1                     Poslovni broj: 2 UsI-406/17-14

 

Poslovni broj: 2 UsI-406/17-14

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljâ 1. G. L. i 2. V. C. L., oboje iz K., V. M. 32A, kojeg zastupaju opunomoćenici u O. društvu V., J., Š., S., J. & J., u R., N. T. 9/V-VI, protiv tuženika Ministarstva zdravstva, Zagreb, Ksaver 200A, radi iskopa posmrtnih ostataka, 20. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva zdravstva, KLASA: UP/II-540-02/16-01/17, URBROJ: 534-07-2-2/2-17-2 od 5. veljače 2017., radi poništenja rješenja Ministarstva zdravstva, Uprave za unaprjeđenje zdravlja, Sektora županijske sanitarne inspekcije i pravne podrške, Službe županijske sanitarne inspekcije, Odjela za Istru i Primorje, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-540-02/16-01/1104, URBROJ: 534-07-2-1-4-8/1-16-2 od 6. prosinca 2016., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva zdravstva, Uprave za unaprjeđenje zdravlja, Sektora županijske sanitarne inspekcije i pravne podrške, Službe županijske sanitarne inspekcije, Odjela za Istru i Primorje, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-540-02/16-01/1104, URBROJ: 534-07-2-1-4-8/1-16-2 od 6. prosinca 2016., odbačen je zahtjev tužiteljâ za ekshumaciju posmrtnih ostataka njihova pokojnog sina I. L., zbog nepostojanja pretpostavki za pokretanje postupka. Svoju odluku prvostupanjsko tijelo utemeljilo je na utvrđenju da je zahtjev podnesen u svrhu obdukcije radi utvrđenja uzroka smrti, što ne ulazi u nadležnost navedenog tijela, već u djelokrug Državnog odvjetništva (po čl. 319. Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14).

Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-540-02/16-01/17, URBROJ: 534-07-2-2/2-17-2 od 5. veljače 2017., odbio žalbu tužiteljâ izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

Tužitelji osporavaju zakonitost tuženikove odluke i tvrde, u bitnome, da tužiteljima nije omogućeno sudjelovanje u postupku, da su ovdje relevantne odredbe članka 62. stavka 1. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“, broj 79/07, 113/08 i 43/09), članka 193. i 194. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 150/08, 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13, 22/14, 154/14 i 70/16), te podzakonskih propisa mjerodavnih za upravljanje grobljima, da tužitelji nisu tražili predmetno odobrenje zbog sumnje da je smrt prouzročena kaznenim djelom ili počinjenjem kaznenog djela, već su kao roditelji umrle osobe uz suglasnost korisnice grobnog mjesta zahtijevali odobrenje za iskop posmrtnih ostataka radi njihova privremenog premještaja na Zavod za sudsku medicinu u cilju preciznog utvrđivanja uzroka smrti (koji je nakon prve obdukcije ostao nepoznat), nakon čega bi posmrtni ostaci ponovno bili ukopani u isto grobno mjesto, da je riječ o proceduri koja tuženiku ne bi smjela biti nepoznata, te da su zaključci javnopravnih tijela bez zakonskog uporišta i u potpunosti neživotni.

Tužitelji predlažu da Sud poništi osporeno rješenje tuženika, da poništi prvostupanjsko rješenje, te da predmet vrati na ponovni postupak. Potražuju i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna (PDV uključen), uvećano za sudske pristojbe po odluci suda.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Na raspravi provedenoj 20. lipnja 2018. stranke izlažu kao u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, te dodaju, u bitnome, sljedeće. Prema tužiteljima, odredbe Zakona o kaznenom postupku ne reguliraju konkretnu materiju, već je odlučne činjenice potrebno podvesti pod odredbu članka 62. stavka 1. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, tuženik nije bio ovlašten ulaziti u motive zahtjeva tužiteljâ već je bio dužan izdati sprovodnicu i prisustvovati ekshumaciji radi sprečavanja sanitarnog rizika. Tužitelji upiru i na neadekvatnost obrazloženja osporavanih rješenja. Tuženik, pak, naglašava da je sanitarni inspektor ovlašten izdati sprovodnicu samo radi premještaja iz jednoga u drugo grobno mjesto, što ovdje nije slučaj. Kada je tijelo pokojnika već pokopano, jedinu osnovu radi utvrđenja uzroka smrti čine odredbe Zakona o kaznenom postupku. Ukazuje da, u slučaju ekshumacije tijela radi provedbe obdukcije bez naloga suda, ni jedna zdravstvena ustanova ne bi bila ovlaštena provesti obdukciju niti bi je provela, pa obdukcija ekshumiranog tijela ne bi bila provedena, a tijelo bi bilo potencijalni izvor zaraze. Tuženik osporava primjenjivost odredbi podzakonskih propisa na koje se tužitelji pozivaju, uzevši u obzir da se ovdje primarno primjenjuju zakonske odredbe.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazi prijedlozi tužiteljâ, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmetni upravni postupak pokrenut je na zahtjev tužiteljâ podnesen 6. prosinca 2016., u kojem je navedeno da se zahtjev podnosi radi prijenosa i obdukcije (vještačenja radi utvrđivanja uzroka smrti). Sin tužiteljâ I. L., rođen 23. svibnja 2009., preminuo je 26. travnja 2016. u Kliničkome bolničkom centru Zagreb, nakon provedene biopsije jetre.

