1                  Poslovni broj: 9 UsI-289/17-9

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5                                                                              Poslovni broj: 9 UsI-289/17-9

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničarke Mile Valentić, u upravnom sporu tužitelja D. K. D. iz Lj, S. u., R. S., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz O. d. V. i p. d.o.o. R., N. T., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Rijeci – Odjela Primorsko-goranske županije, Rijeka, Blaža Polića 2/I, radi troškova izvršenja rješenja o uklanjanju, 26. rujna 2018.

p r e s u d i o  j e

1.                 Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Rijeci – Odjela Primorsko-goranske županije, KLASA: UP/I-362-02/15-02/835, URBROJ: 531-07-1-3-2-17-19/VŽ od 16. siječnja 2017.
2.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

Rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Rijeci – Odjela Primorsko-goranske županije, KLASA: UP/I-362-02/15-02/835, URBROJ: 531-07-1-3-2-17-19/VŽ od 16. siječnja 2017., određeni su ukupni troškovi izvršenja rješenja istoga tijela KLASA: UP/I-362-02/15-02/835, URBROJ: 531-07-1-3-2-15-06/VŽ od 6. srpnja 2015., odnosno troškovi uklanjanja AB ploče s kamenim zidovima izgrađenih na k. č. … k. o. S. J. na otoku L., u iznosu od 17.418,58 kn, koje je u roku od osam dana od primitka toga rješenja dužan platiti izvršenik D. K. D., ovdje tužitelj.

Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovome Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja. U tužbi u bitnom navodi da mu je rješenjem tuženika od 6. srpnja 2015. naloženo da u roku od osam dana od zaprimanja rješenja ukloni AB ploču tlocrtne veličine 8,35 m x 6,05 m i zidove od kamena visine 2,20 m obložene stirodurom i ciglom na kant s unutarnje strane koje se gradi u S. J. na otoku L. na k. č. … k. o. S. J., da je tužitelj protiv toga rješenja podnio tužbu ovome Sudu povodom koje, u predmetu poslovni broj 4 UsI-1312/15., da još nije donesena odluka, da je potom tuženik donio rješenje od 14. travnja 2016., kojim je utvrđeno da je rješenje od 6. srpnja 2015. postalo izvršno te da će se isto provesti putem treće osobe, s time da će troškove izvršenja snositi tužitelj, da je tužitelj i protiv tog rješenja podnio tužbu ovome Sudu s prijedlogom za odlučivanje o odgodnom učinku tužbe te da niti u sporu pod poslovni brojem 7 UsI-683/16. još nije donesena odluka niti je odlučeno o prijedlogu za odgodni učinak tužbe. Tužitelj smatra da odluke u navedenim sporovima predstavljaju prethodno pitanje odlučno za rješenje ovog spora, jer da će, u slučaju poništenja rješenja tuženika od 6. srpnja 2015. i od 14. travnja 2016. rješenje koje je predmet ovog spora postati bespredmetno pa stoga predlaže odrediti prekid ovog spora do pravomoćnog okončanja spomenutih sporova, pozivom na članak 45. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: Zakon o upravnim sporovima). Nadalje ističe da je osporeno rješenje nezakonito zbog toga što je utemeljeno na nezakonitim rješenjima tuženika od 6. srpnja 2015. i od 14. travnja 2016., jer da predmetni objekt nije niti trebao biti uklonjen pa da stoga tužitelj ne bi trebao biti obveznik plaćanja troškova takvog nezakonitog uklanjanja. Dodaje da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, odnosno da se očituje o činjenicama odlučnim za rješenje stvari pa da posljedično tuženik nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Pojašnjava da je na mjestu objekta čije uklanjanje mu je naloženo bila izgrađena jednostavna zgrada za koju je ishodovao rješenje o izvedenom stanju, da je u listopadu 2014., uslijed jakih kiša i orkanske bure, ozakonjena građevina pretrpjela znatnu štetu na način da su se krov i zidovi u potpunosti urušili pa da je stoga izveo radove na sanaciji nastale štete, pri čemu je koristio materijale koji osiguravaju dugovječnost i stabilnost da se šteta ne bi ponovila, te da je naknadno za predmetne radove podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, koji je postupak još u tijeku. S obzirom na izneseno, tužitelj drži da je uklanjanje izgrađenog objekta bilo nesvrhovito i protivno smislu zakonskih odredaba pa da tužitelj ne bi trebao snositi troškove uklanjanja. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka, njegovim saslušanjem i saslušanjem svjedoka, pa da po provedenom postupku osporeno rješenje poništi.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava sve navode tužitelja iznesene u tužbi jer se odnose na rješenje od 6. srpnja 2015. kojim je naloženo uklanjanje i rješenje od 14. travnja 2016. kojim je utvrđena izvršnost rješenja o uklanjanju, a o kojima se već vode upravni sporovi pa ti navodi nisu relevantni u ovom upravnom sporu koji se odnosi na rješenje o troškovima izvršenja rješenja o uklanjanju. Slijedom navedenog, tuženik ostaje u cijelosti kod navoda danih u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije.

