- 1 -              Rev-x 723/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 723/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz S., (OIB: …), koju zastupa punomoćnik A. M. K., odvjetnik iz Z., protiv I. tuženika M. B. (OIB: …) i II. tuženika T. B. (OIB: …), oboje iz B. M., G. d., koje zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-8453/15-2 od 15. studenoga 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-4907/96-147 od 3. srpnja 2015., u sjednici održanoj 17. srpnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija tužiteljice u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška nastalog u svezi podnesene revizije.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

A/ u stavku I. izreke, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama II.1. (u odluci kojom je odbijen zahtjev tužiteljice na obvezivanje II. tuženika isplatiti joj 552.884,59 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne dijelove toga iznosa počev od njihova dospijeća, te plaćati joj mjesečnu rentu na ime razlike invalidske mirovine koju prima i plaće koju bi primala od 2.799,51 kn, i to počev od 1. srpnja 2014. pa nadalje, tako da dospjele obroke plati odjednom, sve s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama - kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama), II.2 (u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje I. tuženika i II. tuženika isplatiti tužiteljici doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje na iznos od 552.884,59 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne dijelove toga iznosa počev od njihova dospijeća, kao i na iznose mjesečne rente na ime izgubljene zarade od 2.799,51 kn počev od 1. srpnja 2014. pa nadalje, sve s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama) i III. (u odluci kojom je tužiteljici naloženo naknaditi II. tuženiku trošak parničnog postupka od 46.785,62 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama) izreke,

 

B/ u stavku II. izreke, odbijena je žalba I. tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I. izreke ("u odluci o glavnoj stvari": kojom je I. tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici 552.884,59 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne dijelove toga iznosa počev od njihova dospijeća, te plaćati joj mjesečnu rentu na ime razlike invalidske mirovine koju prima i plaće koju bi primala od 2.799,51 kn mjesečno, i to počev od 1. srpnja 2014. pa nadalje, tako da je dospjele obroke dužan platiti odjednom, sve s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama - kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka od 50.150,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2015. do isplate).

 

Protiv dijela drugostupanjske presude iz stavka I. izreke, u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev - te protiv odluke o parničnim troškovima, tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači u osporenom dijelu i njezin zahtjev prema II. tuženiku usvoji u cijelosti, podredno da se ukine - s prvostupanjskom presudom u njezinom dijelu pod točkom II/1., II/2. i III. izreke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u dijelu u kojem se odnosi na odluku iz osporene presude o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice da osporena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i o odlučnim činjenicama "postoji proturiječnost", pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevu tužiteljice od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve relevantne žalbene navode, nisu ostvarene postupovne povrede iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koje revidentica revizijom upućuje.

 

Navodi revidentice:

 

- da "sudovi nisu cijenili odgovornost II. tuženika", odnosno to da je nesavjesnim postupanjem s ključevima omogućio I. tuženiku vožnju automobilom bez njegove dozvole,

 

- da je "drugostupanjski sud proizvoljno zaključio da se I. tuženik mogao slobodno služiti vozilom i da mu izričito odobrenje za korištenje za svaku pojedinu vožnju nije niti bilo potrebno", pa je taj zaključak "u suprotnosti s iskazima I. i II. tuženika",

 

- da je iz provedenih dokaza valjalo zaključiti da je II. tuženik "svojom nepažnjom ostavio ključeve automobila na način da su bili dostupni I. tuženiku",

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi, kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi u ovome stupnju postupka ne mogu uzeti u razmatranje.

 

Valja kod toga uvažiti:

 

- da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza, da su pravilno ocijenjeni - prema njezinom shvaćanju pravnog standarda "pravilno", nisu imali razloga odbiti tužbeni zahtjev - već (da) su morali istinitim prihvatiti samo ono što ona navodi i njezinu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo tužiteljice.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženika solidarno joj isplatiti 552.884,59 kn na ime naknade štete u vidu razlike između invalidske mirovine koju je primala u razdoblju od 12. siječnja 1994. pa do 30. lipnja 2014. i plaće koju bi u istome razdoblju ostvarivala da u štetnom događaju nije ozlijeđena, a sve obzirom da nije bila "u radnom odnosu i ne teče joj mirovinski staž" - kao i solidarno joj plaćati mjesečnu rentu od 2.799,51 kn počevši od 1. srpnja 2014. pa nadalje, sve sa pripadajućim doprinosima za mirovinsko i invalidsko osiguranje na svaki od tih iznosa razlike između invalidske mirovine i plaće te zakonskim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove tih iznosa kako su dospijevali i kako će dospijevati na naplatu.

