Posl.br. 8 P-321/2010-126

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Virovitici i to sudac toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj tužitelja H. stranke pravne države (OIB:…) iz V., P. …, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., protiv tuženika R. H. (OIB:…), kojeg zastupa Ž. državno odvjetništvo u B., G.-upravni odjel, radi isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 5. lipnja 2018. u prisutnosti z.z. tužitelja i punomoćnika tužitelja te z.z. tuženika, dana 18. lipnja 2018.        

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tužena R. H. dužna je tužitelju H. stranci pravne države isplatiti iznos od 74.397.183,46 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje tekućom od 6. ožujka 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine te po stopi od 14% godišnje tekućom od 1. siječnja 2008. godine pa do plaćanja.“

 

II              Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.201.000,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 74.397.183,46 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Zahtjev temelji na tvrdnjama da je tužitelj ovlaštenik novčanih potraživanja u iznosu od 74.397.183,46 kuna; da se radi o sumi novčanih potraživanja koji su na H. stranku pravne države prenijeli štediše ŠKZ V. u iznosima koji su im priznati kao potraživanje stečajnih vjerovnika u stečajnom postupku koji je nad Š. kreditnom zadrugom V., sa sjedištem u V., vođenu spisu broj St-4/06 Trgovačkog suda u Bjelovaru; da tužitelj smatra da odgovornost za nenaplativost ovog iznosa od ŠKZ u stečaju leži na tuženiku, pa da je stoga tuženik pasivno legitimiran za naknadu štete; da zahtjev za naknadu štete temelji na odredbi čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave koji obvezuje R. H. da građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci naknadi štetu koja nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave; da je u postupanju nadležnih tijela R. H. i to Ministarstva financija-Uprave za financijski sustav, Odjel za nadzor financijskih institucija u Z. i Ministarstva financija-Porezne uprave, bilo brojnih propusta, a koji štedišama Š. kreditne zadruge V. u stečaju kako temeljem čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave tako i primjenom čl. 154 Zakona o obveznim odnosima, daje pravo na naknadu štete; da bez obzira na to da li čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave treba tumačiti na način da je pretpostavka za odgovornost R. H. zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave i postojanje volje ili pristanka da se time oštete prava i interesi trećega ili R. H. odgovora temeljem tzv. objektivne odgovornosti, da je u ovom slučaju R. H. po oba kriterija u obvezi naknaditi štetu koja je nastala propustima u radu tijela državne uprave, a koju trpe štediše, sada stečajni vjerovnici Š. kreditne zadruge V. u stečaju; da je činjenica da je Š. kreditnoj zadruzi V. (ŠKZ) rješenjem Ministarstva financija Klasa UP/I-452-01/02-01/3 Ur broj 513-11/02-02 od 10. lipnja 2002. godine odobren rad; da je Trgovački sud u Bjelovaru naknadno donesenim rješenjem broj Tt-02/1283-7 od 11. prosinca 2002. godine u sudski registar upisao osnivanje zadruge pod nazivom ŠKZ V., tada sa sjedištem u V., B. …; da je odobrenje za rad ŠKZ Virovitica a potom i upis ŠKZ V. u sudski registar izvršen u skladu sa tada važećim Zakonom o štedno kreditnom zadrugama a koji je prestao važiti sa danom sa kojim je stupio na snagu novi Zakon o štedno kreditnim zadrugama; da je stoga ŠKZ V., vršeći uskladbu općih akata ŠKZ, još prije početka faktičnog rada odlukom skupštine od 21. prosinca 2002. godine promijenila poslovnu adresu sjedišta zadruge, tako da je u sudskom registru upisano kao sjedište: V., M. …; da se na ovu okolnost posebno ukazuje zbog činjenice što je upravo na toj adresi poslovala i Z. štedno kreditna zadruga u V., u istom prostoru i na istim sredstvima pa čak i sa istim osobama, a što dokazuje pretpostavku štediša da je samo osnivanje Š. kreditne zadruge V. bilo unaprijed osmišljeno sa ciljem prikrivanja nezakonitosti u poslovanju Z. štedno kreditne zadruge u V., kojoj je još 16. siječnja 2001. godine odlukom – rješenjem Ministarstva financija R. H. odbijen zahtjev za izdavanje odobrenja za rad i naloženo da u roku od 8 dana donese odluku o pokretanju postupka likvidacije; da se ukazuje i na činjenicu da je ŠKZ V. osnovana odlukom osnivačke skupštine od 24. veljače 2001. godine, koja je održana svega 8 dana nakon donošenja prethodno citiranog rješenja Ministarstva financija od 16. siječnja 2001. godine, kojom je Z. štedno kreditnoj zadruzi (koja je kako je već rečeno, radila u istom prostoru, sa istim sredstvima, sa istim ljudima) oduzeto odobrenje za rad te naloženo pokretanje postupka likvidacije; da je i laiku jasno da ne  može biti slučajna koincidencija da je Z. štedno kreditnoj zadruzi odbijen zahtjev za izdavanje odobrenja za rad i naloženo pokretanje likvidacijskog postupka dana 16. siječnja 2001. godine, da je osnivačka skupština ŠKZ V. održana 24. siječnja 2001. godine, da je postupak izdavanja odobrenja za rad i upisa u sudski registra ŠKZ V. trajao sve do kraja 2002. godine a da je faktični rad (i sa formalno registriranom adresom sjedišta u V., M. …) počeo tek dana 17. ožujka 2003. godine, da je tijekom cijelog ovog razdoblja Z. štedno kreditna zadruga V., iako joj je još 16. siječnja 2001. godine naloženo da u roku od 8 dana pokrene likvidacijski postupak, to rješenje ignorirala i nesmetano radila sve do 2004. godine, bez ikakvih pravnih posljedica, bez da je ijedno nadležno tijelo, a posebno Ministarstvo financija poduzelo ma i jednu radnju sa ciljem stvarnog sankcioniranja takvog ponašanja i faktičnog sprječavanja rada sa ciljem stvarne likvidacije, da je tek 3. ožujka 2003. godine u sudskom registru Trgovačkog suda u Bjelovaru rješenjem Tt-03/49-4 upisana odluka skupštine Z. štedno kreditne zadruge V. o imenovanju likvidatora, a sve u provedbi već citiranog rješenja Ministarstva financija Klasa 452-01/98-01/130, Ur broj 513-11/01-10 od 16. siječnja 2001. godine; da se iz navedenih podataka nameće zaključak da su već u razdoblju osnivanja ŠKZ V. s jedne strane i istovremenom postupku likvidacije ZŠKZ V. evidentno počinjeni takovi propusti (nepostupanje nadležnog tijela) da su štediše ŠKZ V. očito bile osuđene na propast, jer im R. H., putem nadležnih i ovlaštenih tijela nije osigurala minimum nužne zaštite vršenjem dužnosti nadzora nad poslovanjem štedno kreditnih zadruga, a sve u skladu sa tada važećim zakonima i podzakonskim aktima; da se propusti u radu Ministarstva financija, Uprave za financijski sustav, Odjela za nadzor financijskih institucija a potom i Ministarstva financija – Porezne uprave, nastavljaju i u kasnijem djelovanju, nakon što je ŠKZ V. faktično počela sa radom; da je iz podatka koji proizlaze iz zapisnika od 3. lipnja 2004. godine koji su sačinile radnice Ministarstva financija – Uprave za financijski sustav, Odjel za nadzor financijskih institucija u Z., vidljivo da je predmet nadzora bilo financijsko poslovanje za 2003. godinu kod ŠKZ V., da je nadzor trajao u razdoblju od 1. ožujka 2004. godine do 5. ožujka 2004. godine te potom u razdoblju od 24. svibnja 2004. godine do 27. svibnja 2004. godine, u prostorijama ŠKZ V., M. …; da je od posebnog značaja da je u istom razdoblju vršen i nadzor financijskog poslovanja u ZŠKZ V., da je u tom nadzoru predmet kontrole bilo poslovanje u razdoblju 2002. i 2003. godine (razdoblje nakon donošenja rješenja kojim se oduzima pravo na rad i u kojem je postupak likvidacije morao biti pokretnu i proveden) koji je provođen po radniku iste uprave u Ministarstvu financija – gospodinu M. J.; da je u tim postupcima utvrđeno da ZŠKZ V. nije poštovala rješenje Ministarstva financija kojom joj je oduzeta dozvola za rad i da je normalno radila, da je radila i nakon pokretanja postupka likvidacije te da je u pretežnom dijelu svoje obveze zatvarala povlačenjem depozita štediša iz ŠKZ V.; da je očito da je Ministarstvo financija, putem ovlaštenih osoba iz Uprave za financijski sustav jednokratno vršilo dužni nadzor, u obje štedno kreditne zadruge, praktično u istom vremenskom razdoblju, kontrolirajući isto vremensko razdoblje, pa su stoga morali biti upoznati sa nepravilnostima u poslovanju i jedne i druge zadruge, o fiktivnom prelijevanju novčanih sredstava i zaključivanju evidentno štetnih ugovora, te su bili dužni poduzeti radnje za otklanjanje nepravilnosti i sa ciljem sprječavanja „nestanka“ novčanih depozita štediša ŠKZ V.; da iz zapisnika Uprave za financijski nadzor financijskih institucija Ministarstva financija od 3. lipnja 2004. godine proizlazi da je tijekom nadzora uočen i konstantan veliki broj nepravilnosti od kojih su neke nalagale Ministarstvu financija da pozivom na odredbe čl. 14 Zakona o štedno kreditnim zadrugama donesu rješenje o oduzimanju odobrenja za rad ili da barem temeljem čl. 42 istog zakona makar privremeno zabrane rad i raspolaganje sredstvima na žiro-računu i drugim računima ili da poduzmu druge zakonom propisane mjere sa ciljem otklanjanja evidentnih nezakonitosti koje su nužno vodile u propast ŠKZ V., a time i do direktnog oštećivanja svih njezinih štediša danas stečajnih vjerovnika ŠKZ V. u stečaju; da je ŠKZ V. odobren rad rješenjem Ministarstva financija od 10. lipnja 2002. godine; da iz zapisnika proizlazi da je sa faktičnim radom započela 17. ožujka 2003. godine; da je od donošenja rješenja kojom joj je odobren rad do faktičnog početka rada prošlo 10 mjeseci; da je čl. 14 st. 1 toč. 1 tada važećeg zakona o Š. kreditnim zadrugama