-   -              2 UsIpor-71/2017-7

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Lindi Kristić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Š. d. „L.“ P., P., zastupanog po predsjedniku društva I. P., a on po opunomoćeniku I. M., odvjetniku u Š., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 20. srpnja 2018. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnost uredno pozvanog tuženika, 30. srpnja 2018.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/15-01/136, URBROJ: 513-04-17-3 od 10. listopada 2017. i Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik KLASA: UP/I-471-02/14-01/143, URBROJ: 513-07-15-14-05 od 31. prosinca 2014. kao neosnovan.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je pravovremeno 7. prosinca 2017. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/15-01/136, URBROJ: 513-04-17-3 od 10. listopada 2017. i Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik KLASA: UP/I-471-02/14-01/143, URBROJ: 513-07-15-14-05 od 31. prosinca 2014. zbog pogrešne primijene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da mu je prvostupanjskim poreznim rješenjem osporeno pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima za izgradnju luke posebne namjene sportske luke „P.“ i da je pogrešno utvrđenje da on ostvaruje veći dio isporuka koje su oslobođene plaćanja PDV-a i da njegovi članovi plaćaju samo članarinu koja nije naknada za obavljene usluge. Tvrdi i da je pogrešno obračunata zatezna kamata na plaćeni PDV do 30. lipnja 2013. (jer da bi tu novoutvrđenu obvezu trebalo umanjiti za iznos preplaćenog PDV-a) te da će obavljati gospodarsku djelatnosti za svoje članove u sportskoj luci „P.“ na temelju registrirane djelatnosti prema statutu društva, pri čemu je skrenuo pozornost na odredbe članka 9. i 12. Statuta od 1. prosinca 2015. te članak 1. njegove dopune. U tom dijelu je zaključio će se baviti gospodarskom djelatnošću i da je započeo s izgradnjom sportske luke „P.“ u kojoj će pružati usluge uz naknadu prema cjeniku djelatnosti marine u sportskoj luci (iznajmljivanje vezova, servisne djelatnosti i dr.) samo za svoje članove i brodice u njegovom vlasništvu prema posebnim propisima. Nadalje tvrdi da je iz dokumentacija ispostavljenih računa razvidno da su sve naknade društva za isporuku dobara i usluga oporezive s PDV-om, da članarina nije naknada za isporuku dobara pa da ne podliježe plaćanju PDV-a te da se primici gospodarske djelatnosti planiraju ostvariti prihodima od doprinosa članova za izgradnju vezova, prihoda od vezarina, prihodima od oporezive naknade servisnih usluga prema cjeniku usluga u servisnoj zoni sportske luke „p.“ za brodice u vlasništvu svih članova društva bez obzira gdje imaju vez i prihodi od članskih doprinosa članova društva koji su stekli pravo na korištenje veza, a koji će se utvrditi po jednakom kriteriju koji vrijedi za sve, a dotle donacijama Općine P.. Smatra da ispunjava sve uvjete za odbitak pretporeza koji nastaje u trenutku nastanka obveza obračuna PDV-a, s obzirom na to da obavlja pripremne radnje u cilju obavljanja gospodarske djelatnosti (tvrdi da nije započeo obavljati gospodarsku djelatnost zbog objektivnih razloga) i svoj stav utemeljuje na pravnom mišljenju RRIF-R.“ d. o. o., prema kojem on, kao registrirani obveznik PDV-a, mora obračunavati PDV za sve usluge ili isporuke dobara koje nisu oslobođene tog poreza, da će on za dio članarine obavljati i određene usluge koje će predstavljati naknadu za izvršene usluge za koju je nužno obračunati PDV i da on ima pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima, budući da će se, na temelju uloženih radova za izgradnju luke posebne namjene i ostalih ulaganja, baviti gospodarskom djelatnošću i pružati usluge kako članovima tako i drugim osobama uz naknadu prema cjeniku. Stoga je zatražio poništiti navedena rješenja poreznih tijela i da sud sam riješi stvar.