Prema članku 62. stavku 1. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, iskopavanje i prijenos umrle osobe iz jednoga grobnog mjesta radi pogreba u drugo grobno mjesto, na istom groblju ili u istom naselju ili iz jednog mjesta radi pogreba u drugom mjestu na području Republike Hrvatske ili iz Republike Hrvatske u inozemstvo, obavlja se na temelju sprovodnice, koje izdaje sanitarni inspektor nadležan prema mjestu ukopa.

U članku 1. navedenog Zakona, kojim je uređen predmet Zakona, propisano je da
se tim Zakonom utvrđuju zarazne bolesti čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Republiku Hrvatsku kao i mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti.

Nadalje, pregled i obdukcija tijela poduzet će se uvijek kad postoji sumnja ili je očito da je smrt prouzročena kaznenim djelom ili je u svezi s počinjenjem kaznenog djela. Ako je tijelo već pokopano, odredit će se ekshumacija radi njegova pregleda i obdukcije (čl. 319. st. 1. Zakona o kaznenom postupku). Odredbom stavka 3. navedenoga članka propisano je da ekshumaciju može naložiti samo sud.

Norma članka 62. stavka 1. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ne samo da uređuje isključivo iskopavanje i prijenos umrle osobe iz jednoga grobnog mjesta radi pogreba u drugo grobno mjesto (a ne ponovni ukop u isto grobno mjesto, što su tražili tužitelji), već je riječ o odredbi sanitarnog prava, čiji smisao, svrha i doseg ne obuhvaćaju ekshumaciju radi provedbe obdukcije. Do drukčije interpretacije ne dovodi ni okolnost da tužitelji ne upiru na sumnju u počinjenje kaznenog djela, u smislu normi članka 319. Zakona o kaznenom postupku. Utoliko su i razlozi podnošenja zahtjeva relevantni, jer se (i) na temelju njih prosuđuje stvarna nadležnost javnopravnih tijela u primjeni odredbe članka 62. stavka 1. Zakona o zaštiti pučanstva. Pritom odredbe članka 193. i članka 194. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojima je uređena obdukcija umrle osobe, ne daju pravnu osnovu za obdukciju već pokopanog tijela, osim kod ekshumacije i obdukcije iz članka 319. Kaznenog zakona. Na ishod rješavanja ove stvari ne može utjecati ni sadržaj podzakonskih propisa o upravljanju grobljima, predmet kojih ne čini ekshumacija radi provedbe obdukcije.

S obzirom na prethodna utvrđenja Suda, za ostvarivanje prava tužiteljâ na sudjelovanje u postupku nije bilo nužno provesti dodatne radnje, pored sudjelovanja ostvarenog podnošenjem zahtjeva i izjavljivanjem žalbe protiv prvostupanjskog rješenja.

Sud je utvrdio i da činjenični te pravni segment obrazloženja prvostupanjskoga i drugostupanjskog rješenja nije u dovoljnoj mjeri sukladan odredbama članka 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Međutim, spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 57. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS) propisano je da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, između ostalog, i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (čl. 98. st. 3. ZUP-a), pa bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja u stvari u odnosu na koju sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 57. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom.

Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 2. ZUS-a, vezano uz čl. 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.             

Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelji nisu pozvani na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer su oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi odgovarajućom primjenom odredbe članka 16. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 5. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15).

U Rijeci 20. lipnja 2018.

                                                                                                              S u d a c

                                                                                                            dr. sc. Alen Rajko, v.r.   

Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.