propisano da će Ministarstvo financija donijeti rješenje o oduzimanju odobrenja za rad ako Š. kreditna zadruga ne započne sa obavljanjem djelatnosti u roku od šest mjeseci od dana primitka odobrenja za rad; da je Š. kreditna zadruga morala imati zakonskog zastupnika odgovarajuće stručne spreme u stalnom radnom odnosu; da ga ona nije imala sve do ljeta 2004. godine tako da je depozitima u visini više desetaka milijuna kuna gospodarila nekvalificirana osoba u svoje slobodno vrijeme, kao volonter; da je čl. 10 Zakona o štedno kreditnim zadrugama propisano da ŠKZ može (između ostalih poslova) odobravati kredite i davati garancije zadrugarima; da iz zapisnika od 3. lipnja 2004. godine proizlazi da je ogroman broj kredita odobren osobama koje nisu imale status zadrugara; da ta činjenica možda i ne bi bila najava sigurne katastrofe u poslovanju, međutim, iz zapisnika od 3. lipnja 2004. godine proizlazi da je 73% kredita koji su plasirani u 2003. godini plasirano jednoj fizičkoj osobi – M. G., ali da su te isplate zapravo bile prividne: radilo se je o isplatama Trgovačkom društvu J. d.o.o.; da se ukazuje da je M. G. u to vrijeme (u razdoblju koje je bilo predmetom kontrole) bio prvo predsjednik a potom član nadzornog odbora ŠKZ V. a istovremeno i odgovorna osoba u Trgovačkom društvu J. d.o.o.; da se ukazuje i na činjenicu da je pretežni dio plasmana „završio“ u Z. štedno kreditnoj zadruzi u kojoj je u isto vrijeme provođen nadzor istog razdoblja, ali očito bez ikakve koordinacije, iako se je poslovanje obje štedno kreditne zadruge odvijalo u istom prostoru, na istim šalterima, sa istim ljudima; da se ukazuje na dio zapisnika koji potvrđuje da je ovaj plasman (plasman G. M. i društvu J. d.o.o.) bio ne samo suprotan odredbama Zakona o štedno kreditnim zadrugama nego i krajnje rizičan u svakom pogledu (pa i pod uvjetom da je plasiran zadrugaru) jer nije postojalo niti jedno realno osiguranje upisom založnog prava na nekretninama ili davanjem bilo kojeg drugog realnog jamstva; da pored toga što je 73% kredita putem M. G. isplaćeno Trgovačkom društvu J. d.o.o. (koje svakako nije imalo status zadrugara) daljnjih 9% kredita je isplaćeno trojici zadrugara; da se iz navedenog može zaključiti da je 82% kredita isplaćeno četvorici primatelja kredita, dok je preostalih gotovo 1000 zadrugara podiglo kredite s udjelom od ukupno 18%; da sve ovo radnicima Ministarstva financija ne pobuđuje alarm, nego oni dozvoljavaju da ŠKZ V. i nadalje radi, ali istovremeno konstatiraju da se time krše odredbe Pravilnika o sredstvima pričuve štedno kreditnih zadruga; da ŠKZ V. praktično nikada nije poslovala preko žiro-računa, da su praktično sve transakcije vršene putem blagajne, da je „blagajnički promet“ bio fiktivan jer se gotovo nikada nije poslovalo sa „živim novcem“, nego su navodne uplate pokrivane istovremenim isplatama, a da bi ovakvo poslovanje imalo barem privid zakonitosti donesena je odluka o nevjerojatno visokom blagajničkom maksimumu od 10.000.000,00 kuna; da je ovakva odluka nezakonita jer niti velike poslovne banke nemaju takove visoke blagajničke maksimume; da je ona očito izmišljena kao pokriće novčanih iznosa koji bi se morali nalaziti na žiro-računu ali očito nisu postojali; da kontrola niti to nije uočila; da je u zapisniku od 3. lipnja 2004. godine konstatirano da je sa danom 31. prosinca 2003. godine zapisnikom inventurne komisije u blagajni utvrđen iznos (očito falsificiranim) od preko 11.000.000,00 kuna, dakle iznos viši od dopuštenog blagajničkog maksimuma; da je pored svega tijekom nadzora utvrđeno da ŠKZ V., iako ima promet od preko 50.000.000,00 kuna nema upravitelja u stalnom radnom odnosu, a pretežni dio poslovanja predstavlja pretakanje novčanih sredstava između Z. štedno kreditne zadruge u V. i ŠKZ V.; da sve naprijed izneseno predstavlja kraći sažetak nepravilnosti koje su tijela Ministarstva financija uočila tijekom kontrole koja je provedena početkom 2004. godine, a koja su morala rezultirati makar privremenom zabranom rada ako ne i oduzimanjem odobrenja za rad; da je potpuna neefikasnost i nekoordiniranost kontrolnih mehanizama u Ministarstvu financija dokazana činjenicom što je Z. štedno kreditna zadruga u V. ( kojoj je odobrenje za rad oduzeto još u siječnju 2001. godine) praktično nesmetano ali i kriminalno radila daljnje tri godine, a za koji postupak nije pruženo bilo kakvo objašnjenje; da upravo činjenica što je u slučaju Z. štedno kreditne zadruge izostao bilo kakav realan kontrolni mehanizam (odobrenje za rad oduzeto, naloženo pokretanje likvidacije u roku od 8 dana, nesmetani rad kroz razdoblje od daljnjih gotovo tri godine) dovodi prvo do osnivanja ŠKZ V. (sa očitom namjerom produljenja agonije i kriminala, koji je započet u Z. štedno kreditnoj zadruzi V.) a potom i do njenog nesmetanog rada kroz koji su, na očigled Ministarstva financija, naprosto nestali depoziti od preko 100.000.000,00 kuna; da je postojanje nezakonitosti potvrđeno i zapisnikom o obavljenom inspekcijskom nadzoru obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza i drugih javnih davanja koje je sačinilo Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured V. K. 471-02/5-01/260, Ur broj 513-07-10/05-2 od 12. srpnja 2005. godine; da se međutim  i ova kontrola  usredotočila samo na utvrđivanje obveza prema državnom proračunu, ne vodeći brigu o štedišama; da je sam način rada – poslovanja ŠKZ V. u razdoblju od 17. ožujka 2003. godine do 1. kolovoza 2005. godine opisan i u izvješću Trgovačkog društva K. d.o.o. za revizijske poslove iz V., iz rujna 2005. godine; da se radi o takvom opsegu nezakonitosti koji nije mogao ostati neuočen osim tijelima koja su temeljem zakona bila dužna voditi nadzor nad poslovanjem štedno kreditnih zadruga; da su nadležna tijela o tome i imala sva potrebna saznanja, što potvrđuje već citirani zapisnik od 3. lipnja 2004. godine o nadzoru u ŠKZ V. obavljen po D. Š. i M. B., ako i iskaz gos. M. J. koji je u sitom razdoblju obavljao nadzor u ZŠKZ V.; da se postavlja pitanje zbog čega nitko nije ništa poduzeo, zbog čega nisu poduzete kontrolne radnje sa ciljem provjere da li je u ŠKZ V. došlo do otklanjanja utvrđenih nedostataka ili je sve prepušteno slučaju, a to konkretno znači gubitak enormnih novčanih sredstava za sve štediše ŠKZ V.; da iz činjenica koje su konstatirane u naprijed spomenutim zapisnicima proizlazi da su nadležan tijela znala za pretežni dio nepravilnosti, da dio nepravilnosti očito namjerno nije bio uočen (kao npr. da je ŠKZ V. već dva dana nakon početka poslovanja imala u blagajni „minus“ koji se je kontinuirano povećavao do iznosa od više desetaka milijuna kuna) te da nije sankcionirana činjenica kontinuiranog kršenja odredbi Zakona o platnom prometu jer se uopće nije poslovalo putem žiro-računa; da kada u takvoj situaciji nadležno državno tijelo ne postupi na bilo koji način koji bi predstavljao realnu zaštitu interesa zadrugara – depozitara u ŠKZ V., tada se nužno izvodi zaključak da su oni pristali na nastanak štete; da je u tom kontekstu potpuno jasna odgovornost R. H. i u slučaju da se čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave tumači na način da je krivnja državnih službenika pretpostavka odgovornosti; da je jednoglasnom odlukom Ustavnog suda  broj U-II-2314/2006 od 21. veljače 2006. godine detaljno raspravljeno na koji način (i uz ostvarenje kojih uvjeta) R. H. odgovara; da iz navedene odluke nedvosmisleno proizlazi da je samo postojanje nezakonitog i nepravilnog rada tijela javne uprave R. H., koje može biti ostvareno i propuštanjem, dostatan razlog za postojanje odgovornosti i da nije bitno postojanje bilo volje bilo pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi treće osobe; da je iz naprijed iznesenih činjenica  nesporno nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, postojanje štete koja je zbog toga nastala, a koja je dokazana činjenicom što je u stečajnom postupku nad ŠKZ V. stečajni upravitelj priznao novčana potraživanja zadrugara-štediša u iznosu od preko 104.000.000.,00 kuna, dok je istovremeno stečajni postupak obustavljen zbog nedostatka sredstava dostatnih makar i za podmirenje troškova stečajnog postupka, da nedvojbeno postoji uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave –Ministarstva financija i to kako Uprave za financijski sustav tako i Porezne uprave (istovremeno i kao slijednika Financijske policije) i nastale štete; da su ova tijela pravovremeno i adekvatno reagirala zabranom rada ili makar privremenom zabranom raspolaganja sredstvima sasvim je izvjesno da bi se štediše barem u pretežnom dijelu mogle namiriti; da je stoga šteta koju štediše trpe upravo identična visini njihovih u stečajnom postupku priznatih tražbina koje nisu mogli niti djelomično naplatiti; da uporište za pravno shvaćanje po kojem R. H. odgovara temeljem kriterija objektivne odgovornosti nalazimo i u dosadašnjoj praksi Europskog suda za ljudska prava, u brojnim presudama je iskazano pravno shvaćanje iz kojeg proizlazi da pogreške ili propusti državnih tijela ne bi trebali biti na štetu pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes; da rizik svake pogreške koju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne mogu ispravljati na štetu dotičnog građanina; da se pogreške državnog aparata R. H. u slučaju ŠKZ V. očituju već u izdavanju odobrenja za rad ŠKZ V., propust u kontroli provođenja odluke o opozivu suglasnosti za rad ZŠKZ V., propust u kontroli provođenje odluke o obvezi pokretanja likvidacijskog postupka, propuštanjem bilo kakvog stvarnog postupanja nakon utvrđenja nepravilnosti u poslovanju ZŠKZ V. i ŠKZ V. u prvoj polovici 2004. godine.

