1              Poslovni broj: Gž-2609/2017-2

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2609/2017-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu Denis Pancirov Parcen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz Z., OIB:…, zastupana po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo branitelja, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10025/08-50 od 14. lipnja 2017., dana 23. srpnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10025/08-50 od 14. lipnja 2017.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

 

"Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 37.602,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te joj naknaditi parnični trošak u iznos od 14.187,50 kn, u roku od 15 dana."

 

Pravovremenom podnesenom žalbom tu presudu pobija tužena zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) u svezi sa člankom 354. stavkom 2. točkom 11. i člankom 335. i 356. ZPO-a, predlaže da se žalba usvoji i pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 37.602,84 kune sa odgovarajućom kamatom, a predstavlja preostalu kamatu na isplaćeni iznos od 95.471,12 kuna za razdoblje od dospijeća tražbine 8. studenog 2011. do isplate 3. studenog 2009.

 

Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

 

- da je tužena 14. prosinca 2006. tužiteljici isplatila obiteljsku invalidninu za razdoblje od 1. travnja 2000. do 6. studenog 2001.;

 

- da je tužiteljica član obitelji – majka poginulog hrvatskog branitelja,

 

- da ima pravo na obiteljsku invalidninu,

 

- da je ostvarila pravo na isplatu invalidnine i da je tužiteljici sa zakašnjenjem tužena isplatila dospjele iznose iz invalidnine za razdoblje od 8. studenog 2001. do 30. studenog 2009.,

 

- da je tužiteljici isplaćen iznos od 157.558,64 kune i kamata od 57.868,28 kuna dana 4. studenog 2013., te da bi dug za kamate iznosio 37.602,84 kune i da nije sporan među strankama.

 

Tužena u žalbi ponovno osporava pravo tužiteljice na invalidninu iako joj je to pravo priznato počevši od 15. siječnja 1992. pa nadalje prema rješenju Ureda za obranu Centar, Referade za skrb HV od 14. listopada 1997. na koje je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske izdalo suglasnost od 28. studenog 1997., te je tužiteljici priznato pravo na obiteljsku invalidninu kao samostalnoj korisnici od 1. svibnja 1992. i to sa statusom trajno.

 

Dakle, neosporno je da je nastala obveza isplate zaostale invalidnine i da je tužena postupila po rješenju i isplatila invalidninu i dio kamata, a da dio kamate nije plaćen.

 

Naime, Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i Zakon o opće upravnom postupku su lex specialis koji reguliraju materiju utvrđivanja visine mjesečnih iznosa osobne invalidnine i odredbe o tome kada rješenje o upravnom postupku postaje izvršno.

 

Niti jedan od ovih zakona nema izričite zakonske odredbe da se neće isplaćivati zatezna kamata, a takvu odredbu ne može niti sadržavati jer bi bilo u direktnoj suprotnosti sa Ustavom Republike Hrvatske i sa Zakonom o obveznim odnosima koji kao generalni propisi pripisuju da svaki dužnik obveze koji ne ispuni svoju obvezu na vrijeme dužan je platiti zatezne kamate.

 

Odredbom članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01,) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15,) propisano je da dužnik dolazi u zakašnjenje kada ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Kada se radi o isplati povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraće u određenim vremenskim razmacima tada kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

 

Kako je u konkretnom slučaju Republika Hrvatska bila dužnik obveze isplate mjesečne invalidnine koju invalidninu nije plaćala na vrijeme kada je ta invalidnina dospjela nego isplatu izvršila sa zakašnjenjem jednokratno i to u prosincu 2006. dužna je platiti i zaostalu kamatu na navedeni iznos, a čija visina nije bila ni sporna.

 

Kako u žalbenim navodima tužene nije dovedeno u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja, to je žalba tužene odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredbe članka 368. ZPP-a.

 

 

U Splitu 23. srpnja 2018.