1                                     Poslovni broj: 3 UsIrs-34/18-14

 

     Poslovni broj: 3 UsIrs-34/18-14

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                             

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

             

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu tog suda Leandri Mojtić uz sudjelovanje Ljiljane Lijić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice I. B., koju zastupa opunomoćenik Stipe B. M., otac tužiteljice, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva znanosti i obrazovanja Zagreb, Donje Svetice 38, kojeg zastupa generalni opunomoćenik Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Split, Ulica Ivana Gundulića 29 a, radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije u svrhu pristupa reguliranoj profesiji stručnog suradnika edukacijsko-rehabilitacijskoga profila u predškolskim i školskim ustanovama te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama, nakon održane usmene i javne rasprave, zaključene 14. rujna 2018., a objavljene 24. rujna 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-118-02/15-01/00060, URBROJ: 533-25-18-0011 od 15. veljače 2018. te da joj se prizna inozemna stručna kvalifikacija za pristup  i bavljenje reguliranom profesijom stručne  suradnice edukacijsko - rehabilitacijskog profila edukatora rehabilitatora – logopeda u dječjem vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi te učiteljice edukatora - rehabilitatora u školskim ustanovama u R. H., na temelju inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistra defektologije, smjer logopedija, stečene dana 4. srpnja 2015. godine na Sveučilištu H. – Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B. (Broj: II-148/15), kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženog tijela KLASA: UP/I-118-02/15-01/00060, URBROJ: 533-25-18-0011 od 15. veljače 2018. odbijen je zahtjev Ivane Brlić, ovdje tužiteljice, za priznavanje stručne kvalifikacije za pristup  i bavljenje reguliranom profesijom stručne  suradnice edukacijsko - rehabilitacijskog profila edukatora rehabilitatora – logopeda u dječjem vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi te učiteljice edukatora - rehabilitatora u školskim ustanovama u R. H., na temelju inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistra defektologije, smjer logopedija, stečene dana 4. srpnja 2015. godine na Sveučilištu H. – Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B. (Broj: II-148/15).

Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu u kojoj je opširno opisala kronologiju predmetne upravne stvari (list 1-9 spisa), navodeći da je pobijano rješenje nezakonito, neosnovano, arbitrarno i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Navodi da je nesporno da je tužiteljica podnijela Ministarstvu znanosti i obrazovanja 3. studenog 2015. godine uredan zahtjev za priznavanje inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistra defektologije, smjer logopedija stečene dan 4. srpnja 2018. na Sveučilištu H. – Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B. (broj II-148/15) radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom stručne suradnice edukacijsko-rehabilitacijskog profila edukatora – rehabilitatora u dječjem vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi te učiteljice edukatora – rehabilitatora u školskim ustanovama u R. H., na temelju inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistra defektologije, te da je nesporno da je od uredno podnijetog i zaprimljenog zahtjeva prošlo dvije godine i četiri mjeseca, a što da je protivno odredbi članka 19. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (NN 82/15) kojom odredbom da  je propisan rok od tri mjeseca u kojem roku da je nadležno tijelo dužno donijeti rješenje o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije i dostaviti ga kandidatu najkasnije u roku od tri mjeseca od dana zaprimanja urednog zahtjeva. Nadalje navodi da je stavkom 2., istog članka propisano da se rok može produžiti najviše za mjesec dana ako za to postoje opravdani razlozi, dok da je stavkom 6., istog članka, propisano da ako nadležno tijelo, u postupku pokrenutom na uredan zahtjev kandidata, ne odnese rješenje o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije i ne dostavi ga kandidatu u roku iz stavka l. ovoga članka, odnosno u slučaju opravdanih razloga u roku iz stavka 2. ovog članka, da će se smatrati da je zahtjev kandidata usvojen te da u tom slučaju kandidat ima pravo tražiti od nadležnog tijela donošenje rješenja kojim se  utvrđuje da je zahtjev kandidata usvojen, a da je nadležno tijelo obvezno izdati rješenje u roku od osam dana od dana traženja kandidata.

Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženo tijelo u obrazloženju osporavanog rješenja navelo da su utvrđene bitne razlike u stručnim kvalifikacijama tužiteljice, a s kojim obrazloženjem se tužiteljica ne slaže jer da joj Rješenjem Agencije za znanost i visoko obrazovanje, Ureda ENIC-NARIC KLASA:UP/I-602-06/15-01/0958, URBROJ:355-03-01/16-15-0003 od 21. srpnja 2015. priznata visokoškolska kvalifikacija magistra defektologije, smjer logopedija, a koju je stekla na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi  Sveučilištu „H.“, Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., pa da su joj stoga osporavanim rješenjem povrijeđena stečena prava.

Nadalje navodi da je Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih  kvalifikacija usklađen s Direktivom 2005/36/EZ koja jamči osobama koje su stekle stručne kvalifikacije u jednoj od država članica, pristup istoj profesiji i ista prava prilikom obavljanja te profesije u drugoj državi članici, kao i državljanima te države članice. Da je cilj Direktive  poboljšanje pravila  važećih sustava priznavanja kvalifikacija u svjetlu iskustava te istovremeno održanje načela i jamstva slobode poslovnog nastana koja su ugrađena u te sustave. Da je Nacionalni ENIC/NARIC Ured izvještajni centar o akademskoj pokretljivosti i priznavanju inozemnih visokoškolskih kvalifikacija te da je dio Europske mreže nacionalnih izvještajnih centara o akademskoj pokretljivosti i priznavanju. Ujedno ističe da je djelokrug Nacionalnog ENIC/NARIC Ureda: poslovi stručnog priznavanja inozemnih visokoškolskih kvalifikacija, pružanje informacija o inozemnim obrazovnim sustavima i pružanje informacija o nacionalnom obrazovnom sustavu, a da je vrednovanje postupak koji se provodi u okviru procesa priznavanja koji podrazumijeva procjenu razine, odnosno stupnja inozemne visokoškolske kvalifikacije pojedinca u skladu s Kriterijima za vrednovanje inozemnih visokoškolskih kvalifikacija Agencije za znanost i visoko obrazovanje.

Tužiteljica u tužbi citira kriterije za vrednovanje inozemnih visokoškolskih kvalifikacija ističući da su isti jasno propisani te ujedno odbacuje tvrdnje tuženika da postoje bitne razlike u stručnim kvalifikacijama koje nije moguće nadoknaditi dopunskim mjerama iz članka 18. stavka 6. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih  kvalifikacija.

