Poslovni broj: 20 Gž-422/18-2                                                                                                                

 

             

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) J. I. iz K., OIB: … i 2) Z. I. iz K., zastupanih po punomoćnici D. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika B. J. M. iz Z., zastupanog po punomoćniku K. S., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika V. K., zastupane po punomoćniku K. S., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o žalbi tužitelja pod 1) i 2) protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-216/16 od 28. veljače 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 20. lipnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-216/16 od 28. veljače 2018. i sudi:

 

              Utvrđuje se da su ništavi pravni poslovi:

             

              - Ugovor o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. sa "ovjerom Osnovnog suda u Banja Luci pod brojem I-OV-5130/93 od 24. prosinca 1993." po punomoćniku S. U. kao punomoćniku M. I. sina Đ., N. I. i Z. I. kćeri M. dostavljen Ministarstvu financija, Poreznoj upravi - Područnom uredu Z., Klasa UP/I-410-20/94-01/771, Urbroj: 03-94-01,

 

              - Ugovor o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. bez ovjere potpisa ugovornika, ali potpisan na strani ugovornika M. I., N. I., Z. I. i J. I. po punomoćniku F. J. temeljem punomoći broj OV 02-4800/93 Skupštine Opštine L. od 27. prosinca 1993. koju je potpisao S. U., dostavljen Ministarstvu financija, Poreznoj upravi - Područnom uredu Z., Klasa UP/I-410-20/94-01/771, Urbroj: 03-94-01,

 

              - Ugovor o zamjeni nekretnina koji je dostavljen Državnoj geodetskoj upravi, Područnom uredu za katastar Z., Klasa: 932-07/96-07/6 u postupku prijave promjene na zemljištu od B. J. M. od dana 17. kolovoza 1994. temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina predmet kojeg je i čest. zem. 186/1 k.o. Z., u kojem Ugovoru je u toč. I., u stavku 2. osim čestica naznačenih u prethodna dva Ugovora iza u retku 3. stavka 2. iza riječi J. B. i. t. dopisan i tekst":

 

              "- tijelo jedino čest. br. 186/1 pašnjak u površini od 95 m2 zk. ul. 3321",

             

              osim u dijelu navedenih Ugovora koji se odnosi na raspolaganje kućom na skici mjerenja ing. geodezije I. M. od 8. prosinca 2010. označena narančastom bojom kao građevina izgrađena na dijelu čest. zem. 190/23, dijelu čest. zem. 191/11 i dijelu čest. zem. 186/1, sve k.o. Z. pripadajuća M. I. i N. I., što je tuženik dužan priznati i trpjeti pravne posljedice, u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku B. J. da tužiteljima pod 1) J. I. i 2) Z. I. naknadi parnični trošak u visini od 90.875,00 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika B. J. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

             

              «1. Odbija se kao neosnovanu tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

             

              "I. Utvrđuje se da su ništavi pravni poslovi:

             

              - ugovor o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. godine sa "ovjerom Osnosnog suda u B. L. pod brojem I-OV-5130/93 od 24. prosinca 1993. godine" po punomoćniku U. S. kao punomoćniku I. M. sina Đ, I. N. i I. Z. kćeri M. dostavljen Ministarstvu financija, Poreznoj upravi-Područnom uredu Z., Klasa UP/I-410-20/94-01/771, Urbroj: 03-94-01,

             

              - ugovor o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. godine bez ovjere potpisa ugovornika, ali potpisan na strani ugovornika I. M., I. N., I. Z. i I. J. po punomoćniku J. F. temeljem punomoći broj OV 02-4800/93 Skupštine Opštine L. od 27. prosinca 1993. godine koju je potpisao U. S., dostavljen Ministarstvu financija, Poreznoj upravi-Područnom uredu Z., Klasa UP/I-410-20/94-01/771, Urbroj: 03-94-01,

             

              - ugovor o zamjeni nekretnina koji je dostavljen Državnoj geodetskoj upravi, Područnom uredu za katastar Z., Klasa: 932-07/96-07/6 u postupku prijave promjene na zemljištu od J. B. M. od dana 17. kolovoza 1994. godine temeljem ugovora o zamjeni nekretnina predmet kojeg je i čest. zem. 186/1 k.o. Z., u kojem ugovoru je u toč. I., u stavku 2. osim čestica naznačenih u prethodna dva ugovora iza u retku 3. stavka 2. iza riječi J. B. i to: "dopisan i tekst":

             

              "-tijelo jedino čest. br. 186/1 pašnjak u površini od 95 m2 zk. ul. 3321",

             

              osim u dijelu navedenih ugovora koji se odnosi na raspolaganje kućom na skici mjerenja ing. geodezije I. M. od 08. prosinca 2010. godine označena narančastom bojom kao građevina izgrađena na dijelu čest. zem. 190/23, dijelu čest. zem. 191/11 i dijelu čest. zem. 186/1 sve k.o. Z. pripadajuća I. M. i I. N., što je tuženik dužan priznati i trpjeti pravne posljedice, u roku od 15 dana."

             

              2. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.»

             

Protiv navedene presude žalbu su izjavili tužitelji pod 1) i 2) (dalje: tužitelji) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

