Poslovni broj: 10 UsI-468/17-7

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Matei Buljan, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja P. T. d.o.o., R., zastupan po opunomoćenicima odvjetnicima iz ZOD S. P., G. G., V. V., M. K. i I. B. P., u R., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Povjerenstva za žalbe, Z., zastupanog po opunomoćenici D. V. (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednika suda pod poslovnim brojem 39 Su-340/14), radi zaštite potrošača, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 19. lipnja 2018. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, te opunomoćenice tuženika, 27. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta,

Povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-336-02/16-01/53, URBROJ: 526-09-17-02 od 4. siječnja 2017.

 

2. Poništava se rješenje Ministarstva gospodarstva, Uprave za inspekcijske poslove u

gospodarstvu, Sektor tržišne inspekcije, Područna jedinica – Služba inspekcijskog nadzora u S., Ispostava D., KLASA: UP/I-336-02/16-01/4, URBROJ: 526-12-01-03-01/2-16-7 od 16. rujna 2016.

Obrazloženje

 

              Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-336-02/16-01/53, URBROJ: 526-09-17-02 od 4. siječnja 2017. (dalje: drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva gospodarstva, Uprave za inspekcijske poslove u gospodarstvu, Sektor tržišne inspekcije, Područna jedinica – Služba inspekcijskog nadzora u S., Ispostava D. KLASA: UP/I-336-02/16-01/4, URBROJ: 526-12-01-03-01/2-16-7 od 16. rujna 2016. (dalje: prvostupanjsko rješenje) kao neosnovana.

              Prvostupanjskim rješenjem je točkom I. izreke zabranjeno društvu P. T. d.o.o. R., ovdje tužitelju, obavljanje nepoštene poslovne prakse odnosno naplata dnevne karte korisnicima usluge parkiranja na parking prostoru na adresi: D., … („Opća bolnica D.“) kada isti nisu kupili satnu ili trosatnu kartu nakon isteka 20 minuta besplatnog parkiranja, dok je točkom II. izreke određeno da žalba ne odgađa izvršenje.

              U pravodobno podnesenoj tužbi tužitelj u bitnom navodi da pobija zakonitost osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja navodeći da su obrazloženjima istih navodi gdje su sve istaknute obavijesti o uvjetima i cijenama parkiranja na navedenom parkiralištu, te se navodi da je: „Na obavijesnim pločama istaknuto da se ulazi u zonu naplate parkinga, gdje se vrši naplata parkinga od ponedjeljka do nedjelje od 0-24h..“. da: „Na kiosku parkirališta i 4 naplatne stanice istaknute su obavijesti (informacije) o naplati i obavijesti o naplati i radnom vremenu parkirališta, upute o načinu naplate parkinga, cjenik parkinga, cjenik naknade troškova premještanja, uklanjanja i blokiranja auta, obavijest o načinu podnošenja prigovora potrošača, te Pravilnik o radu parkirališta i općim uvjetima parkiranja.“ Također se u pobijanom rješenju navodi da su na navedenim mjestima istaknuti i cjenici parkiranja u kojima se navodi da je prvih 20 minuta zadržavanja na parkingu besplatno, a da je nakon isteka tog vremena cijena prvo tri sata parkiranja 5 kuna, četvrti i svaki sljedeći sat 5 kuna, dnevna karta je 110 kuna. Kao i obavijest: „Za neisticanje karte ili prekoračenje dopuštenog vremena parkiranja korisniku će se izdati dnevna parkirna karta.“.

              Unatoč navedenim utvrđenjima, drugostupanjsko tijelo u osporenom rješenju kojim odbija žalbu tužitelja, navodi da se: „..prije ulaska u parkiralište ne daje potpune predugovorne informacije…a to je da će se izdati dnevna parkirna karta ako u roku od 20 minuta zadržavanja na parkingu ne kupe trosatnu ili drugu satnu kartu, što potrošača dovodi u zabludu i utječe na njegovo ekonomsko ponašanje da donese odluku o korištenju usluge parkiranja bez bitne predugovorne informacije što predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu žalitelja jer žalitelj člankom 12. Pravilnika određuje da se već samim ulaskom potrošača na parkirno mjesto sklapa ugovor o korištenju parkirališta uz korištenje dnevne parkirne karte.“

              Međutim, na ovom mjestu se ističe notorno tendenciozno, a očito namjerno, izostavljanje sadržaja točnog teksta i cijelog sadržaja članka 12. Pravilnika o radu parkirališta i općim uvjetima parkiranja, u budući da je stavku 2. istog članka rečenog Pravilnika izrijekom propisano: „Sklapanjem ugovora iz članka 1. ovog članka korisnik parkirališta prihvaća odredbe ugovora o korištenju parkirališta s naplatom utvrđene ovim Pravilnikom“. Dakle, potrošač ne sklapa ugovor trenutkom ulaska na prostor parkirališta, na kojem je nesporno i vidno istaknuto „ulazite u zonu naplate parkiranja“, već trenutkom parkiranja vozila na parkirno mjesto i time prihvaća sklapanje ugovora i plaćanje usluge prema cjeniku i uvjetima koji su vidno istaknuti na ulazu, kiosku i svim aparatima za naplatu.

              Potpuno je nejasno što se u drugostupanjskom rješenju željelo reći tvrdnjom „..nepošteno je od strane žalitelja isticati obavijest na način da se stvara zabluda o mogućnosti 20 minuta besplatnog parkiranja, a istekom 20 minute, za 21 minutu potrošaču naplatiti 22 puta veći iznos odnosno umjesto 5,00 kuna zahtijevati uplatu od 110,00 kuna...“.

              Iz upravo citiranog teksta slijedi da tužitelj na parkiralištu ističe mogućnost 20 minutnog besplatnog parkiranja, a da to u stvarnosti nije tako već da tih 20 minuta naplaćuje i time dovodi potrošače u zabludu, što notorno ne odgovara istini. Mogućnost korištenja 20 minuta besplatnog parkiranja je činjenica, a ne zabluda jer se niti jednom potrošaču nije nikada naplatilo korištenje parkirališnog mjesta unutar 20 minuta, kako to piše u Pravilniku i vidno istaknutim obavijestima.

