1                                   Poslovni broj: 6 UsI – 135/18-6

 

 

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

     Split, Put Supavla 1

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Brajković, u upravnom sporu tužitelja T. B., zastupan po opunomoćenicima iz O. d. M., B. i V. d.o.o., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Solin, Kralja Zvonimira 114, radi zamjene vozačke dozvole, nakon javne rasprave zaključene 4. listopada 2018. u nazočnosti opunomoćenice tužitelja J. M., odvjetnice u O. d. M., B. i V. d.o.o., i generalne opunomoćenice tuženika I. P., objavljene 12. listopada 2018.,

 

 

p r e s u d i o  j e

              I.      Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Solin, broj: broj: 511-12-32-04-UP/I-34/2012 od 22. siječnja 2018.

              II.     Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje 

              Osporenim rješenjem tuženika, broj: 511-12-32-04-UP/I-34/2012 od 22. siječnja 2018. odbijen je zahtjev tužitelja za zamjenu vozačke dozvole.

Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja, prigovara kako tuženo tijelo ponovno nije postupilo u skladu sa uputama Upravnog suda u Splitu sadržanim, kako u ranijim presudama tako i u presudi od 4. listopada 2017. poslovnog broja: 18 UsI-83/16. Prigovara kako je tuženo tijelo povrijedilo načelo utvrđivanja materijalne istine sadržane u članku 8. Zakona o općem upravnom postupku. Navodi kako se tuženik ponovno poziva na odredbe Pravilnika o vozačkim dozvolama („Narodne novine“, broj 155/08.) iako je prema shvaćanju Upravnog suda u Splitu u postupku trebao primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja dozvole, a ne propis koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva. Navodi kako je tuženik osim uvida u svoje registre, a u svrhu utvrđivanja materijalne istine, trebao izvesti i druge dokaze na koje ga je uputio Upravni sud, što isti nije uradio. Tvrdi da je zbog navedenog tuženik olako i u nedostatku potrebnih dokaza zaključio da iz sveukupno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tužitelju nikad nije bila izdana vozačka dozvola zbog čega da se ne može udovoljiti njegovu zahtjevu za zamjenu vozačke dozvole. Kako tuženik nije pribavio, odnosno u dokazne svrhe pregledao Statut Centra za odgoj i obrazovanje, Pravilnik o polaganju završnog ispita, odnosno dokaze koji nesporno potvrđuju da je tužitelj položio završni ispit kojem se, kako tada tako i sada, nije moglo pristupiti bez položenog vozačkog ispita i vozačke dozvole, čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Smatra da u situaciji kada tuženik obzirom na svoje evidencije ne može sa sigurnošću utvrditi pravo stanje stvari, tada u svrhu utvrđivanja materijalne istine treba izvesti i druge dokaze te utvrditi sve relevantne činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito rješavanje stvari. Smatra kako je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi je li tužitelj kao đak Centra za odgoj i obrazovanje u prometu polagao vozački ispit i ishodio vozačku dozvolu. Poziva se na odredbu članka 107. stavka 2. Zakona o usmjerenom obrazovanju („Narodne novine, broj 20/82) koji propisuje da se polazniku koji položi propisane ispite i izvrši druge obaveze iz određenog programa izdaje svjedodžbe ili diploma. Tužitelju je nedvojbeno izdana Svjedodžba o završenom srednjem obrazovanju koja je u smislu navedene odredbe neupitan dokaz da je tužitelj položio sve ispite i izvršio druge obveze iz određenog programa. Da je tužitelj nedvojbeno pristupio i položio završni ispit razvidno je i iz Komisijskog zapisnika o završnom ispitu za kandidata. Iz navedenog dokumenta je razvidno da je zadatak tužitelja za završni rad (praktično izvršenje zadatka) bio prijevoz šljunka na relaciji K.-K. na gradilište T. Da je učenik pristupio završnom ispitu čiji praktični dio je upravo upravljanje motornim vozilom, nužno je i neophodno da kandidat prethodno položi vozački ispit, a što je bilo propisano općim odredbama tada važećeg Pravilnika o polaganju završnog ispita od 18. siječnja 1979. Poziva se na sadržaj dopisa Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta od 22. studenog 2012. iz kojeg proizlazi da iz sadržaja okvirnog obrazovnog programa za školsku godinu 1982/83 za stjecanje IV stupnja stručne spreme - obrazovnog profila: vozač teretnih motornih vozila razvidno da je svaki učenik koji se obrazovao za navedeno zanimanje u završnom razredu imao nastavni predmet vještina vožnje koji je obuhvaćao 45 sati vježbe upravljanja vozilom „C“ i „E“ kategorije, te u okviru kojeg su učenici bili dužni savladati vještinu vožnje odnosno položiti vozački ispit „C“ kategorije . Tvrdi kako navedeno potvrđuje i Škola za cestovni promet u svom dopisu od 15. svibnja 2012. u kojem stoji kako sukladno tada važećem obrazovnom programu nije bilo moguće pristupiti završnom ispitu ako se prije toga nije položio vozački ispit „C“ kategorije. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj u tužbi ne navodi nikakve nove dokaze koji bi posvjedočili njegove tvrdnje da mu je ikada bila izdana vozačka dozvola. Navode iz tužbe smatra neosnovanim iz razloga što Policijska postaja nije nadležna za utvrđivanje činjenice ima li tužitelj temeljem završene prometne škole položen vozački ispit ili ne, obzirom da je nadležno rješavati samo u okviru zahtjeva stranke za zamjenu vozačke dozvole. U bitnom ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja.

