1

              Poslovni broj: 35 Gž-269/17-2

 

 

 

Poslovni broj: 35 Gž-269/17-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nade Krnjak kao članice vijeća, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari prvotužitelja M. B., OIB:…, iz  U., i drugotužiteljice Z. P., OIB: …, iz R. S., K., , koje zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u U., protiv tuženika G. U., OIB: …, U., kojeg zastupa generalni punomoćnik I. J., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja podnesene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola – Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: Pn-44/15-22 od 21. listopada 2016., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2018.             

             

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola – Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: Pn-44/15-22 od 21. listopada 2016.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom suđeno je:

 

„I/              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku G. U. da prvotužitelju M. B. iz  U., OIB:… isplati iznos od 18.059.376,43 kn a drugotužiteljici Z. P. iz K.,  R. S., OIB:… isplati iznos od 9.123.474,89 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja na navedene iznose teče od dana 14. ožujka 2011. godine pa do isplate, sve to u roku od 15 dana."

 

II/              Nalaže se tužitelju tuženiku  naknaditi  prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 168,00  kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana.“

             

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu tužitelji pobijaju u cijelosti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači na način da tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji i tuženiku naloži da tužiteljima nadoknadi parnični trošak, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

                           

Tuženik je podnio odgovor na navedenu žalbu u kojem istu kvalificira kao neosnovanu te je predlaže odbiti, a pobijanu presudu u cijelosti potvrditi.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju im je, po njihovim tvrdnjama, uzrokovao tuženik nedonošenjem prostornog plana u zakonskom roku.

 

Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da nije sporno:

 

-          da je Predugovor između tužitelja kao prodavatelja i trgovačkog društva V. V. d.o.o. kao kupca zaključen 14. ožujka 2005. te da je sklapanje glavnog ugovora bilo vezano za ispunjenje uvjeta ishođenja novog izvoda iz prostorno-planske dokumentacije za zemljište koje je bilo predmet Predugovora, uz utvrđenu namjenu izgradnje turističkog naselja apartmanskih vila za to zemljište,

 

-          da je Predugovorom bio jasno propisan način odustanka svake ugovorne stranke od Predugovora, ukoliko u roku od 6 mjeseci ne budu ispunjeni uvjeti za ishođenje novog izvoda iz prostorno-planske dokumentacije za predmetno zemljište, te da su stranke u Predugovoru na razrađen način ugovorile način, uvjete i rokove odustanka od Predugovora,

 

-          da je na ime kapare tužiteljima M. B. i Z. P. isplaćen iznos od ukupno 69.400,00 EUR,

 

-          da je u vrijeme zaključenja Predugovora svaka gradnja na nekretninama koje su bile predmet Predugovora bila zabranjena, i to na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju i gradnji koji je stupio na snagu 28. srpnja 2004., a koji je utvrdio što čini tzv. zaštićeno obalno područje i propisivao zabranu bilo kakve gradnje na tom zaštićenom području, kao i na temelju Uredbe objavljene u Narodnim novinama broj: 128/04, kojom je propisana obveza jedinica lokalne samouprave da izvrše usklađenja važećih prostornih planova s prostornim planovima županije i odredbama Uredbe,

 

-          da je 1. listopada 2007. godine stupio na snagu Zakon o prostornom uređenju i gradnji (Narodne novine, broj: 76/07), kojim je bila propisana obveza jedinica lokalne samouprave da prostorne planove unutar zaštićenog obalnog područja i planove čiji se dijelovi nalaze unutar tog područja moraju uskladiti s odredbama zakona o zaštićenom obalnom području, kao i da je potrebno ishoditi suglasnost M. najkasnije do 31. ožujka 2008., a da u slučaju neusklađenja najkasnije do 31. ožujka 2008. prostorni plan za koji nije data suglasnost prestaje važiti s 1. travnja 2008.,

 

-          da tuženik nije do određenog roka ishodio takvu suglasnost, pa su planovi prestali važiti 1. travnja 2008.,

