- 1 -              I Kž 339/2016-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 339/2016-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. Z. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 337 stavka 4. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97. i 27/98. - ispravak; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika N. Z., J. O. i J. Š. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru od 5. prosinca 2013. broj K-31/2011, u sjednici održanoj 27. lipnja 2018., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice optuženog N. Z. i zamjenice njegovog branitelja, odvjetnice L. M.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odnosu na kaznena djela opisana u točkama 2., 5., 16. i 19. izreke oslobađajućeg dijela te se izriče:

 

na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.)

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

protiv optuženog N. Z., s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi,

 

da bi:

 

2. nakon što je Trgovačko društvo „T.“ d.o.o. iz M. B., kao korisnik zajma zaključilo sa Trgovačkim društvom „B.“ d.o.o. iz Z., kao davateljem ugovora o zajmu broj 1010/95 od 01. prosinca 1995. godine na iznos od 4.000.000,00 kuna, dana 06. prosinca 1995. godine u M. B., kao vlasnik i osoba ovlaštena za raspolaganje sredstvima na žiro-računu Trgovačkog društva „T.“ d.o.o., u cilju da sebi pribavi veću nepripadnu materijalnu dobit na štetu Trgovačkog društva „T.“ d.o.o. tako da iz sredstava toga Trgovačkog društva bude vraćen dio njegovog osobnog duga prema njegovom bratu I. Z., zaključio je u ime Trgovačkog društva „T.“ d.o.o. ugovor o asignaciji kojim Trgovačko društvo „T.“ d.o.o. kao asignant (uputilac) nalaže Trgovačkog društvu „B.“ d.o.o. kao asignantu (upućeniku) da dio iznosa navedenog preuzetog zajma prema ugovoru broj 1010/95 u visini od 1.264.596,00 kuna umjesto na žiro-račun Trgovačkog društva „T.“ d.o.o. uplati na žiro-račun Hrvatskog fonda za privatizaciju, Z., radi podmirenja obveze koju je imao I. Z. prema Hrvatskom fondu za privatizaciju temeljem ugovora o prodaji, broja Klase: 943-06/95-01/115, Ur. broj:563-05-501/95-2 od 17. studenoga 1995. godine kojim je I. Z. za iznos od 340.000 DEM kupio od Hrvatskog fonda za privatizaciju nekretnine u P. upisane u z.k.ul.br. 1771, 2265, čkbr. 567, 7574/2, 7574/4, 7575/5, 7575/6,7575/7 i 7575/8 k.o. B.-B. V., u naravi objekt ukupne površine 377 m2 i pripadajuće zemljište, a nije postojalo nikakvo dugovanje trgovačkog društva „T.“ d.o.o. prema I. Z., čime je pribavio za sebe korist u iznosu od 1.264.596,00 kuna i za taj iznos je smanjio svoj dug prema I. Z.,

 

- dakle, kao odgovorna osoba s ciljem da sebi pribavi imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlast, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi,

 

- pa da bi time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti opisanog u članku 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., a kažnjivo po članku 337. stavku 4. KZ/97.;

 

5. u vremenu od 27. siječnja 1995. godine do 31. siječnja 1996. godine u M. B. kao vlasnik i osoba ovlaštena za raspolaganje novčanim sredstvima na žiro računu društva „T.“ d.o.o. iz M. B., u cilju da sebi pribavi veću nepripadnu materijalnu dobit na štetu navedenog Trgovačkog društva, od ukupnog iznosa novčanih sredstava u visini od 1.958.574,00 kuna koja su pripadala tom Trgovačkom društvu i koja su po njegovom nalogu usmjerena i doznačena na njegove tekuće račune broj … otvoren kod Z. d.d. i to u visini od 1.370.000,00 kuna i broj 80404-110 u visini od 588.574,00 kuna, zadržao za sebe iznos od ukupno 1.411.844,20 kuna,

 

- dakle, kao odgovorna osoba s ciljem da sebi pribavi imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlast, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi,

 

- pa da bi time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti opisanog u članku 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., a kažnjivo po članku 337. stavku 4. KZ/97.;

 

protiv optuženog N. Z. i optuženog B. D., s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi,

 

da bi:

 

16. tijekom prve polovine 1995. godine, optuženi N. Z. kao direktor Trgovačkog društva „T.“ d.d. iz M. B., u cilju pribavljanja veće nepripadne materijalne dobiti za inozemnu offshore kompaniju „A. L.“, L., a na štetu Trgovačkog društva „T.“ d.d., te optuženi B. D., kao direktor navedene offshore kompanije i kao vlasnik i direktor Trgovačkog društva „K.“ d.o.o. iz Z., u cilju da mu to omogući, prema njihovom prethodnom dogovoru pribavio je fiktivne račune navedene offshore kompanije i to broj … na iznos od 14.950 DEM, broj ABS-KZ 02. 04. 95. na iznos od 13.770 DEM, broj … na iznos od 19.620 DEM i broj … na iznos od 27.520 DEM na navodno izvršene marketinške i intelektualne usluge i temeljem istih računa je u ime Trgovačkog društva „K.“ d.o.o. kao posrednika ispostavio račune Trgovačkom društvu „T.“ d.d. i to broj 204-95 od 31. ožujka 1995. godine na iznos od 105.000,00 kuna, broj 211-95 od 03. travnja 1995. godine na iznos od 75.000,00 kuna, broj 217-95 od 05. travnja 1995. godine na iznos od 52.500,00 kuna i broj 225-95 od 10. travnja 1995. godine na iznos od 57.000,00 kuna, pa bi iz ispostavljenih i njima priloženih fiktivnih računa offshore kompanije proizlazilo da je navedena offshore kompanija obavila razne usluge za Trgovačkog društvo „T.“ d.d. iako takove usluge nisu izvršene, pa su potom dana 11. travnja 1995. godine Trgovačkom društvu „K.“ d.o.o. po nalogu optuženog N. Z. plaćeni ispostavljeni računi u ukupnom iznosu od 289.500,00 kuna, a protuvrijednost u stranoj valuti u iznosu od 75.860 DEM Trgovačkom društvu „K.“ d.o.o. proslijedio je na račun navedene offshore kompanije otvoren kod „V.“ G.-B. u G., R. A., čime je pribavljena korist za navedenu offshore kompaniju u iznosu od 289.500,00 kuna.

 

- dakle, optuženi N. Z. kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu na opisani način grubo prekršio pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi, a optuženi B. D. drugome s namjerom pomogao da kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu na opisani način grubo prekrši pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi,

 

- pa da bi time počinili kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja i to optuženi N. Z. zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, opisanog u članku 292. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., a kažnjivog po članku 292. stavku 2. KZ/97., a optuženi B. D. pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju, opisano u članku 292. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. i člankom 38. stavkom 1. KZ/97., a kažnjivog po članku 292. stavku 2. KZ/97. te

 

protiv optuženog N. Z. i optuženog G. B., s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi,

 

da bi:

 

19. nakon što je ugovorom o kratkoročnom kreditu uz valutnu klauzulu od 15. rujna 1995. godine Trgovačko društvo „T.“ d.o.o. iz M. B., uzelo od Trgovačkog društva „G.“ d.o.o. iz Z., kredit u iznosu od 2.000.000,00 kuna, dana 20. rujna 1995. godine u Z. optuženi N. Z., kao većinski vlasnik i osoba ovlaštena za raspolaganje sredstvima na žiro-računu Trgovačkog društva „T. d.o.o. u cilju stjecanja veće nepripadne materijalne dobiti za Trgovačko društvu „H.“ d.o.o. iz S. I. Z., a na štetu Trgovačkog društva „T.“d.o.o. te optuženi G. B., kao vlasnik i direktor Trgovačkih društava „H.“ d.o.o. i „G.“ d.o.o. u cilju da mu to mogući, zaključili su i ovjerili svojim potpisima ugovor o asignaciji i to optuženi N. Z. u ime Trgovačkog društva „T.“ d.o.o. kao asignanta (uputioca), a optuženi G. B. u ime trgovačkog društva „G.“ d.o.o. kao asignanta (upućenika) i Trgovačkog društva „H.“ d.o.o. kao asignatora (primaoca upute), kojim ugovorom Trgovačko društvo „T.“ d.o.o. upućuje Trgovačko društvo „G.“ d.o.o. da dio iznosa navedenog preuzetog kredita ugovorom od 15. rujna 1995. godine u visini od 363.000,00 kuna doznači u korist Trgovačkog društva „H.“ d.o.o. te je u članku 2. ugovora o asignaciji neistinito navedeno da se doznaka vrši na ime postojećeg dugovanja Trgovačkog društva „T.“ d.o.o. prema Trgovačkom društvu „H.“ d.o.o. a stvarno nije postojalo nikakvo dugovanje Trgovačkog društva „T. d.o.o prema Trgovačkom društvu „H. d.o.o. i nije bilo nikakvog pravnog i stvarnog razloga za doznaku tog iznosa Trgovačkom društvu „H.“ d.o.o. pa je navedeni kredit koji je Trgovačko društvo „T. d.o.o uzelo od Trgovačkog društva „G.“ d.o.o. vraćen tom Trgovačkom društvu u mjesecu siječnju 1996. godine, dok Trgovačko društvo „H. d.o.o. nije vratilo iznos od 363.000,00 kuna Trgovačkom društvu „T.“ d.o.o. čime je trgovačko društvo „T.“ d.o.o. oštećeno za taj iznos,

 

- dakle, optuženi N. Z. kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu na opisani način grubo prekršio pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi, a optuženi G. B. drugome s namjerom pomogao da kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi na opisani način grubo prekrši pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovine, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi,

 

- pa da bi time počinili kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja i to optuženi N. Z. zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, opisanog u članku 292. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., a kažnjivog po članku 292. stavku 2. KZ/97., a optuženi G. B. pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju, opisano u članku 292. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. i člankom 38. stavkom 1. KZ/97., a kažnjivog po članku 292. stavku 2. KZ/97.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-17. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-17. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja u odnosu na ova kaznena djela padaju na teret proračunskih sredstava.

 

S obzirom na gornju odluku, žalba državnog odvjetnika je u odnosu na kaznena djela iz točaka 2., 5., 16. i 19. oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude bespredmetna.