Također odbacuje tvrdnje Stručnog povjerenstva za utvrđivanje odgovarajućih obrazovnih kvalifikacija za stjecanje prava na zapošljavanje u R. H. na radno mjesto stručnog suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila u predškolskim i školskim ustanovama te učitelja rehabilitatora u školskim ustanovama, a koje stručno povjerenstvo da je imenovano Odlukom ministra znanosti, obrazovanja i športa KLASA:023-03/15-06/00024, URBROJ:533-25-15-0025 od 25. studenog 2015., da između navedenih studijskih programa postoje bitne razlike u opisu kompetencija i sadržaja studija magistra defektologije, smjer logopedija, u odnosu na kvalifikacije koje se stječu završetkom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Z., Studijskog programa Edukacija rehabilitacije. Ujedno ističe da stav Povjerenstva nije mjerodavan za tumačenje pozivajući se pritom i citirajući odredbe članka 86. Zakona.

Tužiteljica ističe da Zakonom nije propisano da nadležno tijelo imenuje Povjerenstvo te ukoliko i imenuje, tužiteljica smatra da bi tako imenovano Povjerenstvo moralo imati Pravilnik o radu ili neki drugi propisan protokol o radu.

Konačno ističe da je normalno da se studijski programi razlikuju i da takve razlike postoje, međutim da zbog tih razlika nije potrebno diskreditirati bilo koji studij u jednakom vremenskom trajanju, već ukoliko postoje sumnje nedovoljne kvalifikacije tužiteljice, da bi bilo realno za očekivati da Ministarstvo znanosti i obrazovanja u duhu Konvencija o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u području E., a koja je sastavljena u L. 11. travnja 1997., predloži dopunsku mjeru praćenja u trajanju od tri godine koliko traje diplomski studij na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu.

Također ističe da je osporavano rješenje kontradiktorno, da je Stručno povjerenstvo izašlo iz svojih zakonskih ovlaštenja te prekoračilo svoje ovlasti odlučujući o već prije stečenim pravima te nezakonito stečena prava ukinulo, jer da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da su tužiteljici takva prava priznata prije tuženikovog formiranja svog Stručnog povjerenstva koje je imenovano Odlukom ministra 25. studenog 2015., a koje da nije ni predviđeno u zakonskim odredbama, niti da njegovo mišljenje ima zakonsku snagu.

Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da Sud poništi osporavano rješenje u cijelosti te naloži tuženiku izdavanje rješenja sukladno čl. 19. stavku 6. budući da je tužiteljica čekala dvije godine i pet mjeseci na osporavano rješenje te naloži tuženiku da tužiteljici naknadi troškove predmetnog upravnog spora.

Tuženo tijelo je u svom vrlo opširnom odgovoru na tužbu 28. svibnja 2018. u cijelosti osporilo navode tužbe, u bitnom navodeći da je sukladno odredbama članka 86. stavka 1. i 2. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (Narodne novine, broj: 82/15), tuženik u postupcima priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija koje provodi kao nadležno tijelo dužan zatražiti mišljenje odgovarajuće obrazovne ustanove u R. H. o stečenom obrazovanju i ishodima učenja kandidata, pri čemu će odgovarajuća obrazovna ustanova izvršiti usporedbu programa obrazovanja ustanove na kojoj je kandidat stekao svoje obrazovne kvalifikacije u trećoj zemlji i programa obrazovanja koje se pohađa za istu profesiju na istoj razini obrazovanja u R. H.

Da se pod odgovarajućim obrazovnim ustanovama smatraju javna visoka učilišta sukladno propisima kojima se uređuje visoko obrazovanje u R. H., odnosno odgovarajuće srednjoškolske ustanove sukladno propisima kojima se uređuje srednjoškolsko obrazovanje u R. H. Stoga, da je u skladu s navedenom odredbom tuženik  dopisom KLASA: 118-02/15-01/000193, URBROJ: 533-05-18-0038 od 10. travnja 2018. godine, zatražio mišljenje odgovarajuće obrazovne ustanove u R. H., odnosno Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Z. o inozemnoj stručnoj kvalifikaciji magistra defektologije, smjer logopedija stečenoj na visokoškolskoj ustanovi Sveučilištu/Univerzitetu „H.“, Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B. Da je navedeni fakultet dopisom KLASA: 602-04/18-44/15, URBROJ: 251-74/18- 01/2 od 27. travnja 2018. godine, dostavio svoje mišljenje kojim u potpunosti podržava mišljenje Stručnog povjerenstva za utvrđivanje odgovarajućih obrazovnih kvalifikacija za stjecanje prava na zapošljavanje u R. H. na radnome mjestu stručnoga suradnika edukacijsko- rehabilitacijskog profila u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama imenovanog Odlukom resornog ministra KLASA: 023-03/15-06/00024, URBROJ: 533-25-15-0025 od 25. studenoga 2015. godine.

Kao dokaz na navedene tvrdnje, tuženo tijelo se pozvalo na dopis Ministarstva znanosti i obrazovanja KLASA: 118-02/15-01/000193, URBROJ: 533-05-18-0038 od 10. travnja 2018. godine, Mišljenje Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Z. KLASA: 602-04/18- 44/15, URBROJ: 251-74/18-01/2 od 27. travnja 2018. godine, preslik Odluke o imenovanju stručnog povjerenstva, KLASA: 023-03/15-06/00024, URBROJ: 533-25-15-0025 od 25. studenoga 2015, a koje isprave su dostavljene uz odgovor na tužbu ( list 40-43 spisa).

Nadalje je navelo da su imenovani članovi Stručnog povjerenstva, ovisno o stečenoj kvalifikaciji, razmatrali svaki zaprimljeni predmet te da je ocjena Stručnog povjerenstva bila da osobe koje su na Sveučilištu/Univerzitetu „H.“, Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., završile sveučilišni diplomski/magistarski studij i stekle visokoškolsku kvalifikaciju magistar/magistra defektologije smjer logopedija, ne ispunjavaju preduvjete za rad na radnome mjestu stručnoga suradnika u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, kao ni učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama u R. H. kao dokaz na navednu tvrdnju pozvalo se na preslik mišljenja stručnog povjerenstva KLASA: 118-02/15-01/00193, URBROJ: 533-25-17-0003 od 27. studenoga 2015. godine (list 41 spisa).

