Poslovni broj: 15 UsIgr-158/18-15

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Milke Škaro Grozdanić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. N. iz Z., zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društvu A. G. & Š. N. d.o.o., u Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., radi uklanjanja građevine, nakon javne i usmene rasprave zaključene 30. svibnja 2018. godine u odsutnosti uredno pozvanih tužitelja i tuženika, objavljene 07. lipnja 2018. godine,

 

 

        p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Z. KLASA: UP/I-362-02/16-02/1077, URBROJ: 531-07-1-3-4-16-5 od 14. rujna 2016. godine.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 17. listopada 2016. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Z. KLASA: UP/I-362-02/16-02/1077, URBROJ: 531-07-1-3-4-16-5 od 14. rujna 2016. godine, te u podnesku zaprimljenom kod ovoga suda 31. siječnja 20017., tužitelj najprije citira izreku osporenog rješenja, nakon čega ističe kako tužbu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba upravnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Osporavajući zakonitost osporenog rješenja tužitelj u bitnom, navodi kako dostava pobijanog rješenja i poziva za očitovanje nije bila obavljena sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09) koje reguliraju pitanje osobne dostave, da poziv za očitovanje građevinski inspektor nije ostavio na licu mjesta iako iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da bi tužitelju takav poziv bio dostavljen. Nadalje, da ukoliko je inspektor i utvrdio da bi neki dio građevine bio izgrađen naknadno da on nije mogao donijeti rješenje kojim se nalaže uklanjanje cjelokupne građevine koja je evidentirana u katastru još 2000. godine te za koju je u zakonom određenom roku podnesen zahtjev za izdavanjem rješenja o izvedenom stanju. Isto tako, da se osporeno rješenje u svom obrazloženju najvećim dijelom bavi reproduciranjem zakonskih i podzakonskih odredbi, dok da se u odnosu na meritum stvari gotovo uopće ni ne osvrće, zatim da je s obzirom na odredbu članka 42. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“ broj: 86/12 i 143/13) trebalo prekinuti postupak uklanjanja nezakonito izgrađene zgrade do pravomoćnog završetka postupka izdavanja rješenja o izvedenom stanju, kao i da je izreka osporenog rješenja u kontradikciji s obrazloženjem budući da se izrekom nalaže uklanjanje cjelokupnog objekta, dok da se u obrazloženju spominje kako bi navodno nezakoniti predmetni objekt bio dograđen sa „sjeverozapadne strane“. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu da donese presudu kojom će poništi osporeno rješenje tuženika, a ujedno je zatražio da sud naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako osporava sve navode tužbe jer da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama utvrđenim u osporenom rješenju, slijedom čega da tuženik u cijelosti ostaje kod navoda obrazloženja osporenog rješenja te je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije.

U sporu je održana rasprava 30. svibnja 2018. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br.: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju nisu pristupili uredno pozvani tužitelj i tuženik, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu tužitelja zajedno s prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 31. siječnja 2017. s prilogom te spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika.

              Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da ga se u svojstvu stranke sasluša u ovom sporu, da se pribavi i pregleda spis izdavanja rješenja o izvedenom stanju Klasa: UP/I-361-03/12-11/4317 te da se obavi očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, sve to na okolnosti precizirane u tužbi i podnesku od 31. siječnja 2017. kao nepotrebne i suvišne smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim s obzirom na dokaze koje prileže spisu upravnog tijela i spisu upravnog spora, posebice imajući u vidu predmet upravnog spora, dok je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka odbijen kao neprecizan i nepotpun s obzirom da tužitelj do zaključenja glavne rasprave u ovom sporu nije precizirao koje konkretne svjedoke bi trebalo saslušati niti je dostavi njihove osobne podatke.

Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je uklanjanje poslovne građevine grill-pizzerie „R.“ ukupnih maksimalnih razvedenih tlorisnih dimenzija 19,88 m x 10,93 m, katnosti podrum + visoko prizemlje (Po+VP), izgrađene na k.č. 9…, dijelu k.č. 9… i dijelu k.č. 9…, sve k.o. S. bez pravomoćne, odnosno izvršne građevinske dozvole.

