- 1 -              Poslovni broj: Usž-3975/17-3

 

Poslovni broj: Usž-3975/17-3

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Sanje Štefan  i Lidije Rostaš-Beroš, članica vijeća te više  sudske savjetnice Veseljke Kos, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja C.-Z. d.o.o., Z., kojeg zastupa opunomoćenik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi naplate poreznog duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1321/15-15 od 17. listopada 2017., na sjednici održanoj 20. rujna 2018.

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1321/15-15  od 17. listopada 2017. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-05/14-01/536, URBROJ: 513-04/15-3 od 2. ožujka 2015. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-470-01/14-07/24, URBROJ: 513-02-1235-14-1 od 29. listopada 2014.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda, točkom I. izreke, poništeno je rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove upravnog spora od 6.250,00 kuna. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora od 52.500,00 kuna.

Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju, glavnom dužniku, utvrđeno da je dužan platiti ukupno 1.203.682,63 kuna (carina, trošarina i PDV), na ime uvoznog duga, zbog nezakonitog izuzimanja ispod carinskog nadzora robe stavljene u postupak vanjskog provoza Zajednice (T1) po elektroničkoj provoznoj deklaraciji MRN 14HR070319T0147450 od 22. veljače 2014., RGP B. (HR070319), Graničnog carinskog ureda B., Područnog carinskog ureda O., bruto 2.967 kg, neto 2.466kg (411 koleta) melase – duhan za pušenje (trgovačkog naziva „Al Fakher Tobacco Molasses Mix Flavors“), a nepodnesene odredišnom Carinskom uredu L. (DE0036333), Nj., s rokom predaje robe na odredištu do 28. veljače 2014.

Tuženik je ovom Sudu podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, zbog svih žalbenih razloga  propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje:  ZUS). U bitnome navodi da je prvostupanjsko tijelo provelo postupak potrage sukladno članku 365. Uredbe Komisije (EEZ) br. 254/93 od 2. srpnja 1993., o usklađivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) broj 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice, a radi utvrđivanja ispravnog završetka i zaključenja postupka provoza ili kako bi se utvrdilo je li nastao carinski dug, identificiralo dužnika i carinsko tijelo odgovorno za naplatu po provoznoj carinskoj deklaraciji. U nastavku žalbe detaljno iznosi činjenice vezane za provođenje tog postupka te zaključuje da je postupak zakonito proveden i donesena zakonita rješenja. Osporava navode tužitelja da mu je uskraćeno pravo sudjelovanja u postupku utvrđivanja poreznog duga, odnosno pravo na očitovanje prije donošenja poreznog akta kojim su utvrđene obveze. Smatra da je prvostupanjski sud neosnovano zaključio da su rješenja nezakonita. Osporava točku II. izreke prvostupanjske presude kojim mu je naloženo plaćanje  troška upravnog spora. Predlaže da se žalba usvoji i poništi prvostupanjska presuda.

              Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome osporava navode žalbe te ističe da tuženik nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je njega utvrdio kao dužnika. Navodi da je kao dužnika iz članka 203. Zakonika trebalo utvrditi primatelja robe, koji je poznat i postoje jasni i nedvojbeni dokazi da je isti izuzeo robu ispod carinskog nadzora, ili bi kao obveznika trebalo utvrditi prijevoznika. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda te zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kuna.

Žalba je osnovana.

Iz sadržaja spisa predmeta vidljivo je da je dana 8. veljače 2014. započeo provozni postupak za robu po elektroničkoj provoznoj deklaraciji broj: 14 HR 070319T0106745, RDP B. (HR 070319), Graničnog carinskog ureda B., Područnog carinskog ureda O., glavnog obveznika trgovačkog društva C. – Z. d.o.o., Z., koji je ujedno bio i korisnik odobrenja Središnjeg ureda Carinske uprave za oslobođenje od polaganja zajedničkog jamstva u postupku provoza, koji postupak je trebao biti završen do 28. veljače 2014., odnosno do roka predaje na odredištu Carinskom uredu L., Nj. Kako do dana propisane predaje roba nije predana na odredištu, to je nadležni odjel za potrage 14. ožujka 2014. pokrenuo postupak potrage upotrebom sustava elektroničke razmjene podataka te je od odredišnog Carinskog ureda L. Nj. i od glavnog obveznika C. – Z. tražio informacije koje su potrebne za zaključivanje provoznog postupka. U tijeku potrage utvrđeno je da predmetna roba nije predana na odredište Carinskom uredu L. u roku do 28. 2. 2014.