Da je uvidom u zaprimljenu dokumentaciju utvrđeno da inozemna stručna kvalifikacija tužiteljice odgovara razini E, utvrđenoj člankom 13. stavkom 1. e) Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, ali da su utvrđene bitne razlike u stručnim kvalifikacijama, koje razlike po mišljenju Stručnog povjerenstva nije moguće nadoknaditi ni provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija.

U svezi navedenog, tuženo tijelo je istaklo kako je usporedbom studijskih programa zaključak Stručnoga povjerenstva bio da se magistarski studij defektologija smjer logopedija na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B. značajno razlikuje u pogledu broja predmeta, satnice i sadržaja predmeta, kao i načina izvođenja (predavanja, seminara, vježbi, stručne prakse) od diplomskoga studija logopedije u R. H. Naime, da isti studijski program ne dovodi do kompatibilnih ishoda učenja i kompetencija do kojih dovodi diplomski studij logopedije u H. i koje zahtijeva stručna sprema magistra logopedije u H. Da Studijski program logopedije u R. H. slijedi preporuke Međunarodne asocijacije logopeda - IALP-a i Europskog udruženja logopeda - CPLOL-a prema kojima postoji točno propisana struktura studija logopedije (10% predmeta iz područja biomedicine, 10% predmeta iz područja lingvistike, 10% predmeta iz područja didaktike, pedagogije i psihologije, 10% predmeta iz područja različitih oštećenja ili teškoća u razvoju te 60% predmeta iz uže struke - logopedije) koja dovodi do kompetencija za rad logopeda. Takav studij da podrazumijeva veći broj sati stručne logopedske prakse u različitim resorima rada logopeda (vrtić, škola, klinika, ustanova socijalne skrbi i sl.) koju nadgleda stručni mentor (prof. ili magistar logopedije). Da u okviru diplomskoga studija logopedije u R. H. broj sati stručne prakse iznosi ukupno 480 sati, dok da na Sveučilišnome magistarskom/diplomskom studiju odgojnih znanosti - smjer logopedija koji se izvodi na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., predmeta „Logopedska praksa“ uopće nema. Također, da u studijskom programu „Sveučilišni magistarski/diplomski studij odgojnih znanosti-smjer logopedija" nedostaje veći broj predmeta vezanih uz logopedsku djelatnost kao npr. „Fonološki poremećaji", „Poremećaji glasa“, „Rehabilitacija slušanja i govora“,“Logopedska dijagnostika" itd., a predmeti koji se pojavljuju da su u značajno manjem obimu negoli predmeti Diplomskog studijskog programa logopedija na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Z.

Nadalje, da diplomski studij logopedije u R. H. podrazumijeva preddiplomsko 3-godišnje obrazovanje na studiju logopedije (u H. ili inozemstvu) odnosno 5-godišnje obrazovanje na studiju logopedije kroz dva obrazovna ciklusa (preddiplomski i diplomski), što da nije slučaj kod tužiteljice koja je na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., pohađala studij u dvogodišnjem trajanju i stekla visokoškolsku kvalifikaciju magistra defektologije smjer logopedija, a studijski program koji je pohađala na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, Sveučilišta u M. i kojim je stekla kvalifikaciju prvostupnik/bachelor pedagogije da nije studij iz područja edukacijske rehabilitacije. Da studij logopedije u R. H. ne podrazumijeva izvanredni studij zbog specifičnih načina rada i odrađivanja studentskih vježbi i stručne prakse, dok da je predmetni diplomski studij logopedije na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., izvanredni.

Slijedom navedenog, a budući da su razlike između diplomskog/magistarskog studija - Logopedija koji se izvodi na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Z. i diplomskog/magistarskog studija odgojnih znanosti, smjer logopedija koji se izvodi na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., značajne te zbog toga što da do preklapanja predmeta i sadržaja između dvaju navedenih studija dolazi u dijelu manjem od 1/3 studijskog programa, za priznavanje kompetencija i rad na radnom mjestu „stručnog suradnika – logopeda“ u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, te radnom mjestu učitelja edukatora-rehabilitatora, osobama koje su završile navedeno obrazovanje na diplomskom/magistarskom studiju odgojnih znanosti na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., smjer logopedija ne priznaje se rad u predmetnim reguliranim profesijama.

Tuženo tijelo je nadalje osobito istaklo kako je tužiteljica završila samo II. ciklus studijskog programa odgojnih znanosti, smjer logopedija Sveučilišta/Univerziteta „H.“ Fakulteta društvenih znanosti dr. M. B., u trajanju od dvije godine, dok je prethodno završila Filozofski fakultet Sveučilišta u S., kojim je stekla 300 ECTS bodova te akademski naziv magistra primarnog obrazovanja (KLASA: 602-04/13-19/0001, URBROJ: 2181-190-03-7/1-13-0015 od 28. veljače 2014. godine). Stoga da se u razmatranju zahtjeva mogao usporediti samo drugi ciklus studijskoga programa odgojnih znanosti, smjer logopedija Sveučilišta „H.“, Fakulteta društvenih znanosti dr. M. Brkića, Bijakovići, Bosna i Hercegovina sa studijskim programom diplomskog studija logopedije u Republici Hrvatskoj.

U odnosu na navode tužiteljice o roku za donošenje rješenja, tuženo tijelo je istaklo kako je Ministarstvo moglo utvrditi da je predmetni studijski program neusporediv u svim dijelovima s diplomskim studijem Edukacijske rehabilitacije Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te tužiteljici uskratiti pravo na rad u reguliranoj profesiji odmah nakon donošenja navedenoga mišljenja. Međutim, da je zbog velikog broja zaprimljenih zahtjeva podnositelja koji su na Sveučilištu/Univerzitetu „Hercegovina“, Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., završili sveučilišni diplomski/magistarski studij odgojnih znanosti, smjer Opća defektologija i stekli kvalifikaciju magistar/magistra defektologije smjer opća defektologija, kao i smjer logopedija, Ministarstvo pokušalo dodatno utvrditi može li se i na koji način omogućiti tužiteljici i drugim podnositeljima zahtjeva dopunska mjera kojom bi stekli potrebna znanja i vještine za rad na radnome mjestu stručnog suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama u R. H.

