1

Poslovni broj: 6 UsImio-113/17-17

 

 

 

 

 

REPUBLIKA  HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

           Put Supavla 1

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Darije Roić Erceg, u upravnom sporu tužitelja B. Š., zastupan po opunomoćenici M. Đ., odvjetnici u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe,  Zagreb, A. Mihanovića 3, radi obnove postupka, nakon javne rasprave zaključene 24. kolovoza 2018. u nazočnosti tužitelja i generalnog opunomoćenika tuženika M. M., objavljene 03. rujna 2018.

 

 

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: 140-02/17-01, Urbroj: 341-99-05/3-17/2377 od 29. ožujka 2017.

 

 

Obrazloženje 

 

Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: 140-02/17-01, Urbroj: 341-99-05/3-17/2377 od 29. ožujka 2017. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Z., Klasa: 140-02/17-03/03171029520, Urbroj: 341-24-06/2-17-000128 od 10. siječnja 2017., kojim je odbijen zahtjev tužitelja da mu se visina mirovine utvrdi posebnim rješenjem.

Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost tuženikovog rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka, prigovara kako mu se osporenim rješenjem ne priznaje pravo predviđeno u članku 80., 141., 142. i 143. Zakona o općem upravnom postupku. Prigovara kako mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, kao i prijedlozima, koji su izneseni u postupku, odnosno onemogućeno mu je aktivno sudjelovanje u postupku. Navodi da obzirom da je u mirovini od 1982. Središnja služba je morala odgovoriti na pitanje na koji način je njegova mirovina 01. kolovoza 1995. došla do iznosa 1.901,93 kuna dok daljnja povećanja nisu sporna. Smatra upitnim kako povećanja koja su do tada slijedila nisu iskazana. Prigovara kako utvrđeni iznos mirovine nije adekvatan osporavanom rješenju što je vidljivo iz izračuna za 2005. i 2006., koji je vršilo isto tijelo koje donosi sporno rješenje u znatno nižem iznosu, a to ničim nije obrazloženo. Prema tom izračunu mirovinska primanja za 1995. trebaju iznositi 42.182,50 kuna na godišnjem nivou, a za 1996. 46.258,80 kuna, dok prema spornom rješenju mirovina iznosi nešto preko 33.000,00 kuna na godišnjem nivou, pa se tužitelj pita gdje se izgubila razlika. Također se pita kako to da sva tijela u donošenju svojih rješenja negiraju stečena prava u skladu s Konvencijom 48. kao međunarodno pravnog akta, a primjenjuju kriterije države koju su srušili.  Prigovara kako upravno tijelo negira i ustavna prava na imovinu predviđena u članku 3., 48. i 50. Ustava R. H. Nadalje, prigovara činjenici što doneseni akti od svih tijela, uključujući i U. s., nisu dostavljeni njegovoj opunomoćenici M. Đ. u Z. Navodi kako je očekivao da će mu drugostupanjsko tijelo odgovoriti na glavno pitanje i to na koji je način izvršeno prevođenje iz valute u valutu, međutim, ono stvari zamagljuje i ne otkriva način i kriterije prevođenja koji moraju postojati. U tužbi navodi kako traži da U. s. postupi po njegovoj tužbi od 03. kolovoza 1999. iz razloga što je evidentno da rješenje o obustavi postupka nije provedeno i što je obeštećenje po odluci U. s. znatno manje po izračunu Središnje službe u odnosu na utuženi iznos. Naposljetku tužitelj se pita zbog čega nije postupljeno u vezi isplate dospjelih neisplaćenih mirovina po Raspisu Republičkog fonda za invalidsko i mirovinsko osiguranje iz 1996. koji je poslan svim područnim službama u Republici. Iz sadržaja tužbe se može iščitati kako tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Klasa: 140-02/17-01, Urbroj: 341-99-05/3-17/2377 od 29. ožujka 2017.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Ističe da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Navodi kako priložene obavijesti H.-I. d.o.o. od 29. studenog 2005. i od kolovoza 2012. o pripadajućoj svoti obeštećenja dobivenoj kao razlika između pripadajućih i isplaćenih iznosa mirovine prema Zakonu o provođenju Odluke U. s. R. H. od 12. svibnja 1998. (Narodne novine, broj: 105/04 i 19/07), ne predstavlja novi dokaz, to jest nove činjenice temeljem kojih bi se prema članku 123. stavku 1. točki 1. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno članku 134. Zakona o mirovinskom osiguranju mogla provesti obnova postupka u smislu ponovnog određivanja mirovine. Vezano uz navode tužitelja da je povrijeđena odredba članka 80. Zakona o općem upravnom postupku napominje da je 01. siječnja 2010. stupio na snagu Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09.) te je tužitelj mogao sukladno članku 84. tog Zakona zahtijevati uvid u spise njegova predmeta, ali spisu ne prileže dokazi da je isto zatražio. U pogledu navoda tužitelja da su upravni akti dostavljeni njemu, a ne njegovoj opunomoćenici odvjetnici M. Đ., ističe da je tužitelj osobno podnio zahtjev povodom kojeg je pokrenut predmetni postupak, kao i žalbu povodom koje je doneseno osporavano rješenje, te naknadno nije dostavio punomoć za zastupanje zbog čega su upravni akti dostavljeni osobno tužitelju. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u sudski spis kojem prileži obavijest o članstvu i visini svote obeštećenja H. I. d.o.o. od 29. studenog 2005. i od kolovoza 2012. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa:140-02/08-01, Urbroj:341-99-05/3-08/9798 od 19. veljače 2009. te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