Ovako utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku tužitelj nije ničim doveo u sumnju pa je pravilno postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kad je tužitelja obvezalo na plaćanje uvoznih carinskih davanja u iznosima i na način kako je to navedeno u dispozitivu prvostupanjskog rješenja, a tuženik je osnovano odbio tužiteljevu žalbu jer je zaključeno da je nastao carinski dug na temelju članka 203. stavka 1. Uredbe vijeća (EEZ) broj: 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (Sl. l. EZ 302 od 19. 10. 1992.; dalje: Carinski zakonik).

              Člankom 203. točkom 1. Carinskog zakonika  propisano je da uvozni carinski dug nastaje nezakonitim izuzimanjem ispod carinskog nadzora robe koja podliježe plaćanju uvoznih carina (točka 1.).  Carinski dug nastaje u trenutku izuzimanja robe ispod carinskog nadzora (točka 2.). Dužnici su: osoba koja je izuzela robu ispod carinskog nadzora (podstavak 1.), sve osobe koje su sudjelovale kod izuzimanja robe i koje su znale ili su opravdano trebale znati da se radi o izuzimanju robe ispod carinskog nadzora (podstavak 2.), sve osobe koje su stekle ili primile u posjed takvu robu i koje su u trenutku stjecanja odnosno primitka znale ili su opravdano trebale znati da se radi o robi izuzetoj ispod carinskog nadzora (podstavak 3.) te ako je primjereno, osoba koja se mora pridržavati obveza koje proizlaze iz privremenog smještaja robe ili iz uporabe carinskog postupka u koji je roba bila stavljena (podstavak 4.).

              U predmetnom slučaju  nije sporno, a što niti sam tužitelj ne osporava, da je upravo on glavni obveznik, a što je vidljivo i iz same provozne deklaracije, odnosno isto je pečatom i potpisom tužitelja potvrđeno i u osnovnim podacima o deklaraciji.

Nadalje, nije sporno da predmetna roba nije predana na odredište u preuzetom i ugovorenom roku, čime je nastao carinski dug.

Stoga je prigovor tužitelja da je predmetna roba izuzeta ispod carinskog nadzora bez njegovog znanja neodlučna za drugačije rješenje ovog upravnog spora. Tužitelj kao glavni obveznik, ako to smatra opravdanim, može potraživati dužne iznose od onih osoba za koje smatra da su mimo njegovog znanja i volje izuzeli robu ispod carinskog nadzora.

Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da je tužitelj obvezan platiti uvozni carinski dug na temelju članka 203. stavka 3. podstavka 4. tek ako se ne primjenjuju podstavci 1., 2. i 3. Navedeni zaključak je prvostupanjski sud donio na temelju presude Suda Europske unije C-75/13 od 12. lipnja 2014.).

Valja navesti da je Sud Europske unije u navedenoj presudi, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, odgovorio na postavljeno drugo pitanje „Treba li članak 203. stavak 3. Carinskog zakonika tumačiti u smislu da je, pod okolnostima kao u glavnom postupku, u slučaju izuzimanja robe iz carinskog nadzora osoba koja je ovlašteni pošiljatelj stavila tu robu u carinski postupak vanjskog provoza Zajednice  dužnik sukladno navedenoj odredbi?“.

Dajući odgovor na postavljeno pitanje u točki 38. navedene presude Sud Europske unije je odgovorio da članak 203. stavak 3. podstavak 2. Carinskog zakonika treba tumačiti u smislu da je, pod okolnostima kao u glavnom postupku, u slučaju izuzimanja robe od carinskog nadzora osoba koja je kao ovlašteni pošiljatelj stavila tu robu u carinski postupak vanjskog provoza Zajednice, dužnik sukladno navedenoj odredbi.

U predmetnom slučaju nije sporno, da je tužitelj, osoba koja je kao ovlašteni pošiljatelj stavila predmetnu robu u carinski postupak vanjskog provoza Zajednice, iz čega proizlazi da je dužnik. Time je i stajalište ovoga Suda u skladu s navedenim stajalištem Suda Europske unije.

Valja istaknuti da je u presudi ovoga Suda, poslovni broj: Usž-2084/17-3 od 25. siječnja 2018., u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji predmetnog tužitelja, zauzeto jednako stajalište.

Slijedom navedenoga, ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu pa je na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a, žalbu tuženika usvojio i poništio prvostupanjsku presudu te odbio tužbeni zahtjev.

Budući je žalba tuženika usvojena, poništena prvostupanjska presuda i odbijen  tužbeni zahtjev tužitelja, na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora za sastav tužbe i trošak za pristup na ročište, kao i trošak sastava odgovora na žalbu.

U Zagrebu 20. rujna 2018.

 

                                                                                                                                     Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Otočan, v.r.