1                           Poslovni broj: 7 UsI-656/17-7

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 7 UsI-656/17-7

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kuruzović, u upravnom sporu tužiteljice B. B. iz R., I., koju zastupa opunomoćenica M. J., odvjetnica u R., D., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Rijeci, Odjela Primorsko – goranske županije, Rijeka, Blaža Polića 2/I, radi uklanjanja nadstrešnice, 3. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1.         Poništava se rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Rijeci, Odjela Primorsko-goranske županije KLASA: UP/I-362-02/17-02/400, URBROJ: 531-07-1-3-2-17-3/DP od 31. ožujka 2017.

 

2.         Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

 

3.         Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora.

 

              Obrazloženje             

             

Rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Rijeci KLASA: UP/I-362-02/17-02/400, URBROJ: 531-07-1-3-2-17-3/DP od 31. ožujka 2017.  naređeno je investitoru B. B., ovdje tužiteljici, da u roku od 90 dana ukloni dograđenu nadstrešnicu tlocrtnih dimenzija 2,60 m x 2,70 m, koja se sastoji od dva AB stupa i drvene konstrukcije s pokrovom od crijepa, izgrađenu na k.č.br. … k.o. Z., bez izvršne građevinske dozvole.

 

Tužiteljica je protiv tuženika pravodobno ovome Sudu podnijela tužbu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja. U tužbi u bitnom navodi da se sukladno odredbi članka 184. Zakona o gradnji građevine koje su izgrađene prije 15. veljače 1968. smatraju izgrađenima na temelju pravomoćne građevinske dozvole te nastavno navodi da je u obrazloženju osporenog rješenja navedeno da predmetna nadstrešnica nije prikazana na Hrvatskoj osnovnoj karti Opatija 9 koja je snimana 1966. godine, niti evidentirana u katastru zemljišta. S tim u svezi ističe da se na temelju Hrvatske osnovne karte Opatija 9 koja je snimana 1966. godine, ne može utvrditi je li predmetna nadstrešnica izgrađena prije 15. veljače 1968., jer se iz te karte ne može utvrditi je li nadstrešnica izgrađena u razdoblju nakon snimanja 1966. godine, do 15. veljače 1968. Dodaje da se donedavno stepeništa i nadstrešnice uopće nisu evidentirala u katastru, pa da se stoga na temelju činjenice da predmetna nadstrešnica nije evidentirana katastarskom operatu ne može utvrditi da je nezakonito izgrađena. Nadalje navodi da se sukladno odredbi članka 2. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima bez građevinske dozvole može graditi nadstrešnica površine do 15 m2, dok površina nadstrešnice iz predmeta ovoga spora prema utvrđenju građevinskog inspektora iznosi 7,02 m2. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom  u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka, pa da po provedenom postupku poništi tuženikovo rješenje.

 

              Tuženik se u odgovoru na tužbu u bitnom poziva na navode iz osporenog rješenja i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije. U odnosu na tužbene navode tuženik u osporenom rješenju obrazlaže da je tužiteljica izjavila da je cijela građevina izgrađena prije 15. veljače 1968., a da je utvrđeno da predmetna nadstrešnica nije evidentirana u katastru niti prikazana na Hrvatskoj osnovnoj karti Opatija 9 koja je snimana 1966. godine. U odgovoru na tužbu dodaje da tužiteljica nije dokazala da bi nadstrešnica bila izgrađena prije 15. veljače 1968., dok su suvlasnici zgrade iz prizemlja izjavili da je izgrađena nakon tog datuma. Nadalje navodi da se sukladno odredbi članka 2. stavka 1. točke 3. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima („Narodne novine“ broj 79/2014, 41/2015, 75/2015, dalje: Pravilnik o jednostavnim i drugim građevinama i radovima), na koju se poziva tužiteljica, bez građevinske dozvole i glavnog projekta može graditi slobodnostojeća ili sa zgradom konstruktivno povezana nadstrešnica, tlocrtne površine do 15 m2, izvan tlocrtnih gabarita postojeće zgrade, a da je predmetna nadstrešnica izgrađena na postojećem podestu, dakle, unutar tlocrtnih gabarita.

 

Sud je održao ročišta za raspravu 28. rujna 2018., na koje je pristupila samo tužiteljica, a kako je tuženik uredno pozvan, Sud je ne našavši razloga za odgodu, ročište održao u njegovom odsustvu.

