Poslovni broj: UsI-3343/15-15

 

 

 

 

  REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

    Avenija Dubrovnik  6 i 8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te Ines Mateša, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja H. A. R. H. d.o.o. (ranije: H.-L. K. d.o.o.) iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak iz Z., radi poreza, dana 13. rujna 2018.,

 

 

p r e s u d i o  j e

             

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/14-01/189, URBROJ: 513-04/15-2 od 31. srpnja 2015. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, KLASA: UP/I-471-02/13-01/47, URBROJ: 513-07-23/03-14-08 od 24. siječnja 2014.

 

 

 

Obrazloženje

 

              Poreznim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, KLASA: UP/I-471-02/13-01/47, URBROJ: 513-07-23/03-14-08 od 24. siječnja 2014. tužitelju je, pod točkom I. 1. utvrđena obveza manje obračunate zatezne kamate zbog manje uplaćenog poreza na dobit za 2008., ispravljeno u prijavi poreza na dobit za 2009., sve u iznosu od 807.681,86 kn, pod točkom I.2. utvrđen više iskazani računovodstveni gubitak za 2009. u iznosu od 179.556.421,20 kn i više iskazano uvećanje osnovice poreza na dobit za 2009. u iznosu od 179.556.421,20 kn, pod točkom I.3. utvrđena obveza manje obračunate zatezne kamate na porez na dodanu vrijednost za razdoblje 2009., sve u iznosima specificiranim u izreci rješenja pod točkom I.3.1.), pod točkom I.4. utvrđena obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za 2009. po osnovi plaća u naravi, sve u iznosima specificiranim pod točkom I.4.3., pod točkama I.5. - I.25. utvrđene su obveze manje obračunatog poreza i drugih javnih davanja za razdoblje 2009. po osnovi plaća u naravi i drugog dohotka, sve u iznosima specificiranim pod navedenim točkama. Pod točkama II.-V. izreke nalaže se uplaćivanje utvrđenih obveza i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, uz nalog za izvršenje rješenja u roku 8 dana od dana njegove konačnosti, a pod prijetnjom ovrhom.

 

 

Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/14-01/189, URBROJ: 513-04/15-2 od 31. srpnja 2015. odbija se žalba tužitelja protiv citiranog prvostupanjskog rješenja.

Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi ponavlja žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi pravila postupka, koja su bila od utjecaja na rješavanje stvari i pogrešnu primijenjenu materijalnog prava. Navodi kako je 30.12.2009. godine kao jedini član društva A.-A. p. d.o.o. izvršio uplatu u kapitalne pričuve tog društva u iznosu od 615.000.000,00 kn, te je proveo ispravak vrijednosti udjela i participacija u tom društvu u iznosu od 179.556.421,20 kn. Umanjenje vrijednosti udjela u društvu A.-A. p. d.o.o. proveo je na temelju provedenih procjena rezultata poslovanja tog društva za sljedeća razdoblja, u skladu sa zahtjevima Međunarodnih računovodstvenih standarda, te smatra kako je za navedeno umanjenje vrijednosti udjela objasnio da je ispravnost računovodstvenog tretmana provedenog vrijednosnog usklađenja potvrdio i neovisni revizor. Stoga smatra da je računovodstveni gubitak u 2009. godini bio ispravno iskazan i u skladu s važećim računovodstvenim standardima, te da navedenim postupanjem nije umanjio osnovicu poreza na dobit u predmetnom razdoblju. Navodi kako je navedeno već obrazložio poreznom tijelu u pisanom obliku tijekom nadzora, a onda i u svojem prigovoru na zapisnik o poreznom nadzoru, kao i u žalbi na prvostupanjsko rješenje. Isto tako u dosadašnjem postupku istaknuo je kako je račun dobavljača M. p. s. c. d.o.o. u iznosu od 149.813.959,72 kn (vrijednost usluge u visini 121.799.967,25 kn + iznos pripadajućeg PDV-a u visini 28.013.992,47 kn) tretirao kao račun za predujam te je koristio pretporez na temelju izdanih računa za predujam u skladu sa propisima. Naime, ističe da u trenutku izdavanja navedenog računa usluga održavanja na temelju spomenutog ugovora nije bila obavljena, što je porezno tijelo i utvrdilo, pa proizlazi da je tužitelj taj račun ispravno tretirao kao račun za predujam. Smatra kako je ispunio sve uvjete propisane za korištenje prava na odbitak pretporeza po tom računu, a da su mu prvostupanjsko tijelo i tuženik to pravo neosnovano, suprotno propisima, osporili, te nisu jasno naveli iz kojeg razloga osporavaju žalitelju pravo na odbitak pretporeza. S tim u vezi ujedno prigovara da nije bilo zakonske osnove za obračunavanje zatezne kamate na iznos duga koji je utvrđen nadzorom. Nadalje, navodi kako je H. A.-A.-L. h. AG prema Ugovoru o poslovnoj suradnji izaslao na rad kod tužitelja pojedine svoje zaposlenike (S. J. i I. G.-F.), međutim oni se nikako ne mogu smatrati zaposlenicima tužitelja. Ne spori da je uvidom u predočenu dokumentaciju prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je tužitelj unajmio određene stanove koji su stavljeni na raspolaganje navedenim zaposlenicima L. h., zbog čega je utvrđen iznos plaće u naravi za navedene radnike, te je u izračun uključen i iznos hrvatskih obveznih doprinosa za socijalno osiguranje. Navodi kako je prvostupanjsko tijelo prihvatilo izračun porezne obveze koji je izradio sam tužitelj, a da pri tome nije kritički razmotrilo postoji li uopće ta porezna obveza ili ne. Ističe kako nije bio obvezan prilikom utvrđivanja plaće u naravi za navedene radnice uključiti i iznos hrvatskih obveznih doprinosa za socijalno osiguranje, što je vlastitom pogreškom i na svoju štetu učinio. Međutim, smatra kako navedena pogreška ne može i ne smije rezultirati uvećanjem njegove porezne obveze, odnosno obveze doprinosa za socijalno osiguranje, jer je porezno tijelo propustilo potpuno utvrditi činjenično stanje. Poziva se na praksu Suda Europske unije u pogledu neutralnosti obveze PDV-a, za koje smatra da potvrđuju njegovo pravo na korištenje pretporeza. Prigovara da se u ovome predmetu nije postupalo u skladu s načelom pomoći neukoj stranci. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbu kao neosnovanu.

Ocjenjujući zakonitost rješenja javnopravnih tijela Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika. Dana 6. rujna 2018. održana je usmena i javna rasprava u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Na raspravi tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Vezano za uslugu održavanja u razdoblju 2009. godine ističe da je bila riječ o predujmu, ali da u trenutku izdavanja računa usluga nije bila obavljena. Stoga smatra da je pravilno taj račun tretiran kao račun predujma. Izdavatelj tog računa bio je M. p. s. c. d.o.o. kojem je taj račun i plaćen. Vezano za utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku navodi kako nema što drugo za dodati, te nema daljnjih dokaznih prijedloga, već predlaže donijeti odluku prema stanju spisa.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Uvodno Sud napominje kako je prema dostupnim podacima sudskog registra utvrđeno da je tužitelj promijenio tvrtku društva, tako da ista umjesto ranije: H.-l. K. d.o.o. sada glasi kako je tužitelj naznačio u tužbi: H. A. R. H. d.o.o.

Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen inspekcijski nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza  i drugih javnih davanja, o čemu je sastavljen Zapisnik od 3.12.2013. na koji je tužitelj izjavio prigovor, kojeg porezno tijelo nije uvažilo, o čemu su dani razlozi u citiranom poreznom rješenju.