 

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog N. Z., a u povodu te žalbe po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog J. Š., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na djelo iz točke 18. osuđujućeg dijela presude te se izriče da je optuženi N. Z. tim radnjama počinio kazneno djelo protiv gospodarstava - zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju - opisano u članku 246. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11.,144/12., 56/15. i 61/15.; dalje: KZ/11.), a kažnjivo po članku 246. stavku 2. KZ/11., a optuženi J. Š. poticanje na počinjenje kaznenog djela protiv gospodarstava - zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju - opisano u članku 246. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 246. stavku 2. KZ/11.

 

III. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog N. Z., a u povodu te žalbe po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog J. O., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na djelo iz točke 21. osuđujućeg dijela presude te se izriče da je optuženi N. Z. tim radnjama počinio kazneno djelo protiv gospodarstava - zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju - opisano u članku 246. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 246. stavku 2. KZ/11., a optuženi J. O. pomaganje u počinjenju kaznenog djela protiv gospodarstava - zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju - opisano u članku 246. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. stavkom 1. KZ/11. a kažnjivo po članku 246. stavku 2. KZ/11.

 

IV. Uslijed odluka pod točkama II. i III., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se:

 

- optuženom N. Z. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je pod točkom 18. proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je pod točkom 21. proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se optuženi N. Z. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16. veljače 2000. do 4. travnja 2001.;

 

- optuženi J. Š. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/11. za koje je pod točkom 18. proglašen krivim, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je optuženi J. Š. osuđen neće izvršiti ako u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo;

 

- optuženi J. O. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 38. stavkom 1. KZ/11. za koje je pod točkom 21. proglašen krivim, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je optuženi J. O. osuđen neće izvršiti ako u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

V. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika N. Z., J. O. i J. Š., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da ista sada glasi:

 

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08.-17.

 

- utvrđuje se da iznos od 376.000,00 (tristo sedamdeset šest tisuća) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi J. Š. ostvario kaznenim djelom iz točke 18. izreke pobijane presude;

 

- utvrđuje se da novčani iznos od 524.000,00 (petsto dvadeset četiri tisuće) kuna predstavlja imovinsku korist koju je štedno kreditna služba „F.“ s.p.o. iz Z.,  ostvarila kaznenim djelom iz točke 18. izreke pobijane presude;

 

- utvrđuje se da je novčani iznos od 6.345.379,32 kuna (šest milijuna tristo četrdeset pet tisuća tristo sedamdeset devet kuna i trideset dvije lipe) predstavlja imovinsku korist koju je trgovačko društvo „T.“ d.o.o. iz M. B., ostvarilo kaznenim djelom iz točke 21. izreke pobijane presude.

 

Nalaže se optuženom J. Š. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 376.000,00 (tristo sedamdeset šest tisuća) kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15(petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Nalaže se štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. iz Z. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 524.000,00 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Nalaže se trgovačkom društvu „T.“ d.d. M. B., da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od ukupno 6.345.379,32 kuna (šest milijuna tristo četrdeset pet tisuća tristo sedamdeset devet kuna i trideset dvije lipe) u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

VI. Žalbe te optuženika J. Š. i J. O. u cijelosti, a žalbe državnog odvjetnika i optuženog N. Z. u preostalom dijelu se odbijaju kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašeni su krivima:

 

- optuženi N. Z. zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisanog u točki 18. te mu je za to kazneno djelo, na temelju članka 337. stavka 4. KZ/97., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kao i kaznenog djela poticanja na zlouporabu ovlasti i gospodarstva (pravilno bi bilo: u gospodarskom poslovanju) iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. u vezi sa člankom 37. KZ/97. opisano u točki 21. za koje mu je, na temelju članka 292. stavka 2. KZ/97., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je optuženi N. Z., uz primjenu članka 60. KZ/97. (pravilno bi bilo: članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c) KZ/97.) osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 63. KZ/97., uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u pritvoru od 16. veljače 2000. do 4. travnja 2001.;

 

- optuženi J. O. zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97. opisano u točki 21., pa je, na temelju tog propisa i uz primjenu članka 57. stavka 4. točke b) KZ/97., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, uz primjenu uvjetne osude iz članka 67. stavaka 3., 4. i 5. KZ/97. tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženi J. O. u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo od pravomoćnosti presude;

 

-optuženi J. Š. zbog počinjenja kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa člankom 37. stavkom 1. KZ/97., opisano u točki 18., pa je, na temelju članka 337. stavka 4. KZ/97., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, uz primjenu uvjetne osude iz članka 67. stavaka 3., 4. i 5. KZ/97., tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženi J. Š. u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. ZKP/11. (pravilno bi bilo: Zakona o kaznenom postupku - „Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. i 56/13.; dalje: ZKP/08.) optuženicima N. Z., J. O. i J. Š. naloženo je da podmire troškove kaznenog postupka u visini koja će biti naknadno određena posebnim rješenjem.

 

Na temelju članka 82. stavka 1. KZ/97. i članka 1. stavka 4. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ 145/10.; dalje: ZPOIK) utvrđeno je da:

 

- novčani iznos od 376.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi J. Š. ostvario kaznenim djelom zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi s člankom (pravilno: stavkom) 1. KZ/97. počinjenim od strane optuženog N. Z. te počinjenjem kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa člankom (pravilno: stavkom) 1. KZ/97. i u vezi s člankom 37. KZ/97. opisanim u točki 18. optužnice,

 

- novčani iznos od 524.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je štedno kreditna služba „F.“ s.p.o. ostvarila kaznenim djelom zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. počinjenim od strane optuženog N. Z. te kaznenim djelom poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/97. počinjenim od strane optuženog J. Š., činjenično opisano u točki 18. optužnice,

 

- te da novčani iznos od 6.345.379,32 kune predstavlja imovinsku korist koju je trgovačko društvo T. d.o.o. iz M. B. ostvarilo kaznenim djelom zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97. počinjenim od strane optuženih N. Z. i J. O., a činjenično opisanim u točki 21. optužnice.

 

Također je utvrđeno da novčani iznos od 7.245.379,32 kune predstavlja imovinu Republike Hrvatske te je naloženo optuženom J. Š. da uplati iznos od 376.000,00 kuna, Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. iz Z. da uplati iznos od 524.000,00 kuna i društvu T. d.d. M. B. (pravilno bi bilo: T.d.o.o. M. B.) da uplati iznos od 6.345.379,32 kune, sve u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

Pod točkom II./ pobijane presude, a na temelju članka 453. ZKP/08. oslobođeni su optužbe i to:

 

- optuženi N. Z. da bi: radnjom pod točkom 1. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. („Narodne novine“ 110/97. i 152/08., a pravilno bi bilo: broj 110/97., 27/98. - ispravak; KZ/97.) u vezi s člankom 5. točkom 13. i člankom 1. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 57/11.); radnjama opisanim u točkama 2., 5., 6. i 10. počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u svezi sa stavkom 1. KZ/97.; radnjama opisanim u točkama 3., 4., 11. i 20. počinio kaznena djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/97.; radnjama opisanim u točkama 12., 13., 14., 15., 16., 17. i 19. počinio kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97. te radnjom opisanom pod točkom 15. počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/97.,

 

- optuženi I. D. T. da bi radnjom opisanom pod točkom 4. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.,

 

- optuženi Z. S. da bi radnjama opisanim pod točkama 6. i 8. počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i da bi radnjom iz točke 17. počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97.,

 

- optuženi J. O. da bi radnjama opisanim pod točkama 20. i 24. počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.,

 

- optuženi S. Č. da bi radnjama pod točkama 3., 10., 11. i 23. počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i radnjom pod točkom 15. kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97.,

 

- optuženi B. D. da bi radnjama pod točkama 15., 16. i 17. počinio kaznena djela pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. i člankom 38. stavkom 1. KZ/97.,

 

- optuženi G. B. da bi radnjom opisanom pod točkom 19. počinio kazneno djelo pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1., alinejom 6. i člankom 38. stavkom 1. KZ/97. i

 

- optužena Š. F. da bi radnjom pod točkom 25. počinila kazneno djelo zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u svezi članka (pravilno bi bilo - stavka) 1. KZ/97.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 4. ZKP/08. te nužni izdaci optuženih N. Z., I. D. T., Z. S., J. O., S. Č., B. D., G. B. i Š. F. te nužni izdaci i nagrade branitelja padaju na teret proračunskih sredstva.

 

Na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08. odbijena je optužba protiv optuženog N. Z. za kaznena djela zlouporabe položaja ovlast iz članka 215. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 25/77., 50/78., 25/84., 52/87., 43/89., 8/90., 9/91., 33/92., 39/92., 77/92., 91/92., 32/93., 38/93., 28/96. i 30/96.; dalje: KZRH) opisana u točkama 7. (pri čemu je ispred činjeničnog opisa ovog kaznenog djela u izreci pobijane presude omaškom navedena točka 10., ali je u dijelu izreke u kojem je navedena pravna kvalifikacija ovog kaznenog djela ispravno naznačena točka 7.) i 9., protiv optuženog N. Z. za poticanje na počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 1. alineje 6. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/97. i protiv optuženog D. T. za počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 1. alineje 6. KZ/97. opisana u točki 22. (pri čemu je ispred teksta činjeničnom opisa omaškom je navedena numerička oznaka kaznenog djela kao točka 21., ali je u dijelu izreke u kojem je navedena pravna kvalifikacija ispravno označeno ovo kazneno djelo kao točka 22.).

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženici N. Z., J. O. i J. Š..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude, a zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osuđujući dio presude „pobijanu presudu preinači i I okr. za počinjenje kaznenog djela opisanog u točki 18. presude ... i za počinjenje kaznenog djela opisanog pod točkom 21. presude ... izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u dužem, adekvatnom vremenskom trajanju, te VII okr. Š. za kazneno djelo pod točkom 18. presude ... kao IV okr. O. za počinjenje kaznenog djela opisanog pod točkom 21. presude ... izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u adekvatnom vremenskom trajanju, te da presudu u odnosu na I-IX okrivljenike za kaznena djela počinjena pod točkama 1. do 6., presude 8., 10. do 17., zatim 19. i 20. te 23. do 25. presude ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem“.

 

Optuženi N. Z. žali se osobno „iz svih žalbenih osnova“ i predlaže „presudu preinačiti i osloboditi [ga] od optužbe“.

 

Optuženi N. Z. žali se i po branitelju, odvjetniku D. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, predlažući da „Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje“.

 

Optuženi N. Z. žali se i po branitelju, odvjetniku Đ. M., koji je podnio i dopunu te žalbe, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (ispravno bi bilo: bitne povrede odredaba kaznenog postupka), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona (ispravno bi bilo: povrede kaznenog zakona) i odluke o kazni, s prijedlogom „Županijskom sudu u Zagrebu da pobijanu presudu preinači i oslobodi ga optužbe za kaznena djela po to. 18 i 21 optužbe“.

