- 1 -              Rev 1324/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1324/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća te Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja R. P. iz O., kojeg zastupaju punomoćnici M. J., K. L. i V. J., odvjetnici u O., protiv I. tuženice S. P. iz M., II. tuženika D. M. iz M., III. tuženika V. M. iz M., IV. tuženika G. P. iz M., I. do IV. tuženici zastupani po punomoćniku Z. V., odvjetniku u O. društvu V., J., Š., S., J. & J. iz R., i V. tuženice D. P., nepoznatog boravišta, zastupanoj po privremenom zastupniku L. M., dipl. pravniku iz B., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji I. do IV. tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2613/12-2 od 24. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-206/11-47 od 9. studenoga 2011., na sjednici održanoj 11. srpnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija I. tuženice S. P., II. tuženika D. M., III. tuženika Ž. M. i IV. tuženika G. P., i u odnosu na njih preinačuju nižestupanjske presude i to presuda Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-2613/12-2 od 24. veljače 2014. i presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-206/11-47 od 9. studenoga 2011. u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj R. P. suvlasnik 12/36 dijela nekretnina označenih kao k.č.br. 7357, 7358, 7359, 7740, 7741, 7879, 8106, 8641, 8675, 8929, 8931, 9613, 9731, 9851 i 9861 upisanih u zk. ul. 904, k.o. L., pa su tuženici S. P., D. M., Ž. M. i G. P. dužni trpjeti da se u zemljišnoj knjizi izvrši uknjižba prava vlasništva na tim nekretninama u korist tužitelja u cijelosti.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u odnosu na I. do IV. tuženike u iznosu od 5.491,08 kn.“

 

II. Nalaže se tužitelju R. P. da I. tuženici S. P., II. tuženiku D. M., III. tuženiku Ž. M. i IV. tuženiku G. P. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od  12.868,75 kn, u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj R. P. vlasnik nekretnina označenih kao k.č. br. 7357, 7358, 7359, 7740, 7741, 7879, 8106, 8675, 8929, 8931, 9613, 9731, 9851, 9861 upisanih u zk. ul. br. 904 k.o. L., pa su I. tuženica S. P., II. tuženik D. M., III. tuženik V. M., IV. tuženik G. P. i V. tuženica D. P. dužni su trpjeti da se u zemljišnoj knjizi izvrši uknjižba prava vlasništva na tim nekretninama u korist tužitelja u cijelosti.

 

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade troškove postupka isplatom iznosa od 13.727,70 kuna u roku od 15 dana.

 

III. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka se odbija.

 

IV. Odbija se zahtjev I. tuženice S. P., II. tuženika D. M. i IV. tuženika G. P. za naknadu troškova postupka."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba I. do IV. tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja te je odbijen zahtjev I. do IV. tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude I. do IV. tuženici - S. P., D. M., Ž. M. i G. P. (dalje: tuženici) podnijeli su reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te da je to pitanje važno stoga što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka prvostupanjskog i drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda. Predlažu reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude te tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti u odnosu na njih uz naknadu troškova postupka, uključivo i naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nekretnina pobliže navedenih u izreci presude, za koje tužitelj tvrdi da ih je njegov otac, čiji je on univerzalni nasljednik, stekao dosjelošću.

 

Tuženici u reviziji postavljaju slijedeće postupovnopravno pitanje koje se odnosi na primjenu odredbe čl. 232. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05 - dalje: ZN):

 

„Da li pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku i u istom nisu osporile sastav ostavinske imovine odnosno ima li pravomoćno rješenje o nasljeđivanju učinak pravomoćno presuđene stvari u odnosu na stranke ostavinskog postupka i u odnosu na imovinu koja je istim utvrđena?”

