- 1 -              Revr 714/18-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 714/18-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz Z., (OIB ...) kojeg zastupa M. G. odvjetnik iz Z., protiv tuženika S. š. Z., Z., (OIB ...), kojeg zastupa I. Š., odvjetnica iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-80/2017-2 od 3. svibnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Pr-49/2016-14 od 2. prosinca 2016., u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2018.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju bruto iznos od 1.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2015. pa do isplate postoji po stopi preciznije navedenoj u toj točki izreke, sve u roku od 8 dana, dok je u točki II izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.768,75 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2016. do isplate sve preciznije navedeno u toj točki izreke, također u roku od 8 dana.

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži da mu tuženik plati 1.800,00 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi preciznije navedenoj u toj točki izreke, u roku od 8 dana, a odbijen je i sa zahtjevom da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.768,75 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2016. do isplate po stopi preciznije navedeno u toj točki izreke, te je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.609,37 kn, u roku od 8 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška, odbijen je i zahtjev tužitelja za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Istom presudom drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 467.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/01, 148/11, 25/13, 89 114 - dalje ZPP) dopustio reviziju iz čl. 382. st. 2. tog zakona nalazeći da odluka u tom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a izjavio je tužitelj po navedenom dopuštenju drugostupanjskog suda s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti iz čl. 458. st. 1. ZPP-a i da je u takvim predmetima dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a i to samo ako je drugostupanjski sud u izreci presude odredio da je revizija protiv nje dopuštena. U podnesenoj reviziji traži da se „odluči sukladno zakonu“.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

U drugostupanjskoj presudi sud izričito ne navodi pitanje u smislu citirane odredbe ZPP-a, ali se iz sadržaja obrazloženja drugostupanjskog suda i izreke u kojoj je dopuštena izvanredna revizija može iščitati pravno pitanje za koje taj sud smatra da od njega zavisi odluka u ovoj stvari. To pitanje bi glasilo:

 

„Je li dopunski rad nastavnika u srednjoškolskim ustanovama, koji nije propisan rješenjem o godišnjem rasporedu radnih obveza, prekovremeni rad u smislu čl. 34. st. 1. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjim školama („Narodne novine“ broj 72/14 - dalje KU) odnosno članka 65. Zakona o radu („ Narodne novine“ broj 93/14- dalje ZR).

 

Kao razloge zbog kojih smatra da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni navodi odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-408/17 od 27. lipnja 2017. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja – radnika tuženika, presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž R-483/17 od 28. lipnja 2017, kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja – radnika, u kojima je izraženo stajalište identično kao i u pobijanoj presudi, te presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-34/17-3 od 7. prosinca 2017., kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja – radnika, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u kojima je po istoj pravnoj osnovi tražena isplata naknade za prekovremeni rad na ime odrađenog „dopunskog rada“, a u kojoj je izraženo pravno shvaćanje koje je identično shvaćanju predmetnog prvostupanjskog suda.

 

S obzirom da su uz naznačeno pravno pitanje dati i razlozi važnosti navedenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ispunjene su pretpostavke da se ovaj sud izjasni o navedenom pravnom pitanju.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dijela plaće na ime prekovremenog rada na ime „dopunskog rada“ u nastavi u smislu čl. 34. st. 1. KU u iznosu od 1.800,00 kn bruto s kamatama.

 

Prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku utvrđuje sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika kao nastavnik matematike,

 

- da je tuženik 1. rujna 2014. donio rješenje o tjednim i godišnjem rasporedu radnih obveza za tužitelja kao nastavnika u školskoj godini 2014/2015,

 

- da je tuženik 23. travnja 2015. donio odluku o trajanju dopunskog rada,

 

- da je 18. svibnja 2015. utvrđen raspored „dopunske nastave“ u razdoblju od 23. lipnja do 6. srpnja 2015. a ustvari da se radilo je „dopunskom radu“ iz odluke od 23. travnja 2015. prema kojoj je tužitelj trebao odraditi 20 sati dopunskog rada,

 

- da je tužitelj navedenih 20 sati odradio u navedenom razdoblju,

 

- da je prema odredbi čl. 34 st. 1. KU prekovremeni rad definiran kao rad duži od punog radnog vremena, i da može iznositi najviše 8. sati tjedno, na način kako je to propisano ZR,

- da prema odredbi čl. 29 st. 1. KU puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno,

 

- da se sukladno odredbi čl. 13. KU ukupne tjedne obveze nastavnika u neposrednom odgojno-obrazovnom radu, ostalim i posebnim poslovima koji proizlaze iz neposrednog odgojno-obrazovnog rada u skladu s godišnjim planom i programom rada srednjoškolske ustanove školskim i nacionalnim kurikulumom, utvrđuju u sklopu 40 - satnog radnog tjedna o čemu se nastavniku izdaje rješenje o tjednom i godišnjem zaduženju u pravilu do dana početka nastave, ali najkasnije do 30. rujna za tekuću školsku godinu,