 

te nadalje po provedenom dokaznom postupku zaključuje da tuženik nije postupao protupravno niti sa ciljem da tužiteljima nanese štetu. Pritom prvostupanjski sud smatra da propuštanje tuženika da svoje prostorne planove u određenim rokovima usklade nije povezano s navodnom štetom koju trpe tužitelji, jer su isti u vrijeme zaključenja predugovora znali da gradnja na predmetnim nekretninama nije moguća, ali su ipak trenutak zaključenja glavnog ugovora vezali za uvjet na koji oni nisu mogli utjecati. Osim toga, ističe da tužiteljima nekretnine nisu oduzete, kao i da je danas gradnja ponovno moguća u skladu s prostornim planom, ali ne i gradnja apartmanskog naselja.

             

Protivno navodima žalbe tužitelja, prvostupanjski sud je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev radi naknade štete.

 

Pritom tužitelji, doduše, pravilno primjećuju da za odgovornost za štetu nije nužno postojanje izravne namjere, no u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije neosnovan zbog nepostojanja namjere prouzročenja štete, već zbog, suprotno stavu tužitelja, neispunjenja svih zakonskih pretpostavki za odgovornost tuženika za štetu.

 

Tužitelji u žalbi potvrđuju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da u vrijeme sklapanja Predugovora o kupoprodaji  nekretnina od 14. ožujka 2005. (nastavno: Predugovor) na zemljištu tužitelja nije bila moguća gradnja. Oni su unatoč tome sklopili Predugovor koji se odnosi na građevinsko zemljište radi izgradnje turističkog naselja, uz ugovorenu obvezu tužitelja, kao prodavatelja, da kupcu ishode novi izvod iz prostorno-planske dokumentacije za predmetno zemljište, i to uz utvrđenu namjenu izgradnje turističkog apartmanskih vila.

 

Ugovaranjem u Predugovoru ishođenja izvoda iz prostorno-planske dokumentacije – koji bi, kako proizlazi iz Predugovora, trebao prezentirati dozvolu gradnje turističkog naselja apartmanskih vila na predmetnom zemljištu – u vrijeme kada na njemu nije bila moguća gradnja i kada se nije znalo hoće li, i kada, gradnja ponovno biti moguća odnosno hoće li se, i kada, donijeti propis koji bi dozvoljavao gradnju, tužitelji su (neovisno o tuženiku kao jedinici lokalne samouprave koji nije stranka Predugovora) na određen način, vezali sklapanje glavnog ugovora za eventualnu buduću mogućnost gradnje. Upravo zbog opisane neizvjesnosti stranke Predugovora su u čl. 5. istog  definirale uvjete odustanka od Predugovora odnosno budući pravni odnos za slučaj neispunjenja tog uvjeta, pritom izričito navodeći, citira se: „…uz uvažavanje okolnosti koje u trenutku sklapanja ovog ugovora nisu izvjesne, niti ovise o volji bilo koje od ugovornih strana…“. Tužitelji su se, kao prodavatelji iz Predugovora, takvim ugovaranjem izložili mogućnosti da do ispunjenja tog uvjeta ne dođe jer isti nije bio ovisan o njihovoj volji. Upravo je, stoga, unošenje u Predugovor od strane ugovaratelja takve ugovorne odredbe uzrok nesklapanja glavnog ugovora (kakvu posljedicu su, potrebno je ponoviti, stranke Predugovora i predvidjele u čl. 5.), dok pravno relevantni uzrok istog nije nepostupanje tuženika G. U. prema čl. 348. Zakona o prostornom uređenju i gradnji (Narodne novine, broj: 76/07). Uostalom, u vrijeme sklapanja  Predugovora u ožujku 2005. ugovaratelji nisu znali da će u srpnju 2007. biti donesen Zakon o prostornom uređenju i gradnji koji bi propisivao obvezu usklađenja i ishođenja suglasnosti M., ali su se svejedno, svjesno, izložili mogućnosti da do sklapanja glavnog ugovora ne dođe.