 

Tužiteljica je ročištu u bitnom ponovila navode iz dotadašnjeg tijeka postupka.

 

Među strankama je u ovome sporu sporno jesu li odlučne činjenice pravilno utvrđene i pravilno podvedene pod mjerodavno pravo. 

 

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

U prvom redu, pravilno tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 3. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima bez građevinske dozvole i glavnog projekta može graditi slobodnostojeća ili sa zgradom konstruktivno povezana nadstrešnica, tlocrtne površine do 15 m2, izvan tlocrtnih gabarita postojeće zgrade.

 

Kako iz dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka proizlazi da je predmetna nadstrešnica izgrađena unutar tlocrtnih gabarita postojeće građevine, što među stranka nije sporno, tužbeni navodi da je površina nadstrešnice manja od 15 m2, pa da se stoga može graditi bez građevinske dozvole su  neosnovani.

 

Međutim, Sud je tužbeni zahtjev našao osnovanim iz razloga kako slijedi.

 

Kao što navodi tužiteljica, prema odredbi članka 184. stavka 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13, 20/17, dalje: Zakon o gradnji) građevina izgrađena do 15. veljače 1968. smatra se izgrađenom na temelju pravomoćne građevinske dozvole.

 

S tim u svezi pravilno tužiteljica ističe da se da se na temelju Hrvatske osnovne karte Opatija 9 koja je snimana 1966. godine, ne može utvrditi je li predmetna nadstrešnica izgrađena prije 15. veljače 1968., jer se iz te karte ne može utvrditi je li nadstrešnica izgrađena u razdoblju nakon snimanja 1966. godine, do 15. veljače 1968.

 

Pritom valja tuženiku ukazati da su nakon 15. veljače 1968. mjerodavni propisi različito propisivali uvjete temeljem kojeg akta se jednostavne građevine mogu graditi i kada se mogu graditi bez akta kojim se odobrava građenje, kao što je primjerice bilo uređeno odredbama članaka 38. i 39. Zakona o izgradnji objekata („Narodne novine“ broj 20/75) ili odredbama članaka 27. i 28. Zakona o izgradnji objekata („Narodne novine“ broj 52/81). Stoga, da bi se utvrdilo je li predmetna nadstrešnica izgrađena nezakonito, najprije valja utvrditi vrijeme kad je građena te tu činjenicu podvesti pod tada važeće mjerodavno pravo, dok se tuženik u obrazloženju osporenog rješenja u tom dijelu pozvao na odredbe sada važećeg Zakona o gradnji.  

 

Nadalje, tužiteljica pravilno upire da se na temelju činjenice da predmetna nadstrešnica nije evidentirana katastarskom operatu ne može utvrditi da je nezakonito izgrađena, jer ni jedan propis ne određuje da se građevine koje nisu evidentirane u katastarskom operatu imaju smatrati nezakonito izgrađenima.

 

Sukladno odredbama članka 47. stavka 1. i članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09) u upravnom postupku treba utvrditi sve činjenice i okolnosti bitne za rješenje stvari te ih valjano obrazložiti.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10 i 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, dalje: Zakon o upravnim sporovima) osporeno rješenje valjalo je poništiti i predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak.

 

Sukladno članku 81. Zakona o upravnim sporovima u ponovnom postupku tuženik je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama ovoga Suda.

 

Tužiteljica je postavila zahtjev za naknadu troškova spora u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Prema odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano, a ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

 

Budući da još nije izvjesno hoće li tužiteljica u konačnici  uspjeti u ponovljenom postupku, Sud je zaključio da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Pri tome se ukazuje prema zaključku sa sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 6 Su-85/2018-3 od 12. veljače 2018., kada je presudom upravnog suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poništeno rješenje javnopravnog tijela i predmet vraćen na ponovni postupak, svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Budući da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, sukladno članku 5. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13,110/15) tužiteljica nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe.

 

U Rijeci, 3. listopada 2018.

 

                                                                                                                                                      S u d a c

                                                                                                                      Antun Žagar

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv točke I. i II. ove presude žalba nije dopuštena.

 

Protiv točke III. ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (čl. 67. Zakona o upravnim sporovima).