              Potrošači su, kako i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo čini nespornim, prije ulaska vidljivim obavijestima obaviješteni da ulaze u zonu naplate parkiranja s vidno istaknutim cjenikom usluge, dok cijena i trajanje korištenja navedene usluge ovisi o vremenu u kojem će potrošač koristiti uslugu tako je nesporno, da je svim potrošačima – korisnicima omogućeno da se u roku od dvadeset minuta upoznaju s odredbama Pravilnika, u slučaju neprihvaćanja ugovornih uvjeta koji su sadržani u Pravilniku omogućen slobodan izlazak vozila ukoliko je uslijedio u roku od 20 minuta od trenutka izdavanja ovlaštenja za parkiranje. Korisnik koji u roku od 20 minuta nije napustio parkiralište ili nije kupio satnu parkirališnu kartu smatra se da je pristao na ugovorne odredbe parkiranja sadržane u Pravilniku o radu parkirališta i općim uvjetima parkiranja uz korištenje dnevne parkirališne karte. Dakle, način korištenja usluge prepušten korisniku, pa korisnik ulaskom u zonu u kojoj se vrši naplata parkiranja bez da je u roku od 20 minuta napustio parkirališnu zonu ili bez da je uopće kupio satnu parkirnu kartu, kojom bi iskazao namjeru ograničenog korištenja parkirališne zone, te je time prihvatio opće uvjete ugovora o korištenju parkirališta s naplatom. Korisnik je imao mogućnost kupiti satnu kartu za parkiranje putem parking automata na jednak način i dnevnu parkirnu kartu istaknuti s unutarnje strane vjetrobranskog stakla, odnosno iste kupiti SMS-om, kreditnom karticom ili putem fiskalne kase tome da li je korisnik usluge poslije isteka dvadeset minuta od parkiranja vozila istaknuo valjanu parkirališnu kartu vidljivo s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila ili zaprimio SMS poruku o plaćenoj parkirališnoj karti mobilnim telefonom, slijedom čega proizlazi da ne plaćanjem jednosatne ili višesatne karte, odnosno izričitim neizvještavanjem – šutnjom o trajanju korištenja usluge iskazuje namjeru da koristi uslugu u dnevnom trajanju i da plati cijenu usluge u navedenom trajanju.

              Odredbom članka 295. Zakona o obveznim odnosima stavkom 1. propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Stavkom 4. istog članka propisano je da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način, dok je stavkom 5. propisano da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

              Već je naprijed navedeno da se obavijesti o ulasku u zonu naplate parkiranja, cjenici i Pravilnik i opći uvjeti nalaze vidno istaknuti na ulasku, kiosku i svim naplatnim automatima pa ti uvjeti u smislu članka 295. ZOO obvezuju one koje koriste parkirališno mjesto. Dakle, ako potrošač nakon isteka besplatnih 20 minuta nije kupio satnu li višesatnu parkirnu kartu, niti vozilom napustio parkirnu zonu, proizlazi da je korisnik pristao na vidno istaknutu ponudu za sklapanje ugovora, odnosno da je naručio uslugu parkiranja bez satnog vremenskog ograničenja, slijedom čega mu pružatelj usluge parkiranja i isporučuje dnevnu parkirnu kartu.

              Nadalje u osporenom drugostupanjskom rješenju navodi da se parkiralište nalazi u sklopu bolnice pa ga koriste posebno osjetljive skupine potrošača. Upravo zbog te činjenice se sukladno natječajima i uvjetima za obavljanje poslova naplate parkirališta koje je raspisala Opća bolnica D., nije smjela postavljati rampa na ulasku u parkiralište, te upravo zbog toga je tužitelj omogućio da se 20 minuta besplatnog parkiranja, nakon što se vozilo parkira, a operater ga registrira. Na stranici 5 drugostupanjskog rješenja (drugi odlomak) ponovno se neistinito i kontradiktorno, ali tendenciozno navodi: „Žalitelj na temelju tipski formulirane odredbe članka 12. Pravilnika koristi se opcijom prešutnog prihvata ugovora o usluzi parkiranja sa dnevnom kartom, što u praksi sadrži obilježja nepoštene prakse jer ulaskom potrošača u parking prostor potrošač prešutno izražava samo volju za korištenje parkinga u slučaju proteka 20 minutnog besplatnog parkiranja. Citiranom odredbom članka 47. Zakona jasno je određeno da ukoliko se trgovac služi opcijom prešutnog prihvata, ne može naplatiti dodatni iznos na koji potrošač nije pristao.“

              Kontradiktorno i neistinito se u upravo citiranoj rečenici sada za razliku od prije, drugostupanjsko tijelo tvrdi da se „ulaskom potrošača na parking..“ izražava volja potrošača iako to nesporno ne odgovara istini jer se volja izražava ulaskom na „..parkirališno mjesto..“ kako se to navodi u Pravilniku. Interesantno je kako drugostupanjsko tijelo čita misli svakog potrošača odnosno kako to da nije pročitalo volju onih potrošača koji su uredno platili svoj parking. Naime, nije jasno odakle drugostupanjskom tijelu zaključak kakvu volju izražava potrošač ulaskom u parking, kada tvrdi da ovi izražavaju samo volju za korištenje parkinga. Taj je zaključak točan u slučajevima osoba koje samo žele parkirati,a da ne plate parkiranje, dok kod većine poštenih i savjesnih potrošača takva volja ne postoji, već postoji volja da plate parkiranje svog vozila onoliko vremena koliko su ga i koristili prema važećem cjeniku, na način da postupaju po vidno istaknutim obavijestima pružatelja usluge.

              Kao primjer izražavanja volje potrošača drugostupanjsko tijelo ističe slučaj M. i S. B. koji su parkirali automobil na parkiralištu u 9,00 sati, prošavši pored vidno istaknutih natpisa na ulasku u parkiralište i na samom parkiralištu tek u 11,00 sati: „…saznali da se parkiranje naplaćuje..“

              Dakle, suprotno navodima drugostupanjskog rješenja, nikakav se dodatni iznos na koji potrošač nije pristao, ovome nije naplaćen, upravo je potrošaču dana opcija da sam izabere da li će nakon isteka 20 minuta, uplatiti 5 kuna za cijela tri sata parkiranja, a koji cjenik je uvjetovala Opća bolnica D. ili će za svaki sljedeći sat plaćati daljnjih 5 kuna, ili će neplaćanjem i neisticanjem karte odabrati opciju cijene dnevne karte.