U sporu je održana rasprava 24. kolovoza 2018., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za donošenje rješenja o visini mirovine u trenutku prevođenja valute iz dinara u kune zaprimljen pred tuženim tijelom 18. travnja 2018., što predstavlja zahtjev za obnovom postupka izračuna starosne mirovine, u smislu odredbe članka 123. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09., dalje u tekstu ZUP-a) i članka 134. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15. i 120/16., dalje u tekstu ZOMO-a).

Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je tužitelju rješenjem Područne službe u Z. broj: MS-17136 od 25. siječnja 1982. priznato pravo na starosnu mirovinu prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju ovlaštenih službenih osoba unutarnjih poslova i pravosuđa počevši od 1. siječnja 1982.

Rješenjem Područne službe u Zadru, Klasa: UP-I-140-02/08-01/OB, Urbroj: 341-24-03/08-7585 od 25. travnja 2008. tužitelju je pod točkom I obustavljena isplata starosne mirovine sa danom 30. rujna 1991.; pod točkom II uspostavljena isplata starosne mirovine s danom 01. kolovoza 1995. u svoti od 1.901,93 kune mjesečno, koja s pripadajućim usklađenjima na dan 1. siječnja 2008. iznosi 5.018,45 kuna mjesečno te je pod točkom III odbijen zahtjev za isplatu dospjelih, a neisplaćenih mirovina za razdoblje od 01. listopada 1991. do 31. srpnja 1995.

Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu, u kojoj je, između ostaloga istaknuo kako nije jasno na temelju kojih kriterija je utvrđena visina njegove mirovine te je ista odbijena kao na zakonu neosnovana rješenjem Središnje službe, Klasa: 140-02/08-01, Urbroj: 341-99-05/3-08/9798 od 19. veljače 2009.

Tužitelj je protiv navedenog rješenja Središnje službe podnio tužbu koja je odbijena presudom U. s. RH, broj: UsI-362/2011-10 od 11. svibnja 2011.

Temeljem prethodno izloženog, u provedenom upravnom postupku utvrđeno je kako je po tužiteljevom zahtjevu, odnosno uspostavi isplate mirovine s danom 01. kolovoza 1995. u svoti od 1.901,98 kuna, kao i o isplati dospjelih neisplaćenih mirovinskih primanja već odlučeno pravomoćnim rješenjem Područne službe u Z. od 25. travnja 2008., a tužitelj nije iznio nove činjenice niti je predložio nove dokaze koji bi davali temelja za obnovu postupka u smislu ponovnog izračuna mirovine, slijedom čega je odbijen zahtjev tužitelja za obnovu postupka i utvrđenje visine mirovine posebnim rješenjem. 

