- 1 -              I Kž 432/2018.-4

Broj: I Kž 432/2018.-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika M. L., zbog kaznenog djela iz točke 1962. (d) u vezi s točkom (c) članka 18. Kaznenog zakona Sjedinjenih Američkih Država te u vezi s točkama 1028., 1029., 1343., 1344. i 1961. članka 18. Kaznenog zakona Sjedinjenih Američkih Država, odlučujući o žalbi izručenika M. L. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 12. lipnja 2018. broj Kv I-21/2018.-17, u sjednici održanoj 25. srpnja 2018.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba izručenika M. L. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, pod točkom I. izreke je na temelju članka 56. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine” broj 178/04. – dalje: ZOMP) utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje M. L., sina A. i S. rođene D., rođenog ... u Š., Republika Makedonija, s prebivalištem na adresi ..., Š., a boravištem u Z., ..., konfekcijskog tehničara bez zaposlenja, oženjenog s R., zaposlenom, oca dvoje maloljetne djece stare tri godine i jednu godinu, bez imovine i bez drugih primanja, radi vođenja kaznenog postupka pred Okružnim sudom Sjedinjenih Američkih Država u Okrugu N. pod brojem predmeta 2:17-CR-306, zbog kaznenog djela urote za sudjelovanje u radu korupcijske organizacije koja se bavi iznuđivanjem (RICO) opisano u točki 1962. (d) u vezi s točkom (c) članka 18. Kaznenog zakona Sjedinjenih Američkih Država te u vezi s točkama 1028., 1029., 1343,. 1344. i 1961. članka 18. Kaznenog zakona Sjedinjenih Američkih Država.

Pod točkom II. izreke je na temelju članka 47. stavka 1. u vezi s člankom 49. ZOMP-a određen istražni zatvor protiv izručenika M. L. te je pod točkom III. odlučeno da istražni zatvor određen ovim rješenjem na temelju članka 59. stavka 2. ZOMP-a traje do izvršenja rješenja o izručenju, ali ne dulje od 2 (dva) mjeseca od izvršnosti tog rješenja, dok je pod točkom IV. odbijen prijedlog za ukidanje mjera opreza koje su određene rješenjem suca istrage Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Kir-72/18. od 16. veljače 2018.

Protiv tog je rješenja žalbu podnio izručenik M. L. po branitelju, odvjetniku D. N., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i preinači pobijano rješenje na način da utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje M. L. te da ukine istražni zatvor i pusti okrivljenika na slobodu, te da mu vrati osobne dokumente za prelazak državne granice oduzete ukinutim mjerama opreza“.

Sukladno članku 474. stavku 1. u svezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) i člankom 81. ZOMP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu izručenik kada u žalbi tvrdi da je pobijanim rješenjem počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. jer da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 48. stavka 1. ZOMP-a i da je izručeniku nakon proteka 40 dana od dana pritvaranja trebalo ukinuti mjere opreza jer više nije bilo uvjeta za njihovo trajanje.

Naime, kao što to pravilno navodi i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, u konkretnoj situaciji činjenica da je zamolba za izručenje dostavljena nakon proteka roka od 40 dana od dana izručenikovog uhićenja nije odlučna niti za valjanost te molbe, a niti za primjenu mjera opreza prema izručeniku.

Člankom 48. stavkom 1. ZOMP-a propisano je da će sudac istrage pustiti stranca na slobodu kad prestanu razlozi za pritvor ili ako zahtjev za izručenje ne bude podnesen u roku koji je on odredio vodeći računa o svim okolnostima iz zamolbe za izručenje, a koji ne može biti dulji od 40 dana od pritvaranja (s time da se taj rok sukladno članku 48. stavku 2. ZOMP-a može produljiti za još 30 dana, u kojem roku je zamolba i dostavljena). Dakle, rok od 40 dana se odnosi na trajanje pritvora radi izručenja (i ne utječe na valjanost zamolbe za izručenje koja je sastavljena sukladno članku 8. ZOMP-a), dok u konkretnoj situaciji izručeniku nije niti bio određen pritvor radi izručenja, nego je od trenutka izručenikovog uhićenja njegova nazočnost u postupku izručenja, sukladno članku 47. stavku 2. ZOMP-a, osigurana primjenom mjera opreza obveze redovitog javljanja i privremenog oduzimanja isprava za prijelaz državne granice (putovnice i osobne iskaznice).

