1

                            Broj: Jž-1398/2017

  

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Davorka Kučana kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M.M., zbog prekršaja iz članka 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08. i 112/12.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave ličko-senjske, Službe policije broj 511-04-05/02-9-OP-99/15, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Gospiću od 13. travnja 2017., broj: Pp-2-J-38/16, u sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2018.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave ličko-senjske, Službe policije kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

             

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Gospiću od 13. travnja 2017., broj: Pp-2-J-38/16, na temelju članka 161. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 137/09., 14/10. i 60/10.), okr. M.M. je oslobođen od optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, tužitelj ističe povredu iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, navodeći da „nedostaje valjano obrazloženje na temelju čega je prvostupanjski sud našao da djelo za koje se okrivljenik tereti nije prekršaj na način kako je to navedeno u optužnom prijedlogu“ te da je „izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a što proizlazi i iz nejasna obrazloženja zašto navedeno djelo ne predstavlja prekršaj odnosno zašto činjenice navedene u optužnom prijedlogu ne predstavljaju biće djela (subjektivni i objektivni identitet), odnosno ne postoji valjano obrazloženje glede odlučnih činjenica u odnosu na pojam društvenog položaja“.

 

Suprotno takvim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je vrlo decidirano, jasno i bez ikakvog proturječja iznio razloge zbog kojih smatra da djelo za koje je protiv okrivljenika podnesen optužni prijedlog ne ispunjava biće prekršaja iz članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Druga je stvar i ne radi se o bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka to što se tužitelj ne slaže s takvom odlukom prvostupanjskog suda.  Kako, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba tužitelja zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

Tužitelj, u žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prije svega, tvrdi da je prvostupanjski sud zanemario ekstenzivno tumačenje zakonske odredbe članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Te da se navedena zakonska odredba mora tumačiti ekstenzivno, a što bi značilo da se mora razdvojiti uloga M.K., A.P. i Z.V., kao pojedinaca u određenom društvenom okruženju od M.K. kao zamjenika načelnika PU xx, A.P. kao načelnika PU i Z.V. kao načelnika PP O. profesionalnom smislu. Nadalje, tužitelj postavlja retoričko pitanje zašto prvostupanjski sud navedene osobe ne smatra osobama određena društvena položaja, već smatra da je njihova uloga u društvu jednaka ulozi bilo kojeg drugog građanina odnosno fizičke osobe. Smatra da su isti ograničeni odnosno postoji otežana mogućnost u ostvarenju njihovih prava u profesionalnom smislu i to sa svrhom da bi bili stavljeni u ponižavajući i uvredljiv kontekst u okruženju u kojem obnašaju ulogu značajnog društvenog položaja, dakle da se diskriminiraju na osnovi njihovih društvenih položaja i to položaja zamjenika načelnika, PU xx načelnika PU i načelnika PP O.. Također, smatra da je ekstenzivnim tumačenjem predmetne zakonske odredbe jasno da se radi o neizravnoj diskriminaciji – jer su navedene osobe upravo zbog svog društvenog položaja (zamjenika načelnika, PU xx načelnika PU i načelnika PP O.) stavljen u diskriminatoran položaj u odnosu na bilo kojeg drugog građanina koji to nije, u istoj situaciji.

 

Međutim, suprotno tvrdnjama žalbe, po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da djelo za koje je protiv okrivljenika podnesen optužni prijedlog ne ispunjava biće prekršaja iz članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, a za što je u pobijanoj presudi iznio valjane i dostatne razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, stanovište je ovog suda da tužitelj, tumačeći u žalbi odredbu članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, potpuno zanemaruje članak 1., a pogotovo stavke 2. i 3. tog Zakona, a što mora biti polazišna osnova za tumačenje svih ostalih odredaba tog Zakona. Navedenom zakonskom odredbom propisana je svrha Zakona o suzbijanju diskriminacije, a u stavcima 2. i 3. propisano je da se diskriminacijom, u smislu tog Zakona, smatra „stavljanje u nepovoljniji položaj“. Drugim riječima, diskriminacija je situacija u kojoj je pojedinac na neki način „zakinut“ zbog nekog „zaštićenog obilježja“. Upravo kroz navedenu činjenicu, da se mora raditi o stavljanju u nepovoljniji položaj, treba tumačiti i sve ostale odredbe ovog Zakona, pa tako i odredbu članka 25. stavka 1. tog Zakona. Neosnovano tužitelj smatra da su M.K., A.P. i Z.V. stavljeni u diskriminatoran položaj jer se u konkretnom slučaju, objavljenim omalovažavajućim člankom te montiranom i objavljenom fotografijom na web blogu okrivljenika, a čime je povrijeđeno njihovo dostojanstvo u zajednici,  ne radi o tome da bi navedene osobe bile „zakinute“ u nečemu, a niti je okr. M.M. u odnosu na M.K., A.P. i Z.V. uopće u poziciji „nadređenog“ da bi ih mogao „zakinut“ u nečemu odnosno da bi mogao donositi odluke koje mogu izravno utjecati na njihvo život.