 

Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga koji su izneseni u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik KLASA: UP/I-471-02/14-01/143 od 31. prosinca 2014., a kojim mu je utvrđen manje obračunati PDV za 2011. u iznosu od 41.250,50 kuna s kamatama u iznosu od 16.467,93 kuna, PDV za 2012. u ukupnom iznosu od 40.131,86 kuna s kamatama u iznosu od 10.408,55 kuna, PDV za 2013. i iznosu od 42.255,00 kuna s kamatama u iznosu od 5.393,93 kuna i PDV za razdoblje od 1. siječnja do 30. rujna 2014. u iznosu od 28.012,50 kuna s kamatama u iznosu od 2.206,65 kuna.

 

U dokaznom postupku su čitani prijava poreza na dodanu vrijednost za 2011., 2012. i 2013., ispis iz registra udruga na 25. srpnja 2017. i spis predmeta KLASA: UP/I-471-02/14-01/143.

 

Tužitelj je predložio izvesti i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost je li on mogao obračunavati pretporez po predmetnim isporukama. Kako je smatrao da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog, a ocjenom ostalih izvedenih dokaza, s obzirom na prirodu predmetne upravne stvari i stanje spisa predmeta poreznog tijela, s obzirom da je istaknuta općenita okolnost i činjenica radi čijeg utvrđenja odnosno razjašnjenja je predložen te s obzirom na to da nije riječ o činjenici odnosno okolnosti radi čijeg je razjašnjenja i utvrđivanja nužno stručno znanje, sud je odbio navedene dokazne prijedloge kao nepotrebne. Tuženik nije imao kakvih drugih dokaznih prijedloga.

 

Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

 

Ocjenom svakoga pojedinog dokaza i svih zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

              Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka poreznih tijela, koje su donesene u postupku poreznog nadzora, a u kojem je tužitelju utvrđen manje obračunati manje obračunati PDV za 2011. u iznosu od 41.250,50 kuna s kamatama u iznosu od 16.467,93 kuna, PDV za 2012. u ukupnom iznosu od 40.131,86 kuna s kamatama u iznosu od 10.408,55 kuna, PDV za 2013. i iznosu od 42.255,00 kuna s kamatama u iznosu od 5.393,93 kuna i PDV za razdoblje od 1. siječnja do 30. rujna 2014. u iznosu od 28.012,50 kuna s kamatama u iznosu od 2.206,65 kuna. O obavljenom nadzoru sačinjen je zapisnik KLASA: 471-02/14-01/143, URBROJ: 513-07-15/14-03 od 10. prosinca 2014., a na koji je tužitelj izjavio prigovor zbog razloga koji su, u bitnome, isti kao i žalbeni odnosi tužbeni razlozi osporavanja zakonitosti poreznih rješenja.

 

Nije sporno da je tužitelj osnovan kao neprofitna pravna osoba s ciljem razvoja športskog ribolova na moru i zaštite ribljeg fonda, kao i ekološke zaštite mora i razvoja športske svijesti i stručnosti svojih članova te da je potom on upisan u registar poreznih obveznika od 19. rujna 2001. godine, a u registar obveznika PDV-a od 1. rujna 2008. godine.

 

Nije sporno niti da je tužitelj primao ulazne račune vezano za ulaganje, odnosno obavljanje pripremnih radova za izgradnju luke posebne namjene – športske luku „P.“ te da je na temelju tih računa obračunavao pretporez u nadziranom razdoblju od 1. siječnja 2011. do 30. rujan 2014. Nije sporno ni da je tužitelj započeo s pripremnim radovima za izgradnju navedene luke posebne namjene, s obzirom na to da je ishodio koncesiju na pomorskom dobru, koja sadržava i ovlaštenje za izgradnju i korištenje luke prema njenoj punoj namjeni i obavljanje ugostiteljske djelatnosti u okviru registrirane djelatnosti društva, a što je razvidno i iz ugovora o koncesiji na pomorskom dobru „Š., 10. travnja 2013.“ (prileži spisu predmeta poreznog tijela), posebno njegovih članaka 1. i 6. Također, tužitelj nije osporio visinu porezne osnovice i obračunate glavnice PDV-a, osim što je naveo da nije bilo pravne osnove za obračunavanje kamate na iznose glavnice, jer je iskazao pretplatu PDV-a za 2011., 2012. i 2013. godinu.