              Vrhunac zakonitosti osporavanog drugostupanjskog rješenja izražava se u slijedećem stajalištu drugostupanjskog tijela: „Pozivanje žalitelja na presudu Županijskog suda u Splitu posl. br.: Gž-2722/2015 od 18. veljače 2016. nije utemeljeno jer se radi o slučaju kada jedinica lokalne samouprave obavlja regulaciju prometa te određuje parkirna mjesta, konkretno temeljem Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja…,a postupanje ovog tijela temelji se na Zakonu.“

              Na kojem se to Zakonu temelji postupanje tijela jedinice lokalne samouprave, ne navodi se, ali u tom „Zakonu“ svakako nije propisana odredba kojom se izvan snage stavlja Zakon o zaštiti potrošača na odredbe koji se u osporavanim rješenjima pozivaju prvostupanjsko, a poglavito drugostupanjsko tijelo ili da se Zakon o zaštiti potrošača ne odnosi na jedinice lokalne samouprave točnije na koncesionare koji obavljaju naplatu parkiralište po Ugovoru o koncesiji sklopljenim s jedinicom lokalne samouprave.

              Dakle, notorno i sasvim jasno je da se Zakon o zaštiti potrošača primjenjuje i na jedinice lokalne samouprave, a svakako i na pravne osobe koje kao koncesionari obavljaju poslove organizacije i naplaćivanje parkinga temeljem Odluka jedinica lokalne samouprave i nesporno takve Odluke uvjeti i način naplate parkiranja treba biti te u pravilu i jest, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Držimo da je suvišno isticati kako se na u potpunosti identičan način, kao što to čini i tužitelj, u svim većim gradovima, vrši naplata parkiranja te izdavanja dnevne karte u istim slučajevima kada to čini i tužitelj.

              Naprijed citirano obrazloženje drugostupanjskog tijela predstavlja školski primjer diskriminacije trgovaca i primjer povrede odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i to čl. 3. prema kojem je zabranjena svaka zlouporaba i primjena nejednakih uvjeta na istovrsne poslove s drugim poduzetnicima, čime ih dovodi u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju.

              Ovakvo nepoštivanje citiranih pozitivnih propisa ponajmanje bi se očekivalo od tuženika koji je upravo dužan brinuti se o njihovom provođenju, a upravo citiranim obrazloženjem, iako svjesno da se naplata parkirališta i izdavanje dnevne karte po pravnim osobama koncesionarima, ali svejedno trgovcima, vrši na identičan način kako to čini tužitelj, tuženik potrošače, ali i tužitelja stavlja u neravnopravan položaj.

              U žalbi tuženiku bitnom iznosi da smatra kako nije koristio drugu uslugu cjelodnevnog parkiranja, stoga je nepoštena klauzula da mora platiti dnevnu parkirnu kartu, no ti žalbeni navodi nisu osnovani.

              Naime, Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine čl. 3. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vršili pojedinačni pregovori smatrat će se nepoštenom ako suprotno dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, pri čemu se uzima da su takve odredbe one koje imaju za cilj ili posljedicu zahtjev za svaki potrošač koji propusti ispuniti svoju obvezu plati nerazmjerno visok iznos naknade.

              Prema stavu ovog suda ugovorna odredba da se plati dnevna karta ukoliko se ne plati obveza za plaćanje korištenja parkirnog mjesta po satu nije nepoštena klauzula, budući korisniku ne nameće nerazmjerno visok iznos naknade, već upravo onoliki koliko bi platio da koristi parkirno mjesto cijeli dan. Naime, tužitelj nije u mogućnosti znati koliko je vremena neka osoba koristila parkirno mjesto bez naknade, te stoga ova odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, niti suprotnoj strani ne nameće znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

              Dakle, u konkretnom slučaju, praksa i postupanje tužitelja ,u potpunosti je identična postupanju opisanom u naprijed navedenoj presudi Županijskog suda u Splitu, s obzirom na način naplate parkiranja izdavanjem dnevne karte te da iznos dnevne karte iznosi upravo onoliki iznos koliko bi iznosio zbroj, satnih karata prema cjeniku.

              Slijedom svega naprijed iznijetog, tužitelj predlaže da naslovljeni sud donese sljedeću presudu kojom se poništava osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje.

              U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti pri razlozima kojim je odbijena žalba tužitelja navedenim u Rješenju, te se dodatno očituje na navode iz tužbe navodi da se

ističe bitnim da prilikom ulaska na prostor parkirališta potrošač ima mogućnost uočiti na obavijesnim pločama samo sljedeći sadržaj:

„PRVIH 20 MINUTA ZADRŽAVANJA NA PARKINGU JE BESPLATNO

Prva tri sata parkiranja = 5,00 kn

Četvrti i svaki sljedeći sat = 5,00 kn

DNEVNA KARTA (24 sata) = 110,00 kn“,

dok su na kiosku parkirališta i 4 naplatne stanice istaknute informacije o naplati i radnom vremenu parkirališta, upute o načinu naplate parkinga, cjenik parkinga, cjenik naknade troškova premještanja, uklanjanja i blokiranja auta, obavijest o načinu podnošenja prigovora potrošača, te Pravilnik o radu parkirališta i općim uvjetima parkiranja koji tek u članku 19. istoga propisuje da ako korisnik parkirališta postupi suprotno stavku 1. ovoga članka smatra se da je pristao preuzeti dnevnu kartu što mu je osoba koju ovlasti tužitelj stavila na vjetrobransko staklo vozila i dužan ju je platiti u roku od osam dana od dana njezinog preuzimanja. Kako se na navedenoj istaknutoj obavijesti, odnosno na obavijesnim pločama pri ulasku u parking dostupne samo djelomične informacije dostatne potrošačima za donošenje odluke o korištenju usluge, a informacije koje se nalaze na uređajima za naplatu i kiosku gdje je moguće kupiti parkirnu kartu nisu im dostupne do trenutka dok ne dođu do njih, navodi tužitelj nisu osnovani.

