Poslovni broj: 35 Gž-63/18-2

 

Poslovni broj: 35 Gž-63/18-2

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja V. B., OIB: …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: …, Z., koju zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u O. društvu G.&G. d.o.o. u Z., radi isplate, povodom žalbe tuženice podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8107/15-22 od 13. srpnja 2017., dana 27. kolovoza 2018.

 

r i j e š i o j e

 

Prihvaća se žalba tuženice, ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8107/15-22 od 13. srpnja 2017. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka u cijelosti glasi:

 

„I. Nalaže se tuženoj R. A. d.d. iz Z., OIB: …, tužitelju V. B. iz Z., OIB: …, na ime naknade štete platiti iznos od 17.902,82 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koja

kamata teče na :

- iznos od 379,08 kn s kamatom tekućem od 21.06.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 376,90 kn s kamatom tekućem od 01.07.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 382,85 kn s kamatom tekućem od 08.08.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 391,12 kn s kamatom tekućem od 23.09.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 394,63 kn s kamatom tekućem od 25.10.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 393,27 kn s kamatom tekućem od 11.12.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 403,12 kn s kamatom tekućem od 20.12.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 408,46 kn s kamatom tekućem od 19.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 415,71 kn s kamatom tekućem od 27.02.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 415,74 kn s kamatom tekućem od 30.03.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 422,43 kn s kamatom tekućem od 04.07.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 421,35 kn s kamatom tekućem od 24.07.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 438,80 kn s kamatom tekućem od 22.09.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 466,78 kn s kamatom tekućom od 24.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 458,34 kn s kamatom tekućem od 30.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 351,93 kn s kamatom tekućem od 01.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 346,22 kn s kamatom tekućem od 04.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 339,13 kn s kamatom tekućem od 30.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 354,21 kn s kamatom tekućem od 22.01.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 374,42 kn s kamatom tekućem od 22.01.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 360,28 kn s kamatom tekućom od 18.02.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 364,81 kn s kamatom tekućom od 25.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 357,02 kn s kamatom tekućom od 10.06.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 357,79 kn s kamatom tekućom od 05.07.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 385,46 kn s kamatom tekućom od 05.07.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 389,13 kn s kamatom tekućom od 13.07.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 410,61 kn s kamatom tekućom od 12.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 422,50 kn s kamatom tekućom od 19.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 407,04 kn s kamatom tekućom od 19.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 403,32 kn s kamatom tekućom od 01.01.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 401,22 kn s kamatom tekućom od 27.01.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 407,93 kn s kamatom tekućom od 27.01.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 410,34 kn s kamatom tekućom od 03.04.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 379,56 kn s kamatom tekućom od 16.05.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 372,04 kn s kamatom tekućom od 06.06.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 374,00 kn s kamatom tekućom od 19.07.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 376,31 kn s kamatom tekućom od 01.08.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 373,64 kn s kamatom tekućom od 14.09.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 375,70 kn s kamatom tekućom od 06.10.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 374,35 kn s kamatom tekućom od 24.11.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 370,15 kn s kamatom tekućom od 19.12.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 377,56 kn s kamatom tekućom od 28.12.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 381,14 kn s kamatom tekućom od 10.01.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 383,58 kn s kamatom tekućom od 17.01.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 372,51 kn s kamatom tekućom od 23.02.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 380,34 kn s kamatom tekućom od 09.03.2013. godine pa sve do isplate,

do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane zapet postotnih poena sukladno čl. 29. ZOO-a, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana

nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem

polugodištu za pet postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženoj R. A. d.d. iz Z., OIB: …, da tužitelju V. B. iz Z., OIB: …, na ime pretplate prijevremene konačne otplate kredita isplati iznos od 8.864,93 kune s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 09.03.2013. godine pa do ispale i to do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane zapet postotnih poena sukladno čl. 29. ZOO-a, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženoj R. A. d.d. iz Z., OIB: …, da nakadi tužitelju V. B. iz Z., OIB: …, trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 15.073,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. srpnja 2017. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, sve u roku od 15 dana.“

 

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i odbije tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju naknaditi njezine troškove postupka, uključujući i trošak žalbe.

 

              Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je, kako tvrdi, preplatio po Ugovoru o kreditu od 18. svibnja 2007., kao i prijevremenom otplatom tog kredita, a sve zbog njegova stava o ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu iz koje proizlazi da je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice.

