1

Poslovni broj: Gž-394/2016-3

 

 

 

Poslovni broj: Gž-394/2016-3

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te Ivice Botice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S. K. – und M. G., iz G., Republika Austrija, … (ranije …), OIB: …, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva K. i p. iz Z., …, protiv tuženika O. K. iz P., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku G. K., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-7587/09 od 22. rujna 2015., u sjednici vijeća održanoj 9. kolovoza 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-7587/09 od 22. rujna 2015. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ž. M. iz Z., … poslovni broj Ovrv-301/09 od 5. ožujka 2009. kojim je naloženo tuženiku kao ovršeniku isplatiti tužitelju kao ovrhovoditelju ukupni iznos od 43.792,56 € zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 13. lipnja 2008. do isplate (točka I. izreke).

 

Odlukom je o parničnom trošku naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak u iznosu od 66.250,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Utemeljeno tuženik prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je nerazumljiva budući da ne sadrži razloge za primjenu prava na kojemu je sud utemeljio svoju odluku. Osim toga, u odluci o parničnom trošku naloženo je tužitelju nadoknaditi trošak tuženiku, iako je u razlozima ovog dijela odluke parnični trošak obračunat tuženiku, slijedom čega su razlozi pobijane odluke proturječni izreci.

 

U ovoj se pravnoj stvari radi o sporu s međunarodnim elementom jer je tužitelj trgovačko društvo sa sjedištem u Austriji, a tuženik ima prebivalište u Republici Hrvatskoj. Spor se vodi radi isplate iznosa od 43.792,56 € s pripadajućom zateznom kamatom po osnovi Garancije uz Ugovor o leasingu broj … od 5. listopada 1998. sklopljen između tužitelja kao davatelja leasinga i M. N. kao korisnika leasinga i glavnog dužnika na temelju koje Garancije je tuženik solidarni jamac za obveze korisnika leasinga po navedenom ugovoru.

 

Sud je prvog stupnja utemeljio svoju odluku na primjeni prava Republike Hrvatske nakon što je utvrdio da se stranke spomenutog Ugovora o leasingu nisu suglasile o primjeni mjerodavnog prava. Pritom sud nije naveo na temelju kojeg propisa je odlučio primijeniti domaće pravo, niti je to moguće zaključiti iz sadržaja pobijane presude.

 

Osnovano tuženik prigovara pravilnosti ovakvog postupanja suda prvog stupnja jer sud nije na pravilan način vodio računa o činjenici da se u ovoj pravnoj stvari radi o sporu s međunarodnim elementom.

 

U takvim slučajevima pitanje primjene mjerodavnog materijalnog prava uređuje Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, i 88/01, dalje: ZRSZ), što sud prvog stupnja nije imao na umu, a što je imalo za posljedicu i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Odredbom je članka 19. ZRSZ-a propisano da je za ugovor mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, dok je odredbom članka 25. istog zakona propisano da će se na akcesorni pravni posao, ako nije drukčije određeno, primijeniti pravo mjerodavno za glavni pravni posao.

 

Odredbom je članka 20. točke 1) do 19) ZRSZ-a propisano ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, za pojedine pojedinačno pobrojene ugovore, među koje ne spada ugovor o leasingu, primjenjuje se točno određeno pravo. Točkom 20.) članka 20. ZRSZ-a propisano je da se za ostale ugovore koji nisu nabrojeni u tom članku, dakle i za ugovor o leasingu, kao mjerodavno pravo primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca, ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti ne upućuju na drugo pravo.

 

Dakle, kada sud da u sporu s međunarodnim elementom koji se tiče ugovora utvrdi da stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, tada je dužan utvrditi postoje li posebne okolnosti koje upućuju na primjenu prava mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca. Ukoliko utvrdi da takve okolnosti ne postoje, tada je dužan ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva primjenom prava mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca.

 

Sud prvog stupnja nije postupio na taj način niti je iz pobijane presude razvidno na temelju čega je primijenio domaće pravo, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a što je imalo za posljedicu i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

Što se tiče žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, za sada se ne može prihvatiti ni zaključak da stranke nisu izabrale primjenu mjerodavnog prava. S tim u vezi, sud je utvrdio da je spomenuti Ugovor o leasingu sačinjen na njemačkom jeziku te da je izvornik ugovora potpisala i ovjerila tvrtka M. N. d.o.o. S., dok je na poleđini tog Ugovora naveden datum 05.10.1998. god. i ovjeren od strane tužitelja. U točki 6. Posebnih uvjeta ugovora u kojoj se navode „dopune i izmjene“ rukom je i kemijskom olovkom nadopisano Trgovački sud u Splitu „Es get oest. M. R.“.

 

Sud je ocijenio da je za zaključenje ugovora potrebna suglasnost stranaka, pa je imao u vidu da se tako i društvo M. N. suglasilo sa svim odredbama predmetnog Ugovora, uključujući i primjenu Općih i Posebnih uvjeta. Međutim, ocijenjeno je da se M. N. nije suglasila s rukom i kemijskom olovkom ispisanim tekstom koji je nepoznatog datuma nadopisan u točki 6. Posebnih uvjeta ugovora „dopune i izmjene“ u kojoj se navodi Trgovački sud u Splitu „Es get oest. M.. R.“ Taj dio nadopune nije ovjeren i potpisan od društva M. N., pa je sud ocijenio da se na to društvo ne može ni primijeniti, iz čega je sud zaključio da se predmetnim ugovorom, kao ni u priloženim Općim i Posebnim uvjetima stranke nisu suglasile da bi se u konkretnom slučaju primjenjivao austrijski zakon.