              Navedena poslovna praksa tužitelja da ima obilježja zavaravajuće, a time i nepoštene poslovne prakse nastale oglašavanjem nepotpunih informacija odnosno nedovoljnih predugovornih obavijesti prije donošenja odluke o sklapanju ugovora odnosno korištenja usluge parkiranja. Razlog više navedenom stajalištu tuženika predstavlja činjenica što se sporno parkiralište nalazi u sastavu županijske bolnice. Korisnici usluga predstavljaju posebno osjetljivu skupinu potrošača iz razloga što u većini slučajeva dolaze iz udaljenih, područja koji nemaju boravišta u D., te nisu upoznati s navedenim uvjetima plaćanja usluge parkiranja, stoga nije dostatno bitne predugovorne obavijesti istaći na mjestima gdje se obavlja plaćanje usluge, odnosno kupnja parkirnih karata, jer na temelju obavijesti koju mogu uočiti na vidljivom mjestu prilikom ulaska na parkiralište potrošačima nisu istaknute sve bitne predugovorne informacije. Na temelju citirane nepotpune obavijesti, potrošači mogu zaključiti da će uslugu platiti nakon korištenja parkiranja u onom vremenu trajanja u kojem su uslugu koristili. Potrošačima, koji mogu biti smanjene poslovne sposobnosti izazvane bolešću ili brigom za oboljele koje prevoze, ne može predstavljati prioritet uočavanje razlika ima li parkiralište izlaznu rampu te što bi to moglo značiti vezano za naplatu cijene parkiranja kako to očekuje tužitelj, odnosno da će u slučaju ako ne kupe parkirnu kartu u vrijeme označeno kao „besplatno parkiranje od 20 minuta“ biti u obvezi platiti za 1 minutu prekoračenja termina označenog besplatnim terminom parkiranja cijenu dnevne karte.

              Sukladno navedenom, u predmetnom slučaju kako tužitelj navodi „PRVIH 20 MINUTA ZADRŽAVANJA NA PARKINGU JE BESPLATNO“, se u naravi ne radi o nikakvom besplatnom vremenu za parkiranje, već o vremenu potrebnom za prijavu ulaska na parkirno mjesto i kupnju karte, stoga bi bilo potrebno uz istaknute cijene parkiranja i način naplate istih, istaći informaciju da će se potrošačima tolerirati 20 minuta za plaćanje usluge, a nakon toga vršiti evidentiranje korisnika koji nisu izvršili prijavu dolaska plaćanjem usluge i naplata uz uvjete koji su u cijelosti objavljeni na mjestima za naplatu usluge, a nikako davati obavijest o tome da je prvih 20 minuta zadržavanja na parkingu besplatno jer bi navedeno moglo značiti da nakon 20 „besplatnih“ minuta potrošač ima vremena za kupnju karte ili da je može platiti nakon odlaska s prostora parkirališta. Budući da se na parkirališnom prostoru nalazi službena osoba koja evidentira dolazak vozila, potrošač jednako tako može misliti da će prilikom odlaska moći podmiriti trošak parkiranja za vrijeme u kojem je uslugu koristio kako je to uređeno na parkiralištima sa izlaznim rampama prilikom čega potrošač plaća cijenu parkiranja za svaki novi započeti sat parkiranja.

              Dakle, radnje koje čini tužitelj prilikom oglašavanja cijene usluge predstavljaju svjesno zavaravajuće propuštanje informiranja potrošača ne želeći potrošaču dati potpune informacije i na taj način ostvariti veću dobit, pri tome ne vodeći računa o nepotpunim predugovornim obavijestima oglašenim na parkiralištu koje su dostupne potrošačima prije sklapanja ugovora, što potvrđuju sadržaji pisanih prigovora potrošača upućenih tužitelju.

              Tuženik opetovano navodi da je u članku 12. Pravilnika tužitelj propisao da ulaskom na parkirališno mjesto odnosno parkiranjem vozila na parkiralištu, vlasnik ili vozač vozila sklapa s trgovačkim društvom P. T. d.o.o. ugovor o korištenju parkirališta uz korištenje dnevne parkirališne karte, stoga sklapanjem ugovora iz stavka 1. ovog članka korisnik parkirališta prihvaća odredbe ugovora o korištenju parkirališta s naplatom utvrđene ovim Pravilnikom. Prema tome, tuženik ističe da se predmetnom odredbom tužitelj koristi opcijom prešutnog prihvata ugovora o usluzi parkiranja sa dnevnom kartom, što u praksi sadrži obilježja nepoštene prakse jer ulaskom potrošača u parking prostor potrošač prešutno izražava samo volju za korištenjem parkinga a ne volju za korištenjem dnevne karte u slučaju proteka 20 minuta besplatnog parkinga. Kako tužitelj na obavijesnim pločama, koje su lako uočljive za potrošače, oglašava informaciju „PRVIH 20 MINUTA ZASRŽAVANJA NA PARKINGU JE BESPLATNO“, isto je u suštini protivno odredbi članka 12. gore citiranog Pravilnika.

              Tužitelj navodi kako mu je potpuno nejasna tvrdnja tuženika u Rješenju: „nepošteno je od strane žalitelja isticati obavijest na način da se stvara zabluda o mogućnosti 20 minuta besplatnog parkiranja, a istekom 20. minute za 21 minutu potrošaču naplatiti 22 puta veći iznos odnosno umjesto 5,00 kuna zahtijevati uplatu od 110,00 kuna…“.