 

              Tužitelj predlaže da sud izvede dokaze uvidom u ugovore o prijenosu potraživanja, obavijesti o promijeni vjerovnika, zapisnik Ministarstva financija Uprave za financijski sustav, Odjel za nadzor financijskih institucija od 4. lipnja 2004. godine, iskaz svjedoka M. J., zapisnik o provedenoj kontroli Uprave za financijski sustav iz travnja 2004. godine u ZŠKZ V. i drugu dokumentaciju, nalaz vještaka L. d.o.o., stečajni spis Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St-4/06, spise Ministarstva financija, Uprave za financijski sustav, Odjel za nadzor financijskih institucija koji su formirani povodom mjera poduzetih u okviru nadležnosti tog tijela prema ZŠKZ i ŠKZ u periodu od 2001. godine pa nadalje, spis Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. K-16/06, saslušanjem svjedoka D. Š., M. B., M. J., vještaka M. Š.,  knjigovodstveno-financijskim vještačenjem.

 

Tuženik se protivi tužbi i predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbaci a podredno tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedloge temelji na tvrdnjama da prigovara nedostatku aktivne i promašene parnične procesne legitimacije iz razloga što se prema navodima tužbe radi o sumi novčanih potraživanja koja su na tužitelja prenijeli štediše ŠKZ V. u iznosima koji su im priznati kao potraživanje stečajnih vjerovnika u stečajnom postupku koji je nad ŠKZ V. vođen u spisu broj St-4/06 Trgovačkog suda u Bjelovaru; da se tužba odnosi na isplatu novčanog potraživanja; da kako se radi o novčanim potraživanjima odnosno potraživanju koje je priznato u nekom drugom postupku te je tužitelj ovlaštenik tog potraživanja u tom postupku i ne može potraživati od tužene da joj ga ona isplati, jer za to nema valjanje pravne osnove; da tuženik u cijelosti osporava kako pravnu osnovu tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva; da je bivšim štedišama ŠKZ V. potraživanje navodno priznao stečajni upravitelj; priznanje potraživanja učinjeno u stečajnom postupku od strane stečajnog upravitelja nema nikakve neposredne pravne učinke prema tuženiku; da su neosnovani navodi o eventualnoj odgovornosti tuženika za štetu sukladno odredbi čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave; da je odredbom čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave propisano da „štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje R. H.“; da ovom odredbom nigdje nije izričito propisana objektivna odgovornost R. H. za rad državnih tijela; da je zakonodavac doista želio da R. H. odgovara za štetu po načelu objektivne odgovornosti tada bi to izričito i propisao; da je odgovornost R. H. za štetu utvrđena mješovito; i to na načelu krivnje (culpae) i prema objektivnom načelu (cause) kada je riječ o uporabi opasne stvari ili o opasnoj djelatnosti odnosno kada se zakonom izričito propiše njezina objektivna odgovornost; da čak i u slučaju kad bi tuženik odgovarao po načelu objektivne odgovornosti, tužitelj je u obvezi dokazati da su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: 1. nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, 2. postojanje štete koja je zbog toga nastala tužitelju, 3. uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete tužitelju; da je pri tome potrebno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedice nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave odnosno da šteta ne bi nastala da njega nije bilo; da navedene pretpostavke niti na koji način nisu dokazane niti su dokazive jer je postupanje unutar Š. kreditne zadruge bilo propisano kako njihovim internim aktima (statut i dr.) tako i prisilnim zakonskim propisima; da tuženik ukazuje i na činjenicu da su svi bivši štediše Š. kreditne zadruge V. bili članovi ŠKZ, skupštine i drugih tijela i to sa svim pravnim posljedicama koje su uz to članstvo određivali statut ŠKZ i Zakon o štedno kreditnim zadrugama.