 

U žalbi tuženika ponovno se ukazuje da je posebnim uvjetima predmetnog Ugovora o leasingu u točki 6. jasno i nedvosmisleno ugovorena primjena austrijskog materijalnog prava za sve sporove proizašle iz ovog Ugovora. Također se ukazuje na ovlaštenje stranaka ugovora s međunarodnim elementom na ovlaštenje da ugovore primjenu mjerodavnog prava temeljem odredbe članka 19. ZRSZ-a.

 

Točno je da stranke ugovornog odnosa s međunarodnim elementom imaju ovlaštenje izabrati mjerodavno pravo, a činjenicu da su se stranke doista koristile tim ovlaštenjem i da su izabrale primjenu mjerodavnog prava treba dokazati ona strana u postupku koja to tvrdi, konkretno tužitelj.

 

Tužitelj je na tu okolnost dostavio izvornik Ugovora o leasingu na njemačkom jeziku i ovjereni prijevod na hrvatskom jeziku. Sud nije prihvatio vjerodostojnost teksta pisanog kemijskom olovkom i rukom u točki 6. Posebnih uvjeta ugovora u kojoj se navode „dopune i izmjene“ koji tekst glasi: „Trgovački sud u Splitu „Es get oest. M. R.“ – u prijevodu „vrijedi austrijsko pravo“. Čak štoviše, ocijenio je da je taj dio teksta naknadno nadopisan.

 

No sud pritom nije cijenio da je tuženik tijekom postupka (primjerice podnesak zaprimljen na sudu 9. svibnja 2012., list 47 - 52 spisa) priznao zaključenje predmetnog Ugovora o leasingu, pri čemu nije osporio ni broj Ugovora i to Ugovor broj 39980022, a taj je broj na izvorniku predmetnog Ugovora o leasingu također ispisan rukom i kemijskom olovkom. Jednako tako, tuženik nije osporio ni datum ugovora koji je također ispisan rukom i kemijskom olovkom, o čemu sud prvog stupnja također nije vodio računa, pa se za sada ukazuje neprihvatljivim zaključak suda o tome da stranke nisu izabrale primjenu mjerodavnog prava. Kako sud o tim okolnostima nije vodio računa i nije ocijenio od kakvog je značenja okolnost da su i neki nesporni dijelovi ugovora pisani rukom i kemijskom olovkom, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. 

 

U vezi s Garancijom na kojoj je utemeljen tužbeni zahtjev, sud nije detaljnije ulazio u pitanje valjanosti te isprave jer je tužbeni zahtjev odbio zbog prigovora zastare prema domaćem pravu, ali je naglasio da tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije dostavio izvornik Garancije čiju je dostavu tuženik tražio smatrajući upitnim da se na izvorniku Garancije nalazi njegov potpis. I činjenicu postojanja i valjanosti Garancije dužan je dokazati tužitelj jer je na Garanciji utemeljio tužbeni zahtjev.

 

No sud  nije vodio računa da je tuženik u spomenutom podnesku od 9. svibnja 2012. potvrdio zaključenje spornog akcesornog pravnog posla navodeći „U trenutku zaključenja spornog akcesornog pravnog posla zaključenog među parničnim strankama ...“, pa je i zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Osim toga, sud nije vodio računa ni o sadržaju podneska tuženika od 14. studenoga 2014. (list 84 - 88 spisa) u kojem se navodi „tuženik ističe kako je Garancija - ugovor o jamstvu, kao i sam ugovor o (financijskom) leasingu motornog vozila - zaključen i perfektuiran na području Republike Hrvatske“. Sud nije ocijenio od kakvog su značenja ovakvi navodi tuženika na činjenične tvrdnje tužitelja o postojanju i sadržaju Garancije, zbog čega je također činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

Što se, pak, tiče pitanja valjanosti Garancije zbog mana volje, sud je prvog stupnja naveo „da bi tuženik bez mana volje mogao potpisati ispravu na njemačkom jeziku treba ju razumjeti odnosno razumjeti njezin sadržaj“, sud nije cijenio je li Garancija u sudskom postupku stavljena izvan snage ili utvrđena nevaljanom zbog mana volje, u kojem bi slučaju tek ovakve tvrdnje bile relevantne, zbog čega je također činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

Zbog navedenih je razloga pobijanu presudu valjalo ukinuti temeljem odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U nastavku će postupka sud prvog stupnja otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će dopuniti činjenično stanje na način ukazan ovim rješenjem i potom donijeti novu zakonitu odluku.

 

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o parničnom trošku jer je ona vezana uz ishod postupka (argument iz članka 154. stavka 1. ZPP-a) koji za sada još nije poznat. Kod odlučivanja o parničnom trošku sud će imati na umu i žalbene navode tuženika.

 

U Splitu 9. kolovoza 2018.