Poslovni broj: 15 UsIgr-241/18-8

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Milke Škaro Grozdanić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice B. F. iz Z., zastupane po opunomoćeniku F. F., sinu tužiteljice iz P., protiv tuženika Zadarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove, Zadar, Božidara Petranovića 8, radi obnove postupka rješenja o provođenju komunalnog reda, nakon javne i usmene rasprave zaključene 27. rujna 2018. godine u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 28. rujna 2018. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

                            Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Zadarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove, KLASA: UP/II-363-01/18-01/108, URBROJ: 2198/1-07/2-18-4 od 18. svibnja 2018. godine i rješenja Grada Z., Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i zaštitu okoliša, Odsjeka komunalnog redarstva, KLASA: UP/I-363-04/18-01/56, URBROJ: 2198/01-9/4-18-5 od 22. siječnja 2018. godine, te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

 

r i j e š i o   j e

 

             

                            Odbija se kao neosnovan prijedlog Grada Z., da ga se uključi kao zainteresiranu osobu u ovaj upravni spor.

 

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 26. lipnja 2018. godine protiv rješenja tuženika Zadarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove, KLASA: UP/II-363-01/18-01/108, URBROJ: 2198/1-07/2-18-4 od 18. svibnja 2018. godine, a kojom se traži poništenje i prvostupanjskog rješenja Grada Z., Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i zaštitu okoliša, Odsjeka komunalnog redarstva, KLASA: UP/I-363-04/18-01/56, URBROJ: 2198/01-9/4-18-5 od 22. siječnja 2018. godine te na raspravi održanoj pred ovim sudom 27. rujna 2018. godine, tužiteljica najprije reproducira izreke osporenih rješenja, nakon čega u bitnom i sadržaj obrazloženja akta tuženika, pa u odnosu na okolnost na kojoj je utemeljen prijedlog za obnovu postupka ističe kako se u konkretnom slučaju radi o javnoj ispravi, odnosno mišljenju nadležnog ministarstva koje da predstavlja novu činjenicu koja može dovesti do drukčijeg rješenja, ujedno da se radi i o prethodnom pitanju u odnosu na koje da je nadležno ministarstvo jedino ovlašteno dati mišljenje budući se radi o provedbi zakona iz njegove nadležnosti sukladno čl. 110. st. 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14), čl. 67. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16), čl. 11. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave („Narodne novine“ broj: 93/16 i 104/16) te Uredbi o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja („Narodne novine“ broj: 70/17). Naime, prvostupanjskim rješenjem da je odbijen prijedlog za obnovu postupka pa da je iz same izreke jasno kako je učinjeno vjerojatnim da je mišljenje ministarstva nova činjenica koja može dovesti do drugačijeg rješenja, kao i da je isto prethodno pitanje o kojem je kasnije u bitnim točkama odlučeno drukčije, dok u suprotnom, odnosno kada tome ne bi bilo tako tijelo prvog stupnja da bi odbacilo predmetni prijedlog u smislu odredbe čl. 126. st.1. ZUP-a, a koje stajalište da je potvrđeno rješenjem tuženika. Nadalje, tužiteljica navodi kako je prvostupanjsko tijelo prije donošenja rješenje čija se obnova zatražilo i pribavilo od Grada Z., Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, Odsjeka za ceste i promet, očitovanje radi li se o nerazvrstanoj cesti, a po pribavljenom očitovanju da je donijeto rješenje o uklanjanju zemljanog iskopa u kojem da se navodi kako se radi o prometnoj površini, odnosno nerazvrstanoj cesti pozivajući se na citirano očitovanje, međutim, naznačeni Odjel Grada Z. da je u tom smislu trebao zatražiti mišljenje nadležnog ministarstva. U tom smislu tužiteljica se poziva na odredbe čl. 58. st. 1., čl. 60. st. 2. i st. 3. ZUP-a, čl. 33. st. 5. Zakona o upravnom sporovima i čl. 230. st. 1. i st. 4. Zakona o parničnom postupku smatrajući da je mišljenje ministarstva javna isprava, a u sumnji koji je dokaz mjerodavan da treba uzeti onaj višeg tijela, dakle ministarstva koje da je jedino ovlašteno davati mišljenja o načinu provedbe zakona iz njegove nadležnosti. Također, predmetno mišljenje ministarstva da predstavlja dokaz koji je učinjen vjerojatnim, odnosno s obzirom da isto predstavlja javnu ispravu da postoji presumpcija istinitosti, slijedom čega da je nemoguće da taj dokaz ne bi bio vjerodostojan. U odnosu na okolnost radi li se o prethodnom pitanju ili pogrešno primijenjenom materijalnom propisu tužitelj citira obrazloženje tuženikovog rješenja koje se odnosi na ovu problematiku, nakon čega navodi kako je prethodno pitanje iako se ono karakterizira kao pravno, zapravo po svojoj funkciji u postupku činjenično pitanje, pa u odnosu na konkretni slučaj tužiteljica napominje da je pitanje radi li se o nerazvrstanoj cesti prethodno pitanje zbog čega da se ne može raditi o pogrešno primijenjenom materijalnom propisu budući se radi o činjenici o kojoj da ovisi odluka treba li se ukloniti zemljani nasip ili ne. Tužiteljica potom razjašnjava pojam javnopravnog tijela iz odredbe čl. 55. st. 1. ZUP-a, koji pojam da ne isključuje tijela državne uprave i druga državna tijela, kao i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pa da je tuženik pogrešno protumačio kako u spis dostavljeno mišljenje ministarstva ne bi bilo mišljenje javnopravnog tijela o prethodnom pitanju s obzirom da je isto javna isprava, ujedno i nova činjenica koja može dovesti do drukčijeg rješenja i u kojem je o prethodnom pitanju nadležno državno tijelo kasnije odlučilo u bitnim točkama drugačije. Slijedom izloženog, tužiteljica je tužbenim zahtjevom predložila sudu da donese presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela i predmet vratiti na ponovni postupak tijelu prvog stupnja.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako tužba tužiteljice nije osnovana, kao i da tuženik ustraje na osporenom rješenju i njegovom obrazloženju, slijedom čega je predložio da sud odbije tužbu tužiteljice kao neosnovanu, a ujedno je predložio da sud u smislu odredbe čl. 19. ZUS-a pozove Grad Z. da sudjeluje u ovom sporu u svojstvu zainteresirane osobe.