 

Tužitelji stavljaju tuženiku na teret što nije u propisanom roku donio prostorni plan, no ispuštaju iz vida da donošenje prostornog plana samo po sebi ne znači da bi isti nužno bio takvog sadržaja da bi dozvoljavao izgradnju turističkog naselja apartmanskih vila na predmetnom zemljištu, pa puko donošenje prostornog plana samo za sebe ne bi značilo i ispunjenje uvjeta iz čl. 4. Predugovora niti bi dovelo do sklapanja glavnog ugovora. Navedeno dovodi u pitanje postojanje uzročno-posljedične veze između propusta tuženika i nesklapanja glavnog ugovora, no i neovisno o tome, apostrofirani propust tuženika ne može se smatrati adekvatnim uzrokom eventualno nastale štete koju potražuju tužitelji. Prema pravnoj teoriji i sudskoj praksi se kao uzrok štete uzima samo onaj koji je tipičan za nastupanje štetnog događaja odnosno onaj koji redovito dovodi do određene štete. Šteta se mora, stoga, javljati baš kao posljedica određene štetne radnje, odnosno, pravno relevantni uzrok štete jest onaj štetni događaj čijem redovitom učinku odgovara konkretna šteta (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Gž-281/82 od 25. svibnja 1983. i Rev-2552/82 od 5. svibnja 1983.).

 

Redovitim učinkom propusta tuženika da postupi u skladu sa čl. 348. Zakona o prostornom uređenju i gradnji sasvim sigurno ne može se smatrati nesklapanje glavnog ugovora između tužitelja i kupca iz Predugovora, odnosno taj propust tuženika redovito ne dovodi do nesklapanja ugovora, već je upravo volja stranaka Predugovora da u vrijeme zabrane gradnje na predmetnim nekretninama uvjetuju sklapanje glavnog ugovora ishođenjem izvoda iz prostorno-planske dokumentacije iz kojega bi bila vidljiva upravo precizno određena namjena, kao potpuno neizvjesnog uvjeta čije ispunjenje je bilo izvan domašaja stranaka Predugovora, u konačnici dovela do nesklapanja glavnog ugovora. Uostalom, sadržaj čl. 5. st. 1. Predugovora ukazuje da su stranke istog predvidjele takvu posljedicu, a pritom valja primijetiti i da je do odustanka prema tom članku moglo doći i u roku od 6 mjeseci nakon sklapanja Predugovora, dakle i znatno prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o prostornom uređenju i gradnji. To znači da propust tuženika na kojem tužitelji zasnivaju tužbu nije bitan uzrok nesklapanja glavnog ugovora.

 

Tim propustom, osim toga, nije povrijeđeno nikakvo subjektivno pravo tužitelja (do čega treba doći da bi se zasnovao odnos odgovornosti za štetu), koji su se ranije opisanim sadržajem Predugovora doveli u neizvjesnu situaciju u pogledu sklapanja glavnog ugovora, ali za koje na temelju Predugovora nije nastalo neko subjektivno pravo prema tuženiku, a koje bi tuženik potom povrijedio, budući da nije postojalo pravo tužitelja (što bi s druge strane značilo obvezu tuženika) da se na česticama obuhvaćenima Predugovorom dozvoli izgradnja turističkog naselja apartmanskih vila, dakle, da se donese prostorni plan baš u skladu s odredbama Predugovora.

 

U kontekstu svega navedenog nisu odlučni žalbeni navodi koji se tiču aktualne mogućnosti gradnje na spornom području, u sklopu kojih se tužitelji u žalbi pozivaju na Pravilnik o razvrstavanju, kategorizaciji i posebnim standardima ugostiteljskih objekata iz skupine hoteli, te je, s obzirom da nije ostvaren niti koji od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP), valjalo u konačnici odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu, sve primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

 

U Varaždinu 12. rujna 2018.