Poslovni broj: UsI-4198/15-11

 

 

 

 

  REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

    Avenija Dubrovnik  6 i 8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te Ines Mateša, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja S. d.d. – turistički centar, S. T., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. & B., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja poreza na dobit, dana 13. rujna 2018.,

 

 

p r e s u d i o  j e

             

I.              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-10/14-01/11, URBROJ: 513-04/15-2 od 10. rujna 2015. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda K., Ispostave D. S., KLASA: UP/I-410-23/2013-16/29, URBROJ: 513-07-02-01/2013-02 od 20. prosinca 2013., te utvrđenje prava tužitelja na umanjenje porezne osnovice poreza na dobit u 2012. po osnovi reinvestirane dobiti.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.425,00 kuna.

 

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda K., Ispostave D. S., KLASA: UP/I-410-23/2013-16/29, URBROJ: 513-07-02-01/2013-02 od 20. prosinca 2013. tužitelju, kao poreznom obvezniku, utvrđuje se za 2012. porezna osnovica u iznosu od 722.533,63 kuna, porez na dobit u iznosu od 144.506,73 kuna, uplaćeni predujmovi za 2012. u iznosu od 14.506,73 kuna, razlika poreza za uplatu u iznosu od 130.000,00 kuna (točka 1.). Porezni obveznik dužan je uplatiti razliku poreza i prireza u roku od 15 dana na određeni račun (točka 2.), žalba odgađa izvršenje rješenja (točka 3.).

Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-10/14-01/11, URBROJ: 513-04/15-2 od 10. rujna 2015. odbija se žalba tužitelja protiv citiranog prvostupanjskog rješenja.

Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi ističe kako se predmet njegova poslovanja ne nalazi niti u bankarskom sektoru niti u financijskom nebankarskom sektoru iz čega proizlazi pravo tužitelja da za iznos reinvestirane dobiti smanji poreznu osnovicu. Smatra kako je prvostupanjsko porezno tijelo protivno mjerodavnom propisu djelatnost tužitelja smjestilo u bankarski odnosno financijski nebankarski sektor i time mu uskratilo zakonsko pravo na smanjenje porezne osnovice. Ne spori da je ostvario glavninu dobiti od kamata posuđujući, odnosno pozajmljujući novac povezanim društvima, a riječ je o društvima u kojima jedno društvo ili osoba sudjeluje izravno ili neizravno u upravi, nadzoru ili kapitalu druge osobe ili iste osobe sudjeluju izravno ili neizravno u upravi, nadzoru ili kapitalu društva. Ukazuje kako povezane osobe imaju značajne zajedničke interese i poslove, tako da sam Zakon o porezu na dobit, u cilju zaštite porezne osnovice, propisuje minimalne uvjete koje povezane osobe moraju ispuniti, zbog mogućih povlaštenih, odnosno netržišnih odnosa među njima. Isto tako ukazuje kako se među povezanim društvima odvijaju, u pravilu, netržišni poslovni odnosi, a to nije slučaj sa nepovezanim osobama, niti sa djelatnošću kreditnih institucija. Smatra kako je porezno tijelo osporavanje prava tužitelju na umanjenje porezne osnovice s naslova reinvestirane dobiti zasnovalo na uputi Središnjeg ureda Porezne uprave Klasa: 410-10/13-01/20, Urbroj: 513-07-21-01/13-01 od 29. listopada 2013. godine, kojom je učinjen ustupak bankarskom sektoru, međutim navodi kako nigdje u navedenoj uputi nije rečeno da porezni obveznik nema pravo koristiti olakšicu s naslova reinvestirane dobiti ako ostvari financijski prihod, odnosno dobit pretežito od kamata. Smatra kako niti prvostupanjsko porezno tijelo niti tuženik nisu pravilno primijenili odredbu članka 12.a Pravilnika o porezu na dobit, a budući da tužitelj nije osnovan za pružanje bankarskih, odnosno financijskih nebankarskih usluga niti je od nadležnih tijela bio dužan pribaviti odobrenje za njihovo pružanje, smatra kako je riječ o arbitrarnoj primjeni prava u konkretnom slučaju. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, uz utvrđenje prava tužitelja na umanjenje porezne osnovice poreza na dobit u 2012. po osnovi reinvestirane dobiti, sve uz zahtjev za naknadom troška ovog spora u ukupnom iznosu od 6.425,00 kn.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbu kao neosnovanu.