 

Budući da se sadržajno nadopunjuju, sve navedene žalbe ovog optuženika razmatrane su kao jedna njegova žalba.

 

Optuženi J. O. žali se po branitelju, odvjetniku P. Ž. iz „svih zakonskih razloga iz čl. 366 st. 1. t. 1 - 4 ZKP-a“, s prijedlogom da Vrhovi sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači „u smislu žalbenih navoda i oslobodi optuženika ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje“.

 

Optuženi J. Š. žali se po braniteljici, odvjetnici N. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i o oduzimanju imovinske koristi, predlažući da „Vrhovni sud RH žalbu usvoji, ukine pobijanu presudu, te istu preinači na način da VII - okrivljenog oslobodi optužbe“.

 

Optuženi N. Z. podnio je osobno odgovor na žalbu državnog odvjetnika, predlažući njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog N. Z. i zamjenice njegovog branitelja, odvjetnice L. M., koji su tražili da o sjednici budu obaviješteni, a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08.-17. u odsutnosti uredno obaviještenog glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženog N. Z. djelomično je osnovana, a žalba državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio i to za kaznena djela iz točaka 2., 5., 16. i 19. bespredmetna je jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući, u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08., u povodu žalbe državnog odvjetnika u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti, našao da se kazneni progon za ta kaznena djela ne može poduzeti zbog zastare. Žalba državnog odvjetnika u ostalim dijelu te žalbe optuženika J. O. i J. Š. nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbe optuženika N. Z., J. Š. i J. O. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

 

Nije u pravu optuženi N. Z. kada u žalbi navodi da je na raspravi dana 9. i 26. travnja 2013. sudsko vijeće bilo nepotpuno jer da je, uz predsjednika vijeća, na raspravi bio prisutan samo sudac porotnik P. Č.. Naime, iz zapisnika s rasprave održane 9. travnja 2013. (listovi 2577 do 2585) i zapisnika od 26. travnja 2013. s rasprave koja je odgođena bez izvođenja dokaza (list 2586 i 2587) proizlazi da su na oba ročišta za raspravu, uz predsjednika vijeća, bili prisutni i članovi vijeća - suci porotnici S. M. i D. R.. Zbog toga nije u pravu optuženi N. Z. kada u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

Navodeći u žalbi da je „osuđujući dio presude ... u izravnoj i drastičnoj kontradikciji s cijelim preostalim i dominantnim dijelom presude pa djeluje kao strano tijelo“ te da je „prema pobijanoj presudi u nekoj vrsti bipolarnog moralno - poslovnog poremećaja“, da je u gotovo svim poslovima „anđeo“, a samo u dva „hulja“, optuženi N. Z. tvrdi da su razlozi o odlučnim činjenicama kojima prvostupanjski sud obrazlaže osuđujući dio presude u znatnoj mjeri proturječni razlozima oslobađajućeg dijela presude, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Smatra da je razlog tome nastojanje prvostupanjskog suda da osudom za dva kaznena djela za koja, kraj „besprijekornog“ obrazloženja oslobađajućeg dijela presude, ne nalazi valjane razloge, „kompenzira i sanira (njegovo) neosnovano i nezakonito uhićenje i držanje u pritvoru 14 mjeseci“.

 

Međutim, na iznijete žalbene tvrdnje, kojima optuženi N. Z. ni ne ukazuje određeno u čemu nalazi proturječje, već, očigledno ne slažući se s razlozima osuđujućeg dijela pobijane presude, tvrdi da su ti razlozi proturječni razlozima oslobađajućeg dijela presude, treba odgovoriti da je prvostupanjski sud, nakon što je izložio koje sporne činjenice u odnosu na cjelokupnu inkriminaciju iz optužnice nalazi dokazanim, dao jasne i valjane razloge i to kako za odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika za naprijed navedena kaznena djela iz točaka 18. i 21., tako i u odnosu na odluku kojom je optuženi N. Z. oslobođen optužbi za preostala kaznena djela, a među tim razlozima ne postoji proturječje, kako to paušalno u žalbi tvrdi optuženi Z..

 

Nadalje, neosnovano optuženi N. Z. u žalbi ističe da je izreka pobijane presude, u kojoj je, u činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 18. navedeno da je optuženi N. Z. zaključio u ime društva „T.“ d.o.o. s optuženim J. Š. ugovor o kratkoročnom kreditu za iznos od 376.000,00 kuna, proturječna razlozima presude u kojima prvostupanjski sud „uzima kao bitan dokaz (njegove) kaznene odgovornosti to što sa VII optuženim Š. nije bio zaključen ugovor o pozajmici“.

 

Međutim, analizirajući konkretno postupanje optuženog N. Z. koji je, kao vlasnik i osoba ovlaštena za raspolaganje sredstvima na računu društva „T.“ d.o.o., nakon što je to trgovačko društvo u razdoblju od 7. ožujka do 6. srpnja 1996. kao korisnik uzelo kredit od Štedno kreditne službe „F.“ za iznos od 1.000.000,00 kuna, dana 7. ožujka, 11. ožujka i 6. srpnja 1996. u ime društva „T.“ d.o.o. sklopio s istom Štedno kreditnom službom „F.“ s.p.o. ugovore o oročenom depozitu, odnosno aneks ugovora o kratkoročnom kreditu, temeljem kojih pravnih poslova su kod Štedno kreditne službe „F.“ s.p.o. deponirana sredstva društva „T.“ d.o.o. u iznosu od ukupno 524.000,00 kuna, a dana 11. ožujka 1996. u ime društva „T.“ d.o.o. sklopio ugovor o kratkoročnom kreditu kojim to društvo optuženom J. Š. pozajmljuje iznos od 376.000,00 kuna, imajući na umu da je od 1.000.000,00 kuna kredita društvu „T.“ d.o.o. preostao tek iznos od 100.000,00 kuna i da sredstva deponirana kod Štedno kreditne službe „F.“ i pozajmljena optuženom Š. nisu godinama vraćana društvu „T.“ d.o.o. (kako proizlazi iz iskaza optuženog J. Š. iz istrage), kao i činjenicu da je kredit „T.“ d.o.o. u iznosu od 1.000.000,00 kuna vraćen Štedno kreditnoj službi „F.“ iz sredstava društva „T.“ d.d., prvostupanjski je sud zaključio o postojanju dogovora između optuženih N. Z. i J. Š. da se deponirana i pozajmljena sredstva ne vrate društvu „T.“ d.o.o. Pri tom je prvostupanjski sud, u prilog tog zaključka, konstatirao da bi optuženi J. Š., ako se doista radilo o pozajmici kao pravnom poslu čiji bitni sastojak je, između ostalog, obveza vraćanja pozajmljenih sredstava, tada neposredno s Štedno kreditnom službom sklopio ugovor o pozajmici. Iznijeta konstatacija iz obrazloženja nije u proturječju s činjeničnim opisom kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. iz točke 18. pobijane presude i stoga nije osnovan žalbeni navod optuženog N. Z. kojim se upire na navodno proturječje izreke s razlozima pobijane presude.

 

Daljnje proturječje između izreke i razloga pobijane presude optuženi N. Z. obrazlaže tvrdnjom da je u činjeničnom opisu kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz točke 18. navedeno da je on počinjenjem kaznenog djela pribavio korist optuženom J. Š. u iznosu od 376.000,00 kuna i Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. u iznosu od 524.000,00 kuna, a da iz obrazloženja presude proizlazi „da ga sud presuđuje za iznos štete od 1.000.000,00 kuna, odnosno za neosnovani povrat kredita T. F. programu, odobrenog T.“. Smatra da je u odnosu na kazneno djelo iz točke 18. „nejasno od čega se ustvari I opt. N. Z. brani“ jer da su pojedina činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda koja se odnose na njegovo postupanje kao predsjednika nadzornog odbora društva „T. d.d., kada je bez pravne osnove pogodovao društvu „T.“ d.o.o. za neosnovani povrat kredita Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o., u proturječju s utvrđenjima o postupanju optuženika kao odgovorne osobe društva „T.“ d.o.o. s ciljem da optuženom J. Š. i Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. pribavi nepripadnu imovinsku korist, pa tvrdi da je nejasno tko je i na čiju štetu ostvario imovinsku korist i u kojem iznosu.

 

Međutim, suprotno iznijetim žalbenim navodima, u činjeničnom opisu tog kaznenog djela jasno je navedeno da je optuženi N. Z., na poticaj optuženog J. Š., kao vlasnik i osoba ovlaštena za raspolaganje sredstvima na žiro računu društva „T.“ d.o.o. i kao direktor društva „T.“ d.d., najprije u ime društva „T.“ d.o.o. sklopio pravne poslove na temelju kojih su sredstva društva „T.“ dobivena temeljem ugovora o kratkoročnom kreditu od Štedno kreditne službe „F.“ s.p.o., u ukupnom iznosu od 524.000,00 kuna ostala deponirana kod navedene štedno kreditne službe, a iznos od 376.000,00 kuna iz istih sredstava pozajmljen optuženom Š., time da je obvezu društva „T.“ d.o.o. povrata kredita Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. po nalogu optuženog N. Z. temeljem asignacije ispunilo društvo „T.“ d.d. u iznosu od 1.000.000,00 kuna.

 

Prema tome, s obzirom na opis kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. iz točke 18., optuženi Z. nije, kako se pogrešno u žalbi navodi, pogodovao društvu „T.“ d.o.o., nego je poduzetim radnjama, koristeći svoj položaj vlasnika i osobe ovlaštene za raspolaganje sredstvima društva „T.“ d.o.o. i direktora društva „T.“ d.d., pribavio znatnu imovinsku korist optuženom J. Š. i Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o., time da je i njegova namjera, prema činjeničnom opisu tog kaznenog djela, bila usmjerena na pribavljanje veće nepripadne materijalne koristi za optuženog Š. i Štedno kreditnu službu „F.“ d.o.o. Nisu nejasni ni razlozi kojima prvostupanjski sud obrazlaže svoju odluku o kaznenoj odgovornosti optuženog N. Z. za predmetno kazneno djelo, a budući da se u ovom dijelu žalbom optuženika N. Z. zapravo osporavaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, na te žalbene prigovore biti će odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske odluke koji se odnosi na tu povredu.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., za učin kojega je, i to kao poticatelj, proglašen krivim, optuženi J. Š., tvrdeći da u pobijanoj presudi nedostaju razlozi o krivnji, ukazuje na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, upirući i time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Međutim, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi detaljno opisao postupanje optuženog N. Z. koje se svodi na poduzimanje niza unaprijed osmišljenih radnji, na poduzimanje kojih je bio potaknut od strane optuženog J. Š., pa je time, imajući na umu da su obojica optuženika iskusni gospodarstvenici, koji su prema tome bili svjesni značaja i pravnih posljedica poduzetih radnji, jasno naznačio i oblik krivnje kao izravnu namjeru s kojom su optuženi N. Z. kao počinitelj i optuženi J. Š. kao poticatelj počinili kaznena djela opisana u točki 18., svjesni obilježja djela i htijući njihovo počinjenje.

