1              Poslovni broj: 12 UsI-1432/16-8

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5                                                                      Poslovni broj: 12 UsI-1432/16-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja E. A. iz C., zastupanog po opunomoćeniku R. A., odvjetniku u C., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, zastupanog po službenoj osobi Đ. M. B., radi starosne mirovine, 11. lipnja 2018.,

p r e s u d i o  j e

I.              Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 140-02/16-03/03197695769, URBROJ: 341-99-06/2-16-006740 od 1. rujna 2016., kao i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-02/2016-03 OB: 03197695769, URBROJ: 341-14-06/2-2016-19336 od 15. srpnja 2016.

II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 kuna (dvije tisuće i petsto kuna) u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 140-02/16-03/03197695769, URBROJ: 341-99-06/2-16-006740 od 1. rujna 2016. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-02/2016-03 OB: 03197695769, URBROJ: 341-14-06/2-2016-19336 od 15. srpnja 2016., a kojim rješenjem je poništeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci broj: 109768 od 3. ožujka 2015.

Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 1. rujna 2016., kao i prvostupanjskog rješenja od 15. srpnja 2016., tužitelj je podnio pravodobno tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 21. listopada 2016. pod poslovnim brojem 4 UsI-1432/16, a u kojoj je tužitelj u bitnome naveo da istu podnosi zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, pojasnivši da su javnopravna tijela povrijedila odredbe članka 7. i 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09, u daljnjem tekstu ZUP), jer nisu utvrdila pravo stanje stvari te je upravo zbog takvog postupanja u nepovoljnom položaju, budući mu je naložen povrat nepripadno isplaćene starosne mirovine za razdoblje od 27. siječnja 2015. do 30. lipnja 2016. Smatra da su ga javnopravna tijela bila dužna upozoriti na potrebu odjavljivanja obrta (T. M.), a kojeg je propustio odjaviti, zbog čega mu je rješenjem prvostupanjskog tijela od 31. kolovoza 2015. utvrđeno svojstvo osiguranika te je potom poništeno rješenje kojim mu je priznato pravo na starosnu mirovinu, ukratko obrazlažući činjenično stanje za koje smatra da je odlučno za rješavanje ove upravne stvari. Nastavno, istaknuo je da je 4. veljače 2015. podnio zahtjev prvostupanjskom tijelu za priznanje prava na mirovinu, a o kojem još uvijek nije odlučeno, pojasnivši da je njegov zahtjev za mirovinu osnovan za razdoblje od 28. srpnja 2015. pa nadalje. Stoga je tužitelj predložio u tužbenom zahtjevu da se osporavano rješenje i prvostupanjsko rješenje ponište (čime bi ovaj upravni spor bio meritorno riješen).

Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 8. prosinca 2016. naveo da je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonskim propisima, pojasnivši da je prvostupanjskim rješenjem broj 109678 od 3. ožujka 2015. priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 27. siječnja 2015. i određena je isplata predujma u svoti od 3.200,00 kuna sukladno članku 131. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, 151/14 i 33/15, u daljnjem tekstu ZOMO), dok je tužitelju prvostupanjskim rješenjem broj 109768 od 31. kolovoza 2015. priznato svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja u razdoblju od 27. siječnja 2015. do 28. srpnja 2015., odnosno do prestanka radnog odnosa kod A. d.o.o. Crikvenica. Nastavno, tuženik je naveo da tužitelj u zahtjevu od 4. veljače 2015. nije ispunio rubriku u kojoj je postavljeno pitanje je li podnositelj zahtjeva u radnom odnosu ili je osiguran po nekoj drugoj osnovi, pojasnivši da se pravo na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu može steći kada se ispune uvjeti za mirovinu, a nakon prestanka osiguranja, dok  tužitelju u trenutku priznanja prava na starosnu mirovinu nije ispunjavao uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu jer je bio u osiguranju, zbog čega je valjalo poništi rješenje od 3. ožujka 2015. kojim je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

U ovom upravnom sporu ročište za raspravu održano je 4. lipnja 2018. u prisutnosti  opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika pa je sukladno odredbi članka 6. stavaka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS) strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama bitnim za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu stranke su navele da ostaju u cijelosti kod svih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja za saslušanjem tužitelja i vještačenjem po adekvatnom vještaku kao nepotrebni i suvišni jer nisu odlučni za rješavanje ove upravne stvari, a potom je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora i upravnog postupka te je rasprava zaključena.

Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-140-02/15-03/03197695769, URBROJ: 341-14-05/3-15-009709 od 3. ožujka 2015. priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 27. siječnja 2015. te je određena isplata predujma mirovine u svoti od 3.200,00 kuna mjesečno, da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-10/15-03, URBROJ: 341-14-11/2-15-037397 od 31. kolovoza 2015. tužitelju priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje u razdoblju od 27. siječnja 2015. do 28. srpnja 2015., nakon čega je prvostupanjsko tijelo rješenjem KLASA: UP/I 140-02/2016-03 OB: 03197695769, URBROJ: 341-14-06/2-2016-19336 od 15. srpnja 2016. poništilo prvostupanjsko rješenje broj 109768 od 3. ožujka 2015.u skladu s odredbom članka 129. stavka 3. i članka 131. stavka 1. i 2. ZUP-a zbog očite povrede materijalnog propisa. Utvrđeno je, da je tužitelj izjavio žalbu protiv gore navedenog prvostupanjskog rješenja, o kojoj je odlučeno osporavanim rješenjem tuženika na način da je žalba odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje. Utvrđeno je, da je tužitelj osporavajući zakonitost rješenja tuženika pokrenuo upravni spor, koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

Odredbom članka 129. stavka 3. ZUP-a propisano je da u slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja.

Dakle, izvanredni pravni lijek poništavanja i ukidanja nezakonitog rješenja uređen je odredbama članka 129. do 132. ZUP-a. U predmetnom slučaju nije sporno da je rješenje o ukidanju donijelo nadležno javnopravno tijelo po službenoj dužnosti u smislu članka 131. stavka 1. i 3. ZUP-a te da je ranije navedeno prvostupanjsko  rješenja ukinuto u roku iz stavka 2. navedenoga članka. Sporna je primjena odredbe članka 129. stavka 3. ZUP-a kojim je propisano da se u slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja. Pri tome valja ukazati da je ustaljeno stajalište prema kojem se, kada se cijeni je li u rješavanju upravne stvari došlo do povrede materijalnog propisa prema kojem je odnosna stvar riješena, ne ulazi i u preispitivanje činjeničnog stanja na koje je primijenjen materijalni propis, jer ono ostaje onakvo kakvo je u postupku utvrđeno, bez obzira na to što je činjenično stanje možda nepravilno ili nepotpuno utvrđeno, pa i kada je eventualno upravo zbog tako utvrđenog činjeničnog stanja povrijeđen materijalni propis. Ni situacija u kojoj je povreda materijalnog propisa nastala zbog pogrešno izvedenog zaključka o činjeničnom stanju ne daje podlogu za poništenjem rješenja po ovoj osnovi, jer izvođenje zaključaka spada u utvrđivanje činjeničnog stanja pa je ako je zaključak pogrešan, onda je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Dodatno se napominje da razlog za ukidanje rješenja ne može biti ni možebitna povreda pravila upravnog postupka, što pripada u područje postupovnog, a ne materijalnog prava. Imajući u na umu netom izneseno, osnovano tužitelj prigovara da u predmetnom slučaju nije  bilo mjesta za ukidanje rješenja zbog očite povrede materijalnog propisa. Naime, iz obrazloženja prvostupanjskog, kao i drugostupanjskog rješenja slijedi da je povreda materijalne norme, odnosno odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju utvrđena na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešnog zaključka o utvrđenim činjenicama u dijelu koji se odnosi na odlučnu činjenicu vezano za priznato svojstvo osiguranika u razdoblju od 27. siječnja 2015. do 28. srpnja 2015. pa navedena utvrđena nova činjenica nije osnov za primjenu navedenog izvanrednog pravnog lijeka.