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaz pregledom sudskog spisa kojem prileži osporeno rješenje tuženika broj: 511-12-32-04-UP/I-34/2012 od 22. siječnja 2018.; Svjedodžba o završenom srednjem obrazovanju Centra za odgoj i obrazovanje u prometu S.; Pravilnik o polaganju završnog ispita od 18. siječnja 1979.; dopis Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Uprave za odgoj i obrazovanje od 22. studenoga 2012.; dopis Škole za cestovni promet Z. od 15. svibnja 2012. te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu. Sud je u dokazne svrhe pregledao i spise ovog suda poslovnog broja UsI-987/13 i UsI-83/16.

              U sporu je održana rasprava 4. listopada 2018. u nazočnosti opunomoćenice tužitelja i generalne opunomoćenice tuženika. Na raspravi je dana mogućnost strankama da se sukladno članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.                                                                                   

              Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je predmetni upravni postupak pokrenut zahtjevom tužitelja od 24. lipnja 2011. za izdavanjem nove, odnosno zamjenu ranije izdane C. vozačke dozvole, uz koji zahtjev je priložio presliku svjedodžbe o završenom srednjem obrazovanju Centra za odgoj i obrazovanje u prometu iz S., te potvrdu Srednje tehničke prometne škole iz S., Klasa: 602-03/10-01/27, Urbroj: 2181-71-09-11-1 od 16. lipnja 2011. kojom se potvrđuje da je pohađao navedenu školu u sklopu koje je položio Prometne propise i svladao vještinu vožnje i položio završni ispit 2. prosinca 1983. te stekao zvanje vozač teretnih motornih vozila. Istog dana tužitelj u P. p. S. dao izjavu da je osposobljen za vozača teretnih motornih vozila (B i C) kategorije što potkrjepljuje Svjedodžbom o položenom završnom ispitu, te da je posjedovao C. vozačku dozvolu koja mu je bila izdana 1991., a koju je u međuvremenu izgubio.

              U provedenom upravnom postupku pribavljeno je očitovanje Srednje tehničke prometne škole iz S. u čijem dopisu Klasa: 602-10/12-01/04, Urbroj: 2181-71-10-12-2 od 04. travnja 2012. se navodi da je nakon uvida u Matične knjige Centra za odgoj i obrazovanje u prometu utvrđeno da nije evidentirano da je tužitelj položio vozački ispit, ali je utvrđeno da je maturirao kao vozač motornog vozila dana 02. prosinca 1983.

              Pribavljeno je očitovanje Škole za cestovni promet iz Z. u čijem dopisu od 18. svibnja 2012. se navodi da se temeljem okvirnog obrazovnog programa škole za školsku godinu 1982./83. nije moglo pristupiti polaganju vozačkog ispita bez prethodno položenog vozačkog ispita za C kategoriju, te ističu da se o polaganju vozačkog ispita vodila posebna pedagoška dokumentacija - Matična knjiga o položenom vozačkom ispitu za kategoriju koja je bila uvjetovana programom za vozače teretnih motornih vozila, a koju je škola bila dužna trajno čuvati, kao i drugu obveznu pedagošku dokumentaciju učenika (matičnu knjigu, odnosno matični arak učenika).