 

Nije u pravu optuženi N. Z. niti kada u žalbi ističe da je izreka pobijane presude u odnosu na točku 21. proturječna sama sebi jer da je u činjeničnom i pravom opisu navedeno da je optuženi Z. predmetno kazneno djelo počinio kao počinitelj, dok je prema pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela proglašen krivim za poticanje na počinjenje kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. u vezi sa člankom 37. KZ/97.

 

Naime, iako je u točki 21. izreke opisano svojstvo optuženog N. Z. kao predsjednika nadzornog odbora društva „T.“ d.d. te je navedeno da je postupao s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu osobu, činjenični opis kaznenog djela iz te točke sadrži opis radnji za koje je prvostupanjski sud našao da imaju značaj i karakter poticanja, pa stoga pravna kvalifikacija kaznenog djela kao poticanja na počinjenje kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. u vezi sa člankom 37. KZ/97. nije u suprotnosti s činjeničnim opisom tog kaznenog djela, niti je zbog toga izreka pobijane presude proturječna sama sebi do mjere da se u tom dijelu presuda ne bi mogla ispitati.

 

Međutim, ovdje treba navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, ocjenjujući da je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice kaznenog djela iz točke 21. pravilno utvrdio, a razmatrajući pobijanu presudu u povodu žalbe optuženog N. Z. zbog povrede kaznenog zakona, ocijenio da radnje koje je poduzimao optuženi N. Z. imaju značaj radnji počinjenja kaznenog djela, a da radnje koje je poduzimao optuženi J. O. imaju značaj pomaganja u njegovom počinjenju te da ovo kazneno djelo, zbog obavezne primjene blažeg zakona, treba pravno označiti kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog čega je, u povodu žalbe optuženog Z., a u povodu te žalbe po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog J. O., u tom dijelu preinačena presuda prvostupanjskog suda, što će u nastavku biti detaljnije obrazloženo.

 

Nije u pravu optuženi N. Z. ni kada tvrdi da je zbog izmjena optužnog akta „uvijek kada je prijetila pogibelj zaključenja rasprave“ i zbog dugotrajnosti postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Naime, prema odredbi članka 441. stavka 1. ZKP/08. tužitelj može u tijeku rasprave, sve do završetka dokaznog postupka, izmijeniti optužnicu ako utvrdi da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje izloženo u potvrđenoj optužnici. Prema tome, državni je odvjetnik ovlašten mijenjati optužnicu i usklađivati je s rezultatima dokaznog postupka, ali time, kao ni eventualnim prekidom ili odgodama rasprave radi pripreme obrane ili izvođenja novih dokaza, nije povrijeđeno optuženikovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Zbog iznesenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 1. i 11. i iz stavka 2. ZKP/08. koje u žalbama ističu optuženi N. Z. i J. Š..

 

Iako u žalbi ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz „čl.367. st. 1. t. 11. ZKP-a“ (a ispravno bi bilo: iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.), optuženi J. O., osim što ponavlja dio zakonskog teksta iz odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tu žalbenu osnovu ne obrazlaže.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, uz povrede na koje u žalbama ukazuju optuženi N. Z. i J. Š., ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08.-17. te je našao da nisu počinjene niti istaknute, a niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbe optuženika N. Z., J. Š. i J. O. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisano u točki 18. izreke, optuženi N. Z. u žalbi navodi da iz iskaza svjedoka P. G., stečajnog upravitelja društva „T.“ d.d. i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije N. M., koji nisu naišli na iskazana potraživanje društva „T.“ d.d. prema društvu „T.“ d.o.o., proizlazi da je „vrlo izvjesno da je dug T., sa osnove plaćanja kredita T. F., podmiren“. Tvrdi da iz spisa proizlazi i da su dugovi Štedno kreditne službe „F.“ i optuženog J. Š. prema društvu „T.“ podmireni, a da iz nalaza financijskog vještaka proizlazi da su u pitanju dopušteni i pravno valjani poslovi, zbog čega, kraj činjenice da su dugovanja prema društvima „T.“ d.o.o. i „T.“ d.d. podmirena, optuženi N. Z. smatra da inkriminiranim radnjama, opisanim pod točkom 18., nedostaje protupravnost.

 

Međutim, iako su ugovori o pozajmici, odnosno kreditu i depozitu uobičajeni i, pod pretpostavkom da nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, ujedno i dopušteni pravni poslovi, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da su se u postupanju optuženog N. Z. opisanom u točki 18. izreke pobijane presude ostvarila objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. te je osnovano, na temelju radnji koje je optuženik poduzimao s obzirom na njegovo iskustvo gospodarstvenika, prvostupanjski sud zaključio o svjesnom i voljnom postupanju optuženog N. Z.. Međutim, i u odnosu na ovo kazneno djelo, opisano u točki 18. izreke prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da postupanje optuženih N. Z. i J. Š., uvažavajući njihove različite uloge u ostvarenju bića ovog kaznenog djela, zbog primjene blažeg zakona, treba pravno označiti kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., što će biti obrazloženo u nastavku ove presude.

 

Vezano uz predmetnu inkriminaciju, s obzirom da je prema ugovoru o kratkoročnom kreditu od 6. srpnja 1996. broj 01-K-06/96 društvo „T.“ d.o.o. bilo u obvezi iznos kredita od 1.000.000,00 kuna vratiti Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. u roku od 120 dana, a da su sredstva od tog kratkoročnog kredita u iznosu od 524.000,00 kuna ostala deponirana kod iste Štedno kreditne službe „F.“ s.p.o., a iznos od 376.000,00 kuna je pozajmljen optuženom J. Š., s duljim rokovima povrata deponiranog, odnosno pozajmljenog iznosa, nameće se zaključak da za sklapanje aneksa ugovora o kratkoročnom kreditu, ugovora o oročenom depozitu, kao i sklapanje ugovora o kratkoročnom kreditu od 11. ožujka 1996. između društva „T.“ i optuženog Š., za društvo „T.“ d.o.o. ne postoji opravdani gospodarski razlog, već je sklapanje navedenih pravnih poslova bilo protivno interesima tog trgovačkog društva kojeg je optuženi N. Z. bio odgovorna osoba.

 

Nadalje, iz iskaza optuženog J. Š. danog pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Zagrebu 17. veljače 2000. (listovi 190-191) proizlazi da taj optuženik nije vratio pozajmljeni iznos od 376.000,00 kuna društvu „T.“ d.o.o. niti da je Štedno kreditna služba vratila deponirana sredstva tom trgovačkom društvu, a društvo „T.“ nije zahtijevalo povrat tih sredstava, zbog čega je s pravom prvostupanjski sud zaključio o postojanju dogovora između optuženih N. Z. i J. Š. da deponirana, odnosno pozajmljena sredstva neće biti vraćena društvu „T.“ d.o.o. Dakle, s obzirom da u ugovorenom roku i do pokretanja ovog kaznenog postupka dugovani iznosi nisu vraćeni društvu „T.“ d.o.o. niti je to društvo zahtijevalo njihov povrat, navodi financijskog vještaka, iznijeti tijekom dokaznog postupka, da nije naišao na iskazano, a nepodmireno potraživanje društva „T.“ d.o.o. prema Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o., kao i opomene na plaćanje dugovanih iznosa o kojima optuženi Š. očito nije imao saznanja, u odnosu na kaznenu odgovornost optuženika za predmetno kazneno djelo nemaju značaj kakav mu žalbe optuženih N. Z. i J. Š. pridaju.

 

Uz navedeno, kada se uzme u obzir da je optuženi J. Š. koji je u kritično vrijeme, prema vlastitom kazivanju, bio vanjski suradnik Štedno kreditne službe „F.“ i koji je sam sastavio sve navedene ugovore te se obratio optuženom Z. da mu pomogne iznaći dodatna sredstva da bi povećao svoje učešće u temeljnom kapitalu i vlasništvu štedionice koju je namjeravao osnovati (iskaz s rasprave od 20. svibnja 2011.), tada s pravom prvostupanjski sud zaključuje da je optuženi Š., koji je za to imao interes, potaknuo optuženog N. Z. na sklapanje naprijed navedenih pravnih poslova temeljem kojih su novčana sredstva za koja se društvo „T.“ zadužilo kod Štedno kreditne službe „F.“ s.p.o., u iznosu od 524.000,00 kuna ostala deponirana u istoj štedno kreditnoj službi, a u iznosu od 376.000,00 kuna pozajmljena tom optuženiku i na podmirivanje duga društva T. prema Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. iz sredstava trgovačkog društva „T.“ d.d..

 

Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi optuženih N. Z. i J. Š. da u poduzetim radnjama, činjenično opisanima u točki 18. izreke prvostupanjske presude, nedostaje protupravnost i da je u pitanju uobičajeni građanskopravni odnos, koji se temelji na „zakonitoj poslovnoj suradnji i zakonitim ugovorima o kreditu“.

 

Nadalje, u nastojanju da dovede u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj ulozi u podmirenju obveze društva „T.“ d.o.o. prema Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. iz sredstava društva „T.“ d.d. temeljem ugovora o asignaciji od 19. studenog 1996., optuženi N. Z. u žalbi navodi da je „asignaciju u ime T. d.d. potpisao financijski direktor za što je bio i ovlašten“, a da je on u kritično vrijeme pretežito boravio na radu u N.. Međutim, optuženom N. Z. nije bilo ni stavljeno na teret da bi potpisao ugovor o asignaciji, nego da je naložio da se sklapanjem ugovora o asignaciji iz sredstava društva „T.“ d.d. podmiri dug društva „T.“ d.o.o. prema Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. u iznosu od 1.000.000,00 kuna, a tu okolnost je prvostupanjski sud našao utvrđenom jer iz iskaza drugih optuženika, zaposlenika društva „T.“ d.d. proizlazi da je optuženi N. Z. imao kompletni nadzor nad poslovanjem društva u kojem je obnašao dužnost direktora.