              U vezi s tim tuženik navodi da je pri tome tužitelj svjesno izostavio kraj rečenice koja glasi: „u slučaju kada potrošač nije koristio uslugu dnevne karte“, jer se navedena tvrdnja ne bi odnosila na slučajeve kada je potrošač bio upoznat s općim uvjetima navedenim u Pravilniku. Naime, nije za očekivati da bi potrošač donio odluku o plaćanju dnevne parkirane karte ukoliko ne očekuje da će biti hospitaliziran, odnosno da mu je poznato da će iz nekakvih razloga uslugu koristiti 24 sata, već je previše vjerojatno da nije bio upoznat s obvezom plaćanja dnevne parkirne karte u slučaju da ne kupi kartu u vremenu navedenom na oglasnoj ploči kao „PRVIH 20 MINUTA ZADRŽAVANJA NA PARKINGU JE BESPLATNO“. Iz navedenog proizlazi da se ne radi o besplatnoj usluzi namijenjenoj potrošaču o vremenu potrebnom za upoznavanje s predugovornim obavijestima, drugim riječima natpis istaknut velikim slovima nije jasan za potrošače te bi umjesto navedenog bilo potrebno potrošače upoznati s njihovim obvezama unutar navedenih „prvih 20 minuta a za narednu 1. minutu ili za 21. minutu od dolaska na parkirno mjesto zahtijevati plaćanje dnevne parkirne karte, a da je navedena obveza istaknuta tek na mjestima predviđenim za naplatu usluge.

              Nastavno tužitelj navodi da su potrošačima prije ulaska u zonu naplate parkiranja vidno istaknute obavijesti na cjenicima usluga, da im je omogućeno da se u vremenu od 20 minuta upoznaju s odredbama Pravilnika, te im je u slučaju neprihvaćanja ugovornih uvjeta, omogućen slobodan izlazak vozila ukoliko je isti uslijedio u roku od 20 minuta od trenutka izdavanja ovlaštenja za parkiranje, stoga tužitelj smatra da je korisnik koji u roku od 20 minuta nije napustio parkiralište ili nije kupio satnu parkirališnu kartu pristao na ugovorne odredbe parkiranja sadržane u Pravilniku o radu parkirališta i općim uvjetima parkiranja uz korištenje dnevne parkirališne karte, te da je način korištenja usluge prepušten korisniku. Dalje u tužbi detaljno opisuje odredbe članka 295. stavka 1., stavka 4. i stavka 5. Zakona o obveznim odnosima prilikom čega naglašava obvezu objavljivanja općih uvjeta na uobičajen način te obvezu na pridržavanje istih od ugovorne strane ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

              Tuženik ističe da je iz postupanja ovog tijela razvidno da se donošenje mjere prvostupanjskog tijela temelji upravo na činjenici što tužitelj nije informirao potrošače na jasan, nedvosmislen način o njihovim obvezama u slučaju kada istekne rok besplatnog zadržavanja na prostoru parkirališta, već je u nastavku samo naveo cijene parkiranja ne navodeći pri tome način naplate usluge niti kaznu naplate cijene dnevne parkirne karte ukoliko ne izvrši kupnju jedne od karata u vremenu nazvanom „PRVIH 20 MINUTA ZADRŽAVANJA BESPLATNO“. Naime budući da je riječ o parkiralištu organiziranom na otvorenom prostoru, potrošači nisu veliku pozornost obraćali proučavanju naplate parkirališta, jer iz same obavijesti koja dominira na prostoru parkirališta ne može se naslutiti da se parkiralište ne može platiti prilikom napuštanja istog, ali niti da će morati platiti višestruko veći iznos usluge od one koja se zaista koristila, što je suprotno zahtjevima profesionalne pažnje tužitelja te time i pojavnom obliku nepoštene poslovne prakse nastale zavaravajućim propuštanjem opisanim u članku 34. Zakona o zaštiti potrošača.

              Tužitelj ističe kako se u Rješenju navodi da se parkiralište nalazi u sklopu bolnice pa ga koriste posebno osjetljive skupine potrošača te da se upravo stoga sukladno natječajnim uvjetima za obavljanjem poslova naplate parkirališta koje je raspisala Opća bolnica D., nije smjela postavljati rampa na ulasku na parkiralište, pa je omogućeno 20 minuta besplatnog parkiranja, nakon što se vozilo parkira, a operater ga registrira. Također, tužitelj navodi da su potrošači obaviješteni da ulaze u zonu naplate parkiranja s vidno istaknutim cjenikom usluge, dok cijena i trajanje korištenja navedene usluge ovisi o vremenu u kojem će potrošač koristiti uslugu.

              Navodi tužitelja kako je korištenje usluge prepušteno korisniku odnosno potrošaču, te da isti ima mogućnost izbora o korištenju dnevne karte nisu osnovani što potvrđuje i primjer potrošača M. i S. B., koji su dana 27. kolovoza 2015. godine u 9,00 sati parkirali automobil na prostoru parkirališta ne uočivši potrebne predugovorne obavijesti prije donošenja odluke o korištenju usluge parkiranja. Saznavši da se parkiranje naplaćuje već u 11,00 sati prilikom odlaska s parkirališta, obratili su se zaposleniku tužitelja zahtjevom da im se omogući plaćanje usluge parkiranja u trajanju od 2 sata, koliko su je stvarno koristili, što im nije omogućeno već su informirani o mogućnosti podnošenja prigovora u roku od 8 dana.

              Tužitelj navodi kako se vrhunac nezakonitosti Rješenja izražava u stajalištu: „Pozivanje žalitelja na presudu Županijskog suda u Splitu posl. br.: Gž-2722/2015 od 18. veljače 2016. godine utemeljeno jer se radi o slučaju kada jedinica lokalne samouprave obavlja regulaciju prometa te određuje parkirna mjesta, konkretno temeljem Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja…, a postupanje ovog tijela temelji se na Zakonu.“, prilikom čega je tužitelju nejasno na kojem se to Zakonu temelji postupanje tijela jedinice lokalne samouprave te kako u tom „Zakonu“ svakako nije propisana odredba kojom se izvan snage stavlja Zakon o zaštiti potrošača na odredbe koji se u osporavanim rješenjima pozivaju prvostupanjsko, a poglavito drugostupanjsko tijelo ili se Zakon o zaštiti potrošača ne odnosi na jedinice lokalne samouprave točnije na koncesionare koji obavljaju naplatu parkiranja po Ugovoru o koncesiji sklopljenim s jedinicom lokalne samouprave. Tužitelj navodi kako je notorno i sasvim jasno da se ZZP primjenjuje i na jedinice lokalne samouprave a time i na pravne osobe koje kao koncesionari obavljaju poslove organizacije i naplaćivanja parkinga temeljem Odluka jedinica lokalne samouprave te da su navedene Odluke nesporno usklađene s odredbama Zakona o zaštiti potrošača te drži da je suvišno isticati kako se naplata parkiranja te izdavanje dnevne karte u istim slučajevima obavlja u svim većim gradovima.