Također napominje kako je H. k. e. r. 8. siječnja 2014. godin donijela odluku KLASA: 034-08/14-01/01, URBROJ: 381-1-052-14-01 da kompetencije iz područja edukacijske-rehabilitacije stečene na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., Sveučilišta/Univerziteta „H.“ nisu dostatne za samostalno obavljanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti jer se ishodi učenja na studijskim programima navedenoga Fakulteta značajno razlikuju od onih stečenih na Edukacijsko- rehabilitacijskome fakultetu Sveučilišta u Z. te da nije riječ o usporedivim studijskim programima, radi čega da se diplomantima studija Predškolskoga odgoja s defektologijom, Razredne nastave s defektologijom i Socijalne pedagogije s defektologijom na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., Sveučilišta/Univerziteta „H.“, neće izdavati odobrenje za samostalan rad (http://www.hker.hp/docs/odluka_ou_kvalpdf). H. k. e. r. vrši stručno priznavanje radi pristupa i obavljanja regulirane profesije defektologa u sustavu socijalne skrbi. kao dokaz na navedenu tvrdnju tuženo tijelo se pozvalo na preslik Odluke H. k. e. r., KLASA: 034-08/14- 01/01, URBROJ: 381-1-052-14-01. od 8. siječnja 2014.

Istaklo je da je isto  mišljenje i Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta u Z. na kojem se više puta raspravljalo o ishodima studenata koji su stekli diplome magistra defektologije, smjer opća defektologija, magistra razredne nastave s defektologijom ili magistra defektologije, smjer logopedija na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B. Sveučilišta/Univerziteta „H.“, te da je i na Fakultetu doneseno isto mišljenje.

Međutim, da su unatoč tome, u Ministarstvu od 2016. godine održavani sastanci s predstavnicima Fakulteta društvenih znanosti dr. M. B. Sveučilišta/Univerziteta „H.“, te sastanci s predstavnicima Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta u Z. i H. k. e. r. kako bi se pronašla mogućnost rješavanja zahtjeva za priznavanje prava na rad, odnosno kako bi se i diplomantima navedenoga sveučilišta ipak pružila mogućnost stjecanja potrebnih kompetencija. Dakle, da se tražila mogućnost povoljnijeg rješavanja zahtjeva podnositelja te da im stoga Ministarstvo nije izdalo rješenja kojima bi im se odbilo pravo na rad u traženoj reguliranoj profesiji u R. H. Kao dokaz na navedenu tvrdnju, tuženo tijelo je dostavilo preslik Zapisnika sa sastanka održanoga 15. prosinca 2016. godine (list 48 spisa).

Da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja u vezi s problemom kompetencija stečenih na Sveučilištu/Univerzitetu „H.“, Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., uputilo i dopis Ministarstvu civilnih poslova u S., Ministarstvu prosvjete, znanosti, kulture i športa, M. te Centru za informiranje i priznavanje dokumenata iz područja visokog obrazovanja, M., a kao dokaz na navedenu tvrdnju tuženo tijelo je dostavilo dopis Ministarstva znanosti i obrazovanja, KLASA: 602-05/16-02/00011, URBROJ: 533-20-16-0001 od 18. kolovoza 2016. godine ( list 45-46 spisa).

Nadalje, da je Ministarstvo na sastanku održanom dana 15. prosinca 2016. godine s predstavnicima Sveučilišta/Univerziteta „H.“, Fakulteta društvenih znanosti dr. M. B., zatražilo dostavu planova i programa studija Defektologije. Da je dostavu predmetnih planova i programa Ministarstvo ponovno zatražilo dopisom od 30. siječnja 2017. godine, a sve kako bi se još jedanput uz izravno dostavljene programe načinila usporedba studijskih programa, međutim da traženi planovi i programi nisu dostavljeni Ministarstvu te da su u razmatranju zahtjeva korišteni uz diplome i dodatke diplomi planovi i programi koje su dostavili sami podnositelji zahtjeva. Kao dokaz na navedenu tvrdnju tuženo tijelo se pozvalo na dopis Ministarstva znanosti i obrazovanja, KLASA: 118-02/17-01/0005, URBROJ: 533-25-17-0001 od 30. siječnja 2017. godine (list 47 spisa).

Da je nakon više sastanaka i razgovora u Ministarstvu 5. travnja 2017. godine ponovno održan sastanak predstavnika Ministarstva, dekanice Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta u Z. i članova Stručnog povjerenstva za utvrđivanje odgovarajućih obrazovnih kvalifikacija za stjecanje prava na zapošljavanje u R. H. na radnome mjestu stručnoga suradnika edukacijsko-rehatalitacijskog profila u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama te učitelja edukatora- rehabilitatora u školskim ustanovama.

Da budući da je do dana održavanja sastanka 46 podnositelja/podnositeljica zahtjeva prethodno završilo učiteljski/nastavnički studij, a zatim drugi ciklus sveučilišnog studija, smjer opće defektologije, odnosno razredne nastave s defektologijom ili defektologije smjer logopedija, da je Ministarstvo zatražilo od članova Stručnog povjerenstva i predstavnika Edukacijsko- rehabilitacijskoga fakulteta u Z. da se još jednom razmotri mogućnosti prava na pristup i rad u traženim reguliranim profesijama podnositelja zahtjeva.

Da je Ministarstvo imenovalo Stručna povjerenstva čiji su članovi predstavnici visokoškolskih ustanova i udruga jer da se isključivo stručnom usporedbom stečenih kompetencija može procijeniti mogućnost priznavanja prava na rad na temelju kvalifikacije stečene u drugoj državi. Da je stav ministarstva od početka bio kako se osobama koje su stekle inozemne stručne kvalifikacije treba omogućiti pravo na rad u R. H., ali samo pod istim uvjetima koje moraju ispunjavati osobe koje su usporedivi studij završile u R. H. Slijedom navedenog, unatoč nastojanju  ministarstava da se pronađe rješenje koje bi za tužiteljicu i ostale kandidate koji su stekli kvalifikaciju magistar/magistra defektologije, smjer logopedija na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi Sveučilište/Univerzitet „H.“, Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., bilo što povoljnije, s obzirom da su između diplomskog/magistarskog studija - Logopedija koji se izvodi na Eđukacijsko- rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Z. i diplomskog/magistarskog studija odgojnih znanosti, smjer logopedija koji se izvodi na Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., utvrđene značajne razlike koje se ne mogu nadoknaditi niti dopunskim mjerama, svim podnositeljima/podnositeljicama zahtjeva sa stečenom kvalifikacijom magistra defektologije, smjer logopedija na navedenom Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., a to znači i tužiteljici, da su izdana rješenja temeljem kojih se odbija pravo na rad u predmetnoj reguliranoj profesiji.