 

Na žalbene navode optuženog J. Š. da „čak i da nije postojala namjera da se novac vrati, s obzirom da je T. d.o.o. u isključivom vlasništvu I-okrivljenog, ne postoji zakonska regulativa koja bi isto branila“, kao i na navode optuženog N. Z. kojima ističe svoj vlasnički udio u društvu „T.“ d.d., treba odgovoriti da imovina društva nije imovina njegovih osnivača ili dioničara pa vlasnici dionica, odnosno osnivači trgovačkih društava nemaju ovlasti imovinom tih društava raspolagati kao sa svojom vlastitom imovinom, a članovi uprava, čak i kada su vlasnici ili većinski vlasnici (odnosno dioničari ili osnivači) društva, dužni su savjesno skrbiti o imovini društva u cilju povećanja, a ne umanjenja njegove imovine. Zbog toga i pravni poslovi sklopljeni bez opravdanog gospodarskog interesa i na štetu trgovačkih društava „T.“ d.o.o. i „T.“ d.d. predstavljaju kršenje osnovnih pravila poslovanja, a stjecanje imovinske koristi iz takvih pravnih poslova je protupravno.

 

Osporavajući zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo opisano u točki 21. izreke pobijane presude, optuženi N. Z. u žalbi ističe da je u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku koji je vođen pod poslovnim brojem Z-618/98 (Rz-23/98) pred Općinskim sudom u Donjoj Stubici bio ispitan kao svjedok i da je sud bio dužan ocjenjivati vjerodostojnost njegovog iskaza te da, u slučaju da bude ocijenjen nevjerodostojnim, u obzir dolazi eventualno odgovornost za kazneno djelo davanja lažnog iskaza. No, ističe da u tom iskazu nije naveo ništa neistinito jer da je tada bilo u poslovnom interesu društva „T.“ d.d. da se predmetne nekretnine prenesu na društvo „T.“ d.o.o. preko kojega bi se ishodio hipotekarni kredit, kojega društvo „T.“ d.d. zbog prezaduženosti nije moglo dobiti.

 

Iznijetim žalbenim navodima optuženi N. Z. bezuspješno nastoji opravdati svoje postupanje i uvjeriti sud da prijenos nekretnina i građevinskih objekata na njima, kojih nekretnina je trgovačko društvo „T.“ d.d. bio dugogodišnji posjednik, ukupne vrijednosti 6.345.379,32 kune, u vlasništvo društva „F.“ d.o.o., nije poduzeto s ciljem da tom trgovačkom društvu u vlasništvu njegovog sina pribavi protupravnu imovinsku korist.

 

Međutim, vlasništvo je, prema odredbi članka 30. stavka 1. i tada važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 96/91.) stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Uknjižbom društva „F.“ d.o.o. u zemljišnim knjigama kao vlasnika predmetnih nekretnina, prestaju sva eventualna prava koje je društvo „T.“ d.d. steklo na predmetnim nekretninama, odnosno prekidaju se rokovi dosjelosti, a ugovorna odredba na temelju koje je društvu „F.“ d.o.o. zabranjeno otuđenje predmetnih nekretnina ništava je i bez pravnog učinka. Ni ishođenje kredita za poticanje zapošljavanja trgovačkom društvu „F.“ d.o.o. u iznosu od 10.000.000,00 kuna od kojeg iznosa je 6.500.000,00 kuna navodno bilo namijenjeno za poslovanje trgovačkog društva „T.“ d.d., nije razlog koji bi opravdavao prenošenje u vlasništvo drugoj pravnoj osobi nekretnina na temelju kojih je (opterećenjem, davanjem u zakup, održavanjem ili proširivanjem poslovne djelatnosti na tim nekretninama) društvo „T.“ d.d. moglo dugoročno ostvarivati prihod i prosperirati. Protivno žalbenim tvrdnjama, optuženike N. Z. i J. O. ne oslobađa kaznene odgovornosti ni činjenica što je društvo „T.“ d.d. u stečaju kao tužitelj u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je vođen pod poslovnim brojem P-2427/2000 ishodilo brisanje prava vlasništva društva „F.“ d.o.o i istodobnu uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama na ime tog trgovačkog društva jer je do toga došlo nakon njihovog počinjenja inkriminiranih radnji.

 

Optuženi N. Z. nadalje osporava po prvostupanjskom sudu utvrđenu vrijednost predmetnih nekretnina u visini od 6.345.379,32 kune, navodeći da je u tužbi tužitelja „T“ d.d. u stečaju protiv tuženika „F.“ d.o.o. radi ispravka uknjižbe, naznačena daleko manja vrijednost predmeta spora i to u iznosu od 600.000,00 kuna. Međutim, taj je žalbeni navod neosnovan jer vrijednost predmeta spora u podnesku kojim se pokreće parnični postupak, a koju je naznačila osoba koja je sastavljala podnesak, ne predstavlja pouzdani podatak o vrijednosti nekretnina, koju vrijednost je ovdje prvostupanjski sud utvrdio na temelju raspoloživih podataka Ministarstva financija, Porezne uprave, Ispostava D. S. o prometnoj vrijednosti uređenog građevinskog zemljišta u mjestu M. B., zbog čega nije osnovan ni žalbeni navod optuženog Z. o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer da na okolnost vrijednosti predmetnih nekretnina nije provedeno vještačenje.

 

Protivno žalbi optuženog N. Z., pravilno je prvostupanjski sud, povezujući iskaze optuženika i ispitanih svjedoka, imajući na umu činjenicu da je J. P., od kojega je odvjetnik Ž. Š., kao opunomoćenik društva „F.“ d.o.o., dobio podatke na temelju kojih je sastavio prijedlog za ispravak zemljišnoknjižnog stanja, bio voditelj službe održavanja u društvu „T.“ d.o.o., zaključio da je te podatke sada pokojnom J. P. dao optuženi N. Z.. Na isti zaključak upućuje i iskaz svjedoka I. G., mjernika koji je bio angažiran radi izmjere i identifikacije nekretnina koje su bile izvanknjižno vlasništvo društva „T“, iz čijeg iskaza proizlazi da je, iako je izmjeru izvršio na temelju zahtjeva J. P., u vezi tog posla razgovarao i s optuženim N. Z., koji mu je ponovio da to treba odraditi - „utvrditi koji objekti i parcele se vode na TM a koje su od njih opterećene hipotekom u korist G. ili nešto slično“ (list 571 spisa).

 

Prema tome, suprotno žalbenim navodima optuženog N. Z., pravilan zaključak prvostupanjskog suda o ulozi tog optuženika u pokretanju zemljišnoknjižnog ispravnog postupka predlagatelja društva „F.“ d.o.o. ima uporište u provedenim dokazima. Budući da ovaj žalitelj ističe da u pobijanoj presudi „nedostaje razlog zbog čega bi se dogovarao o bilo čemu s J. P., a posebno zašto bi on davao neistinite podatke J. P. koji uopće ni o čemu ne odlučuje jer je samo voditelj mehanizacije u pravnoj osobi T.“, treba navesti da je očigledno optuženi N. Z. nastojao umanjiti svoju izloženost pri poduzimanju radnji radi prijenosa u korist trgovačkog društva njegovog sina nekretnina na kojima je društvo „T“ steklo pravo vlasništva pa je on izvjesno zbog toga instruirao J. P., koji nije imao svojstvo odgovorne osobe u toj pravnoj osobi, da ovaj angažira opunomoćenika i prenese mu podatke potrebne za sastavljanje prijedloga za ispravak zemljišnoknjižnog stanja.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o značaju iskaza optuženog N. Z., predsjednika nadzornog odbora društva „T“ d.d., društva koje je bilo dugogodišnji kvalificirani posjednik predmetnih nekretnina, da se ne protivi da se navedene nekretnine čkbr. 596/2 upisane u zk.ul. 1239; čkbr. 601 i 602 upisane u z.k.ul. 282; čkbr. 594, 595 i 596/1 upisane u z.k.ul. 1313; čkbr. 597 upisane u zk.ul. 1387; čkbr. 598 i 599 upisane u z.k.ul. 80; čkbr. 652/2 upisane u z.k.ul. 1193 i čkbr. 604 upisane z .k.ul. 2177, sve u k.o. M. B., upišu kao vlasništvo društva „F.“ d.o.o., kao i utvrđenje da je navedena izjava optuženog Z., uslijed koje je došlo do otuđenja dijela imovine društva „T“ d.d., protivna članku 57. Statuta tog trgovačkog društva, jer za davanje takve izjave optuženi N. Z. nije pribavio suglasnost Nadzornog odbora. Potpuno su promašene žalbene tvrdnje tog optuženika da je sud u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku bio dužan po službenoj dužnosti paziti tko može zastupati pravnu osobu, budući da u tom postupku optuženi Z. nije zastupao društvo „T“ d.d., ali je njegova izjava da se ne protivi prijenosu vlasništva nekretnina, omogućila da se taj prijenos provede i time, na štetu društva „T“, omogućio stjecanje protupravne imovinske koristi za trgovačko društvo svog sina u visini vrijednosti predmetnih nekretnina.

 

Navod iz iskaza optuženog N. Z. da se u firmi "T" zaposlio 1976. opovrgava već i žalbeni navod istog optuženika da društvo „T“ d.d. osnovano tek 1993., pa da do pokretanja zemljišnoknjižnog ispravnog postupka 1998., nije moglo dosjelošću steći vlasništvo na nekretninama. Bez značaja su i žalbeni navodi tog optuženika da „N. Z. ni u kojem postupku nije tvrdio da je `T´ dosjelošću stekla vlasništvo na nekretninama“ koje su u spornom zemljišnoknjižnom ispravnom postupku pripisane u z.k.ul. 1239 k.o. M. B. na ime trgovačkog društva „F.“ d.o.o., iako je društvo „T“ d.d. bilo dugogodišnji kvalificirani posjednik, a ujedno i ovlaštenik prava korištenja na tim nekretninama, pa je postojao pravni temelj za upis prava vlasništva društva „T“ d.d. u zemljišnim knjigama.