U žalbi ističu da je u obrazloženju pobijane presude reproduciran gotovo cijeli tekst odluke Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3569/14. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi kako se u odnosu na sporno raspolaganje mogućom zajedničkom imovinom bračnih drugova koja nije upisana u zemljišne knjige primjenjuju odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme kad je zaključen sporni Ugovor o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. između B. J., zastupanog po punomoćniku M. J., te J. I., M. I., N. I. i Z. I., zastupanih po punomoćniku S. U.. Skreće se pozornost da suprotno priloženoj ispravi u spisu tj. Ugovoru, tekst u Ugovoru kojeg sud spominje nema naznačenog ni napisanog. Osim toga, tužitelj pod 1) tijekom postupka doista je dokazao da je imovina koja je predmet kasnijeg spornog Ugovora o zamjeni bila stečena u braku s tim da svojim udjelom u zajedničkoj imovini bračni drug doista ne bi mogao slobodno raspolagati što znači da je u smislu odredbe čl. 283. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima ništav ugovor kojim je jedan bračni drug otuđio ili opteretio nekretninu koja čini zajedničku imovinu bračnih drugova te u slučaju da je riječ o zajedničkoj imovini bračnih drugova onda je potrebna i suglasnost drugog sudionika u zajedničkom vlasništvu za raspolaganje takvom imovinom, a ako takve suglasnosti nema raspolaganje da je nevaljano. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje i zaključuje da je tužitelj pod 1) bio upoznat sa sadržajem Ugovora o zamjeni te da se iz njegovog ponašanja zaključuje da je prešutno pristao na zaključenje ovakvog Ugovora, odobrio ga, odnosno, da je isti te radnje naknadno osnažio u smislu odredbe čl. 88. Zakona o obveznim odnosima. Takav zaključak prvostupanjski sud obrazlaže činjenicama da su zemljište za gradnju dvije kuće na predjelu Borik-Puntamika prvotno kupili M. I., N. I., J. I. i Z. I., da su na tom zemljištu napravili dvije kuće, veću spornu za Z. i J. I., kao i manju kuću za M. i N. I., da je J. I. sudjelovao u kupnji zemljišta i izgradnji veće kuće do prve ploče, da je tužitelj pod 1), i nakon povratka tužiteljice pod 2) u Republiku Hrvatsku zbog bračnih problema, nastavio ulagati u spornu nekretninu čime ista predstavlja bračnu stečevinu Z. i J. I., da je brak istih zbog poremećenih odnosa razveden presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1880/89 od 12. siječnja 1990., kao i da je stariji sin N. povjeren ocu u Kanadi, a mlađi sin P. majci, da je tijekom postupka osnovno pitanje prvostupanjskog suda bilo što se dogodilo sa bračnom stečevinom bračnih drugova nakon 12. siječnja 1990. kada je prestala bračna zajednica tj. da li je ista ostala nepodijeljena, ali da je drugostupanjski sud zauzeo stav da nije došlo do podjele bračne stečevine, da Z. I. sa svojim roditeljima M. i N. cijelo vrijeme istupa kao jedini i isključivi vlasnik spornih nekretnina pa da je u tim okolnostima i sklopljen Ugovor o zamjeni od 24. prosinca 1993. Ponavlja se da ovakvim tekstom sud prelazi okvire nepristranog suđenja i izravno kao utvrđenu činjenicu ističe da bi J. I. kao naznačeni ugovornik bio sudionik sklapanja prethodno navedenog Ugovora premda je već pravomoćno utvrđeno da taj Ugovor o zamjeni te ostali Ugovori iz toč. 2. izreke ranije presude pod poslovnim brojem P-1880/05 u odnosu na tužitelja pod 1) ne proizvode pravne učinke jer nije sudjelovao u sklapanju tog Ugovora, nije ga potpisao, nije izdao ni pismenu ovjerenu punomoć koja je potrebna za sklapanje ugovora o prometu nekretnina punomoćniku koji nije iz reda odvjetnika jer S. U. nije odvjetnik, što se vidi iz samog teksta Ugovora kojeg sud naziva "izvorni ugovor". Nejasno je iz kojih dokaza ili isprava sud izvodi zaključak da Z. I. i njezini roditelji istupaju kao isključivi vlasnici prijeporne nekretnine kraj činjenice da je u zk. ul. 3327 k.o. Z. upis prava suvlasništva u jednakim udjelima. Nema uporišta u ispravama u spisu iz kojih proizlazi da se nekretnine u B. L. navedene u Ugovoru o zamjeni iz 1993. i dalje vode na imenu tuženika o čemu svjedoči potvrda nadležnog tijela u spisu. Okolnost da tužitelj pod 1) ovu tužbu podiže tek 2005. treba sagledati u okolnostima slučaja da je prvi put nakon rata u Republiku Hrvatsku došao 2004. kada mu je izdana osobna iskaznica, a o čemu je također predao dokaz. Zaključak prvostupanjskog suda temelji se prvenstveno na činjenici kako je tužitelj pod 1) o svemu bio upoznat i pravovremeno obaviješten i o čemu da govori dio iskaza Z. I. na ročištu od 9. ožujka 2006. kada navodi da je J. saznao za zamjenu od sina pri njezinom dolasku u Kanadu. Mlađi sin, koji je nakon razvoda povjeren majci, 1994. imao je 14 godina i u toj životnoj dobi nema ni znanje ni sposobnost biti glasnik vijesti o zamjeni nekretnina, a ponajmanje o bitnim elementima ugovornog odnosa, sve uz činjenicu da je odvojen od oca i brata tijekom razvoda braka roditelja i da to odvajanje nije pridonijelo njegovoj stabilnosti i zadovoljstvu u odnosu sa ocem i bratom. Glede zaključka suda da je riječ o izuzetno dugom vremenskom periodu od saznanja jednog bračnog druga za spornu zamjenu, koja je izvršena i realizirana po drugom bračnom drugu pa do podizanja tužbe, istaći je da je taj zaključak neosnovan. Pritom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 84. st. 1. i čl. 88. Zakona o obveznim odnosima. U daljnjem dijelu obrazloženja prvostupanjske presude navodi se da je prvi Ugovor valjani pravni posao iako je taj Ugovor ovjeren od nadležnih državnih tijela Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, kada je izvršena ovjera na Ugovoru ista je izvršena od strane Osnovnog suda u B. L. sa pečatom Republike Srpske koja nije postojala kao država ili entitet Bosne i Hercegovine već je samoproglašena 9. siječnja 1992. te je u skladu s mišljenjem Međunarodne arbitražne komisije o Jugoslaviji i međunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine utvrđeno kako je riječ o nelegalnoj tvorevini sve do Ustava Bosne i Hercegovine iz 1995. Sve isprave za koje sud navodi da su valjane isprave snabdjevene su ovjerama nelegalnih tijela nelegalnih samoproglašenih državnih tvorevina i kao takve ih sud smatra valjanim ovjerama nadležnih tijela. Što se tiče drugog Ugovora za isti je F. J. koristio punomoć od 27. prosinca 1993. koja je ovjerena kod SO L., Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina iako tada nije postojala Socijalistička Republika budući da je Bosna i Hercegovina proglasila neovisnost 5. travnja 1992. Nadalje, S. U. nije odvjetnik, nije srodnik stranaka, nije imao pismenu ovjerenu punomoć J. I., N. I. je nepismena osoba i ista nije ni 1993. mogla ovjeriti svoj potpis. Nije jasno temeljem kojeg pravnog propisa je sud u pobijanoj presudi zaključio da bi i prijenos takve punomoći od strane punomoćnika koji nije iz redova odvjetnika mogao biti sa uspjehom izvršen na treću osobu koja također nije iz redova odvjetnika i to sve protivno propisanoj normi. Nije jasno na koji način ovaj Ugovor može biti prijepis izvornog Ugovora kada oni po svom sadržaju nisu identični niti je na njima identična ovjera potpisa. Glede trećeg Ugovora za kojeg sud navodi da je prijepis izvornog Ugovora isti je ovjeren od strane punomoćnika F. J. na isti način i temeljem iste punomoći. Ne radi se također o prijepisu jer nema identičnog sadržaja s izvornim Ugovorom, a niti je ovjera potpisa identična. Stoga da se postavlja pitanje tko je u smislu Zakona o obveznim odnosima ovdje neovlašteno zastupani i tko je u ovom slučaju neovlašteni zastupnik. Glede Ugovora od 24. prosinca 1993. ("izvorni ugovor" kako ga sud naziva) žalitelji ističu da nije jasno u obrazloženju presude, a s obzirom da na tom pravnom poslu postoji određena ovjera potpisa za tri osobe, među kojima nije tužitelj pod 1), koja ovjera je izvršena po punomoćniku S. U. temeljem u ovjeri spomenute punomoći, da bi tužitelj pod 1) tužbe bio ona ugovorna strana koja je neovlašteno zastupana. Dakle, tužitelj pod 1) čiji potpis nije ovjeren trebao bi, kako sud navodi pozivom na odredbu čl. 84. Zakona o obveznim odnosima, biti onaj tko je sklopio ugovor preko zastupnika, a ovlaštenje za zastupanje bi bila punomoć koja je izjava volje zastupanog. Takvu volju tužitelj pod 1) nije izjavio niti je punomoćnik S. U. takvu izjavu volje primio niti je imao izjavu volje tužitelja pod 1) da ga zastupa, već je upravo suprotno S. U. decidirano iskazao da tužitelja pod 1) nije zastupao u pravnom poslu niti je bio njegov punomoćnik. Prema tome, iz provedenih dokaza ne proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da bi tužitelj J. I. u ovom pravnom