              Pribavljeno je očitovanje M. G., voditelja Hrvatskog autokluba, Sektora za vozače Regionalni ispitni centar S. koji u dopisu od 28. veljače 2012. navodi da tužitelj nije nikada polagao vozački ispit kod njihove organizacije te da mu je poznato da je tužitelj mogao završiti redovno školovanje za vozača motornog vozila a da nije položio vozački ispit, a navedeno mu je poznato budući je u razdoblju od 1979. do 1992. radio u Centru za odgoj i obrazovanje u prometu. Naveo je i da su svi redovni učenici bili upisani u autoškolu navedenog Centra u S., te da je uvidom u Matičnu knjigu navedene autoškole moguće utvrditi je li tužitelj položio vozački ispit, obzirom da se Matične knjige čuvaju trajno, a slijednik navedenog Centra je Srednja tehnička prometna škola iz S., ...

              Srednja tehnička prometna škola iz S. dopisom od 06. rujna 2012. izvijestila je prvostupanjsko upravno tijelo da škola trajno čuva pedagošku dokumentaciju o položenim vozačkim ispitima i da je iz iste razvidno da je tužitelj upisan u njihovu autoškolu dana 06. rujna 1982., ali nema podataka da je položio vozački ispit, odnosno nije mu izdano uvjerenje o položenom vozačkom ispitu. Istaknuli su i da imaju podatke da je tužitelj položio nastavni predmet Vještina vožnje dana 25. kolovoza 1983., slijedom čega je izašao na završni ispit, jer je uspješno završio školsku godinu, odnosno položio Vještinu vožnje unutar nastavnog procesa, ali nemaju evidentirano da li je izišao pred komisiju za polaganje vozačkog ispita. Navode i da je tužitelj upisan u matičnu knjigu za godine 1987-88, ali da i u njima nije evidentirano da je položio vozački ispit.

              Pribavljeno je očitovanje P. u. s.-d. u čijem dopisu od 22. rujna 2012. se navodi da su ponovili opsežne provjere registara izdanih vozačkih dozvola, kojima su obuhvatili registre izdanih vozačkih dozvola u 1991. i 1992., registre izdanih vozačkih dozvola Centra za odgoj i obrazovanje u prometu iz S., i to za godine od 1981. do 1987., kao i registre izdanih vozačkih dozvola bivše J. za razdoblje od 1982. do 1985., te utvrdili da isti ne sadrže podatak o izdavanju vozačke dozvole tužitelju. Istaknuli su da su se kod provjere rukovodili izjavama tužitelja da je u Y. vozačku dozvolu zamijenio za C. tijekom 1992. i podatkom da je položio završni ispit 1993. u Centru za odgoj i obrazovanje u prometu, te je dodatno proširili. Naveli su i da nemaju saznanja o sklanjanju-premještanju kartona osobnih iskaznica, putovnica i vozačkih dozvola zbog ratnog stanja 1991.

              Pribavljeno je očitovanje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa je li  stjecanje zvanja vozača teretnih motornih vozila podrazumijeva prethodno polaganje vozačkog ispita za C kategoriju, koje je u dopisu od 22. studenoga 2012. navelo da je iz sadržaja okvirnog obrazovnog programa za školsku godinu 1982./83. za stjecanje IV. stupnja stručne spreme-obrazovnog profila: vozač teretnih motornih vozila, razvidno da je svaki učenik koji se obrazovao za navedeno zanimanje u završnom razredu imao nastavni predmet Vještina vožnje koji je obuhvaćao 45 sati vježbe upravljanja vozilom C i E kategorije te u okviru kojeg su učenici bili dužni savladati vještinu vožnje, odnosno položiti vozački ispit C kategorije. Međutim, kako je u odgovoru Srednje tehničke prometne škole iz S. navedeno da je u matičnim knjigama evidentirano da je imenovani položio završni ispit ali nije evidentirano da je položio vozački ispit, pa stoga budući navedena škola nije na adekvatan način vodila i čuvala pedagošku dokumentaciju, ističu da ne mogu sa sigurnošću potvrditi da je škola postupila sukladno okvirnom obrazovnom programu za stjecanje IV. stupnja stručne spreme-obrazovnog profila: vozač teretnih motornih vozila.

