-5-                            Poslovni broj: 12 UsI-193/18-6

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5                                                                      Poslovni broj: 12 UsI-193/18-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Mile Valentić, u upravnom sporu tužiteljice V. V. iz K., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, Z., radi prava na naknadu za odvojeni život, 20. kolovoza 2018.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/I-121-04/17-01/1, URBROJ: 514-03-01-01-17-02 od 6. prosinca 2017., kao i radi poništenja rješenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-V-23/2012-3 od 25. rujna 2017.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/I-121-04/17-01/1, URBROJ: 514-03-01-01-17-02 od 6. prosinca 2017. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-V-23/2012-3 od 25. rujna 2017., a kojim rješenjem je u točki 1. izreke tužiteljici obustavljeno pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana utvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-V-23/2012-2 od 25. travnja 2012., a točkom 2. izreke određeno je da će se naknada iz točke 1. prestati isplaćivati od 1. listopada 2017.

Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 6. prosinca 2017., tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu koja je kod ovog Suda zaprimljena 9. veljače 2017. pod poslovnim brojem 12 UsI-199/18, a u kojoj je tužiteljica u bitnome navela da je istu podnijela zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno pogrešnog tumačenja Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika („Narodne novine“, broj: 10/99, 25/00, 30/01, 59/01, 114/01, 64/02, 153/02, 17/04, 8/06, 142/06, 34/07, 134/07, 146/08, 155/08, 39/09, 155/09, 14/11, 154/11, 12/12, 143/12, 100/14, 147/14 i 120/16, u daljnjem tekstu Zakon), istaknuvši da joj je donošenjem osporavanog rješenja povrijeđeno i pravo na jednakost utvrđeno člankom 3. i 14. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/978/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), jer je dovedena u neravnopravan položaj s ostalim pravosudnim dužnosnicima. Istaknula je da je na položaj suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske imenovana 1. ožujka 1995. s mjesta suca Županijskog suda u Karlovcu, navodeći da joj je mjesto prebivališta u K., gdje ima i vlastiti stan, izabranog liječnika i stomatologa, kao i širu rodbinu, slijedom čega joj je u K. dom, ukratko pojasnivši uvjete života kada je tek imenovana za suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Smatra da se tuženik neosnovano poziva na činjenicu da je samac, jer je ista bila poznata već prilikom donošenja prvostupanjskog rješenja od 25. travnja 2012. (kojim joj je bilo priznato pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova putovanja) budući je njezina majka preminula 2003. Nastavno, istaknula je da je prvostupanjsko rješenje rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, pojasnivši da je riječ o naknadi materijalnih troškova koji su definirani kao naknada za život, navodeći da je diskriminirana zbog svog statusa samca u odnosu na ostale pravosudne dužnosnike koji nisu iz Z., slijedom čega joj je povrijeđeno pravo na rad i dom. Stoga je tužiteljica predložila u tužbenom zahtjevu da se osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ponište (čime bi ovaj upravni spor bio meritorno riješen).

Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 30. travnja 2018. u bitnome naveo da ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, pojasnivši da u dosadašnjoj praksi nije donio rješenje koje bi imalo za posljedicu da se sucu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji prebiva izvan mjesta rada (Zagreba) i koji ne živi odvojeno od obitelji u mjestu prebivališta, prizna pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana, zbog čega se tužiteljica neosnovano poziva na diskriminaciju. Osim toga, tužiteljica svoje navode nije potkrijepila dokazima na temelju kojih bi druga osoba u istovrsnoj stvari bila stavljena u povoljniji položaj tako što je tuženik u njezinu slučaju dlučio drugačije, odnosno povoljnije u odnosu na tužiteljicu. Istaknuo je da je na strani tužiteljice došlo do promjena u obiteljskom životu, a koje su od utjecaja na ostvarivanje gore navedenog prava, pojasnivši da je tužiteljica u mjestu prebivališta izgubila člana obitelji, slijedom čega više ne živi odvojeno od obitelji pa su ispunjeni uvjeti za obustavu prava na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja sukladno odredbi članka 8. stavaka 1. točke 1. Zakona. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Kako činjenice među strankama nisu sporne, već je sporna samo primjena prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je ovaj upravni spor riješen bez održavanja rasprave na temelju odredbe članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS) u svezi s odredbom članka 8. ZUS-a kojom je propisano da će Sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku (načelo učinkovitosti).

Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužiteljici rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-V-23/2012-2 od 25. travnja 2012. priznato pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana, da je kod tužiteljica došlo do promjena u njezinom obiteljskom životu, da je tužiteljica izgubila člana obitelji u mjestu prebivališta u K. na adresi …, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: Su-V-23/2012-3 od 25. rujna 2017. u točki 1. izreke tužiteljici obustavio pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana utvrđenog rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-V-23/2012-2 od 25. travnja 2012., a u točki 2. izreke određeno je da će se naknada iz točke 1. prestati isplaćivati od 1. listopada 2017. Utvrđeno je, da je tužiteljica izjavila žalbu protiv gore navedenog prvostupanjskog rješenja, da je o žalbi tužiteljice odlučeno rješenjem tuženika na način da je odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, nakon čega je tužiteljica osporavajući zakonitost rješenja tuženika pokrenula upravni spor koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Odredbom članka 8. stavkom 1. točkom 1. Zakona propisano je da pravosudnim dužnosnicima pripada pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana, kada pravosudni dužnosnik to pravo ostvaruje sukladno Zakonu o sudovima odnosno Zakonu o državnom odvjetništvu.