 

Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje da tuženica tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da bi stopa ugovorne kamate bila određena bilo općim uvjetima bilo internim propisom koji je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi, pa zaključuje da su stranke ugovornu kamatu odredile samo Ugovorom o kreditu iz kojeg je razvidno da visina stope i način mijenjanja te stope promjenjive kamate nije bio određen niti odrediv. S obzirom na navedeno i u kontekstu pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, zaključuje da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i da se za cijelo ugovorno razdoblje treba primjenjivati početno ugovorena kamata. Međutim, sud dalje iz navoda tužitelja utvrđuje da isti pristaje da se Libor koristi kao jedan od kriterija koje je tuženica predočila u svojoj Informaciji za klijente, a koja se odnosi na primjenu Libora i to 6-mjesečnog Libora vezano uz promjenu kamatne stope, a s obzirom da su očitovanja stranaka u tom dijelu suglasna, zaključuje da se kao kriteriji za točno utvrđenje visine obveze tužitelja prema tuženici trebaju uzeti, kako ugovorena redovna kamata, tako i vrijednost promjenjivog libora za CHF. Na temelju navedenog i provedenog financijskog vještačenja, sud prvog stupnja potom utvrđuje da je došlo do preplate (očitom omaškom rabi termin pretplate), i to u iznosu od 17.902,82 kn, dok u odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obračun kod prijevremene otplate, na temelju financijskog vještačenja, utvrđuje da preplata kod prijevremene konačne otplate kredita iznosi 8.762,57 kn. Konačno, s obzirom da je tuženica tijekom postupka istaknula i prigovor zastare, prvostupanjski sud u očitovanju na taj prigovor ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu potrošača, 4. travnja 2012., zastara prekinuta te je ista ponovno počela teći pravomoćnošću presude donesene u tom sporu, a s obzirom da su predmetni tužbeni zahtjevi postavljeni 2015. i 2016., zaključuje da je očito da nije prošao zastarni rok od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, niti rok od 3 godine određen odredbom čl. 230. st. 1. ZOO.

 

Imajući u vidu predmet spora, radi odgovora na žalbene navode ovaj sud smatra potrebnim najprije navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, 18. svibnja 2007. (nastavno: Ugovor o kreditu), na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 - nastavno: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

 

Od 7. kolovoza 2007. bio je na snazi novi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07), koji u čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok, prema čl. 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

 

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu toč. 4. izreke, utvrđeno je da je „četvrtotužena R. A. d.d… u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008.godine , a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima , na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača , pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“.

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u citiranom dijelu potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu, a potom je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. reviziju (između ostalih) tuženice odbio kao neosnovanu. Napokon, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., odbio ustavnu tužbu (između ostalih) tuženice protiv navedenih odluka.

 

U čl. 2. Ugovora o kreditu stoji da redovna kamatna stopa iznosi 4,95% godišnje, ali i da je ista promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice.

 

Kada se ima u vidu prethodno citirani sadržaj dijela toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, nedvojbeno proizlazi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu redovna kamata izražena na jednak način, što znači da je i predmetna odredba o promjenjivoj kamati nepoštena, a kao takva i ništetna.

 

Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15 – nastavno: ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – nastavno: ZZP/07) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

U ranije spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je presuđeno da je tuženica R. A. d.d. u ugovorima o kreditu koristila nepoštene i stoga ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je ista određena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kredita o tome nije pojedinačno pregovarala i ugovorima utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čime je tuženica postupila suprotno mjerodavnim Zakonima o zaštiti potrošača.

 

U smislu svega navedenog, a s obzirom na sadržaj odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, ranije citirana odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje sudove u ovom parničnom postupku.

 

Razlog za opisano presuđenje u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača jest utvrđenje da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pojedinačno pregovaralo i da tuženici, među kojima i ovdje tužena R. A. d.d., nisu ni tvrdili da su potrošači mogli na nju utjecati. Osim toga, u tom postupku utvrđeno je da su ugovorne odredbe kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasne i uočljive, međutim, ocjena je sudova u tom postupku da takve odredbe nisu razumljive.

 

S tim u vezi valja se osvrnuti na tvrdnju tuženice iz predmetne žalbe da je Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom iz 2005. u toč. VI jasno ugovoren način promjene kamatne stope, na način da tuženica visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Po ocjeni ovog suda, takva odredba Općih uvjeta ne može se smatrati razumljivom u smislu da druga ugovorna strana na temelju iste raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bio određen predmet njezine obveze pa se ne može smatrati niti da je na taj način određena stopa ugovorne kamate, a u tom smislu i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. zaključuje da opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. također zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

 

Ovakva neodređena formulacija dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u ovom slučaju tužitelja, jer, kako je ocijenjeno i u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, druga ugovorna strana nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, pa cijena (a redovne kamate su cijena), kao bitan sastojak ugovora, nije bila određena niti odrediva. Budući da je unošenje navedene neodređene formulacije, kojim se potrošača dovodi u opisani neravnopravni položaj u odnosu na banku kao sastavljača takve odredbe, uz činjenicu da je banka i inače u znatno nadmoćnijem položaju u odnosu na potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je također nedvosmisleno utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, preostaje naposljetku zaključiti da je sporna ugovorna odredba ništetna.