              Prema odredbi članka 123. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09., dalje u tekstu ZUP-a) obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci: 1. ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku, 2. ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na temelju neistinitih navoda stranke kojima je službena osoba dovedena u zabludu, 3. ako je rješenje donijela osoba koja nije bila ovlaštena za njegovo donošenje ili osoba koja je morala biti izuzeta, 4. ako kolegijalno tijelo koje je donijelo rješenje nije rješavalo u propisanom sastavu ili ako za rješenje nije glasovala propisana većina, 5. ako osobi koja je trebala sudjelovati u svojstvu stranke nije bila dana mogućnost sudjelovanja u postupku, 6. ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, 7. ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila dana mogućnost da se služi svojim jezikom ili pismom.

              Odredbom članka 134. stavka 1. ZOMO-a propisano je da ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti.

Slijedom navedenog i utvrđenog, pravilno tuženo tijelo ocjenjuje da u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za obnovu postupka u smislu citiranih odredbi članka 126. stavka 1. točke 1. ZUP-a i članka 134. stavka 1. ZOMO-a obzirom da tužitelj u svom zahtjevu za obnovu nije iznio nove činjenice niti je predložio nove dokaze koji bi davali temelja za obnovu postupka u smislu ponovnog izračuna mirovine, slijedom čega je pravilno odbijen zahtjev tužitelja za ponovnim utvrđenjem visine mirovine. 

U odnosu na prigovor tužitelja kako mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku valja kazati kako je odredbom članka 47. stavka 3. ZUP-a propisano da je stranka dužna iznijeti točno, istinito i određeno činjenično stanje na kojem temelji svoj zahtjev, a kad se ne radi o općepoznatim činjenicama, stranka je dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti te je odredbom članka 124. stavka 2. ZUP-a propisano da u prijedlogu za obnovu postupka stranka je dužna učiniti vjerojatnim razloge zbog kojih traži obnovu postupka, dok je odredbom članka 50. stavka 1. točke 1. ZUP-a propisano da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut na zahtjev stranke kad je stranka u svojem zahtjevu navela sve činjenice ili podnijela potrebne dokaze na temelju kojih se može utvrditi pravo stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na temelju općepoznatih činjenica ili službenih podataka kojima raspolaže javnopravno tijelo. Stoga, prema ocjeni ovog Suda, upravno tijelo nije povrijedilo zakon na štetu tužitelja kada je neposredno riješilo predmetnu upravnu stvar.

Prigovor tužitelja da su upravni akti dostavljeni njemu, a ne njegovoj opunomoćenici odvjetnici M. Đ., pravilno tuženo tijelo u odgovoru na tužbu utvrđuje da je tužitelj osobno podnio zahtjev povodom kojeg je pokrenut predmetni postupak, kao i žalbu povodom koje je doneseno osporavano rješenje, a u spis predmeta nije priložio punomoć za zastupanje odvjetnice M. Đ., zbog čega su upravni akti dostavljeni osobno tužitelju.

Obzirom kako tužitelj u tužbi u pretežitom dijelu prigovara ranije pravomoćno okončanim predmetima, to Sud ocjenjuje kako isti nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari niti je tužitelj svojim prigovorima doveo u sumnju zakonitost postupanja tuženika.

Podnesak tužitelja od 30. kolovoza 2018. Sud nije razmatrao obzirom da je isti zaprimljen nakon zaključenja glavne rasprave, u skladu sa odredbom članka 39. stavka 3. ZUS-a.

              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

 

              U Splitu, 03. rujna 2018.             

                                                                                                                                S U T K I N J A

 

                                                                                                               Nela Mešin, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

 

                                                                                                               

                                                                                                               

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Daria Roić Erceg