poslu bio neovlašteno zastupan. Osim toga, iz teksta ovjere potpisa na ovom Ugovoru slijedi da su potpis ovjerile tri osobe po punomoćniku S. U. temeljem punomoći od 8. prosinca 1993. što znači da potpis tužitelja pod 1) nije tada ovjeren pa kada se uzme u obzir i iskaz svjedoka S. U. slijedi da je taj zaključak prvostupanjskog suda pogrešan. Pored toga, svjedok S. U. u svom iskazu navodi i da je prilikom ovjere potpisa na Ugovoru o zamjeni od 24. prosinca 1993. na to upozorio M. J. koji je zastupao tuženika na što mu je isti odgovorio da mu to nije bitno. Svjedok M. J. sin F. u svom iskazu navodi da je S. došao kod njega zamijeniti kuću sa punomoći od tri I.. S obzirom na sve navedeno nije jasno tko je, kada i na koji način sklopio Ugovor o zamjeni nekretnina kao punomoćnik tužitelja pod 1). Što se tiče naknadnog odobrenja Ugovora o zamjeni uzimajući u obzir tvrdnje S. U., između ostalog, da nije tužitelja pod 1) izvijestio o pravnom poslu (pored već prethodno navedenih činjenica da nije imao punomoć za zastupanje tužitelja pod 1) niti njegovo ovlaštenje za sklapanje Ugovora, kao i da nije u njegovo ime ovjerio potpis niti je imao iskazanu volju tužitelja pod 1)) takav Ugovor za tužitelja pod 1) ne postoji. Postavlja se pitanje što je to tužitelj naknadno odobrio kada za njega Ugovor nije sklopljen, nije iskazao niti jednu konkludentnu radnju koja bi se mogla podvesti pod iskazivanje volje davanja suglasnosti na Ugovor o zamjeni nekretnina niti se može izvesti izričiti zaključak da je tužitelj za zamjenu znao i zamjenu odobrio. Glede obraćanja J. I. Veleposlanstvu Kanade u Zagrebu 1996., isti, s obzirom na sve ratne i poratne događaje tada zasigurno nije bio upoznat sa zamjenom njegove nekretnine, niti je vlasnik, posjednik ili korisnik nekretnina u B. L. koje su bile predmet zamjene. S druge strane, tužitelju pod 1) nitko se nikada nije obratio vezano za postojanje zamjene nekretnine. Kada se uzmu u razmatranje činjenice da je tužitelj pod 1) bivši suprug tužiteljice pod 2), da je tuženik znao da tužitelj pod 1) postoji, da je punomoćnik tuženika prilikom sklapanja Ugovora isto tako upoznat s tom činjenicom, da se radi o nekretninama velike vrijednosti, da se tuženik nikada nije obratio ni S. U. i da tuženik nikada nije pokušao izvršiti uknjižbu prava vlasništva postavlja se pitanje zbog čega tuženik u vremenskom periodu od kada je upoznat s tekstom Ugovora o zamjeni nekretnina kojeg jedna ugovorna strana nije potpisala, nije pozvao tog nepotpisanog ugovornika koji je ujedno i uknjižen kao suvlasnik u zemljišnim knjigama da se u primjerenom roku izjasni da li Ugovor odobrava u smislu odredbe čl. 88. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Od strane suda tužitelju pod 1) se na teret stavlja njegovo pasivno ponašanje prema vrijednoj nekretnini unatoč činjenici da tužitelj živi i radi u Kanadi, da je uknjižen kao suvlasnik i da je prve dokumente u Republici Hrvatskoj izradio 2004. kada je došao u Republiku Hrvatsku tumačeći njegovo ponašanje kao konkludentnu radnju odobrenja pravnog posla, dok s druge strane ne raspravlja logičnu primjenu odredbe čl. 88. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Okolnost što vlasnik ne obilazi svoju nekretninu ne može se smatrati izričitim odobrenjem točnog i određenog sadržaja pravnog posla posebno kod činjenice da je tužitelj pod 1) suvlasnik u zemljišnim knjigama i da nema boravište u Republici Hrvatskoj. Ovom tužitelju sadržaj Ugovora o zamjeni nije bio poznat kako u pogledu predmeta zamjene, tako i u pogledu ostalih bitnih odredbi jer mu Ugovor nikada nije predočen. Sadržaj Ugovora dijete staro 14 godina ne može prenijeti niti da pročita primjerak Ugovora. Sudska praksa zauzela je stajalište (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-444/2011) da bi se iz ponašanja neovlašteno zastupanog moglo zaključiti da je konkludentno odobrio Ugovor potrebno je da je konkludentno odobrenje uslijedilo nakon što je neovlašteno zastupan bio upoznat sa sadržajem Ugovora ili mu je, s obzirom na okolnosti, sadržaj istog mogao biti poznat. Pravni posao Ugovora o zamjeni nekretnina od 23. prosinca 1993. kojim poslom je prema zaključku suda tužiteljica pod 2), kao bivša supruga tužitelja pod 1), raspolagala zajedničkom bračnom stečevinom protivno odredbi čl. 277. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima predstavlja pravni posao sklopljen protivno prinudnom propisu i kao takav je ništav. S obzirom na činjenicu da ništav pravni posao ne postaje pravovaljan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane (čl. 107. Zakona o obveznim odnosima) te kako sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 109. istog Zakona i kako se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. Zakona o obveznim odnosima) to da je zaključak prvostupanjskog suda potpuno pogrešan. Naime, ako sud smatra da postoji pravni posao Ugovor o zamjeni nekretnina od 23. prosinca 1993. kojeg da je tog dana tužiteljica pod 2) sklopila s tuženikom, ako je tim pravnim poslom raspolagala zajedničkom bračnom stečevinom, a što je sud našao da bi se radilo o bračnoj stečevini, koja nije prije zamjene podijeljena između zajedničara te ako je jedan zajedničar raspolagao zajedničkom imovinom pravnim poslom među živima pri čemu nije imao ovlast drugog zajedničara te ih u toj situaciji ne štiti povjerenje u zemljišnoj knjizi, tada je taj pravni posao ništav jer je zaključen protivno odredbi čl. 277. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima pri čemu se takav pravni posao ne može nikakvim konkludentnim radnjama osnažiti ili učiniti pravovaljanim. Nadalje, stajalište prvostupanjskog suda kako je tužbeni zahtjev trebalo odbiti i zbog toga što je iz tužbenog zahtjeva iz podneska od 15. srpnja 2016. razvidno kako se traži utvrđenje ništavosti cijelog Ugovora o zamjeni nekretnina je u potpunosti netočno i predstavlja netočno prezentiranje činjenica. Ovome u prilog ide daljnji dio obrazloženja pobijane presude gdje se navodi da je dio tužbenog zahtjeva i izuzimanje kuće na skici mjerenja od 8. prosinca 2010. koja je označena narančastom bojom kao građevina izgrađena na dijelu čest. 190/23, dijelu čest. 191/1 i dijelu čest. 186/12, sve k.o. Z. pripadajuća M. i N. I.. Tužitelji su stoga tužbeni zahtjev odredili navedenim tekstom tako da je jasno da ne traže ništavost Ugovora koja se odnosi na prethodni tekst već na Ugovor koji se odnosi na tužitelje i tuženike te za nekretninu koja je predmet Ugovora o zamjeni bez isključenog dijela koji se odnosi na prethodni tekst i prethodne vlasnike kao ugovornike. Nadalje, sud prvog stupnja tužbeni zahtjev odbija i stoga što smatra da u postupku nije utvrđeno ni dokazano da bi između tužitelja, s jedne strane, te M. i N. I. s druge strane, bila izvršena dioba što također predstavlja netočno prezentiranje činjenica. Pitanje diobe zemljišta između tužitelja i roditelja tužiteljice pod 2) također je obuhvaćeno tekstom presude i rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3569/14 iz koje odluke proizlazi da nije prijeporno kako je sporni dio utuženih nekretnina bračna stečevina J. i Z. I., kao i da je između njih te Z. roditelja N. i M. I. izvršena dioba na način da bračnu stečevinu J. i Z. I. predstavljaju upravo nekretnine koje su na očevidu precizno određene te u skladu s čim je i uređen konačno postavljeni tužbeni zahtjev. U pobijanoj presudi sud nije odlučio o dokaznom prijedlogu tužitelja da od tuženika zatraže da predoči sudu punomoć koja je navedena u Ugovoru o zamjeni nekretnina od 23. prosinca 1993. ovjerenom kod Osnovnog suda u B. L. pod brojem I-OV-5130/93 u tekstu ovjere kojeg je potvrđeno da je Ugovor potpisao S. U. kao zastupnik Z. I., M. I., N. I. koja punomoć je ovjerena kod Opštine Benkovac dana 8. prosinca 1993. pod brojem OV-2848/93. Taj dokaz je predložen s obzirom na činjenicu da se utvrdi tekst punomoći osobi koja nije iz redova odvjetnika i s obzirom na činjenicu da ni u jednom pribavljenom spisu upravnih postupaka ne prileži ni preslika te punomoći, a riječ je o upravnim postupcima u kojima je dokaz o ovlaštenju za ovjeru bilo nužno predočiti od strane punomoćnika ili treće osobe. U ovom postupku nitko nikad tekst punomoći nije vidio, ne zna se da li je S. U. bio ovlašten biti posrednikom ili pak izvršiti otuđenje nekretnine opunomoćitelja, da li je pisana punomoć uopće postojala, da li je ovjerena i od strane kojeg ili kojih opunomoćitelja, da li je za N. I. kao nepismenu osobu zadovoljena forma ovjere potpisa nepismene osobe, a koji dokaz je predložen u podnescima tužitelja od 7. listopada 2009. i 1. travnja 2011. Predlažu da im se obistini trošak sastava žalbe.