 

Revidenti se u reviziji, obrazlažući razloge važnosti iznesenog pitanja, pozivaju na pravno shvaćanje izraženo u odlukama ovog suda Rev-1519/98 od 16. svibnja 2001., odnosno u odlukama Rev-2543/86 od 12. svibnja 1987., Rev-1711/86 od 11. ožujka 1987., Rev-2396/86 od 1. ožujka 1987 i Rev-2232/86 od 1. veljače 1987., a koje je zauzeto u primjeni odredbe čl. 231. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SFRJ“ broj 42/65, 44/65 i 47/65, 43/82, 72/82, „Narodne novine“, broj 52/71, 47/78 i 56/00), i također  se odnosi na učinak pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju.

 

Odlučujući o dopustivosti revizije u odnosu na postavljeno pravno pitanje, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP odnosno naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s tim da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju tih pitanja, pa je odlučeno o osnovanosti revizije.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su predmetne nekretnine (upisane u zk. ul. 904, k.o. L.) u zemljišnim knjigama bile upisane na ime M. P.2 ili M. P., koji je umro 4. travnja 1933.,

- da je provođenje ostavinskog postupka iza njega inicirao tužitelj,

- da je u tom ostavinskom postupku doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju po Javnom bilježniku A. K. iz B. pod poslovnih brojem O-118/07, UPP-OS-125/07-12 od 24. rujna 2008., na temelju kojeg su utvrđeni kao vlasnici spornih nekretnina i upisani u zemljišne knjige S. P. u 2/36 dijela, D. M. u 2/36 dijela,  V. M. u 2/36 dijela, G. P. u 6/36 dijela, R. P. u 6/36 dijela i D. P. u 18/36 dijela,

- da tužitelj kao nasljednik u ostavinskom postupku nije osporavao sastav i opseg ostavinske imovine ostavitelja niti je isticao bilo kakve zahtjeve u tom smislu, već se prihvatio razmjernog dijela nasljedstva,

- da je nakon pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka tužitelj pokrenuo ovu parnicu i tužbenim zahtjevom tražio da ga se utvrdi vlasnikom tih nekretnina, s tim da kao pravni temelj stjecanja vlasništva svog pravnog prednika (oca) navodi zakon, konkretno dosjelost.

 

Imajući u vidu navedene, među strankama nesporne činjenice, nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev u bitnom izražavajući pravno shvaćanje da činjenica da je tužitelj kao jedan od nasljednika mogao u ostavinskom postupku izraziti stav kako je pravnim poslovima u obitelji utanačena volja da vlasnik tih nekretnina postane njegov otac, kasnije on, i konkretno osporiti ostalim nasljednicima pravo na nasljedstvo, pa ako ostali nasljednici takav zahtjev ne prihvate, ostavinski postupak se prekida i stranka čije je pravo manje vjerojatno upućuje se da to dokazuje u parnici, a da tužitelj tako nesporno nije postupio pa su rješenjem o nasljeđivanju proglašeni nasljednici - one osobe u odnosu na koje vodi parnicu, ne znači da je tužitelj izgubio pravo da u odnosu na ostale nasljednike postavlja vlasničkopravne zahtjeve koji se temelje na drugom pravnom temelju, uzimajući u obzir da pravnih temelja ima više.  Drugostupanjski sud navodi i da postupanje tužitelja valja tumačiti kao jedan od dopuštenih načina ostvarivanja pravne zaštite jer prije nego što su rješenjem o nasljeđivanju deklarirani nasljednici knjižnog vlasnika M. P. tužitelj i nije mogao pokrenuti parnični postupak jer se postupak ne može voditi u odnosu na mrtvu osobu.

 

Izneseno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti.

 

Odredba čl. 232. ZN, koji je bio na snazi u vrijeme provođenja ostavinskog postupka iza pok. M. P., a kojom je bio uređen institut učinka pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, propisivala je:

 

„(1) Smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja. Isto vrijedi i za djelomično rješenje o nasljeđivanju glede onoga što je njima utvrđeno.

(2) Što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovoga Zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava.

(3) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im pripada neko pravo glede onoga za što je utvrđeno da je u sastavu ostavine, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su nanju bile uredno osobno pozvane.