Također, 8. kolovoza 2018. u spis je zaprimljen podnesak Grada Z., u kojem između ostalog navodi kako na temelju odredbe čl. 19. st. 4. ZUS-a podnosi zahtjev za uključenje u predmetni spor i ujedno daje očitovanje na tužbu.

U sporu je održana rasprava 27. rujna 2018. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužiteljice, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, te je na istoj opunomoćenik tužiteljice u bitnom ostao kod navoda iz tužbe i pri postavljenom tužbenom zahtjevu, a kako nije imao nikakvih dokaznih prijedloga predložio je zaključenje rasprave i donošenje presude kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice.

              U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak Grada Z. od 8. kolovoza 2018., te spis upravnoga tijela, dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je prijedlog tužiteljice za obnovu postupka okončanog rješenjem Grada Z., Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, Komunalnog redara, KLASA: UP/I-363-04/15-01/115, URBROJ: 2198/01-9/4-15-2 od 16. veljače 2015., kojim je naređeno tužiteljici uklanjanje zemljanog iskopa s dijela prometne površine na nekretnini oznake čest. zem. … K.O. C. na području Grada Z., predio C. k., sjeveroistočno od ulice K. O., koji je postavljen bez odobrenja nadležnog tijela gradske uprave, a koje rješenje je postalo pravomoćno 23. veljače 2017.