 

Tužiteljica drži tuženike solidarno odgovornim za štetu koju trpi zbog posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, a u svezi koje nezgode je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ks-8/91 od 26. veljače 1993. I. tuženik oglašen krivim "što je ... upravljajući osobnim automobilom … u Z., kolnikom ulice P. b. u smjeru jugoistoka, protivno odredbi članka 45 st. 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama propustio brzinu kretanja prilagoditi oštrom desnom zavoju uslijed čega je kod kbr. 10 izgubio kontrolu nad upravljačem te vozilom sletio s kolnika na meki teren s istočne strane, a nakon toga u odvodni kanal te je prednjim dijelom udario u stablo drveta, a kojom prilikom su putnici u vozilu zadobili teške tjelesne povrede...": tužiteljica je kao suputnica u vozilu zadobila prijelom petog slabinskog kralješka, prijelom desne natkoljenice te nalaz slobodnog zraka u desnom prsištu i prijelom nosnih kostiju.

 

U revizijskom stupnju, ostajući u granicama revizijskih navoda - kada osporenu presudu pobija samo tužiteljica, između stranaka nije sporno: da je štetni događaj nastao kako je to opisano u navedenoj kaznenoj presudi; da je I. tuženik upravljao predmetnim vozilom u vrijeme nastanka štetnog događaja, kao punoljetna osoba s položenim vozačkim ispitom - i da je u obvezi tužiteljici naknaditi štetu koju trpi (kao osoba odgovorna za nastanak nezgode); da je II. tuženik u vrijeme nezgode bio vlasnik predmetnog vozila; da je I. tuženik navedenom presudom Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ks-8/91 oglašen krivim za počinjenje kaznenog dijela radi izazivanja predmetne prometne nezgode; da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja (a "stradala je s … godine") bila zaposlena na radnom mjestu prodavačice u prodavaonici ("butiku") cipela D. u Z., … (koja je u međuvremenu "brisana iz sudskog registra"); da je tužiteljica po nezgodi bila na bolovanju, a od 11. siječnja 1994. prema rješenju Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja od 25. veljače 1994. nalazi se u invalidskoj mirovini - s time da joj je Rješenjem od 11. travnja 1994. "priznat i zaštitni dodatak", sve u svezi posljedica ozljeda zadobivenih u štetnom događaju (zbog kojih je "postala potpuno radno nesposobna za svoj i drugi posao"); da je I. tuženik nezaposlen već 10 godina i živi u domaćinstvu sa suprugom i mldb djecom.

 

Sporna je pasivna legitimacija II. tuženika: je li I. tuženik oduzeo vozilo sa kojim je sudjelovao u štetnom događaju od oca (II. tuženika, kao vlasnika vozila) bez njegovog znanja i odobrenja (u svezi prigovora II. tuženika "da je isključivo bio vlasnik predmetnog vozila, a da ga je I. tuženik neovlašteno uzeo i koristio") - i pripadaju li tužiteljici u okviru utužene naknade štete i iznosi doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje računati na svaki pojedinačno traženi iznos.

 

Predmet spora valja raspraviti:

 

A/ u smislu Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89, preuzetog temeljem odredbe članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske - dalje: ZOO-a), koji je Zakon stupio na snagu 1. listopada 1978. - i ovdje se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), i to:

 

- odredbe čl. 173., prema kojoj: "Šteta nastala u vezi s opasnom stvarju odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.",

 

- odredaba čl. 174., prema kojima: (stavak 1.) "Za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi.", (stavak 2.) "Imaocem se smatra vlasnik stvari te društvena pravna osoba koja ima pravo raspolaganja odnosno kojoj je stvar dana na privremeno korištenje.",

 

- odredbe čl. 175., prema kojoj: "Ako je imaocu oduzeta opasna stvar na protupravan način, za štetu koja od nje potječe ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvar, ako imalac nije za to odgovoran.",

 

- odredaba čl. 176., prema kojima: (stavak 1.) "Umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara osoba kojoj je imalac povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu.", (stavak 4.) "Imalac opasne stvari koji ju je povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati odgovara za štetu koja potekne od te stvari.".

 

B/ imajući na umu pravilno pravno shvaćanje da je motorno vozilo u pokretu opasna stvar.

 

Polazeći od tih odredaba ZOO-a i izraženog shvaćanja, ovdje je za zaključiti da bi II. tuženik odgovarao za po tužiteljici utuženu štetu - kao imatelj (vlasnik) prijepornog vozila i (time) opasne stvari, i to prema objektivnim kriterijima odgovornosti za štetu - a da bi se te odgovornosti mogao osloboditi samo ako bi dokazao postojanje bar jednog razloga propisanog ZOO-om za oslobođenje od te odgovornosti, pa time, uz ostalo - a ovdje relevantno (obzirom na navode tuženika):

 

- da mu je vozilo oduzeto na protupravan način, a da za takvo oduzimanje vozila nije odgovoran (primjerice: zbog propusta u čuvanju vozila ili ako u danim okolnostima nije postupao onako kako je trebalo - u uzročnoj vezi s čime mu je vozilo i oduzeto),

 

- da je vozilo povjerio drugoj osobi da se njime služi uz njegovo dopuštenje, uz uvjet da je ta druga osoba osposobljena za upravljanje vozilom.

