- 1 -              Rev 369/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 369/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. C. iz J., I., I.-tužiteljice V. C. iz J., I., I.-tužiteljice D. C. iz J., I., I.-tužitelja T. C. iz Z., i V-tužiteljice mlljt. M. C. iz J., I., zastupane po majci i zakonskoj zastupnici V. C., koje zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u Z., protiv tuženice bolnice, Z. koju zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2105/12-2 od 12. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6639/06-81 od 16. ožujka 2012., u sjednici održanoj 10. srpnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Revizija I-tužitelja M. C. i II-tužiteljice V. C. odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Revizija III-tužiteljice D. C., IV-tužitelja T. C. i V- tužiteljice mlljt. M. C. odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete i to I-tužitelja M. C. i II-tužiteljice V. C. svakoga u iznosu od 252.000,00 kn, te III-tužiteljice D. C., IV-tužitelja T. C. i V-tužiteljice M. C. svakoga u iznosu od 82.000,00 kn, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (toč. I. izreke). Ujedno je tužiteljima naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 60.567,00 kn (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude preinače ili ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženica predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu.

 

Revizija I-tužitelja M. C. i II-tužiteljice V. C. nije osnovana, a revizija III-tužiteljice D. C., IV-tužitelja T. C. i V-tužiteljice mlljt. M. C. nije dopuštena.

 

U odnosu na reviziju I i II-tužitelja T. i V. C.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP), ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u ovom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga  određeno navedenih u reviziji.

 

Ističući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati tužitelji neosnovano ukazuju na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a glede odlučnih činjenica ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a pritom je drugostupanjski sud (odbijajući žalbu tužitelja kao neosnovanu) odgovorio na sve relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

 

Također, nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a (onemogućeno raspravljanje pred sudom). Tužitelji smatraju da je ta bitna povreda učinjena propuštanjem prvostupanjskog suda da, sukladno odredbi čl. 260. ZPP-a, usmeno sasluša vještake fakulteta Univerziteta u B., a povodom prigovora na njihov nalaz i mišljenje,  te time što prvostupanjski sud nije odlučio o  dokaznim prijedlozima za saslušanjem svjedoka Z. J. i R. N. prije svega, valja istaknuti da, prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a, o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica - odlučuje sud. Obzirom na jasan i detaljno obrazloženi nalaz i mišljenje navedenih vještaka (kojim je u cijelosti potvrđen nalaz i mišljenje fakulteta Sveučilišta u Z.) pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za njihovim usmenim saslušanjem, to tim više, što iz stanja spisa, a kako to uvidom u spis pravilno utvrđuje i drugostupanjski sud, proizlazi da tužitelji u svom  podnesku  (od 6. ožujka 2012.) na dani nalaz i mišljenje fakulteta Univerziteta u B. zapravo nisu imali konkretnih pitanja niti konkretnih primjedbi. Jednako tako, obzirom na suglasne nalaze i mišljenja navedenih stručnih ustanova, pravilno je sud na ročištu 9. ožujka 2012. sud odbio i dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem prethodno spomenutih svjedoka. Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovoga suda, tužiteljima nije uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom pa utoliko nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, a ujedno niti (opisno istaknuta) relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 260. ZPP-a.

 

Pritom valja dodati da se revizijski prigovori tužitelja u suštini svode na polemiziranje s činjeničnim utvrđenjem nižestupanjskih sudova (u svezi prihvaćanja nalaza i mišljenja vještaka), što predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tog se razloga revizija ne može izjaviti (čl. 385. ZPP-a).

 

Nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356., ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete vezano za smrt (suicid) sada pok. D. C. (sin I i II-tužitelja, brat III-V-tužitelja) do koje je, prema navodima tužitelja, došlo uslijed nepravilne hospitalizacije od strane djelatnika (liječnika) tuženice.

 

U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporna odgovornost tuženice za nastali štetni događaj, a time i za štetu koju trpe tužitelji.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili (uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju, knjigu evidencije tuženice, a posebno nalaze i mišljenje medicinskih vještaka) slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je prednik tužitelja D. C. (rođ. 12. ožujka 1987.) liječen na odjelu bolnice u Z., u vremenskom razdoblju od 30. lipnja do 19. kolovoza 2003., te je ponovno primljen na odjel 28. listopada 2003., a nakon što je pušten na terapijski vikend u pratnji oca koji je došao po njega 9. studenoga 2003., u stanu svojih roditelja izvršio je samoubojstvo s tim da je smrt nastupila zbog akutnog trovanja metadonom, diazepamom i promazimom, nakon obrade rane od zarezivanja s vanjske strane podlaktice od strane kirurga, te konzultacije psihijatra u K. bolnici koji nije indicirao hitar prijem; dan prije da se je kod kuće rezao žiletom (vanjska strana podlaktice) zbog toga što je osjećao napetost, a ne zbog suidicialne namjere; da je 28. listopada 2003. bio je dva sata u školi, a potom se javio kirurgu; u zadnje vrijeme da je učestalije konzumirao alkohol, te je stoga i zadržan na odjelu,