Odredbom članka 87. stavkom 1. podstavkom 7. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16, u daljnjem tekstu Zakon o sudovima) propisano je da sudac ima pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji, kao i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana, kada je sudac privremeno upućen na rad u drugi sud ili raspoređen na rad u Ministarstvo pravosuđa ili obnaša dužnost suca najvišeg suda određene vrste ili suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Nije osnovan navod tužiteljice iz tužbe kojim ističe da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba članka 8. stavka 1. točke 1. Zakona budući je po provedenom upravnom sporu utvrđeno upravo suprotno, odnosno da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužiteljici obustavljeno pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana jer su se na strani tužiteljice ispunile pretpostavke za obustavu gore navedenog prava. Naime, nije sporno da je tužiteljica izgubila člana obitelji iz kojeg razloga je na strani tužiteljice došlo do promjene koja utječe na ostvarivanje gore navedenog prava, slijedom čega su neosnovani navodi tužiteljice o pogrešnom tumačenju mjerodavnog prava budući je gore citiranim zakonskim odredbama jasno i nedvosmisleno propisano o kojoj vrsti prava je riječ i pod kojim uvjetima se isto priznaje. Stoga se ukazuje tužiteljici da se pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji, kao i pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana veže uz činjenicu postojanja obitelji i odvojenog života od obitelji i mjesta različitog od mjesta prebivališta obitelji, dok smisao netom navedenog prava nije ostvarivanje prava na naknadu na temelju činjenice da je mjesto rada dužnosnika u mjestu sjedišta njegovog poslodavca različito od mjesta njegova prebivališta. Tijekom života mijenjaju se odnosi među članovima obitelji, odnosno traju procesi koji prije ili kasnije pojedinim zakonskim rješenjima umanjuju ili potpuno oduzimaju početnu vrijednost i praktično značenje, iz kojeg razloga je tuženik pravilno primijenio materijalno pravo. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovnog broja Us-11651/2009-4 od 3. lipnja 2011. Osim toga, potrebno je ukazati tužiteljici da je točkom 3. izreke rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-V-23/12-2 od 25. travnja 2012. određeno da je korisnik naknade, ovdje tužiteljica, obvezna obavijestiti Vrhovni sud Republike Hrvatske o promjenama značajnim za ostvarivanje naknade u roku od 8 dana od nastale promjene, dok iz spisa predmeta upravnog postupka nije razvidno je li tužiteljica postupila sukladno navedenoj obvezi, odnosno obavijestila prvostupanjsko tijelo o promjeni koja je značajna, odnosno odlučna za ostvarivanje gore navedenog prava.

Imajući u vidu gore navedeno, ukazuje se tužiteljici da postupanjem tuženika, kao i prvostupanjskog tijela nije dovedena u nejednak položaj niti je tužiteljica diskriminirana budući je gore citiranim zakonskim odredbama jasno i nedvosmisleno propisano tko ostvaruje pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana, iz kojeg razloga nije riječ o diskriminaciji tužiteljice na osnovu njezinog obiteljskog statusa, već su se na strani tužiteljice ispunile pretpostavke za obustavu navedenog prava budući je tužiteljica izgubila člana obitelji, a koja činjenica utječe na ostvarivanje predmetnog prava. Naime, citiranim zakonskim odredbama su jasno propisane pretpostavke, ispunjenjem kojih se tužiteljici priznaje gore navedeno pravo (koje je predmet ovog upravnog spora), a budući iste više ne postoje na strani tužiteljice, to je prvostupanjsko tijelo pravilno odlučilo o pravu tužiteljice te je navedenim postupanjem nije dovelo u neravnopravan položaj s ostalim pravosudnim dužnosnicima jer je tužiteljica izgubila člana obitelji, a koja činjenica je nesporna, slijedom čega su na strani tužiteljice promijenjene odlučne činjenice bitne za rješavanje ove upravne stvari..

              Naposljetku, tužiteljici gore navedenim postupanjem tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđeno niti pravo na rad niti pravo na dom budući su se u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu ispitivale odlučne činjenice bitne za rješavanje ove upravne stvari, o ispunjenu kojih je ovisilo daljnje priznanje navedenog prava tužiteljici, iz kojeg razloga se tužiteljici nije niti moglo priznati navedeno pravo i isplaćivati naknada po osnovi tog prava, jer su na strani tužiteljice ispunjene pretpostavke za obustavu priznatog prava pravomoćnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-V-23/12-2 od 25. travnja 2012. Stoga se ukazuje tužiteljici da se neosnovano poziva na povredu prava na rad i prava na dom budući su i tuženik i prvostupanjsko tijelo bili dužni odlučiti o pravu tužiteljicu u skladu s važećim mjerodavnim odredbama materijalnog prava, slijedom čega se osporavano rješenje i prvostupanjsko rješenje ocjenjuju zakonitim budući su doneseni na podlozi pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanje te pravilne primjene materijalnog prava na tako utvrđeno stanje. Također, u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu nije počinjena niti jedna povreda odredba upravnog postupka, slijedom čega nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

Stoga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude. 

U Rijeci 20. kolovoza 2018.

                                                                                             S u t k i n j a

                                                                                    Marija Renner Jakovljević, dipl. iur., v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.