 

Dakle, prvostupanjski sud je, protivno žalbenim navodima optuženog N. Z., pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pri čemu je iznio logične, jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, a svoja utvrđenja temeljio na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka i ta utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Žalbenim tvrdnjama optuženih N. Z., J. Š. i J. O. pravilnost tih utvrđenja nije dovedena u sumnju, zbog čega žalbe optuženika podnesene iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08. nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbe optuženika N. Z. i J. Š. zbog povreda kaznenog zakona te odluku pod točkama I., II. i III. izreke:

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog žalbene osnove iz članka 469. ZKP/08. optuženi N. Z. u žalbi tvrdi da je osudom optuženika za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. iz točke 18. povrijeđen kazneni zakon u pitanju je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo (članak 469. točka 1. ZKP/08.) i je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (članak 469. točka 4. ZKP/08.).

 

Ovaj optuženik, naime, smatra da se zakonski izričaj vezan za pribavljanje imovinske koristi „drugome“ iz Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97. i 27/98.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela odnosi samo na fizičke, a ne i na pravne osobe i da je tek Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06.) koji je stupio na snagu 1. listopada 2006. odredio da se pojam „drugome“ odnosi na drugu pravu ili fizičku osobu. Ističe da je prvostupanjski sud obaveznom primjenom blažeg zakona bio dužan primijeniti zakon koji određeno ponašanje nije propisivao kao kazneno djelo.

 

              Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ 71/06.) nije, kako to optuženi N. Z. pogrešno smatra, proširena primjena članka 337. stavka 4. KZ/97. na slučajeve kada je počinitelj postupao s ciljem da drugoj pravnoj osobi pribavi znatnu imovinsku korist, nego je navedenom izmjenom razriješena ranija dvojba o tome odnosi li se pojam „drugome“ samo na fizičku ili i na pravu osobu. Naime, pravno shvaćanje da se pojam „druge osobe“ iz članka 337. KZ/97. odnosi samo na fizičku, a ne i pravnu osobu uistinu je ranije bilo izraženo u više sudskih odluka. Međutim, nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06.), čijim člankom 129. stavkom 1. je riječ „drugome“ u članku 337. stavku 1. KZ/97. zamijenjena riječima „drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi“, u sudskoj praksi je prihvaćeno stajalište da je ta izmjena predstavljala pojašnjenje izvorne volje zakonodavca o pravilnom prvotnom značenju, odnosno sadržaju i opsegu termina „druge osobe“, volje koja je postojala već u trenutku donošenja KZ/97., a ne proširivanje zone kažnjivosti.

 

Zbog toga, s obzirom na izloženi sadržaj zbirnog pojma „drugom“, kao i ratio te zaštitni objekt kaznenog djela iz članka 337. KZ/97., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da se postupanje službene ili odgovorne osobe koja zlouporabi položaj ili ovlasti s ciljem pribavljanja imovinske koristi drugoj pravnoj osobi i u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela, moglo podvesti pod kazneno djelo iz članka 337. KZ/97. Stoga, time što je optuženi N. Z. proglašen krivim što je u razdoblju od 7. ožujka do 6. srpnja 1996. kao odgovorna osoba s ciljem da drugome i to optuženom J. Š., a i Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o. pribavi imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlast, protivno žalbi optuženog N. Z., nije povrijeđen kazneni zakon u pitanju je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo.

 

Međutim, u pravu je optuženi N. Z. kada tvrdi da je pravnim označavanjem kaznenog djela iz točke 18. kao zlouporabe položaja i vlasti iz članka 337. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i pravnim označavanjem radnji opisanih u točki 21. izreke prvostupanjske presude kao zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., povrijeđen kazneni nakon na štetu optuženika.

 

Naime, prije donošenja prvostupanjske presude 1. siječnja 2013. na snagu je stupio novi Kazneni zakona („Narodne novine“ 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.) koji u odredbi članka 3. stavka 2. KZ/11. propisuje da će se, promijeni li se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.

 

Radnje opisane u točki 18. izreke prvostupanjske presude i to u odnosu na optuženog N. Z. označene kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., moguće je povesti pod biće kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. jer je taj optuženik, nakon što je kao vlasnik i osoba ovlaštena za raspolaganje sredstvima na računu društva „T.“ d.o.o. sklapanjem pravih poslova omogućio da se sredstva tog društva deponiraju kod Štedno kreditne službe „F.“ s.p.o. i pozajme optuženom J. Š., na štetu društva „T“ d.d., čije imovinske interese je, kao direktor društva, na temelju zakon bio dužan zaštititi, naložio vraćanje kredita društva „T.“ d.o.o. u iznosu od 1.000.000,00 kuna iz sredstava koje je društvo „T“ d.d. 16. studenog 1996. pribavilo temeljem ugovora o kreditu od društva „H. M.“ d.d. D. na način da je 19. studenog 1996. ugovorom o asignaciji kao asignant uputilo trgovačko društvo „H. M.“ d.d. kao asignanta da navedeni iznos od 1.000.000,00 kuna doznači Štedno kreditnoj službi „F.“ s.p.o kao asignantaru. Budući da je opisanim radnjama optuženi Z. povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa društva „T“ d.d., koja dužnost se temelji na zakonu i time drugima - optuženom J. Š. i Štedno kreditnoj službi „F.“ d.d. - ostvario protupravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 900.000,00 kuna, inkriminirano postupanje optuženog N. Z., prvobitno pravno označeno kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. može se podvesti pod biće kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavku 2. KZ/11.

 

Za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, i to za kvalificirani oblik tog kaznenog djela koji je ostvaren pribavljanjem drugome znatne protupravne imovinske koristi, je odredbom članka 337. stavka 4. KZ/97. bila propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, jednako kao i sada za odgovarajući oblik kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

Međutim, odredbom članka 89. stavkom 29. KZ/11. propisano je da je vrijednost imovinske koristi i štete velika ako prelazi 60.000,00 kuna, a to ovo kazneno djelo, unatoč jednakoj propisanoj kazni od jedne do deset godina zatvora, čini blažim od kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., kod kojeg je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. kvalificirani oblik tog kaznenog djela bio ostvaren kada je vrijednost koristi protupravne imovinske koristi prelazila 30.000,00 kuna pa je sada za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., potrebna veće kriminalna količina. Ujedno se ističe da se i, s obzirom na kaznu propisanu člankom 215. stavkom 5. KZRH čija primjena bi, jer je taj Zakon bio na snazi u inkriminirano vrijeme, ovdje došla u obzir, novi KZ/11. ukazuje blažim.

 

Budući da se i radnje optuženog J. Š. iz točke 18., u pobijanoj presudi označene kao kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. u vezi s člankom 37. KZ/97., mogu podvesti pod opis kaznenog djela poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/11., koji se, u smislu ranije izloženih razloga, ukazuje i u odnosu na ovog optuženika blaži, to je valjalo, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog N. Z. te, u skladu s odredbom članka 479. ZKP/08., u povodu te žalbe, a po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog J. Š., preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci kaznenog djela iz točke 18. te izreći da je optuženi N. Z. tim radnjama počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju opisano u članku 246. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., kažnjivo po članku 246. stavku 2. KZ/11., a optuženi J. Š. poticanje na počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju opisano u članku 246. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 246. stavku 2. KZ/11, kako je i odlučeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97. za počinjenje kojeg su, radnjama opisanim u točki 21. izreke pobijane presude, proglašeni krivima optuženici N. Z. i J. O., ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., koje je i u ovom slučaju, iz istog razloga, jer je se za ostvarenje težeg oblika tog kaznenog djela prema KZ/11. traži veća kriminalna količina, unatoč kazni koja je za kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. KZ/97. bila propisana s gornjom granicom kazne od osam godina (koji posebni maksimum predstavlja ograničenje kazne i kad se primjenjuje KZ/11.), blaže za počinitelja. Stoga je valjalo, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog N. Z. te, s obzirom da su isti razlozi od koristi i za optuženog J. O., u skladu s odredbom članka 479. ZKP/08., u povodu te žalbe, a po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog J. O., preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci kaznenog djela iz točke 21., uz ocjenu da radnje optuženog N. Z. imaju značaj radnji počinjenja kaznenog djela, a radnje optuženog J. O. značaj pomaganja u počinjenju kaznenog djela te izreći da su radnjama činjenično opisanim u točki 21. počinili - optuženi N. Z. kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a optuženi J. O. pomaganje u počinjenju kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11., kako je i presuđeno u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Iako je u žalbi uvodno naznačio žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, optuženi J. Š. u žalbi ne navodi koja od tih povreda iz članka 469. točaka 1. do 6. ZKP/08. bi bila počinjena pobijanom presudom.

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe državnog odvjetnika u oslobađajućem dijelu, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-17., Vrhovni sud Republike Hrvatske je našao da je za kaznena djela opisana u točkama 2., 5., 16. i 19. nastupila zastara kaznenog progona zbog čega je u tom dijelu ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08.-17. na štetu optuženih N. Z., B. D. i G. B., pa je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu bespredmetna.

 

Naime, odredbom članka 26. tada važećeg KZ/97. bilo je propisano da je kazneno djelo počinjeno u vrijeme kad je počinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kada je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela, a suštinski istovjetnu odredbu u članku 8. stavku 1. sadrži sada važeći KZ/11.

 

Prema činjeničnom opisu kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. u svezi sa stavkom 1. KZ/97. iz točke 2. optužnice, inkriminirana radnja za koju se tereti optuženi N. Z. poduzeta je 6. prosinca 1995.

 

Za kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97. bila je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, a istovjetna kazna propisana je i za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., u kojem ovo kazneno djelo nalazi svoj pravni kontinuitet.

 

Prema odredbi članka 81. stavka 1. alineje 3. KZ/11., na čiju primjenu upućuje odredba članka 86. tog Zakona, za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina kazneni progon zastarijeva nakon 20 godina, time da je stavkom 3. članka 81. KZ/11. propisano dvogodišnje produljenje zastarnog roka donošenjem prvostupanjske presude. S obzirom na iznijeto, zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97. iz točke 2. optužnice nastupila je protekom 22 godine od počinjenja djela, odnosno 6. prosinca 2017.

 

Radnjom pod točkom 5., optuženom N. Z. stavljeno je na teret kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u svezi stavka 1. KZ/97., kažnjivo po članku 337. stavak 4. KZ/97., počinjeno od 27. siječnja 1995. pa do 31. siječnja 1996., s kojim danom je djelo dovršeno. Proizlazi, u skladu s naprijed citiranom odredbom članka 81. stavkom 1. alinejom 3., u vezi s člankom 86. KZ/11., da je zastara kaznenog progona za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. iz točke 5. nastupila 31. siječnja 2018.