U ovom je sporu provedena rasprava na ročištu održanom 19. rujna 2018. u nazočnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja, koja je ustrajala kod svih dotadašnjih navoda i prijedloga za saslušanje tužitelja i svjedoka na okolnosti oštećenja ranije ozakonjenog objekta i potrebe obavljanja građevinskih radova radi uspostave prvobitnog stanja te je zatražila naknadu troškova spora za sastav tužbe i pristup na ročište, u iznosu od 2.000,00 kn, uvećano za iznos PDV-a. Na ročište je bio uredno pozvan i tuženik, ali se pozivu nije odazvao, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, na temelju članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima.

Dakle, među strankama nije sporno da je rješenjem o uklanjanju od 6. srpnja 2015. tužitelju naređeno uklanjanje predmetnog objekta te da je protiv tog rješenja tužitelj pokrenuo upravni spor. Nije sporno da tužitelj nije dobrovoljno postupio po tom rješenju, da je stoga doneseno rješenje tuženika od 14. travnja 2016. kojim je utvrđeno da je rješenje o uklanjanju postalo izvršno te da će se izvršenje provesti putem treće osobe, na trošak tužitelja kao izvršenika, a da će se o troškovima izvršenja donijeti posebno rješenje te da je i protiv tog rješenja tužitelj pokrenuo upravni spor. Nije sporno niti da je rješenje o uklanjanju izvršeno putem treće osobe, ugovornog izvođača radova Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, trgovačkog društva J. d.o.o. Z., u dane 3., 4. i 5. svibnja 2016., koje je za izvedene radove Ministarstvu izdalo račun sa specifikacijom troškova.

Tužitelj smatra da je osporeno rješenje nezakonito zbog toga što je utemeljeno na nezakonitim rješenjima tuženika od 6. srpnja 2015. i od 14. travnja 2016., da je uklanjanje izgrađenog objekta bilo nesvrhovito i protivno smislu zakonskih odredaba pa da stoga nije dužan snositi troškove uklanjanja.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovoga upravnog spora, u spisu predmeta upravnog postupka koji je sporu prethodio te u ovosudnom spisu predmeta poslovni broj 4 UsI-1312/15., a odbio je dokazne prijedloge tužitelja za saslušanje svjedoka i tužitelja, budući da je tužitelj tim dokaznim sredstvima htio dokazivati činjenice koje, po stavu Suda, nisu bitne za odluku u ovom sporu, dok se odlučne činjenice nedvojbeno mogu utvrditi iz dokumentacije koja se nalazi u spisu.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je rješenjem tuženika KLASA: UP/I-362-02/15-02/835, URBROJ: 531-07-1-3-2-15-06/VŽ od 6. srpnja 2015. tužitelju kao investitoru naređeno je da u roku od osam dana od dana zaprimanja toga rješenja ukloni opisani objekt koji se gradio bez građevinske dozvole te je tužitelj upozoren da će se u protivnom izvršenje rješenja provesti putem treće osobe na odgovornost i trošak izvršenika. Protiv navedenog rješenja, tužitelj je podnio tužbu koja je odbijena ovosudnom presudom poslovni broj 4 UsI-1312/15-7 od 23. studenog 2017., a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-582/18-2 od 3. svibnja 2018. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena spomenuta ovosudna presuda.

Nadalje je rješenjem tuženika KLASA: UP/I-362-02/15-02/835, URBROJ: 531-07-1-3-2-16-12/VŽ od 14. travnja 2016. utvrđeno, između ostaloga, da je rješenje tuženika o uklanjanju postalo izvršno, da tužitelj predmetni objekt nije uklonio, da će se izvršenje rješenja od 6. srpnja 2015. provesti putem treće osobe, ugovornog izvođača Ministarstva, da će se o troškovima izvršenja putem treće osobe, koje snosi izvršenik, uključujući i trošak zbrinjavanja i obrade građevnog otpada, donijeti posebno rješenje. Tužitelj je i protiv toga rješenja podnio tužbu i prijedlog za odgodni učinak tužbe, a ovosudnom presudom i rješenjem poslovni broj 7 UsI-683/16-9 od 14. prosinca 2017. odbijen je tužbeni zahtjev, kao i prijedlog za odgodni učinak tužbe.

Nadalje iz spisa predmeta proizlazi da je rješenje o uklanjanju od 6. srpnja 2015. izvršeno putem ugovornog izvođača Ministarstva, trgovačkog društva J. d. o. o. Z., u dane 3., 4. i 5. svibnja 2016., što je detaljno opisano i fotografski dokumentirano u zapisnicima o izvršenju rješenja građevinskih inspektora, jednako kao i u izvatku iz građevinske knjige i u građevinskom dnevniku izvođača, koji prileže spisu. Izvođač je za troškove uklanjanja Ministarstvu ispostavio račun broj 447/PJ1/1 od 18. studenoga 2016. na iznos od 17.418,58 kn, sa specifikacijom troškova, koji je račun ovjeren od strane ovlaštene osobe u Ministarstvu, s utvrđenjem da račun odgovara izvedenim i ovjerenim radovima po građevinskom dnevniku i građevinskoj knjizi i da se može isplatiti.