 

- da su ukupne tjedne obveze nastavnika u bitnome definirane čl. 2. Pravilnika o normi rada nastavnika u srednjoškolskoj ustanovi („Narodne novine“ broj 94/10 - dalje Pravilnik),

 

- da je prema rješenju od 1. rujna 2014. tužitelju pod točkom „ A“ tijekom predmetne nastavne godine određena ukupna tjedna obveza u trajanju od 40 sati (20 sati neposrednog odgojno-obrazovnog rada i 20 sati ostalih poslova) ili ukupno godišnje 1.400 sati (697 sati neposredno odgojno-obrazovnog rada i 703 sata „ostalih poslova“), dok je pod točkom „C“ određena obveza od 392 sata „ostalih poslova“ u tjednima kada nema nastave,

 

- da se u rješenju o tjednom godišnjem rasporedu radnih obveza tužitelja nigdje ne spominje „dopunski rad“ koji kao takav u vrijeme donošenja navedenog rješenja nije bilo zakonski reguliran,

 

- da je dopunski rad reguliran čl. 18. Zakona o izmjenama dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine” broj 152/14), koji je stupio na snagu 30. prosinca 2014., kojim je izmijenjen čl. 75. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“ broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 94/13 i 152/14 - dalje Zakon o odgoju i obrazovanju), kojim je propisano da je za učenike koji na kraju nastavne godine imaju ocjenu nedovoljan (1) iz najviše 2. nastavna predmeta, škola je dužna organizirati pomoć u učenju i nadoknađivanju znanja kroz „dopunski rad“ koji je učenik dužan pohađati (st. 1.), a trajanje dopunskog rada iz st. 1. tog članka utvrđuje učiteljsko / nastavničko vijeće po nastavnim predmetima i ne može biti kraće od 10 i dulje od 25 sati po nastavnom predmetu.

 

Prvostupanjski sud zaključuje da „dopunski rad“ u smislu čl. 34. st. 1. KU predstavlja prekovremeni rad iz čl. 65. ZR iz razloga što „dopunski rad“ predstavlja neposredni odgojno – obrazovni rad iz rubrike „A“, dok se, rubrika „C“ iz godišnjeg rasporeda odnosi na poslove koji ne predstavljaju neposredni odgojno – obrazovni rad, te iz razloga što je tužitelj bez spornih 20 sati dopunskog rada odradio svoj redovni radni fond sati neposrednog odgojno – obrazovnog rada, odnosno što je do započinjanja tog rada izvršio sve obveze koje su mu bile određene rješenjem o godišnjem rasporedu radnih obveza od 1. rujna 2014., odnosno odradio puno radno vrijeme prema čl. 29. st. 1. i čl. 13. KU, pa drži da spornih 20 sati „dopunskog rada“, odrađenih naknadnom odlukom tuženika od 23. travnja 2015., predstavljaju prekovremeni rad za koje je tuženik dužan platiti tužitelju naknadu kao za prekovremeni rad.

 

Drugostupanjski sud pak smatra da tužitelj nema pravo na prekovremeni rad za navedenih odrađenih 20 sati „dopunskog rad“ u smislu  izmijenjenog čl. 75. Zakona o odgoju i obrazovanju, koji je stupio na snagu 30. prosinca 2014., a to iz razloga što je tijekom provedenog postupka nesporno utvrđeno da u razdoblju od 23. lipnja do 6. srpnja 2015., kada je tužitelj izvodio dopunski rad, drugih aktivnosti određenih rješenjem tuženika o godišnjem rasporedu radnih obveza za školsku godinu 2014./2015., nije izvodio, te iz razloga što je tuženik nesporno isplatio tužitelju plaću za lipanj i srpanj 2015. za rad obavljen u okviru 40. satnog tjednog radnog vremena u koji je uključen i obavljeni „dopunski rad“ a da tužitelj nije dokazao da je „dopunski rad“ u trajanju od ukupno 20 sati izveo izvan tjednog 40. satnog radnog vremena, zbog čega pogrešnim smatra zaključak suda prvog stupnja da se radi o prekovremenom radu.

 

Pravno shvaćanje izneseno po sudu drugog stupnja je pravilno te ga ovaj sud prihvaća.

 

Naime, takav zaključak nameće se iz same definicije prekovremenog rada navedene u čl. 65. ZR. Prema toj odredbi samo onaj rad koji je u duži od punog, odnosno nepunog radnog vremena je prekovremeni rad. Isto tako prekovremeni rad u smislu čl. 34. st. 1. KU je onaj rad koji je duži od punog radnog vremena, a puno radno vrijeme prema toj odredbi može iznositi najviše 8. sati tjedno, na način kako je to propisano ZR. Ravnatelj, prema st. 2. citiranog članka KU, je dužan zaposleniku izdati pisani nalog za prekovremeni rad kojim se utvrđuje vrijeme trajanja prekovremenog rada te način isplate uvećanja plaće za prekovremeni rad.