 

Prema sudskoj praksi ESLJP diskriminacija znači različito postupanje prema osobama u usporedivim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja tj. ako ne teži ostvarenju „legitimnog cilja“ te ako ne postoji „razumni odnos razmjernosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja kojemu se težilo. Dakle, antidiskriminacijsko pravo zabranjuje slučajeve različitog postupanja s osobama ili skupinama u istoj situaciji (izravna diskriminacija) te identičnog postupanja s osobama ili skupinama u različitoj situaciji (neizravna diskriminacija).

 

Izravnu diskriminaciju obilježava različito postupanje: mora se dokazati da se s navodnom žrtvom nepovoljnije postupalo na temelju obilježja koje sačinjava „pravno zaštićenu osnovu“. Nepovoljnije postupanje utvrđuje se usporedbom navodne žrtve i druge osobe koja nema zaštićeno obilježje u sličnoj situaciji.

 

Neizravnu diskriminaciju karakterizira isto postupanje s osobama u različitoj situaciji. Dakle, kod neizravne diskriminacije, a tvrdnja je tužitelja da se u ovom prekršajnom predmetu radi upravo o tom obliku diskriminacije, ne radi se o različitom postupanju, nego o istom postupanju čiji se učinci različito odražavaju na ljude s različitim značajkama. Elementi neizravne diskriminacije su: neutralno pravilo, kriterij ili praksa sa značajno negativnijim utjecajem na skupinu definiranu „pravno zaštićenom osnovom“ u odnosu na ostale u sličnoj situaciji. Dokazujući neizravnu diskriminaciju pojedinac mora pružiti dokaze da je kao pripadnik skupine sa zaštićenim obilježjem izložen različitim učincima ili utjecaju u usporedbi s onima bez toga obilježja.

 

Upravo iz prethodno navedenog, jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju ne može raditi o diskriminaciji, pa ni o neizravnoj diskriminaciji (jer se ne radi o identičnom postupanju s različitim učincima), kako to tvrdi tužitelj te da tužitelj pogrešno tumači pojam neizravne diskriminacije.

 

Nadalje, u priručniku o europskom antidiskriminacijskom pravu, koji se temelji na odabranim komentarima i udžbenicima o Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, izrijekom je navedeno da je svrha antidiskriminacijskog prava omogućiti jednak i pravedan pristup mogućnostima koje nudi društvo, pri čemu se mora raditi o neosobnom kontekstu. U ovom prekršajnom predmetu očigledno se ne radi o tome da je M.K., A.P. i Z.V. onemogućen jednak i pravedan pristup mogućnostima koje nudi društvo, a osim toga i više je nego očigledno da se upravo radi o osobnom kontekstu, što ne može biti temelj za primjenu antidiskriminacijskog prava, pa je i iz navedenog jasno da se u konkretnom slučaju ne radi o ispunjavanju bića djela iz Zakona o suzbijanju diskriminacije.

 

Pri utvrđivanju diskriminacije važno je da se nepovoljno postupanje prema određenoj osobi može usporediti s postupanjem prema drugoj osobi u sličnoj situaciji. Zato je potreban „usporednik“ odnosno osoba u činjenično sličnim okolnostima kao žrtva diskriminacije, s time da je glavna razlika između njih „pravno zaštićena osnova“. „Zaštićena osnova“ je osobina pojedinca koja se, da ne bi došlo do diskriminacije, ne smije smatrati relevantnom za različito postupanje ili uživanje posebne koristi. Drugim riječima, zadaća je navodne žrtve uvjeriti sud da postoje osobe s kojima se povoljnije postupilo, ili bi se povoljnije postupilo, a da je pri tome jedina razlika između njih „pravno zaštićena osnova“.