Naime, rješenjem Grada Z., Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i zaštitu okoliša, Odsjeka komunalnog redarstva, KLASA: UP/I-363-04/18-01/56, URBROJ: 2198/01-9/4-18-5 od 22. siječnja 2018. godine odbijen je prijedlog tužiteljice za obnovu postupka okončanog rješenjem Grada Z., Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, Komunalnog redara, KLASA: UP/I-363-04/15-01/115, URBROJ: 2198/01-9/4-15-2 od 16. veljače 2015., u bitnom iz razloga što je prvostupanjsko tijelo smatralo kako dostavljeno mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 13. prosinca 2017. kao dokaz na kojem se temelji prijedlog za obnovu postupka ne bi doveo do drukčijeg rješenja s obzirom da taj dokaz ne mijenja činjenice utvrđene u sudskim postupcima koji su se vodili pred Upravnim sudom u Splitu pod poslovnim brojem: UsIgr-147/15 i Visokim upravnim sudom RH pod poslovnim brojem: Usž-3714/16 i to da se u konkretnom slučaju radi o prometnoj površini, kao i da se radi o ovlaštenom postupanju komunalnog redara, pa je predmetno rješenje donijeto pozivom na odredbu čl. 126. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09).              Potom, rješenjem tuženika Zadarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove, KLASA: UP/II-363-01/18-01/108, URBROJ: 2198/1-07/2-18-4 od 18. svibnja 2018. godine odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja te je isto potvrđeno, međutim tuženik u obrazloženju svog rješenja ističe kako je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo da mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 13. prosinca 2017. ne bi doveo do drukčijeg rješenja, već upravo suprotno, isto da bi dovelo do drukčijeg rješenja, ali da ono nije od značaja za valjanost rješenja čija se obnova traži, ovo iz razloga što je sukladno tom mišljenju moguće da je u rješenju koje je predmet obnove eventualno pogrešno primijenjeno materijalno pravo, no takva okolnost da ne može biti razlog za obnovu postupka, ujedno niti da izmijenjeno pravno shvaćanje o primjeni propisa nije razlog za obnovu postupka, također da se ne radi ni o prethodnom pitanju o kojem bi ministarstvo kasnije dalo mišljenje koje bi u bitnim točkama bilo drugačije od postupanja komunalnog redara s obzirom da se predmetno mišljenje ne može smatrati drugačijim odlučivanjem u bitnim točkama prethodnog pitanja od strane nadležnog suda ili javnopravnog tijela iz odredbe čl. 123. st. 2. t. 3. ZUP-a.

Među strankama ovog spora nije prijeporno da je tužiteljica nadležnom prvostupanjskom tijelu dana 19. siječnja 2018. podnijela prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Grada Z., Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, Komunalnog redara, KLASA: UP/I-363-04/15-01/115, URBROJ: 2198/01-9/4-15-2 od 16. veljače 2015., koje je postalo pravomoćno 23. veljače 2017., koji prijedlog je dopunjen podneskom zaprimljenim kod tijela prvog stupnja 09. veljače 2018., a kojeg je utemeljila na razlozima za obnovu postupka kakve u vidu imaju odredbe čl. 123. st. 1. t. 1., odnosno čl. 123. st. 2. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku, u kojem smislu je uz svoj prijedlog između ostalog dostavila i mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 13. prosinca 2017.

Međutim, među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za obnovu postupka kakve u vidu imaju odredbe čl. 123. st. 1. t. 1., odnosno čl. 123. st. 2. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku, tj. predstavlja li citirano mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 13. prosinca 2017. novu činjenicu ili novi dokaz koji bi, sam ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogao dovesti do drukčijeg rješenja da je ta činjenica, odnosno dokaz bio iznesen, odnosno upotrijebljen u prijašnjem postupku, kao i je li u predmetnoj upravnoj stvari rješenje čija se obnova postupka traži utemeljena na prethodnom pitanju, kada bi nadležni sud ili javnopravno tijelo o tom pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drukčije i u tom smislu može li se citirano  mišljenje uopće smatrati prethodnim pitanjem kako to u vidu ima odredba čl. 123. st. 2. t. 3. ZUP-a, slijedom čega je sporna zakonitost osporenih rješenja u cijelosti.

Odredbom čl. 123. st. 1. t. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09) propisano je da obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Odredbom čl. 123. st. 2. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09) propisano je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničena ako se rješenje temelji na prethodnom pitanju, a nadležni sud ili javnopravno tijelo o tom je pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drukčije.

Odredbom čl. 124. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09) propisano je da je u prijedlogu za obnovu postupka stranka dužna učiniti vjerojatnim razloge zbog kojih traži obnovu postupka i da je prijedlog podnesen u zakonskom roku.