 

Polazeći od neprijeporne činjenice da u razdoblju od 23. lipnja do 6. srpnja 2015., kada je tužitelj izvodio „dopunski rad“, druge aktivnosti određene rješenjem tuženika u godišnjem rasporedu radnih obveza za školsku godinu 2014./2015. nije izvodio, iz čega proizlazi da izvodeći navedeni rad nije provodio na radu duže od 8. sati dnevno odnosno 40. sati tjedno, da je tuženik isplatio plaću tužitelju za lipanj i srpanj 2015. za rad obavljen u okviru tjednog 40 satnog radnog vremena u koje je uključen i obavljeni dopunski rad i kad se pritom ima u vidu odredba čl. 48. st. 1. Zakona o odgoju obrazovanju prema kojoj odredbi školska godina počinje 1. rujna a završava 31. kolovoza, da prema st. 2. citiranog članka tijekom školske godine učenici imaju pravo na zimski, proljetni i ljetni odmor, da se prema st. 3. citirane odredbe odgojno – obrazovni rad ostvaruje u pravilu najmanje 175 nastavnih dana, odnosno 35 nastavnih tjedana a za učenike završnih razreda srednjih škola u najmanje 160 nastavnih dana, odnosno 32 nastavna tjedna i da tijekom postupka tužitelj nije dokazao da je navedeni posao-„dopunski rad” obavljao nakon završetka školske godine, odnosno izvan 8 satnog dnevnog ili 40 satnog tjednog radnog vremena utoliko ne može osnovano tvrdi da bi se radilo o prekovremenom radu.

 

Osim toga, da bi se moglo raditi o prekovremenom radu taj rad se mora obavljati izvan Zakonom i KU propisanog maksimalnog 40 satnog radnog tjedna, što tužitelj niti tvrdi niti čime dokazuje. Tužitelj pogrešno smatra da vrsta rada, kojeg obavlja može takav rad karakterizirati odnosno odrediti kao prekovremeni rad ako se taj rad odvija u okviru KU i ZR propisanog maksimalnog redovnog radnog vremena, te radnog vremena ugovorenog ugovorom o radu zaključenim između tužitelja i tuženika. Dakle, narav posla koji se obavlja ne određuje obavlja li se taj posao u redovno radno vrijeme ili se on odrađuje prekovremeno već se određuje prema tome je li taj posao odrađen unutar propisanog redovnog radnog vremena ili preko odrađenog redovnog radnog vremena. U konkretnom slučaju stoga nije odlučno spada li „dopunski rad“ u rubriku „A“-odgojno obrazovni rad ili u rubriku „C“- ostali poslovi određeni rješenjem tuženika u godišnjem rasporedu radnih obveza za školsku godinu 2014./2015. već je li taj rad odrađen izvan 40 satnog tjednog radnog vremena ili preko toga. U ovom slučaju je nesporno da u vrijeme kada je odrađen predmetni rad tužitelj nije odrađivao nikakve druge poslove i da su ti poslovi odrađeni u okviru 40. satnog tjednog radnog vremena.

 

Iz navedenih razloga neosnovani su revizijski navodi tužitelja da je do odrađivanja predmetnog rada odradio cjelokupan fond sati neposrednog odgojno-obrazovnog rada iz rješenja o godišnjem rasporedu radnih obveza nastavnika, kada kroz predmetno razdoblje nije odrađivao ništa drugo i kada dopunski rad ne prelazi KU-om i ZR-om odrađeno 40. satno tjedno radno vrijeme. Tek da je tužitelj „dopunski rad“ ili bilo koji rad druge vrste, koji spadaju u poslove za koji je zasnovao radni odnos sa tuženikom, za tuženika odradio izvan propisanog redovnog radnog vremena, neovisno je li to neposredni odgojno-obrazovni rad ili taj rad spada u kategoriju „ostali poslovi“ nije odlučno jer u koju god kategoriju navedeni rad spada taj posao ne može se raditi o prekovremenom radu ukoliko taj rad nije prelazio ukupnog propisani fond radnih sati (40 radnih sati tjedno, odnosno 8 sati dnevno).

 

Stoga odgovarajući na predmetno materijalnopravno pitanje ovaj sud iznosi shvaćanje prema kojem „dopunski rad“ nastavnika u srednjoškolskim ustanovama koji nije propisan rješenjem o godišnjem rasporedu radnih obveza obavljen u okviru radnog vremena nije prekovremeni rad u smislu čl. 34. st. 1. KU i čl. 65. Zakona o radu.

 

Ostali revizijski navodi u nisu od odlučnog značaja.

 

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 29. kolovoza 2018.