 

Pritom je potrebno, u odnosu na žalbene navode da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na općenitoj i apstraktnoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže na štetu potrošača te da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naveo da nije isključeno da su banke sporne odredbe koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, istaknuti da je sporna ugovorna odredba (isto kao i ostale ugovorne odredbe koju su obuhvaćene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača) nepoštena zbog toga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pri tome se test poštenosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosio na sadržaj, a ne na primjenu ugovorne odredbe,

te je u navedenom postupku (a za tamo donesenu odluku je sud u ovom postupku vezan) bilo potrebno utvrditi uzrokuje li ta odredba sama za sebe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od trenutka zaključenja ugovora znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom smislu obrazlaže Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, nastavno zaključujući da su banke, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a isti sud, osim toga, ističe da, ako su ugovorne odredbe nepoštene, one su nepoštene i zato ništetne od samog početka, bez obzira kako ih banke koriste. U smislu svega navedenog valja zaključiti da ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu postoji jer sama ta odredba, zbog ranije obrazloženih razloga, protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i to od samog početka.

 

              Tuženica u žalbi prigovara da u smislu čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, a prvostupanjski sud da u konkretnom slučaju nije ispitivao jesu li ispunjene pretpostavke za nastanak odgovornosti za štetu.

 

              U vezi toga valja najprije reći da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 – nastavno: ZOO), to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), no to ipak ne znači da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje ostale sudove u ovom parničnom postupku.

 

              Po stavu ovog suda, odredbe čl. 118. ZZP/14 odnosno čl. 138.a ZZP/07 ne treba tumačiti gramatički, nego teleološki, smisleno, vodeći računa o svrsi koju je zakonodavac imao na umu pri donošenju tih odredbi.

 

              Svrha tih odredbi jest da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli konkretno ostvariti u pojedinačnim postupcima, a kada bi svaki pojedini potrošač u takvim postupcima morao iznova dokazivati iste činjenice koje govore o ništetnosti (kod toga se upozorava da je predmetna ugovorna odredba istovjetna onima na koje se odnosi citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu), bez prave svrhe bi bila presuda kojom je rezultirao postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

 

Već je rečeno da je posljedica ništetnosti ugovora (a konkretno ništetnosti ugovorne odredbe) vraćanje drugoj svega što je primljeno na temelju takva ugovora, a cilj pojedinačne parnice je ostvarenje takvog prava, zbog čega je stav ovoga suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj (u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe) obvezuje odluka, iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača.

 

U prilog iznesenog ističe se da i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi, citira se: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“, dakle individualnu zaštitu ne ograničava na postupke radi naknade štete.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. navodi, citira se: „Nema potrebe naglašavati da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već da se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže“.

 

U novoj odluci, a koja je pravno vezana za spomenuti postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske govori o potrebi vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

 

Kada se sve navedeno uzme u obzir, nameće se, u smislu ranije navedenih odredbi ZZP/07 i ZZP/14, zaključak da i u ovom postupku obvezuje odluka, iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, a pritom treba napomenuti i da je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na sve navedeno, i ovu odredbu treba tumačiti na prethodno opisani način.

 

Tuženica se neosnovano žali i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, smatrajući da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je sporna odredba ništetna, iako tužitelj nije postavio deklaratorni zahtjev. Prekoračenje tužbenog zahtjeva postojalo bi da je odlučeno o nečem drugom, a ne o onome što je traženo, ili da je tužitelju dosuđeno više od onoga što je traženo, dok se u konkretnom slučaju izreka presude odnosi na isplatu, a na isplatu je usmjeren bio i tužbeni zahtjev, slijedom čega žalbeni navodi o postojanju bitne povrede zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva nisu osnovani. Ipak, s obzirom na žalbene navode, treba reći da, osim što se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, na istu sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. ZOO) te parnični sud na vlastitu inicijativu (kao prethodno pitanje) utvrđuje je li ugovor ništetan, bez obzira na nepostojanje deklaratornog zahtjeva. Ugovor je ništetan ako su za to ispunjene pretpostavke, a ne zato jer ga je sud proglasio ništetnim, dok eventualna odluka suda ima samo deklaratorni karakter. Napokon, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je presuđeno da je odredba kakvu je tuženica iskoristila i u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetna pa je i zbog toga žalba u ovom dijelu pravno neodrživa.