Odredbom čl. 126. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09) propisano je da kad nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupku dužno je ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

Stavkom 2. istog članka propisano je da ako su uvjeti za obnovu postupka ispunjeni, nadležno tijelo ispitat će mogu li okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu dovesti do drukčijeg rješenja. Ako utvrdi da ne mogu, odbit će prijedlog rješenjem.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio rješenje kojim je odbio žalbu tužiteljice i time potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen njezin prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Grada Z., Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, Komunalnog redara, KLASA: UP/I-363-04/15-01/115, URBROJ: 2198/01-9/4-15-2 od 16. veljače 2015., koje je postalo pravomoćno 23. veljače 2017., ovo stoga, što sud zaključuje da tužiteljica u konkretnom slučaju okolnosti na kojima je prijedlog za obnovu postupka utemeljila nije učinila vjerojatnima, uslijed čega je njezin prijedlog u smislu odredbe čl. 126. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku prvostupanjsko tijelo trebalo odbaciti, a ne odbiti kako je to pogrešno učinilo, međutim time nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice jer je meritornim odlučivanjem o njezinom prijedlogu ona zapravo ostvarila veća prava od onih propisanih zakonom, a iz istog razloga sud ne nalazi niti da bi rješenjem tuženika bio povrijeđen zakon na štetu tužiteljice kada je odbijena njezina žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, slijedom čega sud ne nalazi da bi osporena rješenja kako tijela prvog stupnja, tako ni tuženika bila nezakonita, odnosno da bi istima došlo do povrede zakona na štetu tužiteljice, kako to ona neutemeljeno tvrdi u tužbi.

U odnosu na tužbene prigovore  tužiteljice koji se odnose na pravnu osnovu za obnovu postupka kakvu u vidu ima odredba čl. 123. st. 1. t. 1. ZUP-a, u svezi s čim se tužiteljica poziva na mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 13. prosinca 2017. smatrajući isto javnom ispravom i novom činjenicom, odnosno dokazom koji bi sam ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogao dovesti do drukčijeg rješenja da je ta činjenica, odnosno dokaz bio iznesen, odnosno upotrijebljen u prijašnjem postupku, što ujedno predstavlja prvo prijeporno pitanje u ovom sporu, za istaknuti je kako sud ovakve prigovore smatra u cijelosti neosnovnim. Naime, prije svega je za naglasiti kako u smislu ove odredbe, kao nove činjenice i dokazi smatraju se isključivo one činjenice i dokazi koji su već postojali u trenutku donošenja konačnog upravnog akta, a za koje se nije znalo, odnosno za koje nije postojala mogućnost da se takvi dokazi upotrijebe, međutim ovaj sud ne nalazi da bi tužiteljica u svom prijedlogu za obnovu postupka navela nove činjenice ili nove dokaze, kako to podrazumijeva ova odredba. Osim toga, za ukazati je tužiteljici kako i u situaciji da nadležno tijelo ne bi pravilno provelo postupak u pogledu pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, uslijed čega bi bilo pogrešno primijenjeno materijalno pravo, takve okolnosti nisu, niti mogu biti razlog zbog kojeg bi obnova postupka trebala biti dopuštena po osnovu navedene odredbe, jer je neprijeporno da razlog obnove postupka ne može biti drugačiji zaključak izveden iz dokaznog materijala koji je pribavljen i izveden u upravnom postupku, na temelju kojega je donijeto rješenje u odnosu na koje se predlaže obnova postupka.

Međutim, kao još važnije sud nalazi potrebnim kazati da se u konkretnom slučaju ne radi niti o pogrešno primijenjenom materijalnom pravu, na koju mogućnost pogrešno ukazuje tuženik u obrazloženju svog rješenja, ovo stoga što citirano mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 13. prosinca 2017. ne predstavlja javnu ispravu, kako to pogrešno tumači tužiteljica, niti se radi o dokazu koji bi mogao dovesti do drukčijeg rješenja da je bio iznesen, odnosno upotrijebljen u prijašnjem postupku jer se radi samo o mišljenju koje je dostavljeno na upit opunomoćenika tužiteljice u kojem upitu nisu prezentirane nedvojbeno utvrđene činjenice u postupku čija se obnova traži, odnosno u istom nije prezentirano da se radi o zemljištu koje se koristi za promet vozila i koje je pristupačno većem broju korisnika tj. vlasnicima nekretnina koje su susjedne u odnosu na konkretnu čest. zem. … k.o. C., slijedom čega takvo mišljenje ne predstavlja novi dokaz ili činjenicu kakvu u vidu ima odredba čl. 123. st. 1. t. 1. ZUP-a.