 

Obzirom da je ovdje utvrđeno ovo drugo - da se I. tuženik (kao "punoljetna osoba s položenim vozačkim ispitom") i inače služio prijepornim vozilom uz znanje i dopuštenje roditelja (oca), II. tuženika - s kojim je živio u zajedničkom kućanstvu, pa je u granicama takvog sadržaja odnosa s ocem, vozilo uzeo i kritične zgode - kada je upravo zbog načina korištenja toga vozila tužiteljici prouzrokovana utužena šteta, jedino je za ocijeniti, kako su to pravilno učinili i nižestupanjski sudovi:

 

- da je II. tuženik vozilo čijim je korištenjem tužiteljica ozlijeđena povjerio I. tuženiku da se njime služi, onako kako je to činio i prije prijepornog slučaja - ostavivši mu ključeve vozila u stanu na dostupnom mjestu i znajući (ili prešutno generalno odobravajući za svaki naredni slučaj, kada mu god to bude potrebno) da ga može (u sadržaju odnosa u zajedničkom kućanstvu roditelja i djeteta) uzeti i njime upravljati,

 

- da je time (a budući da I. tuženiku nije trebalo izričito odobrenje oca za korištenje vozila za svaku pojedinu vožnju) ovdje riječ upravo o slučaju kojeg uređuje odredba čl. 176. st. 1. ZOO-a (a ne o slučaju s "protupravno oduzetim ključevima vozila),

 

- da stoga II. tuženik, premda imalac (vlasnik) vozila, kao opasne stvari, ne odgovara za štetu nastalu upotrebom toga vozila po I. tuženiku.

 

Primjenjujući takvo shvaćanje na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo - i pravilno postupio kada je zahtjev tužiteljice prema II. tuženiku, temeljen na suprotnom shvaćanju - i time pogrešnom, ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio.

 

Pravilno je odlučeno i da tužiteljica u okolnostima konkretnog slučaja ne može s uspjehom zahtijevati obvezivanje I. tuženika isplatiti joj na ime naknade štete i iznose utuženih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje na iznose izgubljene zarade i rente.

 

Odlučujući o tome zahtjevu valja poći od odredbe čl. 154. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“ i odredbe čl. 155., kojom je propisano: „Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)“,

 

Obzirom da se svrha instituta naknade štete (iz odredbe čl. 185. stavka 1. ZOO-a) iscrpljuje u intenciji da se ponovno uspostavi stanje najbliže onome koje je bilo prije nego je narušeno štetnom radnjom štetnika, tužiteljica je, da bi i sa tim zahtjevom uspjela prema I. tuženiku, prema pravilu o teretu dokazivanja trebala dokazati da joj je u ičemu za te doprinose umanjena imovina ili spriječeno njezino povećanje - i da bi se tek i plaćanjem i tih doprinosa njoj sanirala šteta i uspostavilo "stanje najbliže onome koje je bilo prije nego je narušeno štetnom radnjom štetnika".

 

Kako to nije dokazala i na tako nešto određeno ne upućuje niti u reviziji (u kojoj se samo uopćeno poziva na te doprinose i odredbu čl. 19. Zakona o doprinosima te da su doprinose "tuženici dužni platiti fondu" - a ne daje odgovor na pitanje zbog čega bi neuplaćivanje doprinosa imalo za posljedicu umanjenje njezine imovine ili sprječavanje njezinog povećanja), za prihvatiti je (ostajući samo u granicama određenih revizijskih razloga) da u okolnostima konkretnog slučaja nižestupanjski sudovi, kako su to pravilno ocijenili, nisu imali razloga udovoljiti niti tome njezinom zahtjevu.

 

Stoga, a budući da je drugostupanjska presuda donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženim pravilnim pravnim shvaćanjima - tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je o reviziji tužiteljice protiv odluke o glavnoj stvari valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je reviziju podnijela i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je izrekom ove odluke, u rješenju, valjalo kao nedopuštenu odbaciti reviziju tužiteljice u dijelu koji se odnosi na osporenu odluku o parničnom trošku.

 

              Obzirom da tužiteljica nije uspjela sa revizijom u odnosu na odluku o glavnoj stvari (ova je odbijena kao neosnovana), valjalo je, odlukom kao u stavku II izreke ovoga rješenja, primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, odbiti i zahtjev tužiteljice za naknadu troška revizije.

 

Zagreb, 17. srpnja 2018.