 

              U odgovoru na žalbu ističe se da činjenica od kojih zavisi primjena prava pripadaju vremenskom kontekstu u okviru kojih nastaju pa da svaka primjena prava ne može biti puko podvođenje činjenica pod pravnu normu bez sagledavanja svih životnih okolnosti. S obzirom na situaciju u B. L. da su bili prisiljeni izbjeći te zamijeniti nekretnine, da tužitelji koriste svoju jaču ekonomsku poziciju, da sporni Ugovori ne mogu biti ništetni u odnosu na jednog ugovaratelja, a ne u odnosu na druge te bi na taj način tužbom trebalo obuhvatiti sve ugovorne strane. Osim toga, da bi se tražilo da je Ugovor ništetan isti se mora i zaključiti pa kako tužitelj tvrdi da te Ugovore nije ni zaključio to se ukazuje na proturječje između činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev i samog tužbenog zahtjeva. Ključno pitanje ovog postupka da li je tužitelj J. I. bio upoznat sa sadržajem Ugovora, a to je sud pravilno utvrdio i zaključio kako je isti bio upoznat s navedenom činjenicom. Stoga da nije jasno na temelju čega žalitelji smatraju da je sud prešao okvire nepristranog suđenja. Ovdje bi se radilo o zaključku suda koji izvire iz elementarne pravičnosti. Posljedično tome, desetogodišnja pasivnost samo ukazuje na ponašanje tužitelja kao odlučnu činjenicu od koje zavisi primjena prava, a time je sud pravilno utvrdio da je riječ o pristanku na zamjenu. Elaboriranja u žalbi o tome tko je bio potpisnik, tko izvorni sugovornik i sl., predstavlja analizu presude koja nije prihvatljiva i za kojom se poseže u nedostatku argumentacije. Tužitelji pogrešno upućuju sud da ne bi bila riječ o realiziranoj zamjeni, a ovo stoga što to ne proizlazi iz iskaza svih saslušanih svjedoka. Pravilna je ocjena iskaza Z. I. iz kojeg jasno slijedi da je J. I. za zamjenu saznao od sina. Glede dijela žalbe kojim se ukazuje na ništetnost Ugovora pozivajući se na neegzistenciju tvorevine nazvane Republika Srpska ističe se kako u tom smislu nema te poveznice pa time ni utjecaja na ništetnost Ugovora o zamjeni. Što se tiče pitanja zašto tuženik nije pozvao tužitelja da se izjasni odobrava li se Ugovor o zamjeni ili ne ukazuje se da je na tužiteljima teret dokaza, od početka da su tuženici od svih sudionika u ovom pravnom poslu bili upoznati s činjenicom da je tužitelj suglasan s ovom zamjenom. Neobično je što tužitelj J. I. u periodu od završetka Domovinskog rata pa do podnošenja tužbe nije kontaktirao tuženika kako bi ukazao na svoje neslaganje sa zamjenom. Nije riječ o ništavom pravnom poslu zato što se radi o raspolaganju bračnom stečevinom jer takav pravni posao nije a priori ništav samo iz razloga što ne bi bio potpisan od oba bračna druga već je bilo nužno utvrditi da li je drugi bračni drug zamjenu odobrio i s njom se suglasio, a što proizlazi iz provedenog dokaznog postupka i iskaza svjedoka. Neobično je da tužitelj J. I. nije odmah tužbom obuhvatio i svoju bivšu suprugu Z. I., a iz sadržaja žalbe slijedi da se tužitelj ne osvrće na iskaze svjedoka i stranaka već isključivo upire na navodne nedostatke u okviru ovjere Ugovora i punomoći što dovoljno govori o tome da je prvostupanjska presuda vrlo dobro i detaljno obrazložena. Stoga se predlaže odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu uz naknadu parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu. 

 

Žalba je osnovana.

 

Prvenstveno valja istaći kako iz spisa predmeta proizlazi da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3569/14 od 2. prosinca 215 (list spisa 516 do 520) odbijena djelomično kao neosnovana žalba tužitelja J. I. i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1800/05 od 30. rujna 2014. u dijelu pod toč. 1. izreke u odnosu na tuženika pod 2) F. J. (toč. 1. izreke drugostupanjske presude), kao i da je odbijena djelomično kao neosnovana žalba tužitelja J. I. i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1800/05 od 30. rujna 2014. u dijelu pod toč. 3. izreke i to u odnosu na tuženike pod 1) B. J. i 2) F. J. (toč. 2. izreke drugostupanjske presude). Nadalje, drugostupanjskim rješenjem, između ostalog, pod toč. 2. izreke ukinuta je presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1800/05 od 30. rujna 2014. u dijelu pod toč. I. izreke i to u odnosu na tuženika pod 1) B. J. te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, dok je pod toč. 3. izreke ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. 4. izreke (odluka o troškovima postupka) i u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Pored toga, iz spisa predmeta proizlazi da, iako se pobijana presuda pod poslovnim brojem P-216/16 od 28. veljače 2018. odnosi samo na tuženika B. J., kako prvostupanjski sud nije donio odluku o troškovima postupka u odnosu na tuženika F. J., a niti je isti u smislu odredbe čl. 339. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) zatražio donošenje dopunske presude radi čega ovaj drugostupanjski sud nije mogao uzeti u razmatranje navode tuženika F. J. iz odgovora na žalbu.

