- 1 -              Rev 1582/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1582/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Aleksandra Peruzovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja A. M. iz N. V., i II-tužitelja B. B. iz D., koje zastupa punomoćnik B. Č., odvjetnik u R., protiv I-tuženika T. L., i II-tuženice V. L., oboje iz Đ., P., koje zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 29. siječnja 2015., broj Gž-2518/2014-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Crikvenici od 12. svibnja 2014., broj P-745/2013, u sjednici održanoj dana 5. rujna 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženicima da im isplate novčani iznos od 249.051,04 EUR sa zakonskom zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci, dok je pod toč. II. izreke naloženo tužiteljima solidarno isplatiti tuženicima parnični trošak u iznosu 84.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženih te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari dok je ista presuda preinačena u dijelu odluke o parničnom troška na način da je odbijen zahtjev tuženika da im tužitelji solidarno naknade parnični trošak.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) navodeći da istu podnose zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude sukladno navodima revizije, odnosno podredno, da ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna. U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a (redovnu reviziju) stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a (izvanrednu reviziju).

 

Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela presude u ovom postupku prelazi iznos od 200.000,00 kuna to je revizija tužitelja dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

S obzirom da su ispunjeni uvjeti za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP , revizija tužitelja, koja je podnesena i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, razmatrana je kao redovna revizija.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tijekom postupka pred sudovima u postupku koji je prethodio reviziji, suprotno tvrdnji tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana drugostupanjska, kao i prvostupanjska presuda nemaju nedostataka i mogu se ispitati te sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se pozivaju revidenti .

 

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

 

Nadalje, navodi revizije u kojima podnositelji revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznose činjenice, drugačije ocjenjuju provedene dokaze i daju drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenog u obrazloženju te odluke predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP koja se odnosi na prigovor mjesne nenadležnosti sudova koji su odlučivali u ovom postupku, valja odgovoriti da se na temelju odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. revizija ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP koja se odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost.

 

Tužitelji u reviziji ističu revizijski razlog, a koji su istaknuli i u žalbi, da je prvostupanjski sud trebao kao prethodno pitanje utvrditi ništavost ugovora o zajmu jer da je predmetni ugovor o zajmu ništetan na temelju odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 121/11 – dalje: ZOO) iz razloga što je sklopljen u suprotnosti s odredbom čl. 17. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ br. 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13 – dalje: ZDP). Pritom revidenti ukazuju na to da u smislu odredbe čl. 327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Točno je u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, sud može paziti po službenoj dužnosti na ništetnost koja je istaknuta u okviru činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništetnost. Tužitelji nisu tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, već tek u žalbi, isticali da je sporni ugovor o zajmu ništetan, već su tražili isplatu kamatu preko ugovorenih. Obzirom na tako postavljene navode iz tužbe i obzirom na tako postavljeni tužbeni zahtjev, nižestupanjski sudovi nisu ni utvrđivali činjenice koje su relevantne za primjenu ZDP.

 

Isto tako, drugostupanjski sud pravilno je ocijenio da je žalbeni navod tužitelja da je "predmetni ugovor o zajmu ništetan na temelju odredbe čl. 322. st. 1. ZOO" iznesen prvi put u žalbi, pa je pravilno zaključio da je riječ o novoj činjeničnoj tvrdnji koju nije dopušteno iznositi u žalbi (čl. 352. st. 1. ZPP), slijedom čega, suprotno tvrdnji revidenata drugostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 352. st. 1. ZPP, kako to neosnovano ističu tužitelji.

 

Tim više nije bilo osnove isticati te navode ponovno u reviziji a sve sukladno odredbi čl. 387. ZPP.

 

Slijedom navedenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu novčanog  iznosa 249.051,04 EUR koji iznos predstavlja preplaćene kamate po ugovorima koje su sklopile stranke.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da su stranke sklopile "Ugovore o depozitima" ( zapravo ugovore o zajmu),

 

- da je posljednji "Ugovor o depozitu" broj 2708-99 za obrtna sredstva (iznos 271.383,00 kn – u prot. 70.000,00 DEM prema srednjem tečaju HNB) sklopile 27. kolovoza 1999. te da su stranke sačinile Aneks broj 1 i Aneks broj 2 tog "ugovora o depozitu" to 27. listopada 1999. i 6. studenog 1999.,

 

- da su tužitelji u tim ugovorima zapravo bili zajmoprimci, a tuženici zajmodavci tih novčanih iznosa,

 

- da su tužitelji 2000. godine vratili iznose iz Ugovora,

 

- da su predmetnu tužbu tužitelji podnijeli 22. kolovoza 2013.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su prihvatili istaknuti prigovor zastare tuženika, pravilno primjenjujući pri tom odredbe čl. 214. i čl. 225. ZOO koje propisuju da tražbine zastarijevaju za 5 godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Stoga su sudovi u postupku pravilno odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 5. rujna 2018.