U odnosu na rješenje Agencije za znanost i visoko obrazovanje (ENIC-NARIC ureda), KLASA: UP/I-602-06/15-01/0958, URBROJ: 355-03-01/16-15-0003 od 21. srpnja 2015. na koje rješenje se tužiteljica poziva, a kojim rješenjem joj je priznata visokoškolska kvalifikacija magistra defektologije smjer logopedija, stečena na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi Sveučilištu „H.“, Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., H.-n. ž., tuženo  tijelo je istaklo  kako navedeno rješenje, sukladno propisima, tužiteljici daje pravo rada u R. H., ali ne i za rad u reguliranoj profesiji. Dakle, na temelju istoga rješenja tužiteljica može zasnovati radni odnos na svim onim radnim mjestima u R. H., odnosno u svim onim profesijama koje nisu utvrđene reguliranim profesijama. Za rad u reguliranoj profesiji potrebno je ishoditi rješenje o pravu na pristup i rad u reguliranoj profesiji u R. H., a koje se izdaje sukladno odredbama Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija. U odnosu na navedeno, tuženo tijelo je istaklo da od pristupa R. H. E. u., odnosno od 1. srpnja 2013. godine, osobe koje se žele zaposliti na radnome mjestu odgojitelja, učitelja, nastavnika i stručnih suradnika u dječjim vrtićima i školskim ustanovama, dakle u reguliranoj profesiji, moraju prije zasnivanja radnoga odnosa ishoditi rješenje o pravu na rad u reguliranoj profesiji (Narodne novine, broj: 82/15).

S tim u vezi, tuženo tijelo je istaklo da je prema Popisu reguliranih profesija u R. H. koji je donijela Vlada R. H. na sjednici održanoj dana 29. svibnja 2013. godine, nadležno tijelo za priznavanje prava na rad u reguliranim profesijama na radnim mjestima odgojitelja, učitelja, nastavnika i stručnih suradnika u dječjim vrtićima i školskim ustanovama Ministarstvo znanosti i obrazovanja, koje provodi postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija sukladno odredbama Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (Narodne novine, broj: 82/15).

Podneskom od 03. kolovoza 2018. Ž. d. o. u S. je izvijestilo Sud da ga je tuženo tijelo ovlastilo da ga zastupa u predmetnom upravnom sporu te se u cijelosti pridružilo navodima tuženog tijela iz odgovora na tužbu predlažući da Sud odbije tužbu tužiteljice.

Na ročištu koje je pred ovim Sudom održano 14. rujna 2018. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika koji svoj izostanak nije opravdao, opunomoćenik tužiteljice S. B. M., otac tužiteljice, u cijelosti je ustrajao u navodima tužbe i svim navodima sadržanim u istoj, te istakao kako smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, te se ujedno pozvao na članak 19. Zakona o reguliranim profesijama i Rješenje Agencije kojim se tužiteljici priznaje inozemna visokoškolska kvalifikacija magistra defektologije smjer logopedije. Ukratko je iznio kronologiju predmetne upravne stvari, predlažući da Sud usvoji tužbu tužiteljice.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i spisa tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu te svih isprava koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

Među strankama je sporno je li zakonito osporavanim rješenjem tuženog tijela u postupku priznavanja inozemne stručne kvalifikacije u svrhu pristupa reguliranoj profesiji stručnog suradnika edukacijsko-rehabilitacijskoga profila u predškolskim i školskim ustanovama te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama, tužiteljici odbijen zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije na temelju inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistra defektologije, smjer logopedija, stečene  4. srpnja 2015. godine na Sveučilištu H. – Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B. (Broj: II-148/15).

Na temelju ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, pregledom isprava priloženih spisu, uzimajući u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da  tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Odredbama Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (Narodne novine, broj: 82/15; dalje Zakon) utvrđuju se minimalni uvjeti osposobljavanja u R. H. za pristup i obavljanje profesija doktora medicine, doktora medicine specijalista, doktora dentalne medicine, doktora dentalne medicine specijalista, medicinskih sestara odgovornih za djelatnost opće njege, primalja, magistara farmacije, doktora veterinarske medicine i arhitekata, kao i priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija, uključujući sustav priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje reguliranih profesija u R. H. u svrhu ostvarivanja prava na poslovni nastan, slobodu pružanja usluga na privremenoj i povremenoj osnovi u R. H. na temelju inozemnih stručnih kvalifikacija te postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija i priznavanje stručnih kvalifikacija na temelju zajedničkih kompetencijskih standarda te uspostavu i funkcioniranje Europske profesionalne kartice.

Prema odredbi članka 1. stavka 2. Zakona na postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija primjenjuju se odredbe propisa kojima se uređuje opći upravni postupak.

Prema odredbi članka 5. stavak 1. podstavak 15. Zakona nadležna tijela u smislu tog Zakona su nadležne strukovne organizacije, središnja tijela državne uprave u čijem su djelokrugu određene regulirane profesije ili druga nadležna tijela ili organizacije koje su ovim Zakonom i posebnim propisima ovlaštene za provođenje postupka i utvrđivanje uvjeta za priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija. 

Prema odredbi članka 13. stavka 1. Zakona o reguliranim profesijama, stručne kvalifikacije dijele se na razinu A, razinu B, razinu C, razinu D i razinu E, te se dokazuju   javnim ispravama koje su taksativno navedene i propisane u citiranom članku.

Tako je člankom 13. stavkom 1. točkom e) propisano da se razina E (stručne kvalifikacije) dokazuje javnom ispravom kojom se potvrđuje završetak programa na razini poslije srednjoškolskog obrazovanja, u trajanju od najmanje četiri godine, ili istovjetnog trajanja kad se odvija povremeno, koji može biti izražen ECTS bodovima, stečenima na visokom učilištu i što uključuje, kada je primjenjivo, stručno osposobljavanje kao obvezni dio tog programa.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da nadležno tijelo na zahtjev kandidata ili nadležnog tijela države članice potvrđuje razinu stručne kvalifikacije na temelju dokaza iz stavka 1. ovoga članka.