U skladu s iznesenim, osporenim rješenjem tuženika, tužitelj je obvezan na plaćanje troškova izvršenja rješenja u naprijed navedenom iznosu, pri čemu se tuženik pravilno pozvao na mjerodavne odredbe članaka 19., 31., 38., 39. i 40. Zakona o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“ broj 153/13., dalje: Zakon o građevinskoj inspekciji) te članka 143. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09., dalje: Zakon o općem upravnom postupku).

Naime, prema članku 19. stavku 4. Zakona o građevinskoj inspekciji, građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog postupka rješenje može donijeti i bez saslušanja stranke, slijedom čega su tužbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

Prema članku 31. stavku 1. toga Zakona rješenje kojim se naređuje uklanjanje građevine, odnosno njezina dijela, izvršava se putem treće osobe, u članku 38. stavku 1. Zakona je propisano da se rješenje o uklanjanju građevine, odnosno njezina dijela izvršava putem treće osobe na odgovornost stranke kojoj je inspekcijskim rješenjem naređeno uklanjanje (u daljnjem tekstu: izvršenik), prema članku 39. stavku 1. i stavku 2. Zakona, troškove izvršenja rješenja putem treće osobe, uključujući i trošak zbrinjavanja i obrade građevnog otpada, snosi izvršenik, pri čemu se troškovi izvršenja rješenja namiruju se iz državnog proračuna do naplate od izvršenika, a prema članku 40. stavku 1. toga Zakona, iznos troškova izvršenja rješenja i obveza njihova plaćanja od strane izvršenika utvrđuju se rješenjem koje se donosi nakon izvršenja rješenja putem treće osobe.

Prema članku 143. Zakona o općem upravnom postupku, kad se obveza izvršenika sastoji od radnji koje mogu obaviti i treće osobe, a izvršenik je ne izvrši ili je ne izvrši u cijelosti, ta će se radnja obaviti putem trećih osoba na trošak izvršenika, a o iznosu troškova izvršenja putem trećih osoba odlučuje se rješenjem.

Primjenom citiranih odredaba na činjenice koje proizlaze iz spisa predmeta, Sud osporeno rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.

Naglasiti valja da se meritum ove stvari sastoji isključivo u ocjeni zakonitosti rješenja kojim je u predmetnom slučaju odlučeno o troškovima izvršenja putem treće osobe te da se ovdje ne ocjenjuje zakonitost rješenja o uklanjanju od 6. srpnja 2015., niti rješenja o izvršenju rješenja od 14. travnja 2016. Budući da se zakonitosti rješenja ocjenjuje s obzirom na činjenice koje su postojale u vrijeme njegovog donošenja, pa činjenice koje su naknadno nastupile ne utječu na njegovu zakonitost, to nije bilo osnove za prekid ovoga spora do pravomoćnosti odluka u sporovima 4 UsI-1312/15. (koja je do donošenja odluke u ovom sporu i postala pravomoćna) i 7 UsI-683/16. Pritom, možebitno poništenje rješenja o uklanjanju i/ili rješenja o izvršenju rješenja o uklanjanju može biti razlog za ponavljanje postupka.

Stoga navodi tužitelja koji se tiču zakonitosti rješenja o uklanjanju (koji su razmotreni u ovosudnom sporu poslovni broj 4 UsI-1312/15. te su ocijenjeni neosnovanima) nisu od utjecaja na ocjenu zakonitosti ovdje osporenog rješenja o troškovima izvršenja, koje je doneseno u okviru postupka izvršenja rješenja o uklanjanju. Naime, sukladno odredbama članaka 133. - 149. Zakona o općem upravnom postupku, prema mišljenju Suda, u postupku izvršenja rješenja se ne mogu preispitivati činjenice utvrđene izvršnim rješenjem.

Tužitelj u pogledu merituma ovoga spora niti ne iznosi konkretne prigovore kojima bi ukazivao na možebitnu nepravilnost obračuna troškova ili da obračun ne odgovara izvršenim količinama radova i jediničnim cijenama prikazanim u građevinskoj knjizi, odnosno građevinskom dnevniku. Sud pak ne nalazi manjkavosti u razlozima koje je u prilog utemeljenosti iznosa troškova iznio tuženik u obrazloženju osporenog rješenja. Naime, utvrđeni iznos troškova proizlazi iz računa ugovornog izvođača radova broj 447/PJ1/1 od 18. studenoga 2016., a stavke računa odgovaraju podacima u ovjerenoj građevinskoj knjizi i građevinskom dnevniku, koji su u skladu sa zapisnicima o izvršenju rješenja građevinskih inspektora, dok jedinične cijene odgovaraju stavkama ugovora sklopljenog između izvođača radova i nadležnog ministarstva.

Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu da tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, valjalo na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Odluka o troškovima spora je zasnovana na članku 79. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima, prema kojoj tužitelj nema pravo na naknadu troškova spora, budući da je spor u cijelosti izgubio.

U Rijeci 26. rujna 2018.

S u d a c

Antun Žagar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.