 

Tuženica je, nadalje, u pravu kada navodi da je tijekom postupka predlagala saslušanje tužitelja, međutim, u pravu je i prvostupanjski sud kada ističe da su stranke na ročištu 14. lipnja 2017. (prije no što je zaključena glavna rasprava) izrijekom navele da su provedeni svi dokazi predloženi po strankama tijekom postupka i da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, pa u tom smislu tuženica neosnovano upućuje na nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U žalbi se tuženica poziva i na Pravilnike o obračunu kamata i naknada, no kako ti pravilnici datiraju od studenog 2007. odnosno od 2011., jasno je da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u svibnju 2007. isti nisu mogli biti od koristi tužitelju u svrhu razumijevanja ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, a jednako tome valja primijetiti i da isprava Informacija za klijente sadrži podatak da primjena u njoj opisane metodologije počinje od 1. siječnja 2011.

 

U odnosu na pozivanje tuženice na toč. 2.(b) Priloga Direktive Vijeća 93/13 EEZ ovaj sud ističe da ista ni na koji način ne dovodi u sumnju ispravnost zaključaka o nepoštenosti i ništetnosti sporne odredbe, te se s time u vezi ponovno ukazuje na pravomoćno presuđenje u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

 

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim i prigovor zastare tražbine, zaključivši da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Ovaj sud takav zaključak prihvaća kao pravilan smatrajući da je, imajući u vidu svrhu postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i potrebu da potrošači ostvare djelotvornu pravnu zaštitu, a pritom i rok zastare tražbine stečenog bez osnove te trajanje postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018, navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“. Nema dvojbe da do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, 4. travnja 2012., zastara predmetnih tražbina nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u tom sporu 13. lipnja 2014. (pritom se napominje da, protivno tvrdnji suda prvog stupnja, presuda u tom sporu nije postala pravomoćna odbijanjem revizije, nego danom donošenja drugostupanjske odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske) zastara je počela teći iznova pa, kako je predmetna tužba podnesena 30. prosinca 2015., nije nastupila niti novozapočeta zastara.

 

Za razliku od navedenog, tuženica se opravdano žali u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ističući da je sud prvog stupnja protivno stanju spisa zaključio da su stranke suglasno pristale na određivanje visine kamatne stope sukladno vrijednosti LIBOR-a za CHF. Istina je da je tuženica tijekom cijelog postupka osporavala visinu tužbenog zahtjeva, ukazujući da visina kamatne stope ovisi o kretanju tržišne kamatne stope (LIBOR za CHF), premije rizika tržišta (CDS) i cijene regulacije, dakle da je LIBOR za CHF samo jedan od tržišnih parametara.

 

Međutim, za odluku u ovom postupku radi isplate stečenog bez osnove nije pravno utemeljen ni stav prvostupanjskog suda niti stav tuženice.

 

Nije sporno da su stranke ovog postupka, ranije kao ugovorne strane, na dan sklapanja Ugovora o kreditu ugovorile stopu redovne kamate od 4,95%, koja je jasna, lako uočljiva i potpuno razumljiva pa nije nepoštena niti ništetna (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.), pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer prvostupanjski sud, uz pomoć financijskog vještaka, nije utvrdio razliku između iznosa kamata kojeg bi tužitelj platio po ugovorenoj godišnjoj stopi od 4,95% i iznosa kojeg je tužitelj stvarno platio po promjenjivoj kamatnoj stopi određenoj isključivo odlukama tuženice, bez da su stranke o istim promjenama pregovarale, a isto vrijedi i za drugi dio odluke koji se tiče prijevremene konačne otplate kredita.

 

Zbog navedenog je ovaj sud u konačnici prihvatio žalbu tuženice te primjenom čl. 370. ZPP ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok u odnosu na preostale žalbene navode valja reći da nisu od odlučnog značaja za odluku o žalbi.

 

U nastavku ovog postupka sud prvog stupnja dužan je provesti novi prethodni postupak i glavnu raspravu (čl. 377. st. 1. ZPP) te ponovno raspraviti predmet ovog spora radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja.

 

Pritom će sud ponovno provesti već provedene dokaze, kao i druge relevantne dokaze koje će stranke predložiti radi utvrđenja odlučnih činjenica, pri čemu se ukazuje da je na temelju financijskog vještačenja potrebno utvrditi odlučne činjenice u pogledu visine, kako je to gore navedeno, te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom mjerodavnog materijalnog prava, donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu, koju je potrebno obrazložiti jasnim, dostatnim, neproturječnim i na stanju spisa utemeljenim razlozima, i potkrijepiti mjerodavnim materijalnim pravom.

 

Novom odlukom sud će odlučiti i o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 4. ZPP).

 

U Varaždinu 27. kolovoza 2018.