1                            Poslovni broj: 5 UsI-35/18-10

 

 

 

 

Poslovni broj: 5 UsI-35/18-10

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur, uz sudjelovanje zapisničarka Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja T. P, K., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi povrata poreza na dodanu vrijednost, 28. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.               Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/17-01/223, URBROJ: 513-04/17-3 od 10. studenog 2017. godine i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Istra, Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Lika, Ispostave Poreč, KLASA: UP/I-416-02/16-04/59, URBROJ: 513-07-28-07-16-01 od 28. prosinca 2016.

 

II.               Utvrđuje se da tužitelju pripada pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 191.442,78 kn.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Istra, Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Lika, Ispostave Poreč, KLASA: UP/I-416-02/16-04/59, URBROJ: 513-07-28-07-16-01 od 28. prosinca 2016. odbijen je zahtjev tužitelja za povrat poreza na dodanu vrijednost u iznosu 191.442,78 kn iskazanog na računu za prodaju nekretnine od 1. kolovoza 2008., uz obrazloženje da je s danom 1. siječnja 2016. nastupila apsolutna zastara prava na povrat navedenog iznosa poreza.

 

Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-23/17-01/223, URBROJ: 513-04/17-3 od 10. studenog 2017.. godine odbijena kao neosnovana.

 

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da tužitelj ne ostvaruje pravo na povrat plaćenog poreza na dodanu vrijednost tuženik u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, navodi da su uvjeti za povrat, sukladno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, stekli raskidom ugovora o kupoprodaji 2011, odnosom istekom obračunskog razdoblja u kojem je ugovor raskinut; da je zastara počela teći istekom 2012. u kojoj je tužitelj stekao pravo na povrat; da je s danom 1. siječnja 2016 nastupila relativna zastara, a obzirom na činjenicu da je tužitelj povrat poreza zatražio u prijavi poreza za treće tromjesečje 2016 koja je poreznom tijelu predana 10. listopada 2016.

 

Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te u tužbi, u bitnome, navodi, da je tuženik, iako je pravilno utvrdio početak tijeka zastare s danom 1. siječnja 2013., u pobijanoj odluci propustio utvrditi da je dostavom PDV obrasca u 2015. došlo do prekida tijeka zastare slijedom čega je pogrešno utvrdio da je u 2016. nastupila relativna zastara prava na povrat. U vezi toga, tužitelj ističe da je sukladno odredbi čl. 66. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN br. 73/13) u Obrascu prijave PDV-a za razdoblje od 1.srpnja – 30. rujna 2015. utvrdio pravo na povrat razlike PDV-a čime je, u smislu odredbe čl. 95. st. 2. Općeg poreznog zakona (NN br. 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15; dalje: OPZ) prekinut i produljen tijek relativne zastare. 

 

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje ZUS; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

Među strankama ovog upravnog spora nesporno da je tužitelj za prodaju nekretnine u P. kupcu J.M. izdao račun od 1. kolovoza 2008. s obračunatim PDV-om u iznosu 191.442,78 kn; da je račun izdan temeljem Ugovora o prodaji i Aneksa istog koje je tužitelj sklopio s kupcem tijekom 2007.; da je porez po izdanu računu podmiren u zakonskom roku; da je Ugovor o praji nekretnine raskinut  27. lipnja 2011.

 

Iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je tužitelj povrat PDV-a obračunatog, i plaćenog, po računu za prodaju nekretnine od 1. kolovoza 2008. zatražio u Obrascu prijave PDV-a za razdoblje od 1. srpnja – 30. rujna 2015, a koji Obrazac je zaprimljen kod poreznog tijela 14. listopada 2015. (list 24-26 spisa).

 

Odredbom čl. 19. st. 2. OPZ-a propisano je da porezni obveznik ili osoba koja je preplatila porez ima pravo na povrat preplaćenog poreza.

 

Sukladno odredbi čl. 94. st. 1. OPZ-a pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći.

 

Prema čl. 95. st. 2. OPZ-a tijek zastare prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom radnjom poreznog obveznika dostavljenom na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata i troškova ovrhe.

 

Cijeneći ukupnost činjenica koje proizlaze iz stanja spisa te podvodeći iste pod ranije citirane odredbe OPZ-a, Sud utvrđuje je osporavanim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela povrijeđen zakon na štetu tužitelja budući da se ista temelje na činjeničnom stanju koje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Naime, iako tuženik u obrazloženju svoje odluke ispravno konstatira da su uvjeti za povrat poreza stekli istekom obračunskog razdoblja u kojem je ugovor raskinut te da je slijedom toga zastara počela teći istekom 2012., pogrešno utvrđuje da je tužitelj zatražio povrat zatražio nakon nastupa relativne zastare a obzirom da pravo povrat iskazao u Obrascu prijave PDV-a za treće tromjesečje 2016. Potonje stoga što je uvidom u dokumentacije koja prileži spisu utvrđeno da je tužitelj povrat poreza iskazao u Obrascu prijave  PDV-a za treće tromjesečje 2015, a koji Obrazac je zaprimljen kod poreznog tijela 14. listopada 2015. (list 24-26 spisa), čime je, u smislu odrede čl. 95. st. 2. OPZ-a, prekinut tijek relativne zastare prava na povrat poreza.

 

Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da tužitelju pripada pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost obračunatog na računu od 1. kolovoza 2008. koji je ispostavljen kupcu nekretnine te je stoga, temeljem odredbe čl. 58. st. 1. ZUS-a, valjalo poništiti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i priznati tužitelju pravo povrat poreza, a na koji način je Sud sam riješio predmetnu upravnu stvar.

 

U Rijeci, dana 28. rujna 2018.

                                                                                                                                                  

  Sudac

                                                                                                                             Vedran Juričić, dipl. iur.,v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (4 primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

              Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).