              Tuženik ističe kako je na 3. stranici Rješenja prilikom citiranja zakonskih odredbi članka 31. stavka 1. ZZP-a jasno navedeno da će se dalje u tekstu Rješenja koristiti izraz „Zakon“, stoga tuženik ne smatra potrebnim dodatno obrazlagati dilemu tužitelja i navod kako  mu nije jasno o kojem „Zakonu“ je riječ u dijelu teksta Rješenja koje citira.

              Tuženik opetovano ističe i iznosi stav da je tužitelj kao pružatelj usluge trgovac te se u obavljanju djelatnosti i iznajmljivanja parkirnih mjesta u cijelosti mora pridržavati odredbi ZZP-a. Navedeno stajalište jasno proizlazi iz spisa predmeta uvidom u koji je vidljivo da tužitelj djelatnost iznajmljivanja parkirnih mjesta obavlja u svoje ime i za svoj račun temeljem Ugovora o zakupu zemljišta sklopljenim s Općom bolnicom D., stoga se predmetnom slučaju na navedenoj lokaciji ne radi o pružanju komunalne usluge javnog parkiranja regulirane Zakonom o komunalnom gospodarstvu i Zakonom o sigurnosti prometa na cestama. Naime, u situacijama kada se usluge parkiranja pružaju na javnim površinama kao komunalne usluge, prilikom čega je potrebno voditi računa o regulaciji prometa zbog sigurnosti, aktima jedinica lokalne samouprave utvrđuju se opći uvjeti i vremenska ograničenja parkiranja, te se koncesionari istih akata moraju pridržavati.

              Također, pozivanje tužitelja na uvjete iz natječaja koji su ograničavali pri postavljanju izlazne rampe za naplatu usluga, ne mogu predstavljati razlog za neupoznavanje potrošača s načinom naplate usluge parkiranja prije donošenja odluke o sklapanju ugovora, odnosno korištenja usluge. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže da se tužba odbije i potvrde osporena rješenja.

U sporu je održana rasprava 19. lipnja 2018., a čime je strankama u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS-a) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj je opunomoćenik tužitelja naveo da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao i predloženih dokaza, a glede očitovanja tuženika na tužbu navodi kako se tuženik zapetljao u pokušaju obrazloženja nedokazivog i neutemeljenog. Naime, tuženik navodi kako su potrošači prilikom ulaska na parking moguće očekivali da će parkiranje platiti po izlasku na izlaznoj rampi, te da nije jasno kako to tuženik zamišlja da bi postojala samo izlazna rampa a ne i  ulazna rampa na kojoj bi se uzela kartica koja bi se naknadno na izlasku platila. Budući da drugačije notorno ne bi bilo moguće niti utvrditi niti vrijeme parkiranja. Kao što je i navedeno u tužbi na ulasku u parking jasno stoji obavijest da se ulazi u zonu naplate parkiranja na ulasku je također ista Obavijest o cijenama parkiranja kao i obvezi da se na vjetrobransko staklo istakne kupljena parkirna karta koju je jasno moguće i zamijeniti SMS porukom. Također ne stoje ni tvrdnje da bi se korisnik parkiranja mogao zadržati i biti u nemogućnosti platiti kartu s obzirom na mogućnost plaćanja SMS porukom. Na kraju Županijski sud u Splitu je dilemu tuženika jasno razriješio tvrdeći da se identičan način naplate parkiranja ne može smatrati nepoštenom poslovnom praksom u smislu Zakona o zaštiti potrošača o čemu postoji i direktiva Vijeća Europe od travnja 1993. u članku 3. koja je neposredno primjenjiva i na predmetni slučaj.             

 

              Opunomoćenica tuženika je na ročištu za raspravu navela da se suprostavlja tužbenom zahtjevu, te da izlaže kao i u odgovoru na tužbu. Posebno je istaknula da je bit ovog spora utvrđenje da li tužitelj obavlja radnju nepoštene poslovne prakse. Smatra da je tužitelj upravo nedovoljno jasnim predugovornim obavijestima ostvario obilježja takve prakse. Naime, potrošač na ulazu u parking jasno dobiva informacije o vremenu tzv. gratis zadržavanja, cijene satne karte, cijene trosatne karte i cijene dnevne karte. Upravo se na primjeru potrošača S. B. o čemu postoje dokazi u spisu jasno vidi kako je ovaj potrošač htio platiti kartu za dva sata, a isto mu je onemogućeno. Potrošač je dakle doveden u zabludu jer nije imao dovoljno jasne informacije o načinu plaćanja parkiranja u određenom periodu. Nadalje naročito je za istaknuti kako je naznaka „gratis prvih 20 minuta“ također zavaravajućeg sadržaja, jer je u postupku dokazano da se u stvarnosti „gratis“ odnosi na vrijeme za koje tužitelj očito pretpostavlja potrebnim da bi korisnik parkiranja mogao odlučiti koju vrstu karte će platiti. Slijedom svega navedenog predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, te je pregledao spis upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

           Sud je odbio izvođenje dokaza saslušanjem zz tužitelja K. B., kao suvišno i nepotrebno, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a  ovaj sud drži kako je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je u skladu s odredbom članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog rješenja kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja i prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju zabranjeno obavljanje nepoštene poslovne prakse odnosno naplata dnevne karte korisnicima usluge parkiranja na parking prostoru na adresi: D., … („Opća bolnica D.“) kada isti nisu kupili satnu ili trosatnu kartu nakon isteka 20 minuta besplatnog parkiranja.