 

Međutim, pokazalo se spornim hoće li se tužitelj nakon izgradnje športske luke baviti i gospodarskom djelatnošću, pružanjem usluga iznajmljivanja vezova i servisnih usluga za brodice u vlasništvu svojih članova namijenjenih za šport i razonodu ili i drugim osobama uz naknadu prema cjeniku. S tim u vezi tužitelj osporava da bi predsjednik društva I. P. izjavio da će članarina biti naknada za dobivenu uslugu veza i da društvo neće obavljati gospodarsku djelatnost, budući da će se usluge veza naplaćivati samo iz članarina.

 

Prema odredbama članka 6. stavka 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: OPZ) porezno tijelo je dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno-pravnog odnosa te je dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika, s time da ono određuje koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu.

 

Vezano za dokazivanje u poreznom postupku, porezno tijelo snosi teret dokaza za činjenice koje utemeljuju porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez na temelju odredbi članka 78. OPZ-a.

 

Sukladno odredbi članka 54. OPZ-a porezni obveznici su dužni izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza (st. 1.) te postupati prema odredbama stavka 1. toga članka i u slučaju kad su te knjige i evidencije dužni voditi i prema drugim propisima (st. 3.). Knjigovodstvo se mora voditi u skladu s propisima i tako da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja (čl. 55. OPZ-a). Knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno, a primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno, dok se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (čl. 56. st. 1. i 2. OPZ-a). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, a vjerodostojna je ona isprava koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (čl. 56. st. 3. OPZ-a).

 

Poslovne knjige i druge evidencije moraju se voditi u skladu s načinom oporezivanja poreznog obveznika i prema temeljnim načelima urednog knjigovodstva, s time da obveznici poreza na dohodak vode jednostavno knjigovodstvo, a obveznici poreza na dobit dvojno knjigovodstvo (čl. 56. st. 7. OPZ-a). Poslovne knjige i druge evidencije mogu se voditi i u elektroničkom obliku ako ti oblici knjigovodstva, zajedno s pritom primijenjenim postupcima, odgovaraju temeljnim načelima urednoga knjigovodstva. Kod evidencija koje se vode samo prema poreznim propisima način vođenja mora odgovarati svrsi koju evidencije trebaju ispuniti za oporezivanje. Pri vođenju poslovnih knjiga i drugih evidencija u elektroničkom obliku mora se osigurati da podaci u roku čuvanja budu raspoloživi i da se u svako doba unutar primjerenog roka mogu učiniti čitljivima. Tijek postupka mora se zajedno sa svim promjenama dokazati pomoću sustavne dokumentacije (čl. 56. st. 8. OPZ-a).

 

              Polazeći od navedenih temeljnih procesnih pravila i načela na kojima je utemeljen porezno-dužnički odnos i porezno-upravni postupak, nadalje valja istaknuti sljedeće.

 

U skladu s odredbom članka 20. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 94/09 i 87/09, u daljnjem tekstu: ZOPDV), koji je u primjeni od 1. siječnja 2011. do 30. lipnja 2013. godine, pretporez je iznos poreza na dodanu vrijednost iskazan na računima za isporuke dobara i usluge koje su drugi poduzetnici obavili poreznom obvezniku u poduzetničke svrhe, dok prema stavku 3. točki 1. toga članka porezni obveznik ne može odbiti pretporez sadržan u računima za primljena dobra i obavljene usluge što ih koristi za isporuke dobara i obavljanje usluga oslobođenih plaćanja poreza na dodanu vrijednost u tuzemstvu (članak 11. i 11.a).