              Srednja tehnička prometna škola iz S. dopisom od 21. prosinca 2012. izvijestila je prvostupanjsko upravno tijelo da uredno vodi i čuva pedagošku dokumentaciju, u koju spada i Matična knjiga učenika u kojoj nije zavedeno da je tužitelj položio vozački ispit. Također, su naveli da je tužitelj dva puta upisan u Matičnu knjigu, za godine 1982./83. i 1987/88., te da je mala vjerojatnost da se ne bi upisao podatak o položenom vozačkom ispitu ako je dostavljena preslika uvjerenja o položenom ispitu. Istaknuli su i da nastavni predmet savladavanje vještina vožnje, za koji je nesporno da ga je tužitelj pohađao i položio, nije isto što i polaganje vozačkog ispita, jer nakon položene vještine vožnje polaznik pristupa polaganju vozačkog ispita pri Hrvatskom Autoklubu ili Ministarstvu unutarnjih poslova, koji izdaju uvjerenje o položenom ispitu i taj podatak se čuva u njihovoj evidenciji. Naveli su i da ukoliko polaznik nakon položenog vozačkog ispita ne donese uvjerenje u školu, ona to nije u mogućnosti evidentirati, što opet ne znači da se polaznik nije mogao pojaviti s vozačkom dozvolom na maturalnom ispitu.

              U upravnom postupku tužitelj je pozvan radi davanja izjave, a pozivu se dana 07. prosinca 2017. odazvala opunomoćenica tužitelja J. M., odvjetnica u S. te je u bitnome izjavila, a vezano za zahtjev za zamjenu vozačke dozvole, da je prema kazivanju svoje stranke, tužitelj bio učenik Srednje prometne tehničke škole; u okviru srednjoškolskog obrazovanja polagao je vozački ispit i stekao stručnu spremu vozač teretnog motornog vozila;  ishodio je vozačku dozvolu Y. oznake sredinom 80-ih godina, koju je po formiranju hrvatske države zamijenio vozačkom dozvolom s C. oznakom; ne zna točno kada ju je izgubio, ali je po saznanju o gubitku iste podnio zahtjev za zamjenu izgubljene vozačke dozvole, kada mu je rečeno da se ne nalazi u evidencijama o izdanim vozačkim dozvolama PP S. i P. u. s.-d., a da tužitelj smatra kako razlog navedenome može biti dvojak: ili je naprosto riječ o sklopu nesretnih koincidencija uzrokovanih neurednim vođenjem evidencija ili je pak riječ o sklanjanju dokumenata na druga mjesta na početku Domovinskog rata.

              Temeljem navedenoga, upravna tijela su zaključila kako nema nespornih dokaza da je tužitelju bila izdana vozačka dozvola, niti je nesporno utvrđeno da je tužitelj položio vozački ispit, niti su priloženi nesporni dokazi da se činjenica da je tužitelj položio završni ispit i stekao zvanje vozača teretnih motornih vozila, može smatrati dokazom da ima položen vozački ispit C kategorije, slijedom čega je odbijen zahtjev tužitelja za zamjenu vozačke dozvole.

              Nastavno izloženom, valja navesti kako prethodno navedeni dopisi i očitovanja ne prileže spisu tuženog tijela, međutim, obzirom da sadržaj istih stranke u predmetnom sporu nisu osporavale, Sud je ocijenio kako su isti nesporni. Navedena utvrđenja proizlaze iz dokumentacije koja prileži sudskim spisima poslovnog broja UsI-987/13 i UsI-83/16, koje je Sud pregledao u dokazne svrhe.

              U smislu odredbe članka 1. Pravilnika o vozačkim dozvolama („Narodne novine“ broj: 155/08., dalje u tekstu Pravilnika), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva tužitelja, istim se propisuje postupak izdavanja vozačkih dozvola, izgled i sadržaj obrasca vozačke dozvole, obrasca zahtjeva za izdavanje vozačke dozvole, obrasca kartona vozača i potvrde o prijavi nestanka vozačke dozvole te vođenje evidencija o izdanim vozačkim dozvolama.

              Odredbom članka 5. stavka 1. točke 1. Pravilnika propisano je da se uz zahtjev za izdavanje vozačke dozvole prilaže uvjerenje o položenome vozačkom ispitu. Stavkom 2. istog članka propisano je da je službena osoba koja rješava zahtjev za izdavanje vozačke dozvole dužna provjeriti istinitost i točnost podataka navedenih u zahtjevu.