Naime, rješenjem tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Z. KLASA: UP/I-362-02/16-02/1077, URBROJ: 531-07-1-3-4-16-5 od 14. rujna 2016. godine točkom 1. naređeno je tužitelju kao vlasniku da u roku od 90 dana od dana zaprimanja ovog rješenja ukloni poslovnu građevinu grill-pizzeriu „R.“ ukupnih maksimalnih razvedenih tlorisnih dimenzija 19,88 m x 10,93 m, katnosti podrum + visoko prizemlje (Po+VP), izgrađenu na k.č. 9…, dijelu k.č. 9… i dijelu k.č. 9…, sve k.o. S., dok je točkama od 2. do 5. tužitelj upozoren o posljedicama ukoliko ne postupi po naredbi iz točke 1. izreke ovog rješenja, sve na način kako je to precizno navedeno u citiranim točkama u izreci osporenog rješenja.

Među strankama ovog upravnog spora nije prijeporno da u odnosu na građevinski objekt koji je predmet inspekcijske mjere uklanjanja nije izdana građevinska dozvola ili bilo koje drugo odobrenje za građenje, a isto tako nije sporno ni da je tužitelj 17. prosinca 2012. godine podnio zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za predmetnu građevinu, kao i da takvo rješenje u trenutku podnošenja tužbe kojom se pokreće ovaj upravni spor još nije bilo izdano.

Međutim, među  strankama ovog spora prijepornim se ukazuje jesu li u konkretnom slučaju bile ostvarene zakonske pretpostavke za naređivanje tužitelju inspekcijske mjere uklanjanja konkretne građevine, uslijed čega je prijeporna zakonitost rješenja tuženika u cijelosti.

Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13.) propisano je da se građenju građevine može pristupiti na temelju pravomoćne građevinske dozvole, a graditi se mora u skladu s tom dozvolom, ako ovim Zakonom ili propisom donesenim na temelju ovoga Zakona nije drukčije propisano.

Nadalje, čl. 19. Zakona o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“, broj: 153/13.) propisano je st. 1. da inspekcijske i druge mjere propisane ovim Zakonom naređuju se rješenjem investitoru, vlasniku građevine, odnosno drugoj stranci određenoj ovim Zakonom.

              St. 2. da ako se investitor, odnosno vlasnik građevine ne može utvrditi, rješenje o uklanjanju građevine i obustavi građenja se donosi protiv nepoznate osobe.

              St. 3. da rješenje na temelju ovoga Zakona donosi građevinski inspektor.

              St. 4. da ako građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke.

Čl. 24. istog Zakona propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ima pravo i obvezu u skladu s ovim Zakonom strankama narediti poduzimanje sljedećih inspekcijskih mjera: otklanjanje nepravilnosti tijekom građenja, zabranu ugradnje građevnog proizvoda, otklanjanje oštećenja na postojećoj građevini, usklađivanje građenja, uklanjanje građevine, zabranu uklanjanja građevine, obustavu građenja.

Čl. 30. istog Zakona propisano je st. 1. da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor rješenjem naređuje investitoru, odnosno vlasniku uklanjanje u određenom roku građevine, odnosno njezina dijela: ako se gradi ili je izgrađena bez izvršne građevinske dozvole, ako se gradi ili je izgrađena bez glavnog projekta, odnosno drugog akta, ako tijekom građenja utvrdi neotklonjive nepravilnosti zbog kojih je ugrožena stabilnost građevine, stabilnost okolnih građevina, stabilnost tla ili je na drugi način ugrožen život ljudi, koja nije uklonjena u roku propisanom posebnim zakonom kojim se uređuje gradnja, u drugim slučajevima propisanim ovim Zakonom (članak 26. stavak 2., članak 27. stavak 2. podstavak 2. i članak 29. stavak 3.).

              St. 2. da prije donošenja rješenja iz stavka 1. podstavka 1., 2. i 3. ovoga članka građevinski inspektor naređuje investitoru, odnosno vlasniku građevine i mjeru obustave građenja ako je građenje u tijeku, a što utvrđuje tim rješenjem.