Među strankama nije sporno da pri ulasku na parkirališni prostor na adresi D., Dr. .., kojim upravlja tužitelj, je na pločama s obavijesti istaknuto da se ulazi u zonu naplate parkinga, gdje se vrši naplata parkinga od ponedjeljka do nedjelje od 0-24 h, te da se parking može platiti SMS na broj 70… . Na znakovima da je istaknuta obavijest slijedećeg sadržaja: „PRVIH 20 MINUTA ZADRŽAVANJA NA PARKINGU JE BESPLATNO

Prva tri sata parkiranja = 5,00 kn

Četvrti i svaki sljedeći sat = 5,00 kn

DNEVNA KARTA (24 sata) = 110,00 kn“.

Nadalje, nije sporno među strankama da su na kiosku parkirališta i 4 naplatne stanice istaknute informacije o naplati i radnom vremenu parkirališta, upute o načinu naplate parkinga, cjenik parkinga, cjenik naknade troškova premještanja, uklanjanja i blokiranja auta, obavijest o načinu podnošenja prigovora potrošača, te Pravilnik o radu parkirališta i općim uvjetima parkiranja.

Navedene nesporne činjenice su ujedeno razvidne i iz spisu priležećeg zapisnika Ministarstva gospodarstva, Uprave za inspekcijske poslove u gospodarstvu, Sektor za tržišnu inspekciju, Područna jedinica – Služba inspekcijskog nadzora S., Ispostava D., Klasa: 336-02/16-01/7, Urbroj: 526-12-01-03-01/2-16-04 o obavljenom inspekcijskom nadzoru poslovanja tužitelja sastavljenog dana 16. kolovoza 2016. na parking prostoru u D., na adresi …, ispred „Opće bolnice D.“, te priloga uz isti, a koji su njegov sastavni dio.

Odredbom članka 5. točke 13. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15; dalje: Zakona) propisano je da je »poslovna praksa trgovca prema potrošaču« (u daljnjem tekstu: poslovna praksa) svaka radnja, propuštanje, način ponašanja ili predstavljanja, poslovna komunikacija, uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište, koju je poduzeo trgovac, a izravno je povezana s promidžbom, prodajom ili isporukom proizvoda potrošaču.

Člankom 31. Zakona propisano je da je nepoštena poslovna praksa zabranjena.

Sukladno odredbi članka 32. stavka 1. Zakona poslovna praksa je nepoštena: ako je suprotna zahtjevima profesionalne pažnje i ako, u smislu određenog proizvoda, bitno utječe ili je vjerojatno da će bitno utjecati na ekonomsko ponašanje prosječnog potrošača kojemu je takva praksa namijenjena ili do kojega ona dopire, odnosno prosječnog člana određene skupine potrošača na koju je ta praksa usmjerena, dok je stavkom 4. alineja 1. istog članka propisano da se nepoštenom poslovnom praksom posebno smatra zavaravajuća poslovna praksa, kako je uređena u člancima 33. do 35. ovoga Zakona.

Odredbom članka 33. stavka 1. Zakona propisano je da se poslovna praksa smatra zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u stavku 2. ovoga članka, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

Odredbom članka 34. stavka 4. točke 4. Zakona propisano je da u slučaju poziva na kupnju, ako to već nije razvidno iz konteksta, bitnim će se smatrati informacije o: uvjetima plaćanja, dostave, ostalim elementima ispunjenja ugovora, kao i o sustavu rješavanja pritužbi, ako ti elementi odstupaju od zahtjeva profesionalne pažnje.

Člankom 41. stavkom 1. Zakona propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.

Člankom 49. stavkom 1. Zakona propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Prema odredbi članka 137. stavka 2. Zakona tržišni inspektor će trgovcu rješenjem zabraniti obavljanje poslovne prakse koja se u smislu članaka 32. do 38. ovoga Zakona smatra nepoštenom.

Pravilnikom o radu parkirališta i općim uvjetima parkiranja (dalje: Pravilnik) propisano je da se istim uređuje pravo parkiranja na parkiralištu, način i uvjeti rada parkirališta, ulazak i izlazak vozila i osoba, radno vrijeme parkirališta, ako i ostala pitanja od važnosti za redovito i sigurno poslovanje parkirališta. Pravilnik da se primjenjuje na sve osobe i vozila koja se nalaze na parkiralištu odnosno koriste usluge parkiranja na parkingu, bez obzira na pravni temelj i vrstu ugovora o parkiranju. Poslove organizatora parkiranja da obavlja trgovačko društvo P. T.  d.o.o.  (u daljnjem tekstu: P. T.).

Odredbom članka 12. Pravilnika propisano je da se ulaskom na parkirališno mjesto odnosno parkiranjem vozila na parkiralištu, vlasnik ili vozač vozila (u daljnjem tekstu: korisnik parkirališta) sklapa s trgovačkim društvom P. T. d.o.o. ugovor o korištenju parkirališta (u daljnjem tekstu: ugovor) uz korištenje dnevne parkirališne karte. Sklapanjem ugovora iz stavka 1. ovog članka korisnik parkirališta prihvaća odredbe ugovora o korištenju parkirališta s naplatom utvrđene ovim Pravilnikom.

Člankom 13. Pravilnika propisano je da za korištenje parkirališta korisnik parkirališta mora imati parkirališnu kartu. Parkirališna karta se izdaje kao dnevna karta i vrijedi od trenutka izdavanja do istog vremena u prvom slijedećem danu u kojem se naplaćuje parkiranje, a za kraće vrijeme korištenja parkirališta dnevna karta se izdaje i kao jednosatna ili višesatna parkirališna karta (u daljnjem tekstu: satna karta).

Člankom 14. Pravilnika propisano je da korisnik parkirališta može kupiti dnevnu kartu na ovlaštenim mjestima P. T.-a. Naplata dnevne karte na ovlaštenim prodajnim mjestima podrazumijeva istodobno plaćanje i preuzimanje dnevne karte. Ovlaštena osoba P. T.-a sa odgovarajućom tehničkom opremom koja omogućuje evidentiranje mjesta i vremena prakiranja, marka, tip, boja i registarska oznaka vozila te ispisivanje dnevne karte i naloga. Ako korisnik parkirališta ne kupi odnosno ne preuzme dnevnu kartu ne traži izdavanje satne, višesatne, cjelodnevne, tjedne , mjesečne ili godišnje parkirne karte na način predviđen u Pravilniku smatra se da je preuzeo dnevnu kartu koju mu je ovlaštena osoba P. T.-a stavila na vjetrobransko staklo vozila i dužan ju je platiti u roku od osam (8) dana od dana njenog preuzimanja.