Također, iako kod prethodno izloženog stanja stvari to nije od presudne važnosti za predmetnu upravnu stvar, sud nalazi potrebnim pojasniti kako je i u odnosu na rješenje za koje se predlaže obnova postupka vođen upravni spor pred ovim sudom koji je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice presudom pod poslovnim brojem: UsIgr-147/15-7 od 22. srpnja 2016. u kojoj se detaljno izložena utvrđenja u pogledu toga da konkretna nekretnina predstavlja nerazvrstanu cestu, s kojim utvrđenjima je bio suglasan i Visoki upravni sud RH koji je svojom presudom pod poslovnim brojem: Usž-3714/16-2 od 23. veljače 2017. odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjske presude, koji je između ostalog naveo kako okolnost što je tužiteljica u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik nekretnine nije od utjecaja na predmetnu upravnu stvar kraj nesporne činjenice da se predmetna nekretnina koristi kao cesta za promet vozila i da je pristupačna većem broju korisnika, odnosno vlasnicima susjednih nekretnina, uslijed čega da predstavlja javnu površinu, pa da je pravilno postupanje komunalnog redara u konkretnom slučaju, a sa kojim stajalištem je u cijelosti suglasan i ovaj sud. Dakle, ne samo da eventualna pogrešna primjena materijalnog prava ne predstavlja razlog zbog kojeg bi trebalo dopustiti obnovu postupka, nego je kod izloženog stanja stvari potpuno pogrešno i bespotrebno problematiziranje tog pitanja u tuženikovom rješenju s obzirom da sud ne nalazi da bi predmetno mišljenje imalo bilo kakav utjecaj na pravilnu primjenu materijalnog prava u rješenju za kojeg je predložena obnova postupka. 

Glede tužbenih navoda tužiteljice kako naznačeno mišljenje ministarstva i prvostupanjsko tijelo prihvaća kao novu činjenicu, odnosno novi dokaz što temelji na okolnosti da je to tijelo odbilo njezin prijedlog, a u protivnom da bi isti bio odbačen, što da prihvaća i tuženik u svom rješenju samo da taj dokaz pogrešno dovodi u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, za istaknuti je kako je ovaj sud već prethodno izložio u obrazloženju presude da je tijelo prvog stupnja iz razloga što tužiteljica u konkretnom slučaju okolnosti na kojima je prijedlog za obnovu postupka utemeljila nije učinila vjerojatnima trebalo odbaciti prijedlog tužiteljice na temelju odredbe čl. 126. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, a ne odbiti ga na temelju odredbe čl. 126. st. 2. tog Zakona kako je to ono pogrešno učinilo, međutim time nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice jer je meritornim odlučivanjem o njezinom prijedlogu ona zapravo ostvarila veća prava od onih propisanih zakonom, a iz istog razloga sud ne nalazi niti da bi rješenjem tuženika bio povrijeđen zakon na štetu tužiteljice kada je odbijena njezina žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, s tim je sud već izložio i razloge zbog kojih smatra neutemeljenim i bespotrebnim dovođenje u vezu dostavljenog mišljenja s eventualnom pogrešnom primjenom materijalnog prava u osporenom rješenju tuženika budući da to mišljenje ne predstavlja nikakvu novu činjenicu ili novi dokaz, niti ima utjecaj na utvrđene činjenice i primjenu materijalnog prava u rješenju za koje je predložena obnova postupka.