U provedenom postupku nadzora utvrđeno je da tužitelj nije obračunao ni uplatio zateznu kamatu zbog manje obračunatog poreza na dobit za 2008., te je utvrđen više iskazani računovodstveni gubitak za 2009., a slijedom toga i više iskazano uvećanje osnovice poreza na dobit za 2009. u iznosu od 179.556.421,20 kuna. Nadalje, nadzorom je utvrđena manje obračunata zatezna kamata na porez na dodanu vrijednost za 2009. po osnovi neovlaštenog odbitka pretporeza u iznosu od 10.139.182,16 kuna, te porez na dodanu vrijednost za 2009. Isto tako tužitelju je za 2009. utvrđen porez na dohodak po osnovi plaća u naravi, kao i druga javna davanja po toj osnovi, a s obzirom da su za određene radnike unajmljena tri stana, te su utvrđene obveze poreza na dohodak od nesamostalnog rada, prireza porezu na dohodak od nesamostalnog rada, posebnog poreza, te obveznih doprinosa s pripadajućim kamatama. Porezno tijelo nalazi da je tužitelj isplaćivao stipendije učenicima osnovnih škola (opisano na stranici 35 poreznog rješenja), a da nije istovremeno iskazao i uplatio obvezu poreza i prireza poreza na dohodak na isplaćene primitke stipendista sukladno članku 32. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine,broj: 177/04 i 73/08).

Porezno tijelo nalazi da tužitelj nije predočio dokumentaciju iz koje bi bila jasno vidljiva korist tužitelja od ulaganja u ovisno društvo A.-A. p. d.o.o., sve u smislu Međunarodnog računovodstvenog standarda 27, zbog čega je utvrđena neosnovanost iskazivanja rashoda, te je uvećana osnovica poreza na dobit tužitelja prema obrascu prijave poreza na dobit za 2009. U pogledu osporavanog računa društva M. s. pr. c. d.o.o. porezno tijelo nalazi kako nisu ispunjeni propisani uvjeti za priznavanje pretporeza prema članku 20. stavak 1., 9. i 10. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07 i 94/09, dalje: Zakon o PDV-u) i članku 103. stavak 1. i članku 104. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj:  60/96, 113/97, 7/99, 112/99, 119/99, 44/00, 63/00, 80/00, 109/00, 54/01, 58/03, 198/03, 55/04, 77/04, 153/05, 79/07 i 34/08 – u daljnjem tekstu Pravilnik o PDV-u).

 

Odredbom članka 20. stavak 1. Zakona o PDV-u propisano je da je pretporez iznos poreza na dodanu vrijednost iskazan na računima za isporuke dobara i usluge koje su drugi poduzetnici obavili poreznom obvezniku u poduzetničke svrhe.

Odredbom članka 20. stavak 10. Zakona o PDV-u određeno je da se pretporez može odbiti samo na temelju računa koji sadrže sve podatke iz članka 15. stavka 3. ovoga Zakona, na temelju uvozne carinske dokumentacije u kojoj je iskazan porez na dodanu vrijednost obračunan pri uvozu, kao i dokaza o uplati poreza u slučaju iz članka 19. stavka 2. ovoga Zakona.

Odredbom članka 15. stavak 3. Zakona o PDV-u propisano je da račun mora sadržavati mjesto izdavanja, broj i nadnevak, ime (naziv), adresu i osobni identifikacijski broj poduzetnika, koji je isporučio dobra ili obavio usluge (prodavatelja), ime (naziv), adresu i osobni identifikacijski broj poduzetnika kome su isporučena dobra ili obavljene usluge (kupca), količinu i uobičajeni trgovački naziv isporučenih dobara te vrstu i količinu obavljenih usluga, nadnevak isporuke dobara ili obavljenih usluga, iznos naknade (cijene) isporučenih dobara ili obavljenih usluga, razvrstane po poreznoj stopi, iznos poreza razvrstan po poreznoj stopi te zbrojni iznos naknade i poreza.

                Odredbom članka 104. stavak 1. točka 4. Pravilnika o PDV-u propisano je da poduzetnici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak pretporeza ako je, između ostalog, ispunjen uvjet da je isporuka obavljena poduzetniku u poduzetničke svrhe.