              Odredbom članka 11. stavka 1. Pravilnika propisano je da nadležno tijelo vodi evidenciju o vozačima kojima je izdana vozačka dozvola u kartoteci i na Informacijskom sustavu Ministarstva unutarnjih poslova. Stavkom 3. istog članka propisano je da evidencija vozača na Informacijskom sustavu Ministarstva unutarnjih poslova sadrži podatke o: nadležnom tijelu koje je izdalo vozačku dozvolu, broju registra, prezimenu i imenu (očevom imenu) vozača, MBG-a i OIB-a, mjestu prebivališta i adresi stanovanja, serijskom broju izdane vozačke dozvole, datumu izdavanja, kategorijama na koje se odnosi, roku valjanosti, ograničenju i statusu vozačke dozvole.

              Odredbom članka 13. Pravilnika propisano je da je vozač dužan bez odgode prijaviti nestanak vozačke dozvole policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji na čijem području je vozačka dozvola nestala, odnosno koja ga vodi u evidenciji.

Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, a polazeći pri tome od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje kao niti primjena materijalnog prava.

Prema stajalištu ovog Suda, obzirom da PU s.-d. i PP S. u svojim evidencijama nemaju podatke o izdavanju vozačke dozvole tužitelju te da iz dopisa Srednje tehničke prometne škole iz S. od 04. travnja 2012., od 06. rujna 2012. i od 21. prosinca 2012., zatim dopisa Škole za cestovni promet iz Z. od 18. svibnja 2012. i očitovanja M. G., voditelja Hrvatskog autokluba, Sektora za vozače Regionalni ispitni centar S. od 28. veljače 2012. proizlazi kako u Matičnoj knjizi Centara za odgoj i obrazovanje u prometu (pravnog prednika Srednje tehničke prometne škole u S.), u kojoj se vodila evidencija o polaganju vozačkog ispita i koja se trajno čuva, tužitelj nije evidentiran da je položio vozački ispit, pravilno je tuženo tijelo ocijenilo kako nema dokaza da je tužitelju vozačka dozvola bila izdana, slijedom čega se ne može uvažiti niti njegov zahtjev za zamjenu vozačke dozvole.

Tužbeni navod kako je izdana Svjedodžba o završenom srednjem obrazovanju u smislu odredbe članka 107. stavka 2. Zakona o usmjerenom obrazovanju (NN 20/82) neupitan dokaz da je tužitelj položio sve ispite i izvršio druge obaveze iz određenog programa te da je za pristup završnom ispitu bilo nužno i neophodno da kandidat prethodno položi vozački ispit, ovaj Sud ne može uvažiti osnovanim.

Naime, iz dopisa Srednje tehničke prometne škole S. od 01. travnja 2015., koji je pribavljen u sudskom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem UsI - 987/13, proizlazi kako je obrazovnim planom i programom za vozača motornog vozila predviđeno da učenik u okviru nastave odvozi praktični dio vožnje u završnom razredu i ocjenjuje se pozitivnom ocjenom za prolazak u okviru nastavnog procesa, odnosno obrazovanja kao i za bilo koji drugi predmet u istom razredu, a isti učenik je dužan dodatno položiti vozački ispit u autoškoli pred komisijom u okviru osposobljavanja i potvrda o tom ispitu je baza za ishođenje vozačke dozvole. Nadalje se navodi da iz navedenog proizlaze dva različita termina i učenik se zavodi u dvije matične knjige: prvo, nastavni predmet „vještina vožnje“ u okviru obrazovanja, učenik može polaziti, odvoziti, položiti i biti pozitivno ocijenjen i evidencija o istom vodi se u matičnoj knjizi obrazovanja; drugo, pravo na vozački ispit pred komisijom u autoškoli, učenik stječe nakon odvoženih sati i prolazne ocjene u okviru nastavnog predmeta, odnosno obrazovanja. Navodi se da učenik koji položi vozački ispit pred komisijom dobiva potvrdu na temelju koje može ishoditi vozačku dozvolu, a evidencija o toj potvrdi je u matičnoj knjizi autoškole. Odvoženi sati i položena vožnja u okviru nastavnog predmeta još uvijek ne znači da je učenik položio vozački ispit pred komisijom. U dopisu je navedeno da je tužitelj uspješno završio nastavni proces za vozača motornog vozila, ali za istog nije evidentirano da je položio vozački ispit pred komisijom, premda je dva puta zaveden u matičnu knjigu autoškole. U dopisu stoji da ni danas nije regulirano da učenik mora najprije položiti vozački ispit pa tek onda maturirati.

