zapošljavanja hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 16. ožujka 2005. (za radnike D. P. i M. K.). Nadalje navodi da je tužitelj prednika tuženika pismeno pozvao na podmirenje duga, i to dopisom od 28. veljače 2007. Posebno ističe kako je tužitelj 22. studenog 2007. pred Općinskim sudom u Varaždinu pokrenuo parnični postupak pod poslovnim brojem  P…. radi naplate potraživanja temeljem citiranih ugovora. Nadalje navodi da je u istom predmetu tužitelj subjektivno preinačio tužbu na način da je umjesto Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao tuženika naznačio Fond za razvoj i zapošljavanje. Obzirom da je Fond za razvoj i zapošljavanje prestao postojati, stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o Fondu za razvoj i zapošljavanje (NN broj 124/10), poslove Fonda preuzelo je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, odnosno Republika Hrvatska.

 

Slijedom navedenog, tužitelj u ovom postupku od tuženika s osnova preuzetih obveza po citiranim ugovorima potražuje utuženi iznos od 77.716,00 kn.

 

Tužitelj se u skladu sa čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) prije podnošenja ove tužbe (u odnosu na tužbeni zahtjev kako je navedeno u točci I. izreke) obratio Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, koje je dopisom br. N-DO-….. od 11. svibnja 2017. otklonilo mogućnost mirnog rješenja spora (list 5 spisa).

 

              U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, i to kako u osnovu tako i visini. Tužena posebno ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, a obzirom da niti pravni prednik tužitelja, a niti tužitelj od 21. studenog 2008. (kada je Rješenje o povlačenju tužbe u predmetu P….. postalo pravomoćno), nisu poduzimali nikakve radnje radi naplate istog potraživanja. Tužena navodi kako nije sporno da je pravni prednik tužitelja s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje (koji je postupao u ime i za račun Fonda za razvoj i zapošljavanje), sklopio citirane Ugovore. Također, tužena čini nespornim da je pravni prednik tužitelja kod Općinskog suda u Varaždinu pokrenuo parnični postupak radi naplate potraživanja po navedenim Ugovorima, a koja tužba je bila podnijeta protiv Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, te da je predmetni parnični postupak pravomoćno dovršen 21. studenog 2008., i to rješenjem o povlačenju tužbe.

 

Međutim, tužena nadalje navodi da je Hrvatski zavod za zapošljavanje, postupajući u ime i za račun Fonda za razvoj i zapošljavanje, u cijelosti podmirio sve obveze iz sklopljenih ugovora, te da stoga Republika Hrvatska (ovdje kao tuženik) stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o Fondu za razvoj i zapošljavanje, a kojim je poslove Fonda preuzelo Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva Republike Hrvatske, nije preuzela nikakve obveze s osnova navedenih ugovora.

 

Tužitelj se podneskom od 29. lipnja 2018. očitovao na navode odgovora na tužbu, ističući kako se tužitelj dopisom od 28. veljače 2007. obratio tuženiku sa zahtjevom na povrat neisplaćenih sredstava s osnova financiranja, te da je stoga tom radnjom tužitelj prekinuo tijek zastare. Posebno navodi kako pravo na povrat plaćenih doprinosa zastarijeva za 10 godina,  stoga je neosnovan navod tužene da bi u ovom postupku nastupila zastara.  Nadalje tužitelj osporava navod tužene da je Fond za razvoj i zapošljavanje u cijelosti podmirio sve obveze iz sklopljenih ugovora. Također, istim podneskom tužitelj sukladno čl. 188. st. 2. ZPP-a postavlja i drugi tužbeni zahtjev ukoliko sud zaključi da prvo postavljeni tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan (kao na listu 46 spisa), a kojim traži da sud utvrdi postojanje tužiteljevog potraživanja prema tuženoj u iznosu od 77.716,00 kn, postojanje tražbine tužene prema tužitelju u istom iznosu, te da se navedene tražbine međusobno prebiju.