 

Tuženik predlaže da sud izvede dokaze uvidom u statut ŠKZ V. te izmjene i dopune tog statuta.

 

Između stranaka je sporno postojanje aktivne legitimacije tužitelja te pasivne legitimacije tuženika u ovom predmetu.

 

              Uvidom u ugovore o ustupu tražbine (144-924) sklopljene između vjerovnika Š. kreditne zadruge V. – u stečaju, kao ustupitelja tražbine i tužitelja kao primatelja tražbine, utvrđeno je da je odredbom članka 1. navedenih ugovora svaki pojedini vjerovnik prenio na tužitelja cijelo svoje dospjelo novčano potraživanje koje ima prema ŠKZ V. u stečaju, a koje mu je kao vjerovniku priznato u stečajnom postupku vođenom nad ŠKZ V. kod Trgovačkog suda u Bjelovaru u spisu br. St-4/06, uz navođenje određenog novčanog iznosa koji svaki pojedini vjerovnik ugovorom prenosi na tužitelja.

 

              Nije sporno da se predmetnim ugovorima prenesena potraživanja sastoje od priznatih potraživanja u stečajnom postupku nad ŠKZ V. i to na ime oročenih depozita i zakonskih zateznih kamata koje teku od dana otvaranja stečajnog postupka.

 

              Dakle, radi se o potraživanjima koja proizlaze iz ugovornog odnosa svakog pojedinog vjerovnika i ŠKZ V..

 

              Tužitelj u ovom predmetu od tuženika zahtijeva naknadu štete zbog nenaplativosti navedenih potraživanja.

 

              Budući da tuženik nije sudionik ugovornog odnosa, radi se o izvanugovornom odnosu odgovornosti za štetu.

 

              Izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu poseban je obveznopravni odnos koji bi u konkretnom slučaju mogao postojati između svakog pojedinog vjerovnika potraživanja i tuženika, dakle, radi se o potraživanju naknade štete od tuženika koje potraživanje bi pripadalo svakom pojedinom vjerovniku koji nije ostvario svoje potraživanje prema ŠKZ V..

 

              Potraživanja naknade štete od tuženika nisu, međutim, predmetnim ugovorima o ustupu tražbine izrijekom prenesena na tužitelja.

 

              Naime, odredbom članka 2. predmetnih ugovora o ustupu tražbine (144-924), određeno je da prenositelji ustupaju primatelju svoje potraživanje radi naplate novčane tražbine. Prenositelj je suglasan da primatelj radi naplate prenesene tražbine pokrene sve potrebne sudske postupke radi naknade štete protiv svih odgovornih osoba, uključujući i R. H., a posebno da postavi imovinsko pravne zahtjeve u kaznenom postupku i mirnom postupku, podnese tužbe, pokrene ovrhu, te poduzme sve zakonom raspoložive  mjere i postupke u cilju naplate ustupljene tražbine.

 

              Prema shvaćanju ovog prvostupanjskog suda, iako vjerovnici nisu izrijekom prenijeli na tužitelja potraživanje naknade štete prema tuženiku, iz smisla odredbi predmetnih ugovora o ustupu tražbine može se izvesti zaključak o postojanju volje ugovornih strana da se na tužitelja prenese i potraživanje naknade štete prema tuženiku, slijedom čega se tužitelju može priznati aktivna legitimacija za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

 