 

Nisu u pravu tužitelji kada ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP time što nije odlučio o dokaznom prijedlogu tužitelja da se zatraži od tuženika pozivom na odredbu čl. 233. ZPP da predoči sudu punomoć koja je navedena u Ugovoru o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. ovjerenom kod Osnovnog suda u B. L. pod brojem I-OV-5130/93 gdje se u tekstu ovjere potvrđuje da je Ugovor potpisao, između ostalog, i S. U. kao zastupnik Z. I., M. I. i N. I. koja punomoć je ovjerene kod Opštine Benkovac dana 8. prosinca 1993. pod ovjerom broj 2848/93.  

 

Naime, to bi upućivalo na primjenu odredbe čl. 300. ZPP, međutim kako je ovaj postupak pokrenut 9. lipnja 2005., a čl. 70. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 25/13), koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. brisan je čl. 300. st. 1. i 2. ZPP što znači da se na ovaj konkretni slučaj primjenjuje i odredba čl. 292. st. 4. ZPP pa kako je prvostupanjski sud postupio u skladu s navedenim odredbama, slijedom toga nije ostvarena ni ova bitna povreda odredaba parničnog postupka.  

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba tužitelja.

 

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

              U ovoj fazi postupka predmet spora je tužbeni zahtjev na utvrđenje da su ništavi pravni poslovi i to:

 

              - Ugovor o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. sa "ovjerom Osnovnog suda u B. L. pod brojem I-OV-5130/93 od 24. prosinca 1993." po punomoćniku S. U. kao punomoćniku M. I. sina Đ., N. I. i Z. I. kćeri M. dostavljen Ministarstvu financija, Poreznoj upravi - Područnom uredu Z., Klasa UP/I-410-20/94-01/771, Urbroj: 03-94-01,

             

              - Ugovor o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. bez ovjere potpisa ugovornika, ali potpisan na strani ugovornika M. I., N. I., Z. I. i J. I. po punomoćniku F. J. temeljem punomoći broj OV 02-4800/93 Skupštine Opštine L. od 27. prosinca 1993. koju je potpisao S. U., dostavljen Ministarstvu financija, Poreznoj upravi - Područnom uredu Z., Klasa UP/I-410-20/94-01/771, Urbroj: 03-94-01 i

             

              - Ugovor o zamjeni nekretnina koji je dostavljen Državnoj geodetskoj upravi, Područnom uredu za katastar Z., Klasa: 932-07/96-07/6 u postupku prijave promjene na zemljištu od B. J. M. od dana 17. kolovoza 1994. temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina predmet kojeg je i čest. zem. 186/1 k.o. Z., u kojem ugovoru je u toč. I., u stavku 2. osim čestica naznačenih u prethodna dva ugovora iza u retku 3. stavka 2. iza riječi J. B. i. to dopisan i tekst":

             

              "- tijelo jedino čest. br. 186/1 pašnjak u površini od 95 m2 zk. ul. 3321",

             

              osim u dijelu navedenih Ugovora koji se odnosi na raspolaganje kućom na skici mjerenja ing. geodezije I. M. od 8. prosinca 2010. označena narančastom bojom kao građevina izgrađena na dijelu čest. 190/23, dijelu čest. 191/11 i dijelu čest. 186/1 sve k.o. Z. pripadajuća M. I. i N. I., što je tuženik dužan priznati i trpjeti pravne posljedice, u roku od 15 dana.

 

              Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev zbog slijedećih razloga:

 

              - da je tužitelj pod 1) J. I. bio upoznat sa sadržajem Ugovora o zamjeni od 24. prosinca 1993. sa ovjerom potpisa kod Osnovnog suda u B. L. pod brojem I-OV-5130/93 od 24. prosinca 1993., te da se iz njegovog ponašanja zaključuje da je prešutno pristao na zaključenje ovakvog Ugovora te ga odobrio, odnosno da je tu radnju naknadno osnažio u smislu odredbe čl. 88. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), 

 

              - u odnosu na Ugovor o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. koji je dostavljen Ministarstvu financija, Poreznoj upravi – Područnom uredu Z. te Ugovor o zamjeni nekretnina koji je dostavljen Državnoj geodetskoj upravi, Područnom uredu za katastar Z. dana 17. kolovoza 1994. u postupku prijave promjene podnesene od strane B. J., prvostupanjski sud smatra da su ti Ugovori nastali kao očiti prijepisi prvog izvornog Ugovora iz B. L. (misli se na Ugovor sa ovjerom Osnovnog suda u B. L. pod brojem I-OV-5130/93 od 24. prosinca 1993.), a za kojeg da je utvrđeno kako nije ništav i

             

              -  da tužbeni zahtjev kako je konačno postavljen u podnesku tužitelja od 15. srpnja 2016., a koji je zaprimljen na Općinski sud u Zadru dana 25. srpnja 2016., kojim se traži utvrđenje ništavosti cijelog Ugovora o zamjeni nekretnina od 24. prosinca 1993. sa ovjerom Osnovnog suda u Banja Luci pod brojem I-OV-5130/93 od 24. prosinca 1993. po punomoćniku S. U., ne može biti usvojen jer da do zaključenja glavne rasprave nije dokazano i utvrđeno kako se provela dioba na terenu između M. i N. I. za koje je građena manja kuća te J. i Z. I. za koje je građena druga veća kuća te da sukladno stajalištu Županijskog suda u Zadru u odluci poslovni broj Gž-3569/14 od 2. prosinca 2015. (kada drugostupanjski sud nalazi kako nije prijeporno da je sporni dio utuženih nekretnina bračna stečevina tužitelja i Z. I., kao i da je između njih te Z. roditelja N. i M. I., a nakon što su nekretnine kupili od obitelji M., izvršena dioba na način da bračnu stečevinu J. i Z. I. predstavljaju upravo nekretnine koje su na očevidu precizno određene) koji stav da implicira određenu podjelu zemljišta sa kućom svakom od pojedinih bračnih parova, a ne da je cijelo zemljište pripalo samo jednom bračnom paru jer da tužitelj J. I. u svom stranačkom iskazu navodi kako mu je oteta polovica velike kuće i ¼ terena navodeći i da su teren kupili u četiri dijela pa da na taj način tvrdeći da ga pripada ¼ cijelog zemljišta tužitelj zapravo negira diobu.  

 

              Prema tome, u ovoj fazi postupka još uvijek je sporna činjenica da li je tužitelj J. I. U. o zamjeni nekretnina odobrio u smislu odredbe čl. 88. ZOO.