 

- da je mldb. D. C. i za vrijeme prvog i drugog boravka na odjelu kod tuženika puštan na izlaske u šetnju u više navrata kada su po njega dolazili roditelji, baka, brat i sestra; da je pušten kući u vremenskom razdoblju od 4. srpnja do 8. srpnja 2003., od 11. do 14. srpnja 2003., od 1. kolovoza do 6. kolovoza 2003., od 14. kolovoza do 19. kolovoza 2003. i od 7. studenoga do 12. studenoga 2003. kada su po njega u bolnicu došli sestra, brat i otac,

 

- da je pok. D. C. liječen prema pravilima suvremene psihijatrijske struke, da mu je ispravno postavljena dijagnoza, da je tijek liječenja bio primjeren, a terapija adekvatna, time da ujedno proizlazi da je terapijski odlazak na koji je pok. D. C. pušten bio opravdan te da u donošenju takve odluke vještaci nisu utvrdili nikakve propuste (nalaz i mišljenje fakulteta Sveučilišta u Z.); odnosno da od strane tuženice nije bilo propusta u liječenju sada pok. D. C., te da se sa medicinskog stanovišta ne mogu prihvatiti navodi tužitelja da od strane tuženice nije prepoznata težina depresije i da nije prepoznata suicidalnost., da bi isti bio hipodoziran te da bi terapijski vikend u odnosu na psihičko stanje pokojnog bio preuranjen (nalaz i mišljenje fakulteta Univerziteta u B.).

 

Obzirom da je provedenim vještačenjima utvrđeno da je tijek liječenja pok. D. C. kod tuženice bio proveden po pravilima suvremene psihijatrijske struke, te da je terapijski izlazak na koji je pok. D. C. pušten 7. studenoga 2003. bio opravdan, nižestupanjski sudovi su zaključili da u hospitalizaciji sada pok. D. C. nije bilo nikakvih propusta i da ne postoji odgovornost tuženice za štetu koju trpe tužitelji, pa su stoga primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Navedeni zaključak sudova u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud. Naime, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZOO-a, tuženica (bolnica) za liječničku grešku odgovara po načelu pretpostavljene (presumirane) krivnje, što znači da tuženica mora dokazati da je u svemu postupila na način koji je propisan pravilima liječničke struke te da do štete nije došlo zbog propusta u radu liječnika.

 

Suprotno shvaćanju revidenata, nižestupanjski sudovi su na temelju provedenih vještačenja pravilno ocijenili da u konkretnom slučaju pri liječenju pok. D. C. nije bilo nikakvih propusta, zbog čega na strani tuženice ne postoji odgovornost (krivnja) za nastalu štetu tužiteljima (čl. 154. st. 1. ZOO-a). Stoga ovaj sud prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da tuženica nije u obvezi ovim tužiteljima naknaditi predmetnu  štetu (čl. 201. st. 1. ZOO-a), pa utoliko suprotna razlaganja u reviziji nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

 

Slijedom navedenog, revizija ovih tužitelja ukazuje se neosnovanom pa je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju III, IV i V- tužitelja

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, stranke  mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

Budući da se u ovom slučaju ne radi o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, dopuštenost revizije ispitana je prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, te je utvrđeno da taj kriterij nije ispunjen.

 

Naime, ovi tužitelji potražuju naknadu štete svaki u iznosu od 82.000,00 kn. Kako, dakle, vrijednost predmeta spora  tužbenih zahtjeva niti jednog od od navedenih tužitelja, a time i vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi granični cenzus za dopuštenost revizije (200.00,00 kn), revizija ovih tužitelja nije dopuštena.

 

Naposljetku, iz sadržaja predmetne revizije ne proizlazi da je riječ o tzv. izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (revizija se uopće ne poziva na tu zakonsku odredbu, a u istoj se niti ne naznačuje određeno pravno pitanje i razlozi njegove važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni). Zbog navedenog,  na temelju čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

U kontekstu svega rečenog, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 10. srpnja 2018.