              Nadalje, iz dopisa Srednje tehničke prometne škole S. od 22. svibnja 2015., koji je također pribavljen u sudskom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem UsI - 987/13, proizlazi da u školskoj dokumentaciji stoji da je tužitelj 02. prosinca 1983. položio završni ispit, na temelju čega mu je dana 05. prosinca 1983. izdana svjedodžba o završenom srednjem obrazovanju za zanimanje vozač teretnog motornog vozila. U dopisu stoji da je u matičnim knjigama Škole navedeno da je tužitelj prvi put upisan u autoškolu 06. rujna 1982., na početku školske godine, ali nije zavedeno da je položio „C“ kategoriju niti mu je izdano uvjerenje o istom, te je isti ponovno upisan u autoškolu 1987/1988, u istu „C“ kategoriju, i opet nije zavedeno da je istu položio.

              Dakle, iz navedenih dopisa Srednje tehničke prometne škole S. jasno se i nedvojbeno može iščitati kako činjenica što je tužitelj položio nastavni predmet „vještina vožnje“ u okviru obrazovanja i položio završni ispit, na temelju kojeg mu je dana 05. prosinca 1983. izdana Svjedodžba o završenom srednjem obrazovanju za zanimanje vozača teretnog motornog vozila, ne znači da je tužitelj time položio i vozački ispit, obzirom da se radi o dva različita termina koja se zavode u dvije matične knjige. Evidencija nastavnog predmeta „vještina vožnje“ u okviru obrazovanja evidentira se u Matičnoj knjizi obrazovanja, dok učenik koji položi vozački ispit pred komisijom dobiva potvrdu na temelju koje može ishoditi vozačku dozvolu, a evidencija o toj potvrdi se nalazi u knjizi autoškole, iz kojih evidencija nedvojbeno proizlazi da je tužitelj prvi put upisan u autoškolu 06. rujna 1982., ali nije zavedeno da je položio „C“ kategoriju niti mu je izdano uvjerenje o istom, te je isti ponovno upisan u autoškolu 1987/1988, u istu „C“ kategoriju, i opet nije zavedeno da je istu položio (preslik evidencija prileže spisu poslovnog broja: UsI - 987/13).

              Pri tome, valja navesti kako je točna tvrdnja tužitelja da je u članku 1. Pravilnika o vozačkim dozvolama (Službeni list SFRJ 55/76) propisano da završni ispit polažu kandidati koji su s uspjehom svladali program završnog stupnja srednjeg usmjerenog obrazovanja za određeno zanimanje za vozača u teretnom prometu to podrazumijeva položen vozački ispit za „C“ odnosno, „C i E“ kategoriju. Međutim, obzirom da tužitelj nije evidentiran u Matičnoj knjizi Centra za odgoj i obrazovanje u prometu (pravnog prednika Srednje tehničke prometne škole S.) te da iz evidencija autoškole, koja je dostavljena u sudski spis UsI-987/13, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj prvi put upisan u autoškolu 06. rujna 1982., ali nije zavedeno da je položio „C“ kategoriju niti mu je izdano uvjerenje o istom, te je ponovno upisan u autoškolu 1987/1988, u istu „C“ kategoriju, i opet nije zavedeno da je istu položio, Sud ukazuje jedino na zaključak kako je očito došlo do propusta u primjeni Pravilnika o vozačkim dozvolama (Službeni list SFRJ 55/76) prilikom polaganja završnog ispita, a obzirom na sadržaj pribavljenih očitovanja Srednje tehničke prometne škole S. od 01. travnja 2015. i od 22. svibnja 2015. te činjenice da u Matičnoj knjizi Centra za odgoj i obrazovanje u prometu, kao niti u evidencijama PU s.-d. i PP S. nema podatka, odnosno dokaza da je tužitelj položio vozački ispit, a što je i tuženo tijelo pravilno utvrdilo u provedenom upravnom postupku.