             

              U odnosu na činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda kako je tužitelj pod 1) bio upoznat sa sadržajem Ugovora o zamjeni te da se iz njegovog ponašanja zaključuje kako je prešutno pristao na zaključenje ovakvog Ugovora te ga odobrio u smislu odredbe čl. 88. ZOO, a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), ovaj drugostupanjski sud nalazi da je ovakav zaključak prvostupanjskog suda pogrešan.

 

              Ovo stoga što prvostupanjski sud navedeni zaključak temelji prvenstveno na činjenici da je tužiteljica pod 2) Z. I. u svom iskazu na ročištu od 9. ožujka 2006. (list spisa 40 do 42) navela da je J. saznao za zamjenu negdje 1995. i to preko djece jer da je djeci rekla za tu kuću koja je zamijenjena u B. L. i da to kažu ocu.

 

              Međutim, prvostupanjski sud gubi iz vida činjenicu da je na tom istom ročištu saslušan i svjedok M. J. (list spisa 33 do 35) koji je, između ostalog, naveo da kada je kod njega došao S. U., da je on imao punomoć od tri I., da nikada nisu pokušali stupiti u kontakt s I., kao i da su mu se javili tek kad su podigli tužbu, a da su tada saznali i za J. I..

 

              Svjedok S. U. u svom iskazu pred Prvim Opštinskim sudom u B. od 30. travnja 2010. (list spisa 136 do 139) također navodi da je dobio punomoć potpisanu od M. I., N. I. i Z. I., da je pitao Z. zašto J. nije naveden u punomoći, na što mu je ona odgovorila da je on u Kanadi i da zato nije mogao potpisati punomoć, a što je predočio i M. J. prije potpisivanja Ugovora te mu je ovaj odgovorio da to nije nikakav problem i da će on to srediti u Z. bez problema. Potom, da je u Beogradu dao papire Z. I., kao i da mu je Z. I. rekla da je J. I. upoznat sa zamjenom nekretnina, ali po njegovom mišljenju to da nije bilo tako zato što ga je J. I. nazvao telefonom negdje 2002. ili 2003. kada je došao u Hrvatsku rekao da uopće nije bio upoznat da je izvršena zamjena spornih nekretnina.

 

              Dakle, u pogledu saznanja J. I. za Ugovor o zamjeni nekretnina ovaj drugostupanjski sud smatra kako pogrešno prvostupanjski sud utvrđuje da je za taj Ugovor tužitelj J. I. saznao 1995. preko svoje djece.

 

              Ovo stoga što su djeca stranaka rođena i to P. 12. lipnja 1976., a N. 1. veljače 1980., pri čemu valja istaći da iz presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1880/89 od 12. siječnja 1990. (list spisa 445 do 447) slijedi da je stariji sin P. povjeren ocu J. I., a mlađi sin N. majci Z. I..

 

              Pored toga, iz iskaza sada tužiteljice Z. I. kako na ročištu od 9. ožujka 2006. (list spisa 40 do 42), tako i u njezinom stranačkom iskazu na ročištu od 21. listopada 2016. (list spisa 623 do 628) slijedi da je od zaključenja braka 1974. do 1984. živjela u Kanadi, kao i da se 1984. vratila u K. sa djecom i da su nakon razvoda braka ona i suprug dogovorili da poštuju volju djece tj. da stariji sin P. bude sa ocem a mlađi sin N. da bude s njom, kao i da se u Kanadu ponovno vratila 29. siječnja 1994. Također, da su ona i bivši suprug počeli pričati kada se stariji sin P. oženio 2003. ili 2004., dok su se djeca međusobno posjećivala.

 

              U odnosu na dio iskaza Z. I. na ročištu od 9. ožujka 2006. kada navodi da je J. I. za zamjenu kuća saznao 1995. i to preko djece jer da je ona djeci rekla za tu kuću koja je zamijenjena u B. L. i da to kažu ocu, dakle, nije razvidno što je to djeci rekla konkretno da kažu ocu, a osim toga postavlja se pitanje s obzirom da su djeca rođena 1976. i 1980., da li su isti 1995. bili sposobni ocu na valjan način prenijeti navedenu informaciju.

 

              Nasuprot tome, tužitelj J. I. u svom iskazu na ročištu od 18. rujna 2006. (list spisa 61 do 65), ističe kako on za zamjenu nije saznao sve do 2003., kao i da je kontaktirao sa S. U. koji mu je rekao da su M., N. i Z. sudjelovali u zamjeni, a on da nije i da se to vidi iz punomoći te da je on tu čist. Razlog zašto je zvao S. obrazlaže time što mu M. nije bio jasan jer je govorio da oni nisu mijenjali, da su prevareni i on i N. i Z., a njemu (tužitelju) da je to sve bilo čudno radi čega je i zvao S. da vidi o čemu se radi.

 

              Osim toga, iz spisu predmeta priloženog dopisa Kanadskog veleposlanstva u Zagrebu od 26. srpnja 1996. upućenog J. I. (list spisa 69 do 70) slijedi da se J. I. obratio navedenom Veleposlanstvu u svezi informacija kako da vrati u posjed svoju imovinu ili kako da zatraži obeštećenje za imovinu koju mu je privremeno konfiscirala Vlada Republike Hrvatske.

 

              Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda nije niti logično ni životno da bi se tužitelj J. I. 1996. obraćao Veleposlanstvu Kanade u Republici Hrvatskoj u svezi informacija glede svoje imovine navodeći pri tome da traži pomoć u pravcu toga kako da vrati svoju imovinu ili kako da zatraži obeštećenje za imovinu koju mu je privremeno konfiscirala Republika Hrvatska, a iz čega nedvojbeno proizlazi da u trenutku tog obraćanja nije znao za zamjenu iz 1993. što direktno opovrgava i iskaz Z. I. kada navodi da je Janko za zamjenu saznao 1995. Osim toga, iz sadržaja očitovanja od 26. srpnja 1996. slijedilo bi da zapravo J. I. misli da mu je imovinu privremeno konfiscirala Vlada Republike Hrvatske te traži pomoć bilo u povratu svoje imovine, bilo u pravcu toga da zatraži naknadu štete pa i iz toga slijedi da doista za zamjenu nije saznao 1995.

 

              Kada se uzme u obzir i iskaz S. U. u kontekstu gore navedenih činjenica to znači da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je prošao izuzetno dug period od saznanja jednog bračnog druga za spornu zamjenu izvršenu i realiziranu po drugom bračnom drugu pa do poduzimanja relevantne procesne radnje pred sudom tj. podnošenje tužbe i to period od 10 godina. 

 

              Da je tome tako proizlazi i iz činjenice što je tužitelj J. I. u spis predmeta priložio svoju putovnicu iz koje proizlazi da je u Republiku Hrvatsku došao 2004., kada je i napravio osobnu iskaznicu. Ovi materijalni dokazi ukazuju na to da je svjedok S. U. u svom iskazu istinito naveo da ga je J. zvao negdje 2002. ili 2003. kada je došao u Republiku Hrvatsku, pa kada se sve ovo dovede u vezu s dijelom iskaza J. I. kada obrazlaže zašto je zapravo zvao S. U. to nedvojbeno upućuje na zaključak da je tužitelj J. I. za zamjenu saznao relativno kratko vrijeme prije podnošenja tužbe.