 

Tužena se tijekom postupka usprotivila istaknutom drugom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj istaknuo podneskom od 29. lipnja 2018., te posebno naglašava kako ovako istaknuti tužbeni zahtjev nije bio obuhvaćen zahtjevom za mirno rješenje spora, sukladno čl. 186. a. ZPP-a.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: Izvadak iz obrtnog registra (list 4 spisa), dopis ŽDO-a u Varaždinu od 11. svibnja 2017. (list 5 spisa), preslike ugovora (listovi 6-13 spisa), presliku zapisnika od 29. rujna 2008. u predmetu broj P…. (listovi 14-15 spisa), dopis od 28.2.2007. (list 16 spisa), presliku Rješenja Općinskog suda u Varaždinu od 29. rujna 2008., poslovni broj P…. (list 36 spisa), dopis od 7.5.2008., (listovi 37-39 spisa), dopis od 28.11.2005. (list 40 spisa), presliku Odgovora na tužbu iz predmeta P…. (listovi 41-43 spisa), te je za potrebe ovog postupka izvršena preslika spisa Općinskog suda u Varaždinu broj P-….

 

           Tužitelj je još predlagao provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na predložene okolnosti (list 52 spisa), međutim je sud navedeni dokazni prijedlog odbio, obzirom je isti ocijenio nepotrebnim, te jer je pravilnu i zakonitu odluku mogao donijeti temeljem dokumentacije u spisu, a posebno uzimajući u obzir kako je sud ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare kako će biti dalje obrazloženo.

             

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 77.716,00 kn s osnova potpora za zapošljavanje (sufinanciranja) temeljem Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja koje je prednik tužitelja sklopio  s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje (u ime i za račun Fonda za razvoj i zapošljavanje).

 

Na temelju analize cjelokupne dokumentacije u spisu, u smislu čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nije osnovana osnova tužbenog zahtjeva, slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen (kao pod točkom I. izreke), iz razloga kako slijedi.

 

            Između stranaka prvenstveno je sporno pitanje zastare utužene tražbine.

 

            Obzirom na protek vremena od nastanke obveze i na različito tumačenje primjene propisa od strane tužitelja i tužene koji se tiču upravo spornog pitanja zastare, valja izložiti relevantne propise odnosno njihovu primjenu tijekom proteklog perioda od nastanka obveze tužene.

 

            Prvenstveno valja istaknuti da je Zakonom o prestanku važenja Zakona o Fonda za razvoj i zapošljavanje („Narodne novine“ broj 124/10 – koji je stupio na snagu 8.11.2010.)

propisano da poslove Fonda za razvoj i zapošljavanje preuzima Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, te da između ostaloga navedeno ministarstvo preuzima i sva prava i obveze Fonda, iz čega sud zaključuje da je ovdje tužena pravni sljednik Fonda, te iz toga slijedi pasivna legitimacija tužene. 

             

          Nadalje, odredbom čl. 82. st. 1. Zakona o doprinosima  za obvezna osiguranja („Narodne novine“ broj 147/02 i 177/04) propisano je da pravo na obračunavanje doprinosa, pokretanje prekršaj­nog postupka, naplatu doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo obveznika na povrat doprinosa plaćenih bez pravne osnove i više uplaćenog iznosa doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčane kazne zastarijeva istekom pet godina od dana kada je zastara počela teći (što se napominje obzirom da je ovaj propis bio na snazi u vrijeme nastanka obveze tužene, tj. tijekom 2006. godine, a što proizlazi iz ugovora – listovi 6-13 spisa), dok zastara na naplatu doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni počinje teći nakon isteka kalendarske godine u kojoj je obveznik sam obračunao obvezu ili u kojoj je tijelo nadležno za obračunavanje doprinosa utvrdilo obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu (st.2.). Nadalje, st. 6. istog članka propisano je da apsolutni rok zastare prava na obračunavanje doprinosa i kamata, na pokretanje prekršajnog postupka, naplatu doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te prava obveznika na povrat doprinosa plaćenih bez pravne osnove i više plaćenih iznosa doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa deset godina nakon dana kada je zastara počela prvi put teći.