              Prema odredbi članka 17. Pravilnika satna karta je isprava kojom korisnik parkirališta dokazuje da je platio odgovarajuću naknadu prema cijeni parkiranja, te da se na parkiralištu zadržao u okviru dopuštenog, odnosno plaćenog vremena. Na satnoj karti su: Ime, adresa i OIB P. T.-a, te drugi znakovi pomoću kojih se obilježava godina, sat, mjesec, vrijeme korištenja parkirališta i cijena. Izgled satne karte kupljene putem automata ne primjenjuje se na satnu kartu kupljenu putem mobilnog telefona.

              Odredbom članka 19. Pravilnika propisano je da korisnik parkirališta mora u roku od dvadeset (20) minuta od parkiranja vozila istaknuti valjanu parkirališnu kartu vidljivo s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila ili zaprimiti SMS poruku o plaćenoj parkirališnoj karti mobilnim telefonom.

Valjana parkirališna karta je ona parkirališna karta koja je plaćena:

a) za vrijeme korištenja parkirališta

b) u okviru vremenskog ograničenja trajanja parkiranja.

Ako korisnik javnog parkirališta postupi suprotno stavku 1. ovoga članka smatra se da je pristao preuzeti dnevnu kartu što mu je i osoba koju ovlasti P. T. stavila na vjetrobransko staklo vozila i dužan ju je platiti u roku od osam (8) dana od dana njenog preuzimanja.

S obzirom na podatke spisa predmeta i među strankama nesporne činjenice, a imajući u vidu naprijed citirane odredbe, po ocijeni ovog suda, osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje nisu pravilni i zakoniti.

Naime, polazeći od među strankama nespornih činjenica da je na pločama s obavijesti istaknuto da se ulazi u zonu naplate parkinga, gdje se vrši naplata parkinga od ponedjeljka do nedjelje od 0-24 h, te da se parking može platiti SMS na broj 70… . Na znakovima da je istaknuta obavijest slijedećeg sadržaja: „PRVIH 20 MINUTA ZADRŽAVANJA NA PARKINGU JE BESPLATNO. Prva tri sata parkiranja = 5,00 kn. Četvrti i svaki sljedeći sat = 5,00 kn, DNEVNA KARTA (24 sata) = 110,00 kn“, te da su na kiosku parkirališta i 4 naplatne stanice istaknute informacije o naplati i radnom vremenu parkirališta, upute o načinu naplate parkinga, cjenik parkinga, cjenik naknade troškova premještanja, uklanjanja i blokiranja auta, obavijest o načinu podnošenja prigovora potrošača, te Pravilnik o radu parkirališta i općim uvjetima parkiranja, to po ocijeni ovog suda, a upravo suprotno utvrđenjima tuženika i prvostupanjskog tijela iznesenim u obrazloženju osporenih rješenja, u konkretnom slučaju, sud ne nalazi da navedena poslovna praksa tužitelja ima obilježja zavaravajuće, a time i nepoštene poslovne prakse nastale oglašavanjem nepotpunih informacija odnosno nedovoljnih predugovornih obavijesti prije donošenja odluke o sklapanju ugovora odnosno korištenja usluge parkiranja, te nepoštene poslovne prakse koja se ogleda u naplati dnevne karte i u onim slučajevima kada potrošači nisu koristili uslugu dnevne karte.

                Ovo stoga, jer po ocijeni ovog suda, prema podacima spisa predmeta, osobito iz priležećeg zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru i prilozima uz isti, razvidno je da su potrošači prije ulaska vidljivim obavijestima obaviješteni da ulaze u zonu naplate parkiranja s vidno istaknutim cjenikom usluge, dok cijena i trajanje korištenja navedene usluge ovisi o vremenu u kojem će potrošač koristiti uslugu, te je nedvojbeno da je svim potrošačima – korisnicima omogućeno da se u roku od dvadeset minuta upoznaju s odredbama Pravilnika, u slučaju neprihvaćanja ugovornih uvjeta koji su sadržani u Pravilniku omogućen izlazak vozila u ostavljenom vremenu (20 minuta) bez naplate. Nadalje, razvidno je da korisnik koji u roku od 20 minuta nije napustio parkiralište ili nije kupio satnu parkirališnu kartu smatra se da je pristao na ugovorne odredbe parkiranja sadržane u Pravilniku o radu parkirališta i općim uvjetima parkiranja uz korištenje dnevne parkirališne karte.

Dakle, iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je način korištenja usluge prepušten korisniku, pa korisnik ulaskom u zonu u kojoj se vrši naplata parkiranja bez da je u roku od 20 minuta napustio parkirališnu zonu ili bez da je uopće kupio satnu parkirnu kartu, kojom bi iskazao namjeru ograničenog korištenja parkirališne zone, time prihvatio opće uvjete ugovora o korištenju parkirališta s naplatom.

Nadalje, po pravnom shvaćanju ovog suda, naplata dnevne karte ukoliko se ne plati obveza za plaćanje korištenja parking mjesta po satu ne predstavlja nepoštena poslovnu praksu tužitelja jer tužitelj nije u mogućnosti znati koliko je vremena neka osoba koristila parkirališno mjesto bez naknade, a naplatom iznosa dnevne karte se ne nameće korisniku nesrazmjerno visok iznos naknade, nego upravo onaj iznos koji bi platio da je koristio parkirališno mjesto cijeli dan, pa stoga isto nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, jer ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Slijedom navedenog, po ocijeni ovog suda, osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, nisu pravilni i zakoniti, pa je stoga valjalo pozivom na odredbu članka 58. stavka 1. ZUS-a poništiti osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, a kako je i odlučeno pod točkom 1. i 2. izreke presude.

 

U Splitu 27. lipnja 2018.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Matea Buljan