(4) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na temelju oporuke ili zakona, ili da im je pripalo pravo na neki zapis, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.

(5) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, no ipak nisu vezane:

- glede prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke,

- glede prava čije je utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici ili upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio, ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju,

- ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.“

 

U pravu su revidenti kada u reviziji ističu da nižestupanjske odluke nisu utemeljene na pravnom shvaćanju suglasnom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u citiranim odlukama ovog suda. Naime, u svim je odlukama revizijski sud izrazio shvaćanje da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu veže stranke koje su sudjelovale u postupku ostavinske rasprave, ako im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Tako tužitelj koji je sudjelovao u ostavinskom postupku ne može osnovano prigovarati istinitosti sadržaja onoga što je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno (konkretno, što je bio predmet ostavinske imovine).

 

Stoga je, imajući u vidu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, a posebice da tužitelj svoje pravo nije isticao u ostavinskom postupku niti mu je priznato pravo da ga ostvaruje u parnici,  u konkretnom slučaju pravilnom primjenom odredbe čl. 232. st. 1. i st. 5. ZN valjalo je utvrditi da je tužitelj vezan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju budući da je kao stranka sudjelovao u ostavinskoj raspravi te da ne može s  uspjehom pobijati što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju.

 

Zbog sveg navedenog, pobijane presude je valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev, u odnosu na revidente, odbiti (čl. 395. st. 1. ZPP).

 

Kako je zbog preinačenja presude izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, valjalo je odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

Tužitelj je u ovom postupku uspio u cijelosti sa zahtjevom u odnosu na V. tuženicu, dok su I. – IV. tuženici u cijelosti uspjeli u sporu u odnosu na tužitelja. Odluku o naknadi troškova postupka valjalo je stoga donijeti imajući u vidu udjel u predmetu spora pojedinih tuženika kao suparničara (čl. 161. st. 2. ZPP).

 

Tužitelju je u ovom sporu imao troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku, troškove sudskih pristojbi, troškove uviđaja i vještačenja te troškove objave oglasa u „Narodnim novinama“, u ukupnom iznosu od 13.727,00 kn, a kako je to utvrđeno presudom Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-206/11-47 od 9. studenoga 2011. S obzirom da u odnosu na revidente tužitelj nije uspio u sporu, valjalo je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, razmjerno njihovom udjelu u predmetu spora (40%), u iznosu od 5.491,08 kn, odbiti. U preostalom, nepobijanom, dijelu odluke o troškovima postupka koja se odnosi na obvezu V. tuženice da tužitelju nadoknadi troškove postupka (od 8.236,62 kn), presuda ostaje neizmijenjena.

 

I. do IV. tuženicima, koji su u cijelosti uspjeli u sporu, pripada pravo na naknadu troškova postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP i to: troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku odmjerenih u skladu s vrijednosti predmeta spora, prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), a odnose se na troškove zastupanja na ročištima za glavnu raspravu održanima 9. lipnja 2009., 1. rujna 2009., 7. rujna 2011. i 26. listopada 2011. (za svako po 100 b po Tbr. 9/1 Tarife), troškove sastava žalbe (125 b po Tbr. 10/1 u vezi s Tbr. 7/1 Tarife) i revizije (150 b po Tbr. U vezi s Tbr. 7/1. Tarife), sve  uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42 Tarife) te za 30% za zastupanje više osoba (Tbr. 36/1 Tarife) što prema vrijednosti boda od 10,00 kn (Tbr. 50 Tarife), ukupno iznosi 10.968,75 kn. Tuženicima također pripada pravo i na naknadu troškova plaćenih pristojbi na žalbu i reviziju u ukupnom iznosu od 1.900,00 kn.

 

Revidentima je stoga dosuđena naknada troškova cjelokupnog postupka u iznosu od 12.868,75 kn (točka II. izreke ove presude).

 

Zagreb, 11. srpnja 2018.