 

Shodno odredbi članka 57. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 148/13 i 153/13, u daljnjem tekstu: ZoPDV/13), koji je u primjeni od 1. srpnja 2013. do 30. rujna 2014. godine, pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti, dok prema odredbi članka 58. stavka 1. toga zakona porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

 

Člankom 24. stavkom 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 149/09, 89/11, 29/12, 64/12 i 146/12, primjenjuje se od 1. siječnja 2011. do 30. lipnja 2013., u daljnjem tekstu: PoPDV), odnosno člankom 24. stavkom 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 79/13, 85/13, 160/13 i 35/14, primjenjuje se od 1. srpnja 2011. do 30. rujna 2014., u daljnjem tekstu: PoPDV/13) propisano je da ako neprofitne pravne osobe, osnovane na temelju posebnih propisa, radi ispunjavanja svojih statutom utvrđenih zadaća ubiru članarinu, članarina ne predstavlja naknadu za isporuku dobara odnosno obavljanje usluga, dok je stavkom 2. potonje navedenoga članka propisano da ako neprofitne pravne osobe za prikupljenu članarinu obavljaju određene isporuke dobara odnosno usluga tada članarina predstavlja naknadu za te isporuke.

 

PDV-a su oslobođene usluge i s njima usko povezane isporuke dobara koje neprofitne pravne osobe čiji su ciljevi političke, sindikalne, vjerske, domoljubne, filozofske, dobrotvorne ili druge općekorisne naravi obavljaju svojim članovima u njihovom zajedničkom interesu u zamjenu za članarinu utvrđenu u skladu s pravilima tih osoba, pod uvjetom da to oslobođenje neće narušiti načela tržišnog natjecanja sukladno odredbi članku 39. stavku 1. točki l) ZoPDV/13-a, ali i usluge usko povezane uz sport ili tjelesni odgoj što ih obavljaju neprofitne pravne osobe osobama koje se bave sportom ili sudjeluju u tjelesnom odgoju prema odredbi članka 39. stavka 1. točke m) ZoPDV/13-a.

 

Iščitavajući citirane zakonske i podzakonske norme te njihovim gramatičkim, teleološkim, pojedinačnim i zajedničkim tumačenjem, sud smatra da u konkretnom predmetu nije bitno je li pravna osoba u svojim unutarnjim aktima o osnivanju ili statutom odredila da će obavljati isporuke ili usluge radi financiranja svoje djelatnosti, već je bitno (utvrditi) hoće li on obavljati gospodarsku djelatnost, odnosno isporuke ili usluge koje su oporezive PDV-om. Shodno iznijetom, ako je riječ o oporezivim isporukama, tada bi ona imala pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima samo u dijelu koji se odnose na usluge za koje je postala obveznikom PDV-a. S tim u vezi sud smatra i da neprofitna pravna osoba iznos pretporeza po ulaznim računima, koja se odnosi na isporuke za koje je dopušten njegov odbitak, može odrediti na temelju knjigovodstvene i druge dokumentacije ili na godišnjoj razini izračunati postotak koji se može odbiti kao razmjerni dio.

 

Uvidom u zapisnik o poreznom nadzoru KLASA: 471-02/14-01/143, URBROJ: 513-07-15/14-03 od 10. prosinca 2014. (prileže čitanom spisu predmeta poreznoga tijela), valja utvrditi da je pri nadzoru predsjednik tužitelja I. P. aktivno sudjelovao u nadzoru i pritom dao izjavu da se luka P. gradi radi njezina korištenja od članova društva koji će moći vezivati svoje brodice, da će članarina biti naknada za dobivene usluge veza te da se u njoj neće obavljati gospodarska djelatnost, budući da će se usluge veza naplaćivati od članarina.