Prema odredbi članka 18. stavka 3. Zakona, kojom se uređuje postupak priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija stečenih u trećim zemljama, nadležno tijelo uspoređuje dokumentaciju o stručnim kvalifikacijama kandidata sa stručnim kvalifikacijama koje su u R. H. propisane kao uvjet za obavljanje određene regulirane profesije. Ako na temelju te usporedbe nadležno tijelo ocijeni da kvalifikacije kandidata ne odgovaraju, odnosno da postoje bitne razlike između stručnih kvalifikacija kandidata i stručnih kvalifikacija koje su propisane za obavljanje regulirane profesije u R. H., poziva kandidata zaključkom da se u roku od 30 dana pismeno očituje o izboru jedne od dopunskih mjera iz stavka 1. ovoga članka.

Odredbom članka 18. st. 1. Zakona je propisano da nadležno tijelo može u postupku priznavanja inozemne stručne kvalifikacije od kandidata koji ispunjava uvjete iz članka 15. ovoga Zakona zatražiti provedbu jedne od dopunskih mjera, i to:

a) razdoblje prilagodbe do tri godine ili

b) provjeru kompetentnosti.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da  provedbu dopunske mjere iz stavka 1. ovoga članka nadležno tijelo može zatražiti od kandidata ako:

a) osposobljavanje koje je prošao obuhvaća bitno različite sadržaje od onih koje obuhvaća dokaz o obrazovnoj, odnosno stručnoj kvalifikaciji koji su propisani u R. H. ili

b) regulirana profesija u R. H. sadržava jednu ili više aktivnosti koje ne postoje u toj profesiji u kandidatovoj matičnoj državi članici, a osposobljavanje koje se traži u R. H. obuhvaća bitno različite sadržaje od sadržaja koje obuhvaća potvrda kompetentnosti ili dokaz o obrazovnoj, odnosno stručnoj kvalifikaciji.

Prema stavku 3., istog članka, nadležno tijelo uspoređuje dokumentaciju o stručnim kvalifikacijama kandidata sa stručnim kvalifikacijama koje su u R. H. propisane kao uvjet za obavljanje određene regulirane profesije. Ako na temelju te usporedbe nadležno tijelo ocijeni da kvalifikacije kandidata ne odgovaraju, odnosno da postoje bitne razlike između stručnih kvalifikacija kandidata i stručnih kvalifikacija koje su propisane za obavljanje regulirane profesije u R. H., poziva kandidata zaključkom da se u roku od 30 dana pismeno očituje o izboru jedne od dopunskih mjera iz stavka 1. ovoga članka.

              Stavkom 4., istog članka, je propisano da  nadležno tijelo donosi privremeno rješenje kojim se kandidatu utvrđuje dopunska mjera iz stavka 1. ovoga članka, a na temelju izbora kandidata iz stavka 3. ovoga članka, u roku od 60 dana od dana očitovanja kandidata o izboru dopunske mjere.

              Stavkom 5., istog članka, je propisano da je u slučaju iz stavka 4. ovoga članka, prilikom određivanja dopunske mjere nadležno tijelo dužno poštovati načelo proporcionalnosti te utvrditi jesu li kompetencije koje je kandidat stekao u državi članici ili trećoj zemlji tijekom svojeg stručnog iskustva ili u okviru cjeloživotnog obrazovanja, takve prirode da u cijelosti ili djelomično obuhvaćaju bitno različit sadržaj naveden u stavku 6. ovoga članka.

              Stavkom 6., istog članka, je propisano da  bitno različit sadržaj iz stavka 2. ovoga članka podrazumijeva sadržaj osposobljavanja, odnosno stečene kompetencije odlučujuće za obavljanje profesije, a osposobljavanje kandidata pokazuje značajne razlike glede njegova trajanja ili pokrivenih područja od osposobljavanja koja su propisana u R. H.

Sukladno odredbi članka 20. stavku 1. Zakona o reguliranim profesijama, nadležno tijelo izdaje rješenje o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije za obavljanje određene regulirane profesije u R. H.: a) ako na temelju zahtjeva ocijeni da stručne kvalifikacije kandidata odgovaraju stručnim kvalifikacijama koje su za obavljanje određene regulirane profesije propisane u R. H. ili b) kada kandidat nadležnom tijelu podnese dokaz o obavljenoj dopunskoj mjeri iz članka 18. stavka 1. ovoga Zakona.

Prema stavku 4. istog članka, u slučaju kad nadležno tijelo utvrdi da postoje bitne razlike u stručnim kvalifikacijama kandidata koje se ne mogu nadoknaditi ni provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. ovoga Zakona, a nisu ispunjeni uvjeti za djelomičan pristup profesiji iz članaka 71. i 72. ovoga Zakona, odbit će zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije.

Odredbom članka 86. stavkom 1. Zakona, je propisano da je u postupku priznavanja kvalifikacija stečenih u trećim zemljama, nadležno tijelo dužno zatražiti mišljenje odgovarajuće obrazovne ustanove u R. H. o stečenom obrazovanju i ishodima učenja kandidata, pri čemu će odgovarajuća obrazovna ustanova izvršiti usporedbu programa obrazovanja ustanove na kojoj je kandidat stekao svoje obrazovne kvalifikacije u trećoj zemlji i programa obrazovanja koje se pohađa za istu profesiju na istoj razini obrazovanja u R. H.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se pod odgovarajućim obrazovnim ustanovama iz stavka 1. ovoga članka, smatraju javna visoka učilišta sukladno propisima kojima se uređuje visoko obrazovanje u R. H., odnosno odgovarajuće srednjoškolske ustanove sukladno propisima kojima se uređuje srednjoškolsko obrazovanje u R. H.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da  mišljenje odgovarajuće obrazovne ustanove o stečenom obrazovanju i ishodima učenja kandidata nije obvezujuće za nadležno tijelo u postupku priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija.

Stavkom 4., istog članka, je propisano da ako se prilikom usporedbe programa obrazovanja iz stavka 1. ovoga članka utvrdi bitno različit sadržaj prema članku 18. stavku 6. ovoga Zakona, kandidat ima pravo izbora dopunske mjere iz članka 18. stavka 1. ovoga Zakona, osim u slučajevima iz članka 18. stavaka 13. i 14. ovoga Zakona.