              Radi utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva izvedeni su dokazi uvidom u pregled stečajnih vjerovnika koji su tužitelju prenijeli svoja potraživanja (12-29), povijesni izvadak iz sudskog registra za Z. štedno kreditnu zadrugu V. (33-35, 1799-1801), povijesni izvadak iz sudskog registra za Š. kreditnu zadrugu V. (36-44, 1790-1798), tablicu prijavljenih tražbina u stečajnom postupku Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj St-4/06 (45-76), informaciju Uprave za financijski sustav odjela za nadzor financijskih institucija Klasa 452-01/05-01/106 od 31. listopada 2005. godine (77-79), očitovanje Ministarstva financija Klasa 452-01/07-01/181 od 14. veljače 2008. godine (80-83), zapisnik Ministarstva financija, Uprave za financijski sustav, Odjela za nadzor financijskih institucija o nadzoru dijela financijskog poslovanja za 2003. godinu kod Š. kreditne zadruge V. od 3. lipnja 2004. godine (84-94, 1719-1739, 2300-2320), odluku kreditnog odbora Š. kreditne zadruge V. od 1. ožujka 2003. godine (95), izjavu o jamstvu od 1. ožujka 2003. godine (96), izvadak o stanju i prometu po računu (97, 98, 99), popis imovine Trgovačkog društva J. d.o.o. V. (100), kupoprodajni ugovor od 18. veljače 2004. godine (101-102), kupoprodajni ugovor od 18. veljače 2004. godine (103-104), zapisnik sa sjednice nadzornog odbora ŠKZ V. od 5. veljače 2004. godine (105-106), obrazloženje likvidatora ZŠKZ od 3. lipnja 2004. godine (107), zapisnik sa sjednice nadzornog odbora ŠKZ V. od 5. ožujka 2004. godine (108-113), zapisnik Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda V. o obavljenom inspekcijskom nadzoru kod poreznog obveznika ŠKZ V. od 12. srpnja 2005. godine (114-121, 1740-1747), izvješće o reviziji poslovanja Š. kreditne zadruge V. za razdoblje od 17. ožujka 2003. godine do 1. kolovoza 2005. godine (122-139, 1754-1785)), izvješće stečajnog upravitelja ŠKZ V. u stečaju o gospodarskom položaju dužnika od 12. lipnja 2006. godine (140-143, 1786-1789),  ugovore o ustupu tražbine (144-924), obavijesti o prijenosu tražbine (925-1685), statut Š. kreditne zadruge V. od 15. svibnja 2003. godine (1702-1715), odluku o izmjeni statuta Š. kreditne zadruge V. od 15. svibnja 2003. godine (1716), zapisnik Županijskog suda u Bjelovaru broj K-16/06-379 od 18. siječnja 2007. godine (1748-1753), statut Š. kreditne zadruge V. od 24. veljače 2001. (1874-1888), rješenje Ministarstva financija od 10. lipnja 2002. Klasa:UP/I-452-1/02-01/3 (1889-1890), odluke Nadzornog odbora ŠKZ V. od 24. veljače 2001. (1891, 1893), odluku osnivačke skupštine ŠKZ V. od 24. veljače 2001. (1892), povijesni izvadak iz sudskog registra za ŠKZ V. (1894-1902), odluku o izmjenama i dopunama statuta ŠKZ V. od 21. prosinca 2002. (1910-1912), odluke skupštine ŠKZ V. od 29. travnja 2004. (1913, 1914),  zapisnik sa sjednice skupštine ŠKZ V. od 29. travnja 2004. (1915-1916), odluku skupštine o razrješenju članova Nadzornog odbora zadruge od 2. srpnja 2005. (1917), odluku skupštine o imenovanju članova Nadzornog odbora zadruge od 2. srpnja 2005. (1918), odluku Nadzornog odbora ŠKZ V. o izboru predsjednika i zamjenika predsjednika Nadzornog odbora zadruge od 5. srpnja 2005. (1919), odluku o razrješenju upravitelja zadruge od 2. srpnja 2005. (1920), odluku skupštine o imenovanju upravitelja zadruge od 2. srpnja 2005. (1921), zapisnik sa skupštine ŠKZ V. od 2. srpnja 2005. (1922-1924), zapisnik sa druge sjednice Nadzornog odbora ŠKZ V. od 5. srpnja 2005. (1925-1927), povijesni izvadak iz sudskog registra za ZŠKZ V. (1935-1937), odluku skupštine ZŠKZ V. od 24. veljače 2001. (1938), dopis Trgovačkog suda u Bjelovaru od 21. siječnja 2003. (1939), prijavu za upis u Sudski registar od 20. veljače 2003. (1940-1942), odluku ZŠKZ V. o prestanku ZŠKZ V. i pokretanju postupka likvidacije od 13. veljače 2003. (1943-1944), izjavu od 13. veljače 2003. (1945), potpis likvidatora od 13. veljače 2003. (1946), rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru posl.br. Tt-03/48-2 od 17. siječnja 2003. (1947-1948, 2279), rješenje Ministarstva financija, Klasa:452-01/98-01/130 od 16. siječnja 2001. (1951-1953, 2264-2266, 2276-2277), dopis Ministarstva financija od 2. veljače 2001. (1954-1955, 2267-2268), rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru Tt-01/312-2 od 15. siječnja 2003. (1961-1962), dopis ZŠKZ od 12. ožujka 2001. (1963-1964), statut ZŠKZ od 11. ožujka 1990. (1965-1985), presudu Županijskog suda u Bjelovaru K-26/09-443 od 22. prosinca 2009. (1999-2035), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Kž-230/10-5 od 25. studenoga 2010. (2036-2045, 2582-2592), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financijsku struku M. Š. (2062-2161, 2210-2224, 2245-2248, 2424-2556, 2661-2662), zapisnik Policijske uprave Virovitičko-podravske, Odjela operativnih poslova od 2. listopada 2002. (2249-2250), službenu bilješku Ministarstva financija, uprave za financijski sustav i tržište kapitala Klasa:452-01/98-01/130 od 18. prosinca 2000. (2259-2263), zapisnik Ministarstva financija, Odjela za nadzor financijskih institucija Uprave za financijski sustav Klasa:452-01/04-01/35 od 5. ožujka 2004. (2270-2275), odluku likvidatora ZŠKZ V. od 14. travnja 2003. (2280), bruto bilancu po analitičkim kontima za 2000., 2001., 2002., 2003. ZŠKZ V. (2281-2284), izjavu likvidatora ZŠKZ V. od 8. ožujka 2004. (2285), ugovore o oročavanju novčanih sredstava od 13. ožujka 2003., 1. veljače 2002., 4. studenoga 2002. (2286-2289), podatke MUP, PU Virovitičko-podravske, Odjela operativnih poslova od 4. svibnja 2004. (2294-2296), zahtjev Uprave za financijski sustav Ministarstva financija za pokretanje prekršajnog postupka od 28. svibnja 2004. (2297-2299), potvrdu od 28. svibnja 2004. (2321), izvješće nadzornog tijela ŠKZ V. od 27. listopada 2006. (2322-2324), popis osnivača ŠKZ V. od 24. veljače 2001. (2325), informaciju Ministarstva financija, uprave za financijsku sustav odjela za nadzor financijskih institucija od 31. listopada 2005. (2328-2330, 2339-2341), zahtjev Uprave za financijski sustav Ministarstva financija za pokretanje prekršajnog postupka od 30. prosinca 2004. (2331-2335), izvješće o obavljenom nadzoru od 26. listopada 2005. (2336-2338), obrazac Financijske agencije: godišnji statistički izvještaj poduzetnika, za 2002. godinu – ZŠKZ (2416-2419), odluku Ustavnog suda RH br. U-III-562/2011 od 19. svibnja 2016. (2575-2581), presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. K-16/06-399 od 9. lipnja 2006. (2593-2648), te su saslušani svjedoci D. Š. (1804-1806) i M. B. (1806).

 

              Između stranaka je sporno postojanje pretpostavki odgovornosti tuženika za štetu i to u prvom redu postojanje uzročne veze između radnji tijela državne uprave i nastale štete.

 

              Tužitelji svoje potraživanje temelje na odredbi čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave i odredbi čl. 154 Zakona o obveznim odnosima, smatrajući da je u postupanju nadležnih tijela R. H. i to Ministarstva financija, Uprave za financijski sustav, Odjela za nadzor financijskih institucija i Ministarstva financija, Porezne uprave, bilo brojnih propusta koji tužitelju daju pravo na naknadu štete.

 

              Prema odredbi čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave, štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje R. H..

 

              Prema odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Prema adekvacijskoj teoriji uzročnosti, od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi sa nastankom štete, uzima se u obzir onaj uzrok koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice, a isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak štete. Uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta, jer čim se veza prekine bilo slučajem, radnjom treće osobe ili samog oštećenika, štetnik ne odgovara za daljnje posljedice.

 

              Tužitelj smatra da se pogreške tijela državne vlasti očituju u izdavanju odobrenja za rad Š.-kreditnoj zadruzi V., propustu kontrole provođenja odluke o opozivu suglasnosti za rad Z. štedno-kreditne zadruge V., propustu kontrole u provođenju odluke o obvezi pokretanja likvidacijskog postupka Z. štedno-kreditne zadruge V. te u propuštanju bilo kakvog stvarnog postupanja a nakon utvrđenja nepravilnosti u poslovanju Z. štedno-kreditne zadruge V. i Š.-kreditne zadruge V. ističući da je oduzimanjem dozvole za rad Z. štedno-kreditnoj zadruzi V. odgovornost za nestanak imovine prešla na tuženika zbog toleriranja nepostupanja koje je dovelo do štete.

 

              Nije sporno da je Ministarstvo financija RH rješenjem Klasa: 452-01/98-01/130, Ur. broj: 513-11/01-10 od 16. siječnja 2001. godine pod točkom 1. odbilo zahtjev za izdavanje odobrenja za rad Z. štedno-kreditnoj zadruzi V., a pod točkom 2. naložilo Z. štedno-kreditnoj zadruzi V. da u roku 8  dana od zaprimanja rješenja dostavi Ministarstvu financija, Upravi za financijski sustav i tržište kapitala, obavijest o prijavi pokretanja postupka likvidacije Trgovačkom sudu (34).

 

              Nije sporno da je Š.-kreditna zadruga V. osnovana Odlukom na osnivačkoj skupštini zadrugara od 24. veljače 2001. godine te je rješenjem Ministarstva financija Klasa: UP/I-452-01/02-01/3, Ur. broj: 513-11/02-2  odobren rad Š.-kreditnoj zadruzi V. dana 10. lipnja 2002. godine (42) te da je Trgovački sud u Bjelovaru rješenjem broj Tt-02/1283-7 od 11. prosinca 2002. godine u sudski registar upisao osnivanje zadruge pod nazivom Š.-kreditna zadruga V. sa sjedištem u V., B. …5 (85), s tim da je ista zadruga započela sa radom 17. ožujka 2003. godine (85).

 

              U konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu štete zbog nenaplativosti potraživanja koja proizlaze iz ugovora o oročavanju novčanih sredstava sklopljenih između pravnih prednika tužitelja i Š.-kreditne zadruge V..