U odnosu pak na tužbene prigovore u kojima tužiteljica navodi kako mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 13. prosinca 2017. predstavlja osnovu kakvu u vidu ima odredba čl. 123. st. 2. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku zbog koje je trebalo dopustiti obnovu postupka jer da se radi o mišljenju javnopravnog tijela koje da predstavlja prethodno pitanje o kojem da je kasnije odlučeno u bitnim točkama drukčije, što ujedno predstavlja drugo sporno pitanje u ovom sporu, za istaknuti je kako sud ne nalazi utemeljenim niti ovakve prigovore. Naime, prije svega je za navesti kako se u postupku u kojem je donijeto rješenje čija se obnova predlaže nije pojavilo prethodno pitanje kakvo u vidu ima odredba čl. 55. ZUP-a koje bi javnopravno tijelo ili sud trebalo riješiti, ili pak kojeg bi službena osoba sama riješila, već je to rješenje donijeto na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku od strane nadležnog prvostupanjskog tijela. Stoga, kod izloženog stanja stvari, imajući u vidu odredbu čl. 123. st. 2. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku, na koju se tužitelj neosnovano poziva, nedvojbeno je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničena ako se rješenje temelji na prethodnom pitanju, a nadležni sud ili javnopravno tijelo o tom je pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drukčije, međutim u predmetnoj upravnoj stvari se ne radi o situaciji da bi rješenje za koje se predlaže obnova bilo utemeljeno na prethodnom pitanju, što bi bio nužan preduvjet da bi uopće moglo doći do obnove postupka, slijedom čega mišljenje ministarstva na koje se tužiteljica poziva zasigurno ne može predstavljati odluku javnopravnog tijela koje bi o tom pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drukčije, jer za ponoviti je kako se radi samo o mišljenju koje je dostavljeno na upit opunomoćenika tužiteljice u kojem upitu nisu prezentirane nedvojbeno utvrđene činjenice u postupku čija se obnova traži, zbog čega je u cijelosti neutemeljeno pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 123. st. 2. t. 3. ZUP-a.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela zakonitima, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Konačno, prijedlog Grada Z., da ga se uključi kao zainteresiranu osobu u ovaj upravni spor, također je trebalo odbiti kao neosnovanog. Ovo stoga, što je odredbom članka 16. ZUS-a propisano da su stranke u sporu tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba, a zainteresirana osoba je, sukladno članku 19. stavku 1. istog Zakona, svaka osoba kojoj bi poništavanje, izmjena ili donošenje pojedinačne odluke, postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela, odnosno sklapanje, raskid ili izvršavanje upravnog ugovora povrijedilo njezino pravo ili pravni interes. Potom, odredbom članka 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a propisano je kako je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud cijeni kako se osporenim rješenjima tuženika Zadarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove, KLASA: UP/II-363-01/18-01/108, URBROJ: 2198/1-07/2-18-4 od 18. svibnja 2018. godine i prvostupanjskog tijela Grada Z., Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i zaštitu okoliša, Odsjeka komunalnog redarstva, KLASA: UP/I-363-04/18-01/56, URBROJ: 2198/01-9/4-18-5 od 22. siječnja 2018. godine, čija ocjena zakonitosti je predmet ovog upravnog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a, ne dira u pravo ili pravni interes podnositelja prijedloga, slijedom čega ne postoji aktivna legitimacija Grada Z., da kao zainteresirana osoba u smislu odredbe članka 19. ZUS-a sudjeluje u ovom sporu, s tim da je za nadodati kako je upravo prvostupanjsko tijelo ustrojstvena jedinica Grada Z., koje u smislu citiranih odredbi nikako ne može biti stranka u upravnom sporu, pa tako niti zainteresirana osoba, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 28. rujna 2018. godine

 

                               S U D A C

 

                                Ivan Dadić

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćeniku tužiteljice F. F. iz P., uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Zadarskoj županiji, Upravnom odjelu za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove, Zadar, Božidara Petranovića 8, uz zapisnik od 27. rujna 2018., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

-          Gradu Z., Z., u spis.

 

Rj./

1. Naplatiti sudsku pristojbu sukladno čl. 5. ZOSP-a te u svezi sa Tbr. 30 i 30a u iznosu od 1.000,00 kuna (500,00 kuna tužba i 500,00  kuna presuda).
2. Spis u kalendar 30 dana.