 

              Pored toga, tužitelj J. I. u svom iskazu (list spisa 62) navodi da je 2003. saznao od svog starijeg sina za zamjenu a on da je to saznao od sinova braće njegove bivše žene te da je tada nazvao M. koji mu je rekao da je prevaren od S. U., tada da je došao kod njega, uzeo papire i 2004. došao u Hrvatsku i angažirao odvjetnicu L. M. M. koja ga je pak poslala u Bosnu da nađe sve papire koje je i pribavio, predao ih njoj te je ona trebala predati tužbu, ali to tada nije učinila već 2005. radi čega da joj je uskratio punomoć.

 

              Dakle, i iz ovog dijela iskaza tužitelja proizlazi da je on zapravo za spornu zamjenu saznao tek u periodu od 2002. do 2004., a kako je tužbu podnio 2005. to znači da nije u pravu prvostupanjski sud kada smatra da je prošao period od 10 godina od dana saznanja tužitelja za zamjenu pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

             

              Posljedično tome, nepravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je tužitelj J. I. naknadno odobrio prijeporne pravne poslove u smislu odredbe čl. 88. ZOO.   

 

              Nadalje, kako nije prijeporno u ovoj fazi postupka da je predmetna kuća s okućnicom bračna stečevina tužitelja koja nije podijeljena to znači da je na taj način pravni posao zamjene nekretnina bio u suprotnosti s prisilnim propisom tj. odredbom čl. 283. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine, broj 11/78, 45/89, 59/90 i 25/94 - dalje ZBPO) pa je posljedično tome riječ o ništavom pravnom poslu sukladno odredbi čl. 103. ZOO.

 

              Ništetni ugovori imaju takve nedostatke u bitnim potrepštinama za sklapanje ugovora koji čini povredu javnog poretka pa zakonodavac propisuje pravnu posljedicu da takvi ugovori nemaju pravni učinak jer su protivni pravnom poretku.

 

              U odnosu na zaključak prvostupanjskog suda kako konačni tužbeni zahtjev tužitelja nije bilo moguće usvojiti zbog razloga što do zaključenja glavne rasprave nije dokazano i utvrđeno kako se provela dioba na terenu između M. i N. I. za koje je građena manja kuća te J. i Z. I. za koje je građena druga veća kuća ovaj sud drugog stupnja smatra da je to stajalište u suprotnosti sa stanjem spisa predmeta.

 

              Pored činjenica:

 

              - da je u ovoj pravnoj stvari održan očevid na licu mjesta dana 6. prosinca 2010. (list spisa 149 do 150) na kojem su nazočili tužitelj J. I. te tuženik B. J., kao i da je tom prigodom od strane tužitelja kao predmet spora pokazana kuća katnica koja se sastoji od podruma, prizemlja, jednog kata i potkrovlja za koju je vještak geodetske struke dipl. ing. I. M. konstatirao da se nalazi na dijelu čest. 186/1 k.o. Z., dok se dvorište nalazi na čest. 186/9 k.o. Z., da je tužitelj J. I. tada izjavio da je bračna stečevina njega i bivše supruge veća kuća pri čemu je tuženik istakao da to osporava iz razloga što ta nekretnina nikada nije utvrđena kao bračna stečevina tužitelja i njegove bivše supruge iz razloga što se bivši supružnici nisu formalno podijelili u pogledu imovine, s tim da je tuženik B. J. tada istakao da bi se manja kuća trebala izuzeti iz spora jer je J. I. tužio za svoju navodnu bračnu stečevinu,  

             

              - da je vještak geodetske struke dipl. ing. I. M. izradio nalaz i mišljenje koje je na prvostupanjski sud zaprimljen 21. prosinca 2010. (list spisa 153 do 155), kao i skice mjerenja (list spisa 154 i 157) na koje niti jedna od stranaka u postupku nije imala nikakvih primjedbi ni prigovora,

 

              - da je pored toga tužitelj J. I. u spis predmeta priložio dokumentaciju (list spisa 400 do 419) koja se odnosi na račun za utrošak vode od 27. lipnja 1988., projekt iz travnja 1985. B. Ž. koji se odnosi na izgled stambeno-komercijalnog objekta u vlasništvu Z. i J. I. na B. u Z., nadalje, rješenje Općinskog sekretarijata za inspekcijske službe Općine Z., Građevinsko-urbanistička inspekcija broj UP-I-02-1991/4-1986 od 17. travnja 1986. (list spisa 391) gdje je u izreci konstatirano da su Z. i J. I. u Zadru na predjelu B. na čest. 186/1 k.o. Z. bez građevinske dozvole sagradili visoko prizemni stambeni objekt veličine 11  x  11 m, da su po dopisu Općinskog komiteta za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Z. broj 05-39/14-86 od 20. ožujka 1989. (list spisa 392) pozvani na prilagođavanje uvjeta uređenja prostora za stambeni objekt na čest. 186/1 k.o. Z., kao i da se investitori Z. i J. I. upućuju da se obrate tom Komitetu radi ishođenja uvjerenja o uvjetima uređenja prostora, da je po zaključku nadležnog tijela broj UP-I-02/1991/86 od 22. travnja 1987. (list spisa 393) utvrđeno kako je postalo izvršno rješenje tog tijela broj UP-I-02-1991/4-1986 od 17. travnja 1986. kojim je izvršenicima J. i Z. I. naređena obustava izvođenja radova na gradnji stambenog objekta u Z., kao i da je rješenjem Općinskog suca za prekršaje Zadar broj Pr-570/86 od 27. ožujka 1987. (list spisa 396 i 397) obustavljen prekršajni postupak protiv Z. I. kćeri M.. Dakle, iz dostavljene dokumentacije slijedi da su investitori prilikom izgradnje veće kuće bili sadašnji tužitelji pod 1) i 2) pa kada se uzmu u obzir rezultati očevida, kao i prethodno navedene isprave, a sve ovo pored iskaza svjedokinje N. I. na ročištu od 9. ožujka 2006. (list spisa 39 – ista navodi da joj je muž rekao da mu je S. kazao što bi htio dvije kuće, kako ne bi htio kad je kuća njezine kćeri i bivšeg zeta sa 12 apartmana, a plus ono što ona i muž imaju i to sve da je dato za ono malo) i stranačkog iskaza tužitelja pod 1) i 2), slijedilo bi da prijeporna kuća s pripadajućim zemljištem predstavlja zajedničku imovinu tužitelja pod 1) i 2) stečenu zajedničkim sredstvima tijekom trajanja njihovog braka,

 

              radi čega je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda kako tužitelj zapravo negira diobu tvrdeći da ga pripada ½ cijelog zemljišta, kao i da se ne zna na koji način su se sadašnji tužitelji sa M. i N. I. podijelili.

 

              Naime, nije pravno odlučno što tužitelj pod 1) u svom stranačkom iskazu tvrdi kako je prevaren za ¼ zemljišta i ½ kuće pri čemu valja apostrofirati činjenicu da zasigurno tužitelj u tom dijelu ima na umu zemljišnoknjižni upis, ali da se radi o osobi koja je pravno neuka i koja veći dio svog života živi u inozemstvu pa je stoga neutemeljeno stajalište prvostupanjskog suda da takvim svojim iskazom zapravo osporava diobu između njega i bivše supruge Z. s jedne strane te njezinih roditelja N. i M. s druge strane.