Stoga neovisno o tome jesu li prilikom donošenja prvostupanjskog rješenja činjenice doista pogrešno utvrđene, uključujući pogrešno utvrđivanje činjenica zbog pogrešno izvedenog zaključka o njoj te je li možebitno pogrešno utvrđena činjenica dovela do pogrešne primjene materijalnog propisa, nije bilo pravnog temelja za primjenu članka 129. stavka 3. ZUP-a, a koja se temelji na razlozima takve vrste. Prethodno izneseno daje dovoljnu osnovu za usvajanje tužbenog zahtjeva, iz kojeg razloga Sud nije dodatno utvrđivao osnovanost zaključka javnopravnog tijela prema kojem je prilikom donošenja prvostupanjskog rješenja došlo do pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja zbog činjenice što tužitelj u svom zahtjevu za priznanje prava na starosnu mirovinu nije ispunio rubriku u kojoj je postavljeno pitanje je li podnositelj zahtjeva u radnom odnosu ili je osiguran po nekoj drugoj osnovi, a na što se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu.

Imajući u vidu gore navedeno, potrebno je napomenuti da je ovakav stav zauzeo i Europski sud za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Strasbourgu u presudi G. protiv Hrvatske broj: 32457/05 od 13. prosinca 2007. prema kojem navedeni sud smatra da bi greške ili propusti državnih tijela trebali ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni pravni interes, odnosno drugim riječima rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propisi se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građanina (vidi,  mutatis  mutandis, R. v. Russia, br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.). Osim toga, takvo postupanje se protivi i načelu pravne sigurnosti koje je citirano u članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i  2/10), a koji stav je zauzet i u presudi V. protiv Hrvatske od 21. rujna 2017. zahtjev broj: 50200/13.

Naposljetku, valja ukazati tužitelju da je predmet ovog upravnog spora ocjena zakonitosti rješenja tuženika od 1. rujna 2016. u skladu s odredbom članka 3. ZUS-a, iz kojeg razloga predmet ovog upravnog spora ne može biti zahtjev tužitelja za priznanjem prava na starosnu mirovinu od 4. veljače 2015. (o kojem još nije odlučeno) pa stoga tužitelj u ovom upravnom sporu ne može s uspjehom isticati navode kojima prigovara duljini trajanja postupka glede odlučivanja o njegovom zahtjevu od 4. veljače 2015.

Slijedom navedenog, tuženik i prvostupanjsko tijelo su bez valjanog pravnog temelja ukinuli pravomoćno prvostupanjsko rješenje od 5. ožujka 2015. (kojim rješenjem je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 27. siječnja 2015. i određena je isplata predujma u svoti od 3.200,00 kuna) pa je sukladno prethodnom Sud usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporavano rješenje tuženika od 1. rujna 2016. i prvostupanjsko rješenje od 15. srpnja 2016. (članak 58. stavak 1. ZUS-a) i na taj način Sud predmet nije vratio na ponovan postupak, već je ovom presudom sam riješio stvar na način da ostaje na snazi prvostupanjsko rješenje od 5. ožujka 2015. u cijelosti.

Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a u svezi s člankom 79. stavkom 1. ZUS-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja putem njezine opunomoćenice sukladno Tbr. 23. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa). Kako se radi o neprocjenjivom predmetu, tužitelju je priznat pristupa ročištu 4. lipnja 2018. u iznosu od 2.500,00 kuna, a kojeg je tuženik dužan tužiteljici naknaditi u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti presude.

U Rijeci 11. lipnja 2018.

                                                                                             S u t k i n j a

                                                                                  Marija Renner Jakovljević, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.