 

              Prema shvaćanju ovog prvostupanjskog suda, pogrešno je pravno shvaćanje tužitelja da propust kontrole provođenja odluke o opozivu suglasnosti za rad Z. štedno-kreditnoj zadruzi V., zatim propust kontrole u provođenju odluke o obvezi pokretanja likvidacijskog postupka Z. štedno-kreditne zadruge  V. te izdavanje odobrenja za rad Š.-kreditnoj zadruzi V. ulaze u kompleks uzroka nastanka predmetne štete zbog neispunjenja ugovorne obveze Š.-kreditne zadruge V., a ovo iz razloga što je između navedenih radnji i štete prekinuta uzročna veza i to radnjom oštećenika (pravnih prednika tužitelja) koja se sastoji u sklapanju ugovora o oročavanju novčanih sredstava sa Š.-kreditnom zadrugom V..

 

              Dakle, shvaćanje je ovog suda da u kompleks uzroka štete u konkretnom slučaju ulaze samo radnje do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o oročavanju novčanih sredstava između pravnih prednika tužitelja i Š.-kreditne zadruge  V..

 

              Na temelju provedenih dokaza utvrđene su sljedeće radnje do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o oročavanju novčanih sredstava i to:

- Uvidom u Zapisnik Odjela za nadzor financijskih institucija, Uprave za financijski sustav, Ministarstva financija o nadzoru dijela poslovanja za 2003. godinu kod Š.-kreditne zadruge V. od 3. lipnja 2004. godine (84-94) utvrđeno je da je nadzor obavljen u razdoblju od 1. ožujka 2004. godine do 5. ožujka 2004. godine te u razdoblju od 24. svibnja 2004. godine do 27. svibnja 2004. godine u prostorijama Š.-kreditne zadruge V., kojim nadzorom obuhvaćeno je poslovanje od početka rada zadruge  17. ožujka 2003. godine do 31. prosinca 2003. godine, a u skladu s nalogom načelnika Uprave za financijski sustav (1804).

- Uvidom u navedeni zapisnik također je utvrđeno da je nadzorom obuhvaćeno: I. Nadzor sukladno čl. 21 st. 5 Zakona o štedno-kreditnim zadrugama, II. Vođenje poslovnih knjiga, III. Imenik zadrugara, IV. Kontrola evidentiranja dnevnog prometa, V. Kreditno poslovanje, a) isplata po kreditu br. 89/04 – P. Ž., b) isplate po ugovorima o kreditu koji je odobren fizičkoj osobi a isplaćen pravnoj osobi J. d.o.o. V., c) odobren kredit pravnoj osobi P. štedno-kreditna zadruga P., VI. Depozitno poslovanje, a) način formiranja depozita   u ŠKZ V., VII. Nadzor obračuna i uplate sredstava pričuve, a) primjena Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o sredstvima pričuve štedno-kreditnih zadruga u poslovanju zadruge od 1. lipnja 2003. godine, VIII. Kupoprodajni ugovor između Z. štedno-kreditne zadruge u likvidaciji i ŠKZ V. i IX. Ugovori o kupoprodaji novčanih potraživanja i kupoprodajni ugovori o prodaji nekretnina (nekretnine kupljene u sudskim ovršnim postupcima) između Z. štedno-kreditne zadruge u likvidaciji i ŠKZ V..

              - Uvidom u navedeni zapisnik također je utvrđeno da su zapisnički konstatirana   postupanja Š.-kreditne zadruge V. koja nisu bila u skladu sa zakonom te da je od zadruge zatraženo da utvrđene nepravilnosti otkloni u određenom roku kao i da sazove skupštinu i detaljno izvijesti zadrugare o utvrđenom kako bi zadrugari odlučili slažu li se sa poslovnom politikom koju provodi Nadzorni odbor tj. da li su suglasni s podjelom kredita nekolicini zadrugara uz neadekvatno osiguranje povrata sredstava.

- Pored navedenog, zapisnički je konstatirano i da su dana 18. veljače 2004. godine (dakle nakon vremenskog razdoblja obuhvaćenog nadzorom) Z. štedno-kreditna zadruga u likvidaciji i ŠKZ V. sklopile dva kupoprodajna ugovora o prodaji nekretnina u vlasništvu Z. štedno-kreditne zadruge V. u likvidaciji, koja su isplaćena istog dana, i to putem blagajne ŠKZ V. što je provedeno kao uplata u blagajničkom izvještaju ZŠKZ u likvidaciji, a odluka o kupnji navedenih nekretnina donijeta je na sjednici Nadzornog odbora ŠKZ V. održanoj dana 5. veljače 2004. godine što je utvrđeno i uvidom u zapisnik sa sjednice Nadzornog odbora (105-106).

- Uvidom u predmetni zapisnik od 3. lipnja 2004. godine (84-94) također je utvrđeno da je konstatirana i činjenica da su tijekom naknadne kontrole obavljene u razdoblju od 28. travnja 2004. godine do 27. svibnja 2004. godine uočene transakcije obavljene u 2004. godini vezane uz ugovore o kupoprodaji novčanih potraživanja i kupoprodajne ugovore o prodaji nekretnina (kupljene u sudskim ovršnim postupcima) obavljene između Z. štedno-kreditne zadruge u likvidaciji i ŠKZ V. tako da je u razdoblju od 6. ožujka 2004. godine do 3. lipnja 2004. godine izvršena kupoprodaja 33 novčanih potraživanja prema ovršnim sudskim presudama i kupoprodaja 35 raznih nekretnina koje su od strane Z. štedno-kreditne zadruge kupljene na javnim dražbama, koja je kupoprodaja obavljena preko blagajne jedne i druge zadruge, a odluka o navedenoj kupnji od strane ŠKZ V. donijeta je na sjednici Nadzornog odbora ŠKZ V. održanoj dana 23. travnja 2004. godine, što je utvrđeno i uvidom u zapisnik sa sjednice Nadzornog odbora (108-113).

- Uvidom u predmetni zapisnik o nadzoru od 3. lipnja 2004. godine (84-94) dalje je utvrđeno da je Š. kreditna zadruga V. od stane ovlaštenih službenika Ministarstva financija upozorena da se radi o ključnom dijelu poslovne politike zadruge za 2004. godinu te da, iako je Nadzorni odbor odredbom članka 32 Statuta ovlašten odlučivati o pojedinačnoj kupnji i prodaji osnovnih sredstava, u ovom slučaju da se ne radi o klasičnoj kupnji osnovnih sredstava već o kupoprodaji novčanih potraživanja i nekretnina te da je potrebno da Skupština kao najviše tijelo štedno-kreditne zadruge, raspravi i usvoji tako važnu odluku.

- Također je utvrđeno da je predmetni zapisnik o obavljenom nadzoru sa utvrđenim nepravilnostima i upozorenjem na potrebu sazivanja Skupštine na kojoj bi zadrugari raspravili i odlučili slažu li se sa poslovnom politikom koju provodi Nadzorni odbor dostavljen upravitelju ŠKZ V. i predsjedniku Nadzornog odbora, u skladu s odredbom čl. 41. st. 1 Zakona o štedno-kreditnim zadrugama, na koji zapisnik mogle su se podnijeti pisane primjedbe u roku od deset dana.

- Uvidom u Statut Š. kreditne zadruge V. (1702-1716) utvrđeno je da je temeljem odredbe čl. 27 st 2 Statuta Š.-kreditne zadruge V., predsjednik skupštine obvezan sazvati skupštinu na zahtjev nadzornog odbora, upravitelja ili na zahtjev 10% zadrugara.

- Uvidom u navedeni Statut također je utvrđeno da skupština zadruge, temeljem odredbe čl. 23 istog Statuta, između ostalih poslova, utvrđuje poslovnu politiku zadruge, te isto tako, imenuje i razrješava upravitelja, imenuje i razrješava članove nadzornog odbora koji se imenuju iz redova zadrugara, a može donijeti i odluku o prestanku zadruge.