Odredbom članka 56. stavak 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08 do 73/13, dalje: OPZ) propisano je da se knjiženja i druga evidentiranja trebaju obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno. Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.).

Zakon o računovodstvu (Narodne novine, broj 109/07) definira što se smatra vjerodostojnom knjigovodstvenom ispravom, te traži da ona nedvojbeno i istinito predstavlja poslovnu promjenu i obuhvaća sve podatke potrebne za unos u poslovne knjige.

Knjigovodstvena isprava je, prema Zakonu, pisani dokaz o nastalom poslovnom događaju, te služi kao podloga za unošenje podataka u poslovne knjige i nadzor nad obavljanjem poslovnog zahvata. Poduzetnik svojim potpisom na ispravi jamči da je ona vjerodostojna i uredna i da realno pokazuje poslovne promjene, a isprava mora biti takva da neutralna stručna osoba koja nije sudjelovala u poslovnoj promjeni može iz isprave nedvojbeno zaključiti i bez ikakvih sumnji saznati prirodu obavljene poslovne promjene.

Po izvršenom uvidu u cjelokupnu dokumentaciju spisa, Sud nalazi da osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, već je porezno tijelo na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo odredbe materijalnog prava.

Sud uočava kako tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže u cijelosti poništavanje rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, iako tužbenim prigovorima ne dovodi u pitanje određene dijelove poreznog rješenja i utvrđenja poreznog tijela. Tako tužitelj u tužbi i tijekom spora posebno niti ne navodi razloge kojima bi doveo u pitanje utvrđenja poreza na dohodak i druga javna davanja po osnovi plaće u naravi predsjednika uprave B. M., kako je to utvrđeno točkama I.6. do I.14. poreznog rješenja, niti manje obračunati porez na dohodak za 2009. po osnovi drugog dohotka utvrđen točkama I.24. i I. 25. poreznog rješenja.

U pogledu navoda tužitelja da je  tijekom 2009. godine izvršio uplatu u kapitalne pričuve povezanog društva A.-A. p. d.o.o., te je proveo ispravak vrijednosti udjela i participacija u tom društvu, Sud ne nalazi da bi tužitelj tijekom ovog spora doveo u pitanje utvrđenja poreznih tijela, odnosno Sudu nije niti predočen dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da bi bila riječ o vidljivoj koristi ulaganja za tužitelja u smislu Međunarodnog računovodstvenog standarda MRS-36 (umanjenje vrijednosti imovine).

Naime, pravilno tuženik nalazi da nadzoru nije predočen zahtjev povezanog društva za potrebnim izračunima o visini i svrsi potrebnih sredstava, kao pretpostavci za izvršene uplate u kapitalne pričuve, kao niti dokaze da je slijedećeg dana od uplate, tj. od 31.12.2009. doista došlo do umanjenja vrijednosti ove financijske imovine. Nadzor je utvrdio, što tužitelj ne spori, da je povezano društvo A.-A. p. d.o.o. u najmanje dva predmeta (slučaj D. d.o.o. i H. k. d.o.o.) preuzelo daljnje financiranje po ugovorenim zajmovima, a za koje je porezni obveznik u svojim poslovnim knjigama iskazao značajne troškove ispravaka vrijednosti potraživanja u 2009.g., te je u istoj godini na teret rashoda proknjižio i ispravak vrijednosti ulaganja u kapitalne pričuve ovog povezanog društva.

Prema odredbi članka 5. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, broj: 177/04-57/06) porezna osnovica je dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ovoga Zakona.

Odredbom članka 7. st. 1. t. 13. Zakona o porezu na dobit, propisano je da se porezna osnovica povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.