Stavkom 5., istog članka, je propisano da je Izbor dopunske mjere iz stavka 4. ovoga članka moguć samo prilikom prvog odabira dopunske mjere.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice.

Prije svega valja istaći da nije osnovan prigovor ni tužbeni navod tužiteljice da je osporavano rješenje kontradiktorno, da je Stručno povjerenstvo izašlo iz svojih zakonskih ovlaštenja te prekoračilo svoje ovlasti odlučujući o već prije stečenim pravima tužiteljice te da joj je nezakonito stečena prava ukinulo, jer da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da su tužiteljici takva prava priznata prije tuženikovog formiranja svog Stručnog povjerenstva koje je imenovano Odlukom ministra 25. studenog 2015.

Ovo stoga što prema odredbi članka 74. stavka 2. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (Narodne novine, broj: 124/09), od dana pristupanja R. H. E. u., na osobe iz članka 2. ovoga Zakona, a koje u R. H. žele obavljati određenu reguliranu profesiju sukladno bazi podataka iz članka 67. ovoga Zakona, prestaju se primjenjivati odredbe Zakona o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija (Narodne novine, broj: 158/03. i 138/06.) koje se odnose na priznavanje inozemnih obrazovnih kvalifikacija u svrhu zapošljavanja u R. H.

Dakle, rješenje Agencije za znanost i visoko obrazovanje, na koje rješenje se tužiteljica u tužbi poziva, nije moglo biti doneseno na temelju Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija te se tužiteljica može na temelju rješenja Agencije o priznavanju inozemne visoko školske kvalifikacije zaposliti u R. H. samo u onim profesijama koje od strane Vlade R. H. na sjednici održanoj 29. svibnja 2013. godine nisu utvrđene kao regulirane profesije i koje kao takve nisu uvrštene u „Popis reguliranih profesija R. H.“.

Osobe koje se zapošljavaju u R. H. u predškolskim i školskim ustanovama ne mogu se nakon 1. srpnja 2013. zaposliti na temelju rješenja Agencije za znanost i visoko obrazovanje. Osim toga, pravilno tuženo tijelo ističe  kako su dva tijela svoje odluke temeljila na različitim propisima i različitim kriterijima vrednovanja.

Slijedom navedenog, od 1. srpnja 2013. godine, odnosno od dana pristupanja R. H. E. u., osobe koje se žele zaposliti na radnome mjestu odgojitelja, učitelja, nastavnika i stručnih suradnika u dječjim vrtićima i školskim ustanovama, dakle u reguliranoj profesiji, moraju prije zasnivanja radnoga odnosa ishoditi rješenje o pravu na rad u reguliranoj profesiji u skladu s odredbama Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (Narodne novine, broj: 82/15). Pravilno tuženo tijelo navodi da rješenje Agencije za znanost i visoko obrazovanje, na koje se poziva tužiteljica, tužiteljici daje pravo rada u R. H., ali ne i pravo rada u reguliranoj profesiji, a u skladu s mjerodavnim propisima koji su na snazi od dana pristupa R. H. E. u. Dakle, na temelju istog rješenja tužiteljica može zasnovati radni odnos na svim onim radnim mjestima u R. H., odnosno u svim onim profesijama koje nisu utvrđene reguliranim profesijama. Međutim, za rad u reguliranoj profesiji potrebno je ishoditi rješenje o pravu na pristup i rad u reguliranoj profesiji u R. H., a koje se izdaje sukladno Zakonu o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija.

Iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da je tuženo tijelo u skladu s naprijed citiranom odredbom zatražilo mišljenje Stručnog povjerenstva za utvrđivanje odgovarajućih stručnih kvalifikacija za stjecanje prava na zapošljavanje u R. H. na radnom mjestu stručnog suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila u predškolskim i školskim ustanovama te učitelja edukatora – rehabilitatora u školskim ustanovama, a koje je sastavljeno od predstavnika Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Z. i predstavnika H. k. e. r.

Nadalje je razvidno da je tuženo tijelo tijekom upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrdilo da inozemna stručna kvalifikacija tužiteljice odgovara razini E, sukladno članku 13. Zakona o reguliranim profesijama te da je navedenu razinu tužiteljica dokazala odgovarajućom javnom ispravom – diplomom magistra defektologije, smjer logopedija, koju je stekla dana 4. srpnja 2015. na Sveučilištu „H.“ – Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., H.-n. ž./K., B. i H., koja je izdana nakon završenoga sveučilišnoga diplomskog/magistarskog studija odgojnih znanosti, smjer logopedija u trajanju od dvije (2) godine i stečenih 120 ECTS bodova.

U iscrpnom obrazloženju osporavanog rješenja, između ostalog, tuženo tijelo u bitnom navodi da je uvidom u zaprimljenu dokumentaciju utvrđeno da je tužiteljica prethodno  završila integrirani preddiplomski i diplomski Učiteljski studij na Sveučilištu u S., Filozofskom fakultetu S. na kojem je stekla 300 ECTS bodova te akademski naziv magistra primarnog obrazovanja (KLASA: 602-04/13-19/0001, URBROJ: 2181- 190-03-7/1-13-0015) od 28. veljače 2014. godine, dok je na visokoškolskoj ustanovi S. H., Fakultetu društvenih znanosti dr. M. B., H.- n. ž./K., B. i H. završila samo diplomski/magistarski studij odgojnih znanosti, smjer logopedija u trajanju od dvije godine kojim je stečen akademski naziv Magistra defektologije, smjer logopedija (Broj evidencije: 11-148/15 od 8. srpnja 2015. godine).

Da je Analizom Dodatka diplomi Urbroj: II-14S-1/15 od 8. srpnja 2015. godine načinjena usporedba studijskih programa završenoga sveučilišnoga diplomskog /magistarskog studija odgojnih znanosti, smjer logopedija, u trajanju od dvije (2) godine i odgovarajućeg integriranog preddiplomskog i diplomskog sveučilišnog studija u R. H. te da je Stručno povjerenstvo za utvrđivanje odgovarajućih obrazovnih kvalifikacija za stjecanje prava na zapošljavanje u R. H. na radnome mjestu stručnoga suradnika edukacijsko-rehabilitacijskoga profila u predškolskim i školskim ustanovama te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama, imenovano Odlukom ministra znanosti, obrazovanja i sporta KLASA: 023-03/15-06/00024, URBROJ: 533-25-15-0025 od 25. studenoga 2015. godine, utvrdilo da između navedenih studijskih programa postoje bitne razlike u opisu kompetencija i sadržaja studija magistra defektologije, smjer logopedija, u odnosu na kvalifikacije koje se stječu završetkom Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta Sveučilišta u Z., studijskoga programa Edukacijske rehabilitacije.