 

Iz ugovora o koncesiji na pomorskom dobru „R., 14. listopada 2013.“ i studije gospodarske opravdanosti iz travnja 2012. (te isprave prileže čitanom spisu predmeta poreznoga tijela) proizlazi da će projicirani primici od gospodarske djelatnosti za nadzirano razdoblje iznositi „0“ te da će gospodarsku djelatnosti u luci obavljati tek u trećoj fazi od 2022. godine, što znači da će buduću luku posebne namjene tužitelj koristiti dajući isporuke samo svojim članovima i iz članarina i ostalih članskih doprinosa.

 

Uzimajući u obzir izjavu predsjednika društva koju je dao pri poreznom nadzoru i ocjenjujući njezinu vjerodostojnost zajedno s ostalim čitanim pisanim dokazima, poglavito navedenim ugovorom o koncesiji na pomorskom dobru i studijom gospodarske opravdanosti, sud smatra dostatno raspravljenim i utvrđenim će tužitelj davati isporuke i dobra u navedenoj luci koja su oslobođena PDV-a. Naime, iako je direktor tužitelja naknadno opovrgnuo danu izjavu odnosno tvrdio da je ona manjkava i da ne odgovara stvarnom stanju, sud vjeruje sadržaju zapisnika o poreznom nadzoru u tom dijelu kao objektivnom i vjerodostojnom dokazu, budući da je riječ o javnoj ispravi te budući da je njezin sadržaj u promatranom dijelu dostatno u suglasju sa ostalim izvedenim pisanim dokazima a poglavito ugovoru o koncesiji i studiji gospodarske opravdanosti. Sud ne vjeruje navodima tužitelja koje je on istaknuo u prigovoru na zapisnik o poreznom nadzoru, budući su oni očito usmjereni ka izbjegavanju plaćanja utvrđenih poreznih obveza. Osim toga, sud ocjenjuje da tužitelj svakako nije mogao ostvariti pravo na odbitak pretporeza prema cjelokupnim iznosima primljenih ulaznih računa, već je to pravo eventualno mogao ostvariti samo u dijelu ulaznih računa koji se odnose na oporezive isporuke ako one postoje.

 

Zaključno sud smatra da je zakonito postupilo porezno tijelo, kada je, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom odredbi članka 20. stavka 1. i 3. točke 1. ZoPDV-a, članka 57. stavka 1. i članka 58. stavka 1. ZoPDV/13-a i članka 24. stavka 1. PoPDV-a i članka 24. stavka 1. PoPDV/13-a, tužitelja obvezalo platiti PDV u utvrđenim iznosima, jer on ne ispunjava sve kumulativno propisane uvjete za odbitak pretporeza za isporuke po ulaznim računima koji se odnose na izgradnju luke posebne namjene P., a osporena rješenja sadrže jasne, dostatne i obrazložene razloge rješavanja upravne stvari koji imaju uporište u činjenicama koje su utvrđene tijekom postupka pa i vezano za ocjenu žalbenih navoda. S tim u vezi nisu povrijeđene odredbe članka 6. stavka 2., članka 9. stavka 1. i 2., članka 78., članka 88. stavka 5. i članka 108. stavka 2. OPZ-a te članka 8., 9., 47., 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09).

 

Vezano za tužiteljev prigovor da nema pravnog temelja da mu se obračunaju kamate na obračunati PDV do 30. lipnja 2013., jer je iskazao pretplatu poreza, sud smatra da je tuženik pravilno zaključio da je prvostupanjsko tijelo tužitelju u 2011. godini osporilo pravo na odbitak pretporeza u iznosu do 41.250,00 kuna, a u 2012. godini u iznosu od 40.131,86 kuna, zbog čega su mu zatezne kamate zakonito obračunate, s obzirom na to da on ne bi niti bio u pretplati PDV-a da je pravilno iskazao pretporez po osporenim ulaznim računima.

 

Stoga, a budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1., u vezi s člankom 31. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu: ZUS), odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao pod točkom 1. izreke.

 

Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, trebalo je, na temelju odredbe članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom 2. izreke.

 

U Splitu 30. srpnja 2018.

 

        S U D A C

 

          Silvio Čović, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 1. i 5., članak 66.a stavak 1. i članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Linda Kristić