Odredbom članka 11. st. 1. Pravilnika o porezu na dobit, propisano je da se rashodima razdoblja za koje se utvrđuje porez (porezno razdoblje), sukladno članku 5. stavak 1. Zakona, smatraju smanjenja gospodarstvenih koristi u obliku odljeva ili iscrpljenja imovine ili stvaranja obveza koja imaju za posljedicu smanjenje kapitala, a u svrhu povećanja prihoda odnosno dobiti.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i citirane propise, ovaj Sud nalazi pravilnim zaključak tuženika da je tužitelju osnovano osporen iskazani rashod od umanjenja vrijednosti udjela u povezanom društvu A.-A. p. d.o.o., zbog čega je umanjen iskazani računovodstveni gubitak. Prvostupanjsko tijelo je u poreznom rješenju dalo detaljno očitovanje na predmetne prigovore tužitelja koji se odnose na nadzor poreza na dobit i s tim u vezi uočene nepravilnosti, s kojim očitovanjem je suglasan i ovaj Sud.

Nadalje, u odnosu na prigovore tužitelja kojima ističe da mu je pogrešno osporen odbitak pretporeza po osnovi računa dobavljača M. p. s. c. d.o.o., Sud nalazi kako je u provedenom nadzoru pravilno porezno tijelo utvrdilo da se u ovom slučaju nisu ostvarili propisani uvjeti za priznavanje pretporeza prema citiranim odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika o PDV-u, iz razloga što usluga nije u cijelosti primljena. Naime, predmetni račun izdan je na temelju Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji na Ugovorima o operativnom leasingu s održavanjem za vozila primatelja leasinga Z. h. d.o.o. - podružnica Z. e. t. br. ..., koji je sklopljen na osam godina, te u trenutku izdavanja navedenog računa usluga održavanja na temelju spomenutog ugovora nije bila obavljena. Sud smatra ispravnim utvrđenje da su se uvjeti za priznavanje pretporeza stjecali svakog mjeseca u dijelu 1/96 iznosa pretporeza, a porezno tijelo je nesporno priznalo proporcionalni dio za mjesec prosinac 2009. u iznosu od 291.812,42 kune. Nadalje, nije sporno da je tužitelj sa korisnikom leasinga ugovorio i ostvario prijevremenu prodaju autobusa i paketa održavanja usluga, pa su bili ispunjeni uvjeti da se radi neovlaštenog odbitka pretporeza  obračunaju zatezne kamate za razdoblje od prosinca 2009. do srpnja 2013.

Kako iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj isti račun za usluge održavanja troškovno razgraničio na narednih 96 mjeseci, te ga knjigovodstveno evidentirao u knjizi ulaznih računa, kao svaki drugi račun za usluge, a ne kao račun za predujam (koji se evidentira u knjizi predujmova), to i ovaj Sud nema osnove za zaključak da je bila riječ o plaćanju predujma, što tužitelj tvrdi u tužbi i tijekom spora.

Stoga se otklanja prigovor tužitelja da je ispunio sve uvjete propisane za korištenje prava na odbitak pretporeza, te Sud smatra da je tuženik u osporavanom aktu kao i prvostupanjsko tijelo u poreznom rješenju na opisanu činjeničnu situaciju pravilno primijenio materijalno pravo.

U odnosu na praksu Europskog suda pravde na koju tužitelj upire, Sud nalazi da ista nije primjenjiva u ovom sporu. Naime, polazeći od gornjeg utvrđenja nadzora da se ne radi o računu za predujam, već o računu za isporuku usluge za koju se iz opisanih razloga nisu stekli uvjeti za odbitak pretporeza, to je vidljivo da je riječ o činjenično različitom slučaju od slučajeva na koje se poziva tužitelj. Nisu sporna načela neutralnosti obveze PDV-a, kao niti načelo prevage biti nad formom (kada je riječ o okolnostima u kojima se u nedostatku originalnog dokumenta kao dokaz transakcije za koju se traži odbitak pretporeza može prihvatiti bilo koji drugi dokument koji služi kao račun), međutim okolnosti ovog slučaja upravo upućuju da za tužitelja predmetna usluga po kojoj je izvršio odbitak pretporeza nije niti bila u cijelosti primljena, dok u dijelu u kojem je bila primljena je i priznat odbitak (prosinac 2009.)