 

        Međutim, prije nego bi nastupila zastara po tom zakonu, dana 1. siječnja 2009. stupio je na snagu Zakon o doprinosima („Narodne novine“ broj 84/08) koji u članku  282. propisuje da s danom stupanja na snagu toga zakona prestaje važiti  Zakona o doprinosima  za obvezna osiguranja. Navedenim zakonom relevantne odredbe o pitanju zastare nisu bitno izmijenjene (pitanje zastare je uređeno čl. 229. i 230.), osim što isti zakon konkretno ne propisuje pitanje početka tijeka zastare, kao što je to bilo propisano Zakonom o doprinosima za obvezna osiguranja, već se postupak u svezi utvrđivanja zastare i ostala pitanja koja nisu uređena ovim zakonom provodi prema odredbama Općeg poreznog zakona.

 

          Nadalje, od istog dana, tj. od 1. siječnja 2009. u primjeni je Opći porezni zakon („Narodne novine“ broj 147/08, dalje: OPZ) koji u članku 90. st. 5. regulira zastaru prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe na način da ista počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

 

           Međutim, nakon toga Zakon o doprinosima je mijenjan izmjenama u Narodnim novinama broj 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14 i 143/14, kao i Opći porezni zakon izmjenama u Narodnim novinama broj 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16, kojima, međutim, nisu izmijenjene prethodno navedene odredbe o pitanju zastare.

 

          Prije nego što bi sukladno spomenutim odredbama Zakona o doprinosima (NN broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14 i 143/14) nastupila zastara, stupio je na snagu novi Zakon o doprinosima („Narodne novine“ broj 115/16) koji je u primjeni od 1. siječnja 2017., čime je prestao važiti raniji Zakon o doprinosima, a novi Zakon u čl. 229. propisuje da se na postupke utvrđivanja zastare prava na utvrđivanje doprinosa i prava na naplatu doprinosa koji nisu uređeni odredbama ovoga Zakona, primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona.

 

           Od istog dana, tj. od 1. siječnja 2017. je u primjeni i Opći porezni zakon („Narodne novine“ broj 115/16; dalje OPZ/16) koji u čl. 108. st. 1. propisuje da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Nadalje, st. 5. je propisano da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

 

           S obzirom na citiranu odredbu čl. 108. st. 5. OPZ/16 sud utvrđuje da je relevantna činjenica kada je tužitelj stekao pravo na povrat novčanih sredstava s osnova neplaćenih potpora za zapošljavanje budući da istekom godine u kojoj je navedeno utvrđeno počinje teći zastara prava na naplatu tražbine.

 

           Iz dostavljenih ugovora u spisu (listovi 6-13 spisa) proizlazi da se pravni prednik tužene obvezao da će predniku tužitelja kao poslodavcu izvršiti povrat  novčanih sredstava (za isplaćene plaće, odnosno doprinose radnicima u određenom postotku – u odnosu na koje su ugovori sklopljeni) za razdoblje od 14.9.2004. do zaključno 4.10.2006. pod uvjetom da je poslodavac ispunio sve ugovorne obveze, odnosno da je, između ostaloga, s istim radnicima sklopio ugovor o radu, te sukladno tome u zakonskim rokovima isplatio plaću i doprinose za obvezna osiguranja.

 

           Nadalje, čl. 2. navedenih ugovora ugovoreno je da se sufinanciranje zapošljavanja provodi na način da Fond izvrši poslodavcu povrat sredstava iz čl. 1., dok je nadalje čl. 4. ugovoreno da je Fond dužan izvršiti isplatu u roku od 30 dana od primitka pisanog poziva na plaćanje sa svim ugovorenim prilozima.

           Iz dopisa prednika tužitelja od 28. veljače 2007. (list 16 spisa) proizlazi da je isti pozvao Fond na uplatu ovdje utuženog iznosa od 77.716, 00 kn (sa točnom specifikacijom dugovanja po predmetnim ugovorima), stoga sud smatra da je upravo to godina u kojoj je tužitelj ostvario pravo na povrat (pod uvjetom da je njegov zahtjev tada bio osnovan), a radi čije naplate je i pokrenuo ovaj postupak.

 

           Međutim, čl. 108. st. 6. OPZ/16 je propisano da ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče. Uvidom u spis Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P…… utvrđeno je da je  prednik tužitelja pokrenuo parnični postupak protiv pravnog

prednika tužene radi isplate novčanog iznosa po istoj osnovi kao i u ovom postupku, te da je isti pravomoćno dovršen rješenjem o povlačenju tužbe s danom 21. studenoga 2008.