- Na temelju iskaza svjedoka D. Š. (1804-1806) i svjedoka M. B. (1806), inspektorica u Odjelu za nadzor financijskih institucija u Ministarstvu financija, koje su obavile predmetni nadzor, utvrđeno je da oni kao nadzorno tijelo imaju dužnost napraviti zapisnik te ustanoviti nepravilnosti te nakon toga podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, te da su u ovom slučaju podnijeta četiri zahtjeva u kojima su obrađena četiri prekršaja i to zbog plasiranja kredita nezadrugarima i prikupljanja štednih uloga od nezadrugara, zbog nepridržavanja uvjeta vezanih uz dodjelu kredita koji su uvjeti navedeni u odlukama o kamatnim stopama, zbog neizdvajanja u sredstva pričuve za depozite vezane uz kredit te zbog obavljanja isplata drugoj pravnoj osobi temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina putem blagajne, a ne preko računa kod banaka.

- Navedene svjedokinje također u svom iskazu navode da je sve ostalo bila osobna suradnja inspektora sa ostalim tijelima, što su oni činili pa su tako prije predavanja zapisnika o obavljenom nadzoru bili i u Županijskom državnom odvjetništvu u B. gdje nisu utvrdili prema tim zapisnicima da su, u to doba, ostvareni elementi kojeg kaznenog djela, te da u konkretnom slučaju nije podnijet prijedlog za oduzimanje odobrenja za rad budući da se odobrenje za rad moglo oduzeti pod strogim uvjetima propisanim zakonom, a u to vrijeme nisu bili ispunjeni uvjeti za pokretanje postupka oduzimanja rada zadruzi pa čak niti za privremenu zabranu rada budući da je zadruga bila likvidna.

- Uvidom u predmetni zapisnik o nadzoru (84-94) utvrđeno je da je na dan 31. prosinca 2003. godine struktura novčanih sredstava zadruge bila: novac na žiro-računu 147.450,16 kuna, novac u blagajni 11.682.509,45 kuna, sredstva pričuve 480.060,34 kuna, što je ukupno 12.310.019,95 kuna. Na dan kontrole 1. ožujka 2004. godine u blagajni ŠKZ V. zatečeno je gotovog novca u iznosu od 460.723,57 kuna.

- Uvidom u izvješće o reviziji poslovanja Š.-kreditne zadruge V. za razdoblje od 17. ožujka 2003. godine do 1. kolovoza 2005. godine ovlaštenog revizora M. T., dipl. oec. (122-139), utvrđeno je da je, prema mišljenju navedenog revizora, Z. sa štednim ulozima raspolagala krajnje neodgovorno, čime je u pitanje doveden njezin opstanak, a ovo se primarno odnosi na tri poslovna događaja i to odobravanje kredita G. M. bez odgovarajućeg jamstva čime je dovedeno u pitanje povrat 12.000.000,00 kuna, otkup potraživanja od Z. štedno-kreditne zadruge V. za 70.000.000,00 kuna, a koja realno, s kamatom od 24% vrijede 3.000.000,00 kuna, čime je izvršen bespovratni odliv 67.000.000,00 kuna te otkupom nekretnina za koje se realno ne može očekivati unovčenje, a pogotovo ne zarada.

 

Prema shvaćanju ovog suda, iz navedenog proizlazi sljedeće.

Uvidom u zapisnik Odjela za nadzor financijskih institucije, Uprave za financijski sustav Ministarstva financija o nadzoru dijela financijskog poslovanja za 2003. godinu kod Š.-kreditne zadruge V. od 3. lipnja 2004. godine (85-95) već je utvrđeno da je Š.-kreditna zadruga V. bila upozorena na potrebu sazivanja Skupštine, kao najvišeg tijela Š.-kreditne zadruge V. koje utvrđuje poslovnu politiku zadruge, radi raspravljanja i odlučivanja slažu li se zadrugari sa poslovnom politikom koju provodi nadzorni odbor i to u odnosu na odobravanje kredita nekolicini zadrugara bez odgovarajućeg osiguranja povrata sredstava kao i poslovnom politikom sklapanja ugovora o kupoprodaji novčanih potraživanja i nekretnina koja se počela provoditi od 6. ožujka 2004. godine, a koje odluke Nadzornog odbora ne ulaze u djelokrug poslova koji su temeljem odredbe čl. 32 Statuta utvrđeni kao poslovi Nadzornog odbora, već ulaze u djelokrug poslova Skupštine.

 

Odredbe Zakona o štedno-kreditnim zadrugama ovlašćuju Ministarstvo financija da pri ocjenjivanju zakonitosti i pravilnosti poslovanja štedno-kreditne zadruge rješenjem naloži mjere za otklanjanje utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti, s tim da ne određuje koje su to mjere i pod kojim se uvjetima mogu naložiti.

 

Nije sporno da Ministarstvo financija nije rješenjem naložilo mjere za otklanjanje utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti već je temeljem odredbe čl. 36. st. 4 Zakona o štedno kreditnim zadrugama podnijelo četiri prijedloga za pokretanje prekršajnog postupka za prekršaje predviđene tim zakonom i Zakonom o platnom prometu.

 

Budući da Zakon o štedno-kreditnim zadrugama ne predviđa mjere koje je ovlašteno naložiti Ministarstvo financija u obavljanju poslova nadzora, a sa ciljem otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju štedno-kreditnih zadruga, shvaćanje je ovog suda da nalaganje mjera kao što su obveza odobravanja kredita uz  odgovarajuće osiguranje, zabrana sklapanja ugovora o kupoprodaji potraživanja ili nekretnina odnosno zabrana raspolaganja imovinom štedno-kreditne zadruge, s obzirom na svoj značaj i posljedice, budući da se istima zadire u poslovnu politiku pravne osobe utvrđivanje koje je u konkretnom slučaju u nadležnosti Skupštine Š.-kreditne zadruge V., ne može biti predmet diskrecione ocjene svakog pojedinog inspektora, već iste mjere moraju biti uređene zakonom.

 

Prema odredbi čl. 14 st.1 toč.4 Zakona o štedno-kreditnim zadrugama, ako štedno-kreditna zadruga, unatoč pisanom upozorenju Ministarstva financija i nakon proteka danog roka za ispravak nepravilnosti ne ispravi nepravilnost u svom radu i nastavi postupati suprotno zakonskim propisima, Ministarstvo financija donijet će rješenje o oduzimanju odobrenja za rad  štedno-kreditnoj zadruzi.

 

Prema Izvješću o reviziji poslovanja Š.-kreditne zadruge V. za razdoblje od 17. ožujka 2003. godine do 1. kolovoza 2005. godine ovlaštenog revizora M. T., dipl. oec. (122-139), poslovni događaji kojima je doveden u pitanje opstanak zadruge jesu odobravanje kredita bez odgovarajućeg jamstva,što je pitanje kreditne politike koju temeljem Statuta zadruge provodi kreditni odbor kao tijelo skupštine i pod nadzorom skupštine, te otkup potraživanja i nekretnina od Z. štedno-kreditne zadruge V., što je pitanje poslovne politike zadruge, o čemu je odluku donio Nadzorni odbor, iako je temeljem ovlaštenja utvrđenih Statutom za donošenje iste nadležna skupština.

 

Prema shvaćanju ovog suda, iz navedenog je vidljivo da se ne radi o postupanjima suprotnim Zakonu o štedno-kreditnim zadrugama, propisima donesenim na temelju tog  zakona i drugih zakona kojih je u svom poslovanju dužna pridržavati se štedno-kreditna zadruga, što nadzire Ministarstvo financija, već o postupanjima koja nisu u skladu sa Statutom zadruge i dobrim poslovnim običajima.

 

Pored navedenog razloga, da bi Ministarstvo financija moglo donijeti rješenje o oduzimanju odobrenja za rad štedno-kreditnoj zadruzi, potrebno je da u prvom redu nepravilnosti nastupe, da štedno-kreditna zadruga na njih bude pisanim putem upozorena ta da nakon tog upozorenja i dalje nastavi sa istim postupanjem odnosno nepravilnosti ne ispravi.