Nadalje, u odnosu na prigovore tužitelja koji se odnosi na utvrđenu obvezu poreza na dohodak za 2009. i druga davanja po osnovi plaće u naravi (za dvije izaslane radnice), prema podacima spisa proizlazi kako nije sporno da je tužitelj 28.12.2005. godine zaključio Ugovor o poslovnoj suradnji s H. A.-A.-L. h. AG (dalje: L. ho.), kojim se L. h. obvezao tužitelju osigurati pomoć i stručno usavršavanje zaposlenika u njihovom obavljanju poslova, u koju svrhu je Leasing holding izaslao pojedine svoje zaposlenike (S. J. i I. G.-F.) na rad kod tužitelja. Sam tužitelj ne spori da je unajmio određene stanove koji su stavljeni na raspolaganje navedenim osobama, međutim smatra da vezano za navedenu poreznu obvezu nije potpuno utvrđeno činjenično stanje.

U odnosu na navedeno Sud nalazi da tijekom provedenog nadzora tužitelj nije priložio potvrdu stranog poslodavca o uplaćenim doprinosima za socijalna osiguranja u Republici Austriji, dok su u dostavljenim kopijama A/HR 1 obrazaca iz spisa tuženika (dostavljeni u privitku žalbe), navedeni različiti poslodavci (uputitelji) radnika, te razna društva u koja su navedene osobe upućene, a niti je tužitelj tijekom postupka, kao niti tijekom ovog upravnog spora, dokazao da bi navedene obrasce na koje se poziva, zaprimilo nadležno hrvatsko tijelo.

Prema tako utvrđenom činjeničnom stanju, pri čemu nije niti sporno da je tužitelj tijekom postupka izvršio obračun poreza i doprinosa po osnovi istih primitaka u naravi, Sud nije imao osnova za suprotan zaključak u odnosu na porezno tijelo, koje je u konkretnom slučaju utvrdilo da se radi o primitku u naravi u smislu članka 14. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak.

Posebno se ukazuje da je tijekom ovog upravnog spora tužitelj, kao aktivna strana u sporu, u mogućnosti predlagati izvođenje dokaza u kojima bi doveo u pitanje činjenice utvrđene tijekom nadzora, odnosno provedenog upravnog postupka, međutim, tijekom ovog spora, a poglavito na provedenoj raspravi, tužitelj je predložio da se odluka donese temeljem stanja spisa predmeta. Dakle, bez da je dostavio bilo kakav dokaz temeljem kojeg bi Sud izveo suprotan zaključak u pogledu utvrđenih činjenica.

Valja isto tako ukazati kako je odredbom članka 6. stavak 2. OPZ-a propisano da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika, dok je odredbom članka 78. Zakona određeno da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. Porezni obveznik dužan je tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze (članak 59. OPZ-a).

U Zapisniku nadzora, kao i poreznom rješenju, opsežno su opisani svi dokazi koje je porezno tijelo izvodilo u provedenom nadzoru, a tužitelj tijekom ovog spora nije predlagao izvođenje novih dokaza, iz kojih bi Sud utvrdio suprotno u odnosu na utvrđenja poreznih tijela.

Imajući u vidu navedeno, Sud nije našao osnovanim prigovor tužitelja da osporavano rješenje tuženika nije obrazloženo, jer su dati razlozi za utvrđenja pojedinih poreznih obveza i davanja tužitelja prema poreznom rješenju.

Stoga su po ocijeni ovoga Suda pravilno postupila upravna tijela kada su tužitelju naložila uplatu poreza i drugih davanja zajedno s pripadajućim kamatama.

Kako Sud ne nalazi ni procesne povrede koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješenja predmetne stvari, a niti povredu materijalnog prava, otklanjaju se prigovori tužitelja da je osporavanim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Stoga je na temelju članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

 

 

U Zagrebu 13. rujna 2018.

 

 

     Sudac:

Hrvoje Miladin, v.r.

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove Presude.