 

Slijedom navedenog, prema praksi ESLJP i ESP, da bi se radilo o povredi članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa tako i o prekršaju iz članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, mora se raditi o različitom postupanju prema osobama u usporedivim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja, mora se raditi o neosobnom kontekstu, mora postojati odgovarajući „usporednik“ te se mora raditi o razlici na temelju „pravno zaštićene osnove“, dakle zbog određenog obilježja dotičnog pojedinca koje spada u „pravno zaštićene osnove“. Europski sudovi dali su vrlo široko tumačenje „zaštićenih osnova“, no svakako se mora raditi o tome da je zaštićena osnova bila povodom takvog postupanja, bilo izravno bilo posredno.

 

I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju, nisu ispunjene prethodno navedene pretpostavke, pri čemu je bitno naglasiti da i ovaj sud smatra da čelnici ustrojstvenih jedinica Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a što bi, prema stavu tužitelja, predstavljalo „pravno zaštićenu osnovu“, ne predstavljaju ranjivu skupinu u društvu i to iz razloga što se ne radi o tako specifičnom položaju u društvu koje bi zahtijevalo posebnu zaštitu. Prema tome, po stanovištu ovog suda, položaj načelnika odnosno zamjenika načelnika Policijske uprave odnosno Policijske postaje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske ne može biti, sam za sebe „pravno zaštićena osnova“ u antidiskriminacijskom pravu.

 

Osim toga, bitno je naglasiti da kad god ESLJP razmatra navodno kršenje članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, uvijek to čini u svezi s određenim materijalnim pravom, budući da članak 14. potpuno ovisi o diskriminaciji na temelju jednog od materijalnih prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa je i s ove osnove jasno da u konkretnom slučaju nisu ispunjena bitna obilježja inkriminiranog prekršaja, jer u činjeničnom opisu nije navedeno ni jedno materijalno pravo koje bi M.K., A.P. i Z.V. bilo povrijeđeno inkriminiranim postupanjem okrivljenika.

 

U odnosu na žalbene navode kojima tužitelj ukazuje na dosadašnju praksu prekršajnih sudova, treba napomenuti da je takvo prikazivanje sudske prakse potpuno manjkavo. Kao prvo, radi se o relativno „starim“ odlukama (zadnja je iz travnja 2015.) u kojima stavovi zasigurno još nisu bili usklađeni s praksom ESLJP i ESP. Osim toga, tužitelj se poziva isključivo na odluke prvostupanjskih sudova, bez prikaza jesu li te odluke uopće bile na Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske, kao drugostupanjskom sudu.

 

Ovaj sud je izvršio provjeru odluka koje su navedene u žalbi tužitelja, koliko su to tehničke mogućnosti informatičkog programa JCMS dopuštale, i utvrđeno je da je spis Prekršajnog suda u Delnicama broj J-2691/13 bio na rješavanju na ovom drugostupanjskom sudu, no samo po žalbi tužitelja na odluku o prekršajnopravnoj sankciji, tako da Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, s obzirom da nije bilo žalbe okrivljenika, nije imao zakonskih ovlasti preispitivati navedenu odluku u smislu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Iz navedenog razloga, jer nije bilo žalbe okrivljenika, ovaj sud u toj odluci nije mogao izraziti svoj stav o odlučnim činjenicama bića prekršaja iz članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

 

Nadalje, u odnosu na odluku Prekršajnog suda u Krku broj I-J-3/15, na koju se tužitelj također poziva u žalbi, treba navesti da je ista, po žalbi okrivljenika bila na rješavanju na ovom drugostupanjskom sudu te da je odlukom broj Jž-1960/15 od 7. veljače 2018., preinačena odluka Prekršajnog suda u Krku na način da je okrivljenik oslobođen od optužbe da bi počinio prekršaj iz članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, s obrazloženjem da djelo nije prekršaj, jer iz činjeničnog opisa ne proizlaze zakonska obilježja tog prekršaja.

 

Stoga, ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani.

 

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud sa svom potrebnom pouzdanošću izveo pravilan zaključak, budući da se odluka o prekršajnoj odgovornosti može temeljiti samo na činjenici koja je nedvojbeno dokazana.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 6. rujna 2018.

 

 

 

 

             

Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Gospiću u 4 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenka i tužitelja.