              U odnosu na izjavu tužitelja da je tijekom 1992., ranije izdanu vozačku dozvolu s Y. oznakom, zamijenio za vozačku dozvolu s C. oznakom, tuženo tijelo je u osporenoj odluci utvrdilo kako se zbirka podataka o vozačkim dozvolama u vrijeme izdavanja vozačkih dozvola s C. oznakom vodila na način da su se po podnesenom zahtjevu i izdavanju vozačke dozvole ispisivali kartoni vozača u koje su se unosili svi podaci o vozaču i izdanoj vozačkoj dozvoli, uz istodobno evidentiranje vozačke dozvole u knjigama - registrima gdje se ručno, po rednom broju, upisivala svaka izdana vozačka dozvola, te bi se broj pod kojim je zavedena u registru obavezno upisivao i u vozačku dozvolu, dakle, postojala je paralelna evidencija izdanih vozačkih dozvola tj. kartoteka vozača i registri. Utvrdilo je kako su u evidencijama PU s.-d. i PP S. izvršene opsežne provjere kartona vozača, kao i registara vozačkih dozvola, kojima su obuhvaćeni registri izdanih vozačkih dozvola u 1991. i 1992., te je utvrđeno da iste ne sadrže karton vozača na ime tužitelja, niti je u navedenim registrima vozačkih dozvola upisan podatak o izdavanju vozačke dozvole predmetnom. Isto tako, proizlazi kako je izvršena provjera kartoteke vozača i registara s upisanim izdanim vozačkim dozvolama s Y. oznakom, a zbirka podataka se i u vrijeme izdavanja vozačkih dozvola s Y. oznakama sastojala od kartona vozača i registara s upisanom svakom izdanom vozačkom dozvolom, te su provjeravane kartoteke vozača i registri vozačkih dozvola s Y. oznakama u PU s.-d. i to godine od 1981. do 1987., kojim provjerama je utvrđeno da navedene evidencije ne sadrže niti karton vozača na ime tužitelja, niti je u navedenim registrima vozačkih dozvola upisan podatak o izdavanju vozačke dozvole s Y. oznakom predmetnom. Iz obrazloženja osporene odluke proizlazi kako se kod provjere navedenih evidencija nadležno tijelo rukovodilo izjavama tužitelja da je vozačku dozvolu s oznakom Y. zamijenio za vozačku dozvolu s C. oznakom tijekom 1991. odnosno početkom 1992., te podatkom da je isti položio završni ispit dana 02. prosinca 1983. u Centru za odgoj i obrazovanje u prometu, S., te je dodatno proširili.

              Navedena utvrđenja ovaj Sud ocjenjuje vjerodostojnim te im poklanja vjeru, jer se radi o utvrđenjima temeljem službenih evidencija, a tužitelj na okolnost svojih tvrdnji da postoje propusti u vođenju evidencija tuženika nije potkrijepio nikakvim dokazom, zbog čega je Sud iste prigovore ocijenio neosnovanim.

              Isto tako, tvrdnje tužitelja kako su se na početku Domovinskog rata izdvajali i sklanjali podaci iz evidencija osobnih i vozačkih dozvola pa da postoji mogućnost da je tada došlo do gubitka istih, ovaj Sud cijeni neosnovanim i nevjerodostojnim, obzirom da iz očitovanja PU s.-d. i PP S. proizlazi kako nemaju nikakvih saznanja o navedenom, a u evidencijama istih i dalje postoje kartoni osobne iskaznice i putovnice tužitelja.

              Prigovor tužitelja kako je trebalo primijeniti Pravilnik o vozačkim dozvolama (Službeni list SFRJ 55/76) ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim. Stajališta je kako je u konkretnom slučaju tuženo tijelo pravilno postupilo kada je primijenilo Pravilnik o vozačkim dozvolama („Narodne novine“ broj: 155/08.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva tužitelja (24. lipnja 2011.).

              U odnosu na prigovor tužitelja kako je tuženik, obzirom da iz svojih evidencija ne može utvrditi pravo stanje stvari, trebao izvesti i druge dokaze, valja kazati kako iz sadržaja spisa predmeta, kao i pregledanih sudskih predmeta koji su se vodili pod poslovnim brojevima: UsI-987/13 i UsI-83/16, proizlazi kako je tuženik, ali i ovaj Sud, proveo iscrpan dokazni postupka, pribavio podatke (očitovanja) od Srednje tehničke prometne škole S., Škole za cestovni promet Z., Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, očitovanje M. G., voditelja Hrvatskog autokluba, Sektora za vozače Regionalni ispitni centar S., saslušao brojne svjedoke i tužitelja, te na pravilan i potpun način utvrdio činjenično stanje.

              U skladu sa navedenim, prema stajalištu ovog Suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

              Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

 

 

U Splitu, 12. listopada 2018.

 

                                                                                                                                S U T K I N J A

 

                                                                                                             Nela Mešin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Petra Brajković