 

           Dakle, imajući u vidu odredbu čl. 108. OPZ/16, prema kojoj zastara prava na povrat poreza nastupa za 6 godina od dana kada je zastara počela teći, a ista je počela teći nakon pravomoćnog okončanja prethodno vođenog postupka radi naplate pred Općinskim sudom u Varaždinu, sud utvrđuje da je protekom 6 godina od isteka 2008. godine, što znači protekom 2014. godine, nastupila zastara prava tužitelja na naplatu utužene tražbine.

 

           Ovdje se napominje da je na pitanje zastare sud primijenio one propise koji su izmijenjeni, tj. stupili na snagu i počeli se primjenjivati prije no što bi po ranije važećim propisima (koji su stupanjem na snagu i početkom primjene kasnijih propisa prestali važiti) nastupila zastara.

 

           Slijedom navedenog, sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare istaknut od strane tužene, te ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, zbog čega je tužbeni zahtjev odbio i odlučio kao u toč. I. izreke.

 

Nadalje, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev, sukladno čl. 188. st. 2. ZPP-a (list 46 spisa), te je predložio prihvatiti tako postavljeni tužbeni zahtjev, ukoliko sud ne bi prihvatio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev.

 

Čl. 188. st. 2. ZPP-a je propisano da tužitelj može dva i više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

 

           Obzirom da je prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev odbijen iz gore navedenih razloga, sud je odlučivao o eventualnom tužbenom zahtjevu, a koji je odbačen kao nedopušten (izreka rješenja) iz razloga kako slijedi.

 

           Odredbom čl. 186.a ZPP-a propisano da se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe (stavak 1.). Ove odredbe ne primjenjuju se kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu (stavak 6.). Ukoliko zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu (stavak 5.). Sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske ako je podnesena prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka od tri mjeseca.

 

          S obzirom na činjenicu da je tužena osporila činjenicu da se tužitelj prije podnošenja tužbe (u odnosu na ovako postavljeni  tužbeni zahtjev kako je isti preciziran kao na listu 46 spisa) obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a tužitelj nije u spis dostavio dokaz da je tako postupio, sukladno čl. 221.a ZPP-a (tužitelj u spis nije dostavio zahtjev za mirno rješenje spora, a iz odgovora tužene sud isto ne može utvrditi jer iz istog proizlazi samo da tužena odbija zahtjev za isplatu iznosa od 77.716, 00 kn temeljem navedenih ugovora), sud zaključuje da se tuženik prije podnošenja tužbe u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev nije obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, te da u konkretnom slučaju nije posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe, niti je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, podnesena tužba u odnosu na tužbeni zahtjev kako je isti naveden u izreci rješenja, nije dopuštena na temelju odredbe čl. 186.a st. 1., 8. i 6. ZPP-a, radi čega je sud istu odbacio.

 

Odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 dalje: Tarifa), a obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio u sporu.

              Tužena koju je zastupalo državno odvjetništvo, temeljem čl. 163. ZPP-a,ima pravo na troškove u iznosu koji bi se priznao na ime nagrade odvjetniku. Tako je tuženici priznat trošak u ukupnom iznosu od 4.000,00 kn, a koji se odnosi na očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora (Tbr. 7/1. Tarife), sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.8/1. Tarife),te zastupanje tuženika na ročištima 3. srpnja 2018. i 18. rujna 2018. u iznosu od 1.000,00 kn za svako ročište (Tbr. 9/1.Tarife).

 

 

U Varaždinu, 12. listopada 2018.

                                                                     

 

           Sudac:

 

                                                                                                                    Jasna Lekić,v.r.

 

                                                                                                     Za točnost otpravka-ovlašteni službenik:

 

                           

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:  

     Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od osam (8) dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od osam (8) dana od dana primitka prijepisa presude.

    Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu RH u tri (3) istovjetna primjerka.

 

DNA:

-          tužitelj - zastupan po punomoćniku F. Š., odvjetniku iz V., P. 5

-          tužena-koju zastupa Ž. državno odvjetništvo u V., G.-upravni odjel, B. R. 2, V.