S tim u vezi treba napomenuti i da, protivno navodima u žalbi, nije bilo zapreke za primjenu mjera opreza prema izručeniku i nakon proteka 40 dana od njegovog uhićenja jer protek roka za primjenu pritvora radi izručenja ne znači ujedno da su prestali i razlozi za njegovu primjenu. Bitno je da u trenutku određivanja primjene mjera opreza taj rok nije istekao (što u konkretnoj situaciji nije jer su prema izručeniku odmah primijenjene mjere opreza), dok sukladno članku 98. stavku 6. ZKP/08. (koji se u postupku izručenja supsidijarno primjenjuje sukladno 81. ZOMP-a) trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora, odnosno u konkretnoj situaciji pritvora radi predaje.

Osim toga, člankom 49. stavkom 2. ZOMP-a propisano je da u situaciji kada je izručenik pušten iz pritvora zbog proteka rokova iz članka 48. stavaka 1. i 2. ZOMP-a, ako država moliteljica ponovno podnese zamolbu za privremeno uhićenje radi izručenja ili zamolbu za izručenje, dopušteno je ponovno odrediti pritvor radi izručenja, pri čemu se izričaj „ponovno podnese“ odnosi na zamolbu za privremeno uhićenje radi izručenja, a ne na zamolbu za izručenje koja u situaciji kada je izručenik uhićen na temelju međunarodne tjeralice još nije ni podnesena zemlji u kojoj je uhićen. Stoga su i ovi žalbeni navodi neosnovani.

Jednako tako, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud u trenutku donošenja pobijanog rješenja kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje M. L. radi vođenja postupka Sjedinjenim Američkim Državama, protiv izručenika odredio istražni zatvor, odnosno pritvor radi predaje. Naime, u stadiju postupka kada je doneseno navedeno rješenje kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje, nastupile su nove okolnosti zbog kojih, i prema ocjeni ovog suda, više za ostvarenje svrhe pritvora radi predaje (a to je osiguranje izručenikove nazočnosti radi izručenja) nisu dostatne mjere opreza koje su bile određene izručeniku, nego je njegovu nazočnost u daljnjem postupku izručenja nužno osigurati upravo primjenom pritvora radi izručenja iz članka 47. stavka 1. ZOMP-a. Protivno navodima u žalbi, nije bilo zapreke da prvostupanjski sud donese takvo rješenje, unatoč tome što nije utvrđeno da se izručenik nije pridržavao mjera opreza (što je sukladno članku 98. stavku 1. ZKP/08. razlog da mu se umjesto mjera opreza odredi istražni zatvor, odnosno u ovoj situaciji pritvor radi predaje), jer se radi o novom stadiju postupka u kojem nema zapreke da sud ponovno preispituje svrhovitost primjene mjere osiguranja nazočnosti izručenika u postupku.

Neosnovano se izručenik u žalbi poziva i na razlog za odbijanje izručenja propisan člankom 35. stavkom 1. točkom 5. ZOMP-a, odnosno na činjenicu da je izručenik već pravomoćno osuđen za to djelo u Republici Makedoniji. Naime, člankom 35. stavkom 1. točkom 5. ZOMP-a propisano je da se izručenje neće dopustiti ako je stranac od domaćeg suda već osuđen, pri čemu je domaći sud, sud u Republici Hrvatskoj. Budući da izručenik nije osuđen od stane niti jednog od sudova u Republici Hrvatskoj, to, ne ulazeći pritom u utvrđivanje radi li se tu o istom djelu, nije ostvarena navedena zapreka za izručenje. Stoga će, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, izručenik pitanje primjene načela "ne bis in idem" moći, u slučaju njegovog izručenja, isticati pred sudom u Sjedinjenim Američkim Državama.

Slijedom svega navedenog, zakonito je i osnovano prvostupanjski sud pobijanim rješenjem utvrdio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz članaka 33. i 34. ZOMP-a za izručenje izručenika M. L., te da ne postoje razlozi za odbijanje njegovog izručenja iz članka 35. ZOMP-a, koja utvrđenja nisu žalbom izručenika dovedena u sumnju, dok će rješenje kojim se dopušta ili ne dopušta izručenje, sukladno članku 57. ZOMP-a donijeti Ministar pravosuđa Republike Hrvatske.

Budući da pobijanim rješenje nisu ostvarene ni povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 25. srpnja 2018.