              St. 3. da rješenjem iz stavka 1. ovoga članka upozorava se investitora, odnosno vlasnika da će se: izvršenje rješenja provesti prisilnim putem ako po njemu ne postupi te ga upoznaje s načinom izvršenja tog rješenja, izvršenje rješenja putem treće osobe provesti na odgovornost i trošak izvršenika te ga upoznaje s obvezom i posljedicama iz članka 38. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, bez donošenja dopunskog, odnosno novog rješenja ukloniti i dijelove građevine iz članka 33. ovoga Zakona, ako takvih bude.

              St. 4. da iznimno od stavka 1. ovoga članka, građevinski inspektor neće narediti uklanjanje građevine ili njezina dijela (potporni zidovi, podzemne građevine u neposrednoj blizini drugih građevina i sl.) ako bi tim uklanjanjem nastala opasnost za život ljudi, druge građevine ili stabilnost tla na okolnom zemljištu, nego će takvu građevinu označiti opasnom do usklađenja s propisima koji uređuju gradnju.             

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe tuženik pravilno i zakonito donio rješenje kojim je točkom 1. naredio tužitelju kao vlasniku da u roku od 90 dana od dana zaprimanja ovog rješenja ukloni poslovnu građevinu grill-pizzeriu „R.“ ukupnih maksimalnih razvedenih tlorisnih dimenzija 19,88 m x 10,93 m, katnosti podrum + visoko prizemlje (Po+VP), izgrađenu na k.č. 9783, dijelu k.č. 9… i dijelu k.č. 9…, sve k.o. S., bez pravomoćne, odnosno izvršne građevinske dozvole, ovo stoga što i ovaj sud drži da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da bi se tužitelju naredila citirana inspekcijska mjera s obzirom da je on nedvojbeno vlasnik građevinskog objekata kojeg je izgradio bez akta za građenje, što predmetnu gradnju čini nezakonitom, uslijed čega sud nalazi da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, kao i da su u konkretnoj upravnoj stvari primijenjene mjerodavne materijalno pravne odredbe.

Prvenstveno je za naglasiti kako tijekom ovog spora tužitelj nije osporavao da je on vlasnik predmetne građevine u odnosu na koju mu je naređeno uklanjanje, dakle radi se o neprijepornoj činjenici, što predstavlja prvu pretpostavku da bi mu se mogla narediti predmetna inspekcijska mjera u smislu odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o građevinskoj inspekciji, a isto tako tužitelj ne spori da za konkretni građevinski objekt nije ishodio građevinsku dozvolu, koja činjenica također nije prijeporna, što pak predstavlja drugu pretpostavku za naređivanje inspekcijske mjere kakvu u vidu ima odredba čl. 30. st. 1. istog Zakona, pa kod neprijepornog utvrđenja da su u konkretnoj upravnoj stvari na strani tužitelja kumulativno ispunjene obje navedene pretpostavke, to je jasno kako je tuženik pravilno postupio kada je svojim rješenjem tužitelju naredio uklanjanje predmetne građevine, zbog čega je isto zakonito.

              Glede tužbenih prigovora tužitelja u kojima on ističe kako njemu dostava poziva za očitovanje nije bila obavljena sukladno mjerodavnim odredbama ZUP-a koje reguliraju pitanje osobne dostave, kao i da mu nikakav poziv nije ostavljen ni na licu mjesta iako da se takvo što navodi u obrazloženju osporenog rješenja, iz čega je za zaključiti kako tužitelj zapravo želi reći kako mu na zakonit način nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, za istaknuti kako si predmetni prigovori u cijelosti neutemeljeni.