 

Radnjom opisanom u točki 16., optuženom N. Z. stavljeno je na teret kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., a optuženom B. D. kazneno djelo pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. i člankom 38. KZ/97., s naznačenim vremenom počinjenja djela tijekom prve polovine 1995. Međutim, iz činjeničnog opisa ovih kaznenih djela, prema točki 16. optužnice, proizlazi da je radnja počinjenja kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., a koja je sastojala od pribavljanja fiktivnih računa offshore kompanije „A. L.“ za marketinške i intelektualne usluge koje nisu bile izvršene, dovršena s danom 11. travnja 1995., kada su po nalogu optuženog N. Z., ti računi plaćeni. Ujedno je i radnja pomaganja u počinjenju kaznenog djela 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., za koju radnju se tereti optuženi B. D., prema činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 16. bila poduzeta prije nego li je djelo počinjeno, odnosno najkasnije 11. travnja 1995.

 

Za kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. KZ/97. bila je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, pa je, u skladu s odredbom članka 81. stavka 1. alineje 3. i stavka 3. KZ/11., na čiju primjenu upućuje odredba članka 86. KZ/11., zastara kaznenog progona, uz dvogodišnje produljenje zastarnog roka uslijed donošenja prvostupanjske presude, nastupila 11. travnja 2017.

 

Prema činjeničnom opisu iz optužnice, kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., za koje je optužen N. Z. i kazneno djelo pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. i člankom 38. KZ/97. za koje je optužen G. B., dovršeno je 15. siječnja 1996. Stoga je, s obzirom na propisanu kaznu zatvora u trajanju do osam godina te u skladu s naprijed citiranom odredbom članka 81. stavka 1. alineje 3. u vezi sa stavkom 3. KZ/11., zastara kaznenog progona nastupila 15. siječnja 2018.

 

Budući da se nakon nastupa zastare, kazneni progon ne može poduzeti, zbog toga je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-17., u povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu i, na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08.-17., odbiti optužbu protiv optuženog N. Z. za počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. opisano u točki 2. izreke pobijane presude, za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisano u točki 5. izreke pobijane presude, za kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97. te protiv optuženog B. D. za kazneno djelo pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. i člankom 38. KZ/97., sve opisano u točki 16. te protiv optuženog N. Z. za kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., a optuženi G. B. za pomaganje u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alineja 6. u vezi s člankom 38. KZ/97.

 

Odluka o troškovima kaznenog postupka u odnosu na kaznena djela za koja je odbijena optužba temelji se na odredbi članka 149. stavku 1. ZKP/08.-17., prema kojoj troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. tog Zakona, nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja u odnosu na ova kaznena djela padaju na teret proračunskih sredstava.

 

U odnosu na odluku pod točkom V. izreke:

 

Nadalje, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika N. Z., J. Š. i J. O., Vrhovni sud Republike Hrvatske je našao da, zbog izmjene zakona kojim je reguliran institut oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, do koje izmjene je došlo prije nego li je pobijana presuda postala pravomoćna, budući da su 27. srpnja 2017. stupili na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (dalje: ZPVZPOIK) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (oba objavljena u „Narodnim novinama“ broj 70/17.), treba preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenih djela na način da se, u skladu s odredbom članka 2. ZPVZPOIK-a, kod odluke o oduzimanju imovinske koristi primjenjuje odredba članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi sa člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08.-17.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika (osim zbog odluke o kaznama)

 

Neosnovano državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu (osim u odnosu na kaznena djela iz točaka 2., 5., 16. i 19., za koja je, zbog odluke pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude, ta žalba bespredmetna) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje, u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude, da ni jednim provedenim dokazom nisu osporene tvrdnje optuženog N. Z. da je dionice trgovačkog društva „T“ d.d. kupio vlastitim novcem, odnosno kreditom kojeg je uzeo od društva „T.“ d.o.o., a koji kredit je u cijelosti otplatio. Činjenica da u stečajnom postupku društva „T.“ d.o.o. nije iskazano potraživanje tog društva prema optuženom N. Z. s osnova nevraćenog kredita, što je u svom nalazu i mišljenju potvrdio i sudski vještak za računovodstvo i financije N. M., potvrđuju iskaz optuženog N. Z., zbog čega prvostupanjski sud, kraj nepostojanja dokaza koji bi upućivali na suprotan zaključak, s pravom nalazi da nije dokazano da optuženik, radnjom opisanom pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. te je osnovano, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. oslobodio optuženika optužbe za to kazneno djelo.

 

Protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. iz točke 3. nije utvrđeno da bi optuženici S. Č. i N. Z., u ulogama počinitelja, odnosno poticatelja, postupali s nakanom da se na štetu društva „T“ d.d. optuženom Z. pribavi nepripadna imovinska korist.

 

Naime, iskaz svjedokinje R. K., koja potvrđuje da je optuženi N. Z. ulagao vlastita sredstva u društvo „T“ d.d. radi financiranja namjenske proizvodnje, zbog čega je u ime tog društva, kao financijski direktor istog, potpisala ugovore o pozajmicama s optuženim N. Z., kraj činjenice da je i svjedok I. S. potvrdio da se repromaterijal za namjensku, ratnu proizvodnju, nabavljao na crno i plaćao u gotovini, a optuženi N. Z. je svoje tvrdnje o ulaganjima u društvo „T“ d.d. dokumentirao priloženim ugovorima o pozajmicama i potvrdama o vraćanju pozajmljenih iznosa, upućuje na realnu mogućnost da je sklapanjem ugovora o asignaciji, kojima je novac društva „T“ d.d. u iznosu od 1.417.510,61 kunu doznačen društvu „H. B. V.“ d.d. na ime duga I. Z., podmiren dio duga po osnovi naprijed navedenih pozajmica trgovačkog društva „T“ d.d. prema optuženom N. Z..

 

Nedosljednosti u iskazima optuženog S. Č., na koje ukazuje u žalbi državni odvjetnik, prema kojima je imenovani optuženik u iskazu pred istražnim sucem izjavio da je sporne ugovore o asignaciji potpisao na traženje optuženog N. Z., smatrajući da imenovani na to ima pravo, jer ima potraživanje prema društvu „T“ d.d., što je zapravo potvrdio i u iskazu danom na raspravi, iako je i dozvolio mogućnost da su u pitanju sredstva „T.“ d.d. koja su cesijama i asignacijama bila usmjeravana na račune povezanih društava, kraj naprijed navedenih dokaza, ne dovode u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da provedenim dokazima nije nedvojbeno utvrđeno da bi optuženi N. Z. i S. Č., radnjama opisanim u točki 3. izreke prvostupanjske presude počinili kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/97., odnosno zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., pa se žalba državnog odvjetnika i u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

 

              Nije u pravu državni odvjetnik niti kada, ukazujući na nedosljednosti u iskazima optuženika osporava zaključak prvostupanjskog suda da provedenim dokazima nije nedvojbeno utvrđeno da bi radnjama činjenično opisanim u točki 4., optuženi N. Z. kao poticatelj, a optuženi I. D. T. kao počinitelj, ostvarili obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. Naime, bez obzira na ukazane nedosljednosti, objektivne okolnosti vezane uz blokadu žiro računa društva „T“ d.d. zbog koje je bila upitna isplata plaća radnicima, kraj činjenice o postojanju dokumentacije koja potvrđuje navode optuženog N. Z. o ulaganjima trećih osoba za potrebe namjenske proizvodnje u društvo „T“ d.d., ukazuju na postojanje sumnje u odnosu na tvrdnje optužbe da je novčana sredstva od kredita kojeg je društvo „T“ d.d. ishodilo od G. d.d., uplaćena na njegov račun, optuženi N. Z. zadržao za sebe i opravdavaju odluku prvostupanjskog suda kojom se optuženi N. Z. i I. D. T. oslobođeni optužbe za kazneno djelo iz točke 4. izreke pobijane presude.

 

U odnosu na inkriminacije iz točaka 6. i 8. vezane uz prisvajanje sredstava društva „T“ d.d., koja sredstva su, zbog blokade žiro računa tog trgovačkog društva bila usmjeravana na račune društava „T.“ d.o.o. i „F.“ d.o.o., za koja sredstva optužba tvrdi da su ih za sebe zadržali optuženi N. Z. i Z. S. u iznosu od 2.101.856,18 kuna (opisano u točki 6.) te optuženi Z. S. u iznosu od ukupno 954.230,00 kuna (opisano u točki 8.), državni odvjetnik ističe da, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, iz nalaza i mišljenja vještakinje za računovodstvo i financije S. J. proizlazi da je samo dio preusmjerenih sredstava na račun drugih trgovačkih društava osnovano utrošen za poslovanje društva „T“ d.d., a da za iznos od 9.498.885,63 kune nema knjigovodstvenog opravdanja, jer da navedena sredstva, podignuta s računa „T.“ d.o.o. i „T.“ d.o.o. nisu nikad zaprimljena na blagajnu društva „T“ d.d.

 

Međutim, iako žalba državnog odvjetnika ukazuje na nevjerodostojnost iskaza optuženog N. Z. u odnosu na tvrdnje o sredstvima koja je uložio u društvo „T“ d.d. te ističe da nalaz i mišljenje vještakinje S. J. opovrgava iznijete tvrdnje optuženika, prvostupanjski je sud opravdano, kraj postojanja dokumentacije koja potvrđuje njegove tvrdnje o osobnim ulaganjima za potrebe namjenske proizvodnje, akceptirajući objektivne gospodarske i poslovne prilike u kritično vrijeme, prihvaćanjem iskaza obojice optuženika, zaključio da nije dokazano da bi optuženici N. Z. i Z. S. kao supočinitelji u odnosu djelo pod točkom 6. i optuženi Z. S. u odnosu na djelo iz točke 8. počinili kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.

 

Žalbeni navodi državnog odvjetnika kojim pobija odluku prvostupanjskog suda kojom su optuženi N. Z. i S. Č. oslobođeni optužbe za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisano u točki 10. i za isto kazneno djelo opisano u točki 11. izreke prvostupanjske presude i to optuženi Z. kao poticatelj, a optuženi Č. kao počinitelj, svode se na opetovano izloženu tvrdnju o neistinito prikazanom knjigovodstvenom dugu društva „T“ d.d. prema optuženom N. Z. i na tvrdnju o nevjerodostojnosti iskaza optuženih N. Z. i S. Č.. Međutim, s obzirom na činjenicu da je optuženi N. Z. iznio uvjerljive razloge zbog kojih je uložio znatna financijska sredstva u društvo „T“ d.d., objasnio izvor tih sredstava i svoje navode potkrijepio odgovarajućom dokumentacijom, s pravom prvostupanjski sud zaključuje da tvrdnje optužbe u odnosu na inkriminacije iz točaka 10. i 11. izreke prvostupanjske presude nisu nedvojbeno dokazane, jer navodi optuženika, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, ukazuju na mogućnost da su sporni iznosi vraćeni Ž. M., bili pozajmljeni i korišteni za poslovanje društva „T“, a ne kao osobni dug optuženog N. Z..