 

Imajući u vidu prirodu utvrđenih nepravilnosti, naročito sklapanje i istovremeno izvršavanje ugovora o kupoprodaji potraživanja i nekretnina Z. štedno-kreditne zadruge, a bez odobrenja Skupštine kao tijela ovlaštenog za utvrđivanje poslovne politike zadruge, proizlazi da niti donošenje rješenja o oduzimanju odobrenja za rad Š.-kreditnoj zadruzi V., ukoliko bi za to postojali zakonski uvjeti, u propisanom zakonskom postupku ne može biti u neposrednoj i adekvatnoj uzročnoj vezi sa nastalom štetom.

 

Prema prihvaćenoj sudskoj praksi, država odgovara za štetu koju u smislu odredbe čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave svojim nezakonitim ili nepravilnim radom nanesu tijela državne uprave stranci, dakle osobi koja je stranka u određenom konkretnom postupku, a ne općenito svakoj osobi kojoj bi mogla nastati šteta zbog toga što tijela državne uprave nisu možda dovoljno aktivna u nadziranju građana i pravnih osoba u tome pridržavaju li se propisa. Tako široka odgovornost države nije postavljena niti ju je moguće postaviti, jer u tom slučaju država bi odgovarala gotovo za svaku štetnu radnju svojih građana i pravnih osoba, jer je država općenito dužna nadzirati i sprječavati njihove nezakonite radnje (VS RH, Rev 1153/07-2 od 13. ožujka 2008. godine, VS RH, Rev 796/07-2 od 7. listopada 2008. godine, VS RH, Rev 1301/07-2 od 21. veljače 2008. godine, VS RH, Rev 946/07-2 od 13. kolovoza 2008. godine, VS RH, Rev 809/07-2 od 14. veljače 2008. godine, VS RH, Rev 1125/07-2 od 6. veljače 2008. godine, VS RH, Rev 883/07-2 od 26. veljače 2008. godine, VS RH, Rev 1414/08-2 od 7. siječnja 2009. godine).

 

              Iz sadržaja odredaba čl. 3, 6 i 7 Zakona o poreznoj upravi, koje definiraju poslove koje obavlja porezna uprava, te odredaba čl. 97 do 112 Općeg poreznog zakona, koje uređuju inspekcijski nadzor, ne može se izvesti zaključak o odgovornosti tuženika za štetu budući da je zadatak porezne uprave poduzimanje radnji u cilju naplate poreza, pristojbi i dr, a eventualni propusti u njenom postupanju mogli bi imati za posljedicu nastanak štete državi odnosno tuženiku.

 

              Prema odredbi čl. 36 st.1 Zakona o štedno-kreditnim zadrugama, poslovanje štedno-kreditne zadruge sukladno ovom zakonu, propisima donesenim na temelju ovog zakona i drugih zakona, kojih je u svom poslovanju dužna pridržavati se štedno-kreditna zadruga, nadzire Ministarstvo financija.

 

              Prema odredbi st. 2 istog članka, u obavljanju svoje nadzorne funkcije Ministarstvo financija ocjenjuje zakonitost i pravilnost poslovanja štedno-kreditnih zadruga i rješenjem nalaže mjere za otklanjanje utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti u njihovom poslovanju.

 

              Prema odredbi st. 3 istog članka, Ministarstvo financija je ovlašteno u okviru svojih nadzornih nadležnosti nad štedno-kreditnim zadrugama provjeravati da li se štedno-kreditne zadruge općenito pridržavaju dobrih poslovnih običaja, objavljenih općih uvjeta poslovanja i ugovora koje su sklopile sa svojim zadrugarima, ali nije dužno rješavati pojedinačne reklamacije zadrugara.

 

              Iz sadržaja zakonskih odredbi koje uređuju pitanje nadzora proizlazi zaključak da država putem svojih tijela i pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, nadzire postupaju li građani i pravne osobe sukladno zakonu, ali ne odgovara za štetu koju svojim poslovanjem odnosno neizvršavanjem preuzetih ugovornih obveza nanesu svojim ugovornim partnerima odnosno ne odgovara za štetu učinjenu radom osoba koje je trebalo nadzirati, a što bi se svelo na odgovornost države za obveze tih osoba.

 

              Prema tome, kada se u obzir uzme cjelokupni do sada navedeni kompleks uzroka predmetne štete proizlazi da je u konkretnom slučaju tipičan uzrok za koji životno iskustvo pokazuje da redovno dovodi do štete - kršenje ugovorne obveze Š.-kreditne zadruge V., do kojeg kršenja je došlo zbog pogrešno utvrđene poslovne politike zadruge.

 

              Tijekom postupka izveden je dokaz i financijskim vještačenjem radi utvrđivanja određenih činjenica vezano za nastalu štetu i njenu visinu.

 

              Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za računovodstveno-financijsku struku M. Š. (2062-2161, 2210-2224, 2245-2248, 2424-2556, 2661-2662), nije moguće utvrditi temeljem kojih je ugovora o depozitu položen gotov novac u ZŠKZ V. jer bi za navedeno utvrđenje trebalo raspolagati cjelokupnom dokumentacijom ZŠKZ V., praktično od početka njenog poslovanja. Iz dosadašnjeg tijeka postupka razvidno je kao su ugovori višekratno produžavani, obnavljani, mijenjani i slično, a obzirom na protek vremena i neraspoloživost dokumentacije ne može se utvrditi po kojem ugovoru i kada je novac u ZŠKZ stvarno prvi put uplaćen. Svi pravni prednici tužitelja sklopili su ugovore sa ŠKZ V.. Utvrđeni su iznosi uloga u ŠKZ za 752 pravna prednika tužitelja u ukupnoj vrijednosti 69.873.238,10 kuna. Od navedenog iznosa dio u visini od 45.758.927,80 kuna je najvjerojatnije nastao uplatom gotovog novca u ŠKZ, a za dio u visini od 24.114.310,30 kuna je temeljem kriterija istog datuma isplate iz ZŠKZ i uplate u ŠKZ moguće pretpostaviti da je prenesen iz ZŠKZ u ŠKZ, a ove okolnosti nisu do kraja razjašnjive. Zbog činjenice kako su neki podaci iz dokumentacije bili nečitki, neki netočni, a neki uopće i nisu raspoloživi, postoji mogućnost grešaka.

 

              Iz navedenog proizlazi da zbog nedostatka dokumentacije ili nedostatnosti i nepotpunosti postojeće dokumentacije nije moguće izvjesno utvrditi niti visinu eventualne štete.

 

              Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu: nije dokazao postojanje štetne radnje kao niti visinu štete i uzročnu vezu između radnje i štete.

 

Stoga je presuđeno kao u izreci.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 163 ZPP-a, a isti se sastoje od troškova odmjerenih prema odvjetničkoj tarifi i to za sastav odgovora na tužbu iznos od 100.000,00 kuna, sastav tri obrazložena podneska (20. svibnja 2009., 21. kolovoza 2009., 4. lipnja 2010.) iznos od 300.000,00 kuna, zastupanje na ročištu dana 3. veljače 2009. iznos od 100.000,00 kuna, dana 19. svibnja 2009. iznos od 100.000,00 kuna, dana 8. rujna 2009. iznos od 100.000,00 kuna, ročištu radi objave presude 14. rujna 2009. iznos od 500,00 kuna, ročištu održanom dana 8. lipnja 2010. iznos od 100.000,00 kuna, dana 27. listopada 2010. iznos od 100.000,00 kuna, dana 10. srpnja 2013. iznos od 500,00 kuna, dana 18. rujna 2013. (50%) iznos od 50.000,00 kuna, dana 19. listopada 2016. iznos od 100.000,00 kuna, dana 16. svibnja 2018.  (50%) iznos od 50.000,00 kuna te dana 5. lipnja 2018. iznos od 100.000,00 kuna.

 

U Virovitici 18. lipnja 2018.     

 

                                                                                                                                               S u d a c

 

                                                                                                                              Mirjana Jelavić

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi  putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od primitka pismenog otpravka presude.

 

Dostaviti:

1. ZOU Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., M. …

2. Ž. državno odvjetništvo u B., G.-upravni odjel, na broj P-DO-7/08