              Ovo najprije stoga, što spisu upravnog tijela prileže zapisnik o inspekcijskom pregledu od 30. kolovoza 2016. u čijem privitku se nalazi fotografija iz koje je razvidno da je tužitelju prilikom inspekcijskog pregleda upravo na građevini ostavljen poziv radi očitovanja iz kojeg proizlazi da ga se poziva da dana 31. kolovoza 2016. u 9,00 sati pristupi Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, Upravi za inspekcijske poslove, Područnoj jedinici u Z.. Također, spisu upravnog tijela prileže i poziv tužitelju od 01. rujna 2016. radi  očitovanja u svezi predmetne gradnje iz kojeg proizlazi da mu se ostavlja rok od 3 dana da se pismeno očituje, odnosno da u istom roku osobno pristupi u građevinsku inspekciju svakim danom od 8,00 do 11,30 sati, u prilogu kojeg mu je dostavljen i  zapisnik o inspekcijskom pregledu od 30. kolovoza 2016., a prema dostavnici u upravnom spisu jasno proizlazi kako je predmetni poziv tužitelj zaprimio 05. rujna 2016. Slijedom izloženog, nedvojbeno je kako je tužitelju omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, s čim u vezi je za kazati kako se u konkretnom slučaju radi o pismenu za koje sukladno odredbama članka 85. ZUP-a nije propisana osobna dostava.

              Međutim, kao najvažnije u pogledu predmetnih prigovora za naglasiti je kako u smislu odredbe čl. 19. st. 4. Zakona o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“, broj: 153/13.) građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora ako utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke, pa kako se ovdje radi upravo o takvoj situaciji, to je neprijeporno da građevinski inspektor nije ni bio u obvezi tužitelja saslušati, niti mu omogućiti očitovanje, uslijed čega prigovori koji se odnose na onemogućavanje tužitelja da u svojstvu stranke sudjeluje u upravnom postupku nikako ne mogu utjecati na zakonitost osporenog rješenja, s tim da se u konkretnom slučaju citirani zakon primjenjuje kao lex specialis u odnosu na Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09).

              Što se pak tiče prigovora tužitelja vezanog za dostavu osporenog rješenja, u pravu je tužitelj kada tvrdi da mu dostava istoga nije bila obavljena sukladno mjerodavnim odredbama ZUP-a o osobnoj dostavi, međutim takva neupitna okolnost nije od nikakvog utjecaja na zakonitost osporenog akta, ovo iz razloga što je tužitelj u zakonom propisanom roku protiv osporenog rješenja pokrenuo upravni spor te je sud tužbu cijenio kao pravodobno podnesenu, zbog čega je o istoj odlučio i meritorno raspravljati, pa kod takvog stanja stvari okolnost što tužitelju na pravilan način nije dostavljeni osporeni akt nije od nikakve važnosti za predmetnu upravnu stvar, već bi takva okolnost mogla imati samo značaj u smislu procesno pravnih pretpostavki za vođenje spora u slučaju da je sud odlučio odbaciti tužbu zbog nepravodobnosti, o čemu se ovdje ne radi. 

              U svezi tužbenih prigovora tužitelja u kojima on navodi kako nije bilo mjesta donošenju osporenog rješenja u odnosu na cjelokupni građevinski objekt jer u situaciji kada je inspektor utvrdio da bi neki dio građevine bio naknadno izgrađen da nije mogao donijeti zakonito rješenje kojim mu se nalaže uklanjanje čitave građevine koja da je evidentirana u katastru još 2000. i za koju da je podnesen zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, ujedno i da ostaje nejasno što bi to bilo naknadno nadograđeno, za navesti je kako sud i ove prigovore smatra u cijelosti neosnovanim.