 

Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, osnovano je prvostupanjski sud oslobodio optužbe optuženog N. Z. za kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., opisana u točkama 12., 13. i 14. izreke prvostupanjske presude. Naime, svoj zaključak o tome da fakture ispostavljene offshore kompanijama nisu bile fiktivne, odnosno da su iste ispostavljene za doista izvršene intelektualne i marketinške usluge, prvostupanjski sud temelji na nalazu i mišljenju vještaka za računovodstvo i financije N. M., prema kojem se kompanije, naznačene u opisu kaznenih djela iz točaka 12., 13. i 14., javljaju za posredovanje, ispitivanja tržišta, marketing, pružanje intelektualnih usluga, pronalaženje kredita i slično, a za svoje usluge naplaćuju postotak od iznosa izvršene usluge te da se takve vrste ulaganja ne moraju uvijek odraziti na izvoz. Prvostupanjski je sud navedena utvrđenja financijskog vještaka povezao s iskazom optuženog B. D. (vezano uz inkriminacije iz točaka 15. i 17.) koji je opisao poslovnu suradnju društava „T“ d.d. i „T.“ d.o.o. s trgovačkim društvom „K.“ d.o.o. iz Z., sa sadržajem priležeće dokumentacije (ugovorima o poslovnoj suradnji, specifikacijama troškova i fakturama vezanim uz te ugovore te fakturama koje je društvo „K.“ d.o.o. ispostavilo offshore kompaniji „A. L.“, L.) i iskazima ispitanih svjedoka te, kraj nalaza i mišljenja financijskog vještaka N. M. da nema ništa sporno u poslovanju između društava „T“ d.d. i „T.“ d.o.o. s društvom „K.“ d.o.o., osnovano zaključio da provedenim dokazima nije nedvojbeno utvrđeno da bi optuženi N. Z. počinio kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97. opisana u točkama 12., 13., 14. i 17., a radnjom pod točkom 15., kazneno djelo poticanja na zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. i člankom 37. KZ/97., da bi optuženi S. Č., radnjom opisanom u točki 15., počinio kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejaom 6. KZ/97., a optuženi B. D. radnjama iz točaka 15. i 17. pomaganjem u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. i člankom 38. KZ/97. te da bi optuženi Z. S., radnjama opisanim u točki 17. počinio terećeno kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97., pa je stoga osnovano, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., donio presudu kojom se imenovani optuženici oslobađaju optužbe za navedena kazna djela.

 

Pobijajući odluku prvostupanjskog suda kojom su optuženici N. Z. kao poticatelj i J. O. kao počinitelj oslobođeni optužbe za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. iz točke 20., državni odvjetnik ističe da je neuvjerljiv iskaz optuženog Z. da je samo želio pomoći oko prodaje stanova za koje je teško bilo pronaći kupce, budući da je vrlo brzo pronašao kupca za sva četiri stana, ukazuje na navode svjedoka M. H. prema kojima je optuženi Z. stanove prodao, ne za 600.000,00 DEM, već za 1.000.000,00 DEM te da nije bilo potrebe za kreditom koji je navodno društvo „T. M. B.“ u iznosu od 5.082.247,02 kune odobrilo optuženom N. Z.. Međutim, suprot6no iznijetim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud opravdano zaključio da nije dokazano da su se u ponašanju optuženih N. Z. i J. O. ostvarila obilježja terećenih kaznenih djela, pri čemu se sud oslanja na utvrđenja vještaka za računovodstvo i financije i sadržaj priležeće dokumentacije.

 

Opravdano je prvostupanjski sud oslobodio optužbe za kaznena djela zlouporabe položaj i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. optuženog S. Č. (radnja pod točkom 23.), optuženog J. O. (radnja pod točkom 24.) i optuženu Š. F. (radnja pod točkom 25.) s obzirom na to da rezultati provedenog financijskog vještačenja upućuju na zaključak da imenovani optuženici iznose gotovinskih sredstava koja su bila usmjeravana na žiro račune drugih trgovačkih društava - „T.“ d.o.o. i „F.“ d.o.o., nisu zadržali za sebe, jer u provedenim stečajnim postupcima nisu utvrđena potraživanja tih trgovačkih društava prema optuženicima Č., O. i Š. F.. Stoga, žalbeni navodi državnog odvjetnika o tome da su imenovani optuženici podizali gotovinska sredstva sa žiro računa (što je bila nesporna okolnost) i da za inkriminirane iznose ne postoji dokumentacija iz koje bi bilo vidljivo da su ih položili u blagajnu trgovačkih društava, kraj činjenice da u stečaju nisu iskazana potraživanja tih trgovačkih društava prema optuženicima, nisu s uspjehom doveli u sumnju osnovanost odluke prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza o počinjenju predmetnih kaznenih djela.

 

Zbog iznesenog, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude (osim u odnosu na kaznena djela iz točaka 2., 5., 16. i 19. u odnosu na koja je ta žalba, kako je već navedeno, bespredmetna).

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika te optuženika N. Z., J. Š. i J. O. zbog odluke o kaznama:

 

Pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog odluka o kazni, državni odvjetnik navodi da utvrđene pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora izrečena optuženom N. Z. nisu adekvatne iznosima ostvarene protupravne imovinske koristi, koji iznosi značajno premašuju iznos dostatan za ostvarenje kvalificiranog oblika počinjenih kaznenih djela. Ističe da su iznosi ostvarene protupravne imovinske koristi u kritično vrijeme imali veću realnu vrijednost, zbog čega smatra da nije bilo mjesta primjeni uvjetnih osuda u odnosu na optužene J. Š. i J. O..

 

Nasuprot tome, optuženi N. Z. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud podcijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti i da nije dostatno cijenio činjenicu koliko je truda i godina rada optuženi Z. uložio u društvo „T“ d.d. koje je pod njegovim vodstvom značajno napredovalo, a ujedno i njegova osobna ulaganja od ukupno 1.760.000,00 kuna, s kojim sredstvima je kupljen repromaterijal za vojno naoružanje, dajući time svoj doprinos obrani Republike Hrvatske.

 

Optuženi J. Š. i J. O., iako su uvodno u žalbama naznačili da presudu prvostupanjskog suda pobijaju i zbog odluke o kazni, žalbu u tom dijelu ne obrazlažu.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženog N. Z., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i ispravno vrednovao okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne. Naime, kao olakotne okolnosti na strani svakog od optuženika prvostupanjski je sud cijenio raniju neosuđivanost optuženih N. Z., J. Š. i J. O. za kaznena djela, njihove obiteljske prilike i korektno držanje pred sudom, dok otegotne okolnosti na strani optuženika sud nije našao. Kod odluke o kaznama prvostupanjski je sud cijenio i težinu i pogibeljnost počinjenih kaznenih djela, uloge i doprinos svakog pojedinog optuženika u počinjenju predmetnih kaznenih djela, time da i po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, višegodišnji rad i doprinos optuženika, osobito optuženog N. Z. i izvršena financijska ulaganja radi održavanja proizvodnje i pune zaposlenosti u društvu „T“ d.d., opravdava utvrđivanje pojedinačnih i izricanje jedinstvene kazne zatvora bliže zakonskom minimumu. Ujedno, s obzirom na ukupnost utvrđenih olakotnih okolnosti na strani optuženih J. Š. i J. O., uvažavajući doprinos ovih optuženika počinjenju predmetnih kaznenih djela opisanih u točkama 18. i 21., opravdano je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženima J. Š. i J. O. primijenio odredbe o ublažavanju kazne, nalazeći da će se izricanjem kazni ispod zakonskom minimuma i uz izricanje uvjetne osude u odnosu na te optuženika ostvariti svrha kažnjavanja.

 

Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, uslijed odluka pod točkama II. i III. izreke ove drugostupanjske presude, kojima je preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci kaznenih djela iz točaka 18. i 21., optuženom N. Z. utvrdio pojedinačne kazne za kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i to za kazneno djelo pod točkom 18. u trajanju od jedne godine i za kazneno djelo po točkom 21. u trajanju od jedne godine te je potom, primjenom odredbe članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. o odmjeravanju jedinstvene kazne za kaznena djela počinjena u stjecaju, optuženog N. Z. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 16. veljače 2000. do 4. travnja 2001.

 

Ujedno je, uslijed odluke pod točkom II., optuženom J. Š. za počinjenje kaznenog djela poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju opisanog u točki 18., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., nalazeći da utvrđene olakotne okolnosti na strani tog optuženika imaju značaj osobito olakotnih okolnosti koje opravdavaju izricanje kazne ispod zakonskog minimuma, primjenjujući stoga odredbe članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. optuženog J. Š. osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, uz izricanje uvjetne osude iz članka 56. KZ/11., tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi J. Š. u roku od četiri godine ne počini novi kazneno djelo.

 

Nadalje, uslijed odluke pod točkom III., optuženom J. O. je, za počinjenje kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11. opisanog u točki 21., nalazeći da, uz utvrđene olakotne okolnosti, činjenica da je kazneno djelo on počinio pomaganjem, opravdava izricanje kazne ispod zakonom propisane kazne za predmetno kazneno djelo, primjenjujući stoga odredbe članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., optuženog J. O. osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uz izricanje uvjetne osude iz članka 56. KZ/11., tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi J. O. u roku od četiri godine ne počini novi kazneno djelo.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da su u odnosu na optuženog N. Z. utvrđene pojedinačne, a tako i jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen u trajanju od jedne godine i šest mjeseci te kazne izrečene optuženom J. Š. u trajanju od sedam mjeseci, a optuženom J. O. u trajanju od šest mjeseci, obojici optuženika uz izricanje uvjetne osude iz članka 56. KZ/11., prikladne za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., jer izražavaju društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jačaju povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječu na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućuju počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Slijedom svega iznesenog, a na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-17., presuđeno je kao pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke, a na temelju članka 482. ZKP/08.-17., kao pod točkom VI. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Zagreb, 27. lipnja 2018.

 

Zapisničarka:                            Predsjednik vijeća:

Martina Slunjski, v. r.              Žarko Dundović, v.r.