 

              Po logici stvari sama gradnja kuća implicira i upućuje na zaključak da je izvršena dioba između tužitelja pod 1) i 2) te Z. roditelja jer u ovoj fazi postupka nije niti prijeporno da je veća kuća građena sredstvima J. i Z. I. stečenim tijekom trajanja njihove bračne zajednice, a iz niti jednog provedenog dokaza ne bi slijedilo da su oni na bilo koji način sudjelovali u gradnji manje kuće, već da su to učinili roditelji Z. I. pa iz navedenog ne bi slijedilo da je tužitelj na taj način osporio navedenu diobu, a to proizlazi i iz činjenice što je sastavni dio konačno preciziranog tužbenog zahtjeva i izuzimanje dijela čest. 190/23, dijela čest. 191/11 i dijela čest. 186/1 sve k.o. Z. koji se odnosi na raspolaganje kućom na skici mjerenja I. M. od 8. prosinca 2010. koja je pripadajuća N. i M. I.. Upravo to ukazuje da tužitelji ovako postavljenim tužbenim zahtjevom traže ništetnost navedenih pravnih poslova samo u odnosu na kuću i pripadajuće zemljište koje je bilo njihovo vlasništvo, a ne i u odnosu na kuću i pripadajuće zemljište Z. roditelja N. i M. I..          

 

              Dakle, kako konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelji traže utvrđenje ništavosti sva tri Ugovora, osim u dijelu koji se odnosi na raspolaganje kućom na skici mjerenja ing. geodezije I. M. od 8. prosinca 2010. označene narančastom bojom kao građevina izgrađena na dijelu čest. 190/23, dijelu čest. 191/1 i dijelu čest. 186/1, sve k.o. Z. pripadajuća M. i N. I. to znači da isti traže ništavost navedenih pravnih poslova samo u odnosu na nekretnine koje predstavljaju njihovu zajedničku imovinu.

 

              Prema tome, kako je tim pravnim poslovima tužiteljica Z. I. raspolagala zajedničkom bračnom imovinom nje i tužitelja pod 1) to znači da je riječ o ništavim pravnim poslovima jer su isti u suprotnosti s kogentnom zakonskom odredbom tj. čl. 283. st. 2. ZBPO.

 

              Konačno, ne može se prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda da Ugovori koji su prezentirani Ministarstvu financija i Područnom uredu za katastar Z. predstavljaju prijepis Ugovora o zamjeni od 24. prosinca 1993. na kojem je izvršena ovjera pred Osnovnim sudom u B. L. pod brojem I-OV-5130/93 od 24. prosinca 1993. i to stoga što je u Ugovoru o zamjeni nekretnina koji je prezentiran Ministarstvu financija kao punomoćnik svih stranaka (M. I., N. I., Z. I. i J. I.) F. J., dok je u Ugovoru koji je prezentiran Područnom uredu za katastar Z. navedena i čest. 186/1 k.o. Z., a koja nije navedena u prvom Ugovoru o zamjeni, i kako prijepis podrazumijeva vjerno prenošenje teksta originalne isprave, a što u konkretnom slučaju nije riječ, to znači da ni u navedenom dijelu prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo radi čega je neutemeljeno i stajalište da ti Ugovori ne bi bili ništavi stoga što nije ništav Ugovor o zamjeni od 24. prosinca 1993. na kojem je izvršena ovjera pred Osnovnim sudom u B. L. pod brojem I-OV-5130/93 od 24. prosinca 1993.

 

              Baš suprotno, kako je taj Ugovor (kako ga prvostupanjski sud naziva i izvornim) u spornom dijelu ništav tako su ništava i preostala dva Ugovora u prijepornom dijelu jer je predmet istih također zajednička imovina tužitelja pod 1) i 2) koja nije podijeljena na način propisan odredbom čl. 284. st. 2. ZBPO.

 

              Stoga, osnovano tužitelji traže da se utvrdi ništavost sva tri pravna posla u spornom dijelu koji u konačnici predstavljaju isprave glede zamjene nekretnina u kojima je došlo do određenih promjena u sadržaju i to kako u pogledu punomoćnika, tako i u pogledu katastarskog broja nekretnine, a sve ovisno o tome za što su se te isprave koristile (prijava Ministarstvu financija i Državnoj geodetskoj upravi, Područnom uredu za katastar Z.).

 

              Kraj takvog stanja stvari nisu pravno odlučni ostali razlozi izneseni u žalbi (poput onih koji se iscrpljuju u tome da li je ili ne valjana ovjera potpisa na spornim pravnim poslovima), a niti su pravno odlučni navodi tuženika B. J. kako tužitelji svojim žalbenim navodima zapravo žele dovesti u zabludu drugostupanjski sud, kao i da utvrđenja prvostupanjskog suda ne predstavljaju "kreativno" tumačenje činjenica već da je riječ o realnim činjenicama, da je tužitelj J. I. bio kroz period od 10 godina pasivan u zaštiti svojih eventualnih prava i da pravni posao predmet kojeg je bračna stečevina nije a priori ništav samo iz razloga što ne bi bio potpisan od oba bračna druga.    

 

              Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

              Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

 

              Pritom se napominje, a kao što je to već ranije navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske presude, da se prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem P-216/16 od 28. veljače 2018. odnosi samo na tuženika B. J. i da prvostupanjski sud nije donio odluku o troškovima postupka u odnosu na tuženika F. J. koji također nije postupio u smislu odredbe čl. 339. ZPP.

 

              Stoga je u pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 3. u svezi s čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa/12) te s obzirom na označenu vrijednost predmeta spora u visini od 200.000,00 kuna i uspjeh tužitelja na način da isti nisu uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, tužiteljima je na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika priznato po 250 bodova za sastav tužbe, kao i za ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i provodili dokazi i to 21. prosinca 2005., 9. ožujka 2006., 18. rujna 2006., 11. prosinca 2009., 17. listopada 2011., 1. prosinca 2011., 20. siječnja 2012., 3. prosinca 2013., 7. veljače 2014., 11. ožujka 2014., 4. srpnja 2014., 12. rujna 2014., 7. travnja 2016., 21. listopada 2016., 18. studenoga 2016. i 7. veljače 2018., kao i za očevid od 6. prosinca 2010. Nadalje, tužiteljima je priznato po 250 bodova za sastav četiri obrazložena podneska, po 125 bodova za pristup na ročišta 4. kolovoza 2006., 9. listopada 2009. i 20. lipnja 2016. na kojima se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se provodili dokazi te 50 bodova za pristup na ročište za objavu presude od 30. rujna 2014. Nadalje, tužiteljima je priznato i po 312,75 bodova za sastav dvije žalbe (625 bodova), odnosno, sveukupno 6.050 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kuna te pripadajući PDV daje iznos od 75.625,00 kuna. Na taj priznati trošak tužiteljima je obistinjen i trošak očevida u visini od 3.500,00 kuna te iznos od 11.750,00 kuna po osnovi plaćenih sudskih pristojbi tako da je ukupni priznati trošak 90.875,00 kuna.

 

              Tužiteljima nije priznat trošak sastava obrazloženih podnesaka koji prelaze limit iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife/12 radi čega je u tom dijelu zahtjev za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

              Tuženiku B. J. nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer navedeni tuženik nije uspio u ovom sporu.

 

             

Zadar, 20. lipnja 2018.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Mirjana Macura, v.r.