              S prethodnim u vezi prije svega potrebno je kazati kako spisu tuženika prileže uvjerenje Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Z. KLASA: 935-08/16-02/983, URBROJ: 541-22-01/13-16-2 od 1. srpnja 2016. iz kojeg proizlazi kako građevina izgrađena na k.č. 9… k.o. S. nije vidljiva na snimci iz zraka iz 1967. godine kao i da je evidentirana u katastarskom operatu 2000., potom spisu tuženika prileže i zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju kojem je priložena snimka izvedenog stanja nezakonito izgrađene građevine iz čijeg tehničkog opisa proizlazi da je zahtjev usmjeren na legalizaciju cjelokupne zgrade, s tim da iz priložene tehničke dokumentacije ne proizlazi da bi bilo koji dio zgrade bio izgrađen prije 15. veljače 1968. godine pa da bi se sukladno odredbi članka 330. stavka 1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“ broj: 76/07, 38/09, 55/11, 90/11, 50/12 i 55/12) mogao smatrati izgrađenim na temelju pravomoćne građevinske dozvole odnosno drugog odgovarajućeg akta nadležnoga upravnog tijela. Stoga, kod izloženog stanja stvari, imajući u vidu kako niti jedan dio predmetne građevine nije izgrađen prije 15. veljače 1968. godine i uzimajući u obzir kako tužitelj prije početka gradnje nije ishodio nikakav akt za građenje, jasno je da je tužitelju trebalo narediti uklanjanje cjelokupnog objekta. Osim toga, sud primjećuje kako je tuženik izvršio uvid u projektnu dokumentaciju koju je tužitelj dostavio za  potrebe upravnog postupka izdavanja rješenja o izvedenom stanju, kao i da je izvršio uvid u DOF5/2011 za predmetne čestice, kada je utvrdio da je građevina vidljiva i izgrađena sukladno projektnoj dokumentaciji, osim dograđenog dijela sa sjeverozapadne strane koji da je dograđen ciglenim blokovima u tlorisnim dimenzijama 1,80 x 0,90 m, u visini od 1,60 m i taj dio da nije evidentiran u aerofotogrametrijskom snimku od 21. lipnja 2011. (DOF5/2011), niti da je prikazan u projektnoj dokumentaciji.

Dakle, u konkretnom slučaju tuženik je, iako to nije trebao posebno precizirao dio građevine koji je izgrađen nakon 21. lipnja 2011., što u ovoj upravnoj stvari nije od ključne važnosti jer se radi o okolnostima koje su bitne isključivo za postupak ozakonjenja, dok je za naređivanje upravne mjere koja je tužitelju naređena osporenim aktom dostatno utvrditi da tužitelj nije ishodio akt za građenje, što on ni ne spori u ovom upravnom sporu, pa kod takvog stanja stvari tuženik je zakonito postupio kada je tužitelju naredio uklanjanje cjelokupne građevine, a ne samo dijela koji bi bio izgrađen nakon naznačenog datuma, ujedno je za nadodati kako je i sam tužitelj svjestan nezakonitosti gradnje konkretnog objekta što proizlazi iz činjenice da je on u odnosu na isti pokrenuo postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju, što znači da se radi o objektu čiji niti jedan dio nije izgrađen prije 15. veljače 1968. godine. Zaključno, s izloženim u vezi za kazati je kako vrijeme gradnje predmetnog objekta također ne može biti od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja s obzirom da je tuženik ovlašten donijeti rješenje kojim se stranci naređuje inspekcijska mjera upravo prema propisima koji su na snazi u vrijeme utvrđenja nezakonite gradnje, odnosno u vrijeme donošenja rješenja, na koji način je tuženik u konkretnom slučaju i postupio, s tim da je za navesti kako je predmetna gradnja bila protupravna i sukladno propisima koji su bili na snazi i prije 21. lipnja 2011., što nije dvojbeno budući se radi o gradnji koja nije bila zakonita niti sukladno prethodno važećim propisima i to Zakonu o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj: 76/07, 38/09, 55/11, 50/12 i 55/12), Zakonu o gradnji („Narodne novine“, broj: 175/03 i 100/04), Zakonu o gradnji („Narodne novine“, broj: 52/99, 75/99, 117/01 i 47/03), te Zakonu o građenju („Narodne novine“, broj: 77/92, 82/92, 26/93, 33/95 i 91/96), kao i pravilnicima koji su prethodno bili na snazi i koji su bili donijeti na temelju citiranih Zakona.

Konačno, u odnosu na okolnost koju tužitelj ističe u tužbi i to kako je on u odnosu na spornu građevinu pokrenuo postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju pred nadležnim tijelom, zbog čega se po njegovom mišljenju radi o okolnosti zbog koje ne bi bilo moguće donijeti osporeno rješenje, za naglasiti je kako niti ova nesporna činjenica ne utječe na zakonitost osporenog akta. Ovo stoga, što postupak izdavanja rješenja o izvedenom stanju nije prethodno pitanje za konkretnu upravnu stvar, već je upravo odgovarajući akt, u