Ocjenjujući zakonitost rješenja javnopravnih tijela Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika. Dana 6. rujna 2018. održana je usmena i javna rasprava u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa predmeta Sud nalazi da je tužitelj u prijavi poreza na dobit za 2012.  iskazao reinvestiranu dobit u iznosu od 650.000,00 kn, za koju je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je ostvarena temeljem djelatnosti kreditiranja povezanih društava. Pregledom financijskih izvješća tužitelja porezno tijelo nalazi kako je tužitelj višak sredstava plasirao na način da daje zajmove povezanim osobama, odnosno da osnovne prihode ostvaruje samo temeljem kamata. Stoga porezno tijelo zaključuje da porezni obveznik obavlja djelatnost, odnosno ne ostvaruje dobit iz djelatnosti od koje je moguće ostvariti pravo na korištenje porezne olakšice za reinvestiranu dobit, slijedom čega je donijelo zaključak od 2. prosinca 2013. kojim je poreznom obvezniku naloženo da ispravi poreznu prijavu za 2012. u smislu povećanja porezne osnovice za iznos reinvestirane dobiti. Kako porezni obveznik nije dostavio ispravak porezne prijave, to je porezno tijelo tužitelju utvrdilo obvezu poreza na dobit citiranim prvostupanjskim rješenjem, pozivom na članak 32. stavak 1. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, broj: 177/04 – 148/13, dalje: Zakon)

Tuženik je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu jer nalazi kako pozivom na odredbu članka 6. stavak 6. Zakona, te članka 12. a stavak 6. Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine, broj: 95/05 – 146/12, dalje: Pravilnik) nema osnova da se porezna osnovica poreza na dobit tužitelja za 2012. smanjuje za reinvestiranu dobit.

U predmetnom upravnom sporu tužitelj ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja, već smatra da je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Naime, nije sporno da je tužitelj u predmetnom razdoblju iskazao dobit od prihoda ostvarih kreditiranjem povezanih društava, odnosno da je na višak plasiranih sredstava ostvario prihod od kamata. Spornim se ukazuje da li se tužitelju u predmetnom razdoblju može priznati smanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit.

Odredbom članka 6. stavak 6. Zakona propisano da se porezne osnovice iz članka 5. Zakona smanjuje za reinvestiranu dobit, osim ako nije ostvarena iz bankarskog odnosno financijskog nebankarskog sektora.

Odredbom članka 12. a stavak 6. Pravilnika propisano je da u smislu članka 6. stavak 1. točka 6. Zakona, bankarski odnosno financijski nebankarski sektor obuhvaća porezne obveznike koji su osnovani u skladu s posebnim propisima i koji su od nadležnih tijela dobili odobrenje za pružanje bankovnih i/ili financijskih usluga, kao što su: kreditne institucije, financijske institucije, kreditne unije, investicijska društva, društva za osiguranje i reosiguranje, leasing društva, institucije za platni promet i institucije za elektronički novac.

Po izvršenom uvidu u spis predmeta, te provedenoj raspravi, Sud nalazi da je na utvrđeno činjenično stanje tuženik pravilno primijenio citirane odredbe članka 6. stavak 6. Zakona kao i članak 12.a st. 6. Pravilnika, jer nije bilo osnove da se tužitelju prizna porezna olakšica reinvestirane dobiti iskazana u prijavi poreza na dobit za 2012. godinu.

Naime, kraj okolnosti da je u predmetnom razdoblju tužitelj ostvario prihode samo temeljem kamata na zajmove dane povezanim osobama, Sud smatra da je pravilno porezno tijelo našlo kako tužitelj ostvaruje osnovne prihode na isti način kao osobe u financijskom nebankarskom sektoru.

Sud nalazi kako su odredbom članka 12.a st. 6. Pravilnika navedeni samo neki od poreznih obveznika na koje se takva porezna olakšica ne može primijeniti, pri čemu su u konkretnom slučaju porezne činjenice utvrđene prema njihovoj gospodarskoj biti, na način da je od značaja za rješavanje ove stvari okolnost da je tužitelj predmetna sredstva ostvario na isti način kao osobe u financijskom nebankarskom sektoru.

Stoga niti prigovor tužitelja da u spornom razdoblju nije bio registriran kod nadležnog tijela za pružanje bankarskih, odnosno financijskih nebankarskih usluga, niti je od nadležnih tijela bio dužan pribaviti odobrenje za njihovo pružanje nije od utjecaja na drugačije rješavanje ove stvari.

U odnosu na prigovor tužitelja da se porezno tijelo kod donošenja rješenja rukovodilo uputom porezne uprave, Sud nalazi da je odredbom članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poreza na dobit (Narodne novine, broj: 22/12), kojom je u zakonski tekst unesena izmijenjena odredba o pravu na porezu olakšicu na ime reinvestirane dobiti, propisano da način provedbe stavka 1. točke 6. i stavka 5., 6. i 7. ovoga članka propisuje ministar financija.

Polazeći od navedenog Sud nije mogao uvažiti prigovore tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Kako Sud ne nalazi ni procesne povrede koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješenja predmetne stvari, otklanjaju se prigovori tužitelja da je osporavanim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Stoga je na temelju članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

Zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora u iznosu od 6.425,00 kuna, kako je to tužitelj tražio prema troškovniku predanom na raspravi održanoj 6.9.2018., odbijen je kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 79. stavak 4. i 6. ZUS-a, s obzirom da tužitelj nije uspio u ovom sporu (točka II. izreke).

 

 

U Zagrebu 13. rujna 2018.

 

     Sudac:

Hrvoje Miladin, v.r.

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove Presude.