Tuženo tijelo je taksativno navelo u čemu se sastoje bitne razlike u opisu kompetencija i sadržaja studija magistra defektologije, smjer logopedija, u odnosu na kvalifikacije koje se stječu završetkom Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta Sveučilišta u Z.,  studijskoga programa Edukacijske rehabilitacije, te je navedene bitne razlike i obrazložilo:

- da  diplomski studij logopedije u R. H. podrazumijeva preddiplomsko 3-godišnje obrazovanje na studiju logopedije (u H. ili inozemstvu) odnosno 5-godišnje obrazovanje na studiju logopedije kroz dva obrazovna ciklusa (preddiplomski i diplomski), a što u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije slučaj;

- da studijski program logopedije u Republici Hrvatskoj slijedi preporuke Međunarodne asocijacije logopeda - IALP-a i Europskog udruženja logopeda - CPLOL-a prema kojima postoji točno propisana struktura studija logopedije (10% predmeta iz područja biomedicine, 10% predmeta iz područja lingvistike, 10% predmeta iz područja didaktike, pedagogije i psihologije, 10% predmeta iz područja različitih oštećenja ili teškoća u razvoju te 60% predmeta iz uže struke - logopedije) koja dovodi do kompetencija za rad logopeda. Da takav studij podrazumijeva veći broj sati stručne logopedske prakse u različitim resorima rada logopeda (vrtić, škola, klinika, ustanova socijalne skrbi i si.) koju nadgleda stručni mentor (prof. ili magistar logopedije). Da u diplomskom studiju logopedije u Republici Hrvatskoj broj sati stručne prakse iznosi ukupno 480 sati, dok da na Sveučilišnom magistarskom/diplomskom studiju odgojnih znanosti - smjer logopedija predmeta „Logopedska praksa" uopće nema. Također, da u studijskom programu „Sveučilišni magistarski/diplomski studij odgojnih znanosti- smjer logopedija" nedostaje veći broj predmeta vezanih uz logopedsku djelatnost kao npr. „Fonološki poremećaji", „Poremećaji glasa", „Rehabilitacija slušanja i govora", „Logopedska dijagnostika" itd., a predmeti koji se pojavljuju da su u značajno manjem obimu negoli predmeti Diplomskog studijskog programa logopedija na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Z.;

- da studij logopedije u R. H. ne podrazumijeva izvanredni studij zbog specifičnih načina rada i odrađivanja studenskih vježbi i stručne prakse, dok da je predmetni diplomski studij logopedije izvanredni, slijedom kojih utvrđenih bitnih razlika je zaključilo da  je predmetni studijski program neusporediv u svim dijelovima s diplomskim studijem Edukacijske rehabilitacije Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Z.

Dakle, slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja, tuženo tijelo je iscrpno navelo i obrazložilo u čemu se sastoje utvrđene bitne razlike te da do preklapanja predmeta i sadržaja između dvaju navedenih studija dolazi u dijelu manjem od 1/3 studijskoga programa za priznavanje kompetencija i rad na radnome mjestu „stručne suradnice edukacijsko-rehabilitacijskog profila - logopeda" u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama u R. H., a koje bitne razlike u stručnim kvalifikacijama da se ne mogu nadoknaditi ni provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, pa da stoga i nije moguće tužiteljici priznati inozemnu stručnu kvalifikaciju radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom stručnoga suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila - logopeda u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama u R. H. za pristup i bavljenje navedenom reguliranom profesijom u R. H.

Tuženo tijelo je ujedno navelo da  bi osobe koje su završile navedeno obrazovanje na Sveučilišnome diplomskom/magistarskom studiju odgojnih znanosti, smjer logopedija trebale u svrhu stjecanja odgovarajućih kvalifikacija upisati i završiti preddiplomski studij logopedije te diplomski studij logopedije u R. H. uz mogućnost priznavanja dijela odslušanih i položenih predmeta (akademsko priznavanje u svrhu nastavka školovanja).

              Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja, po ocjeni ovog Suda, u provedenom upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nije  bilo nepravilnosti koje bi ga činile nezakonitim već je postupak u cijelosti proveden u skladu s odredbama Zakona, a tuženo tijelo je u obrazloženju svog rješenja iscrpno obrazložilo razloge na kojima temelji svoju odluku te se pritom pozvalo na mjerodavne odredbe 24. stavka 1. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju (Narodne novine, broj 10/1997., 107/2007. i 94/2013.), na odredbu članka 2. točku 2. alineje 5. i 6. Pravilnika o vrsti stručne spreme stručnih djelatnika te vrsti i stupnju stručne spreme ostalih djelatnika u dječjem vrtiću (Narodne novine, 133/97.), odredbu  članka 105. stavkom 12. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine, broj 87/08., 86/09., 92/10., 105/10. - ispravak, 90/11., 16/12., 86/12., 94/13., 152/14. i 7/17.), odredbu članka 2. točku 25. Pravilnika o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju učitelja i stručnih suradnika u osnovnom školstvu (Narodne novine, broj 47/96. i 56/01.), odredbu članka 3. točku 11. Pravilnika o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju učitelja i stručnih suradnika u osnovnom školstvu (Narodne novine, broj 47/96. i 56/01.) te odredbu članka 53. točku 4. Pravilnika o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju nastavnika u srednjem školstvu (Narodne novine, broj 1/1996. i 80/1999.) te ih pritom i citiralo.

Stoga nisu osnovani tužbeni navodi tužiteljice da je u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, budući da iz sadržaja dostavljenog spisa tuženog tijela, kao i iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi sasvim suprotno, a tuženo tijelo je dalo valjano i argumentirano obrazloženje u čemu se sastoje bitne razlike u sadržajima studijskih programa koje se ne mogu nadoknaditi ni provedbom dopunskih mjera iz članka 18. stavka 1. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12,152/14 i 129/17), odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 24. rujna 2018.

 

                                                                                                                                                       S U D A C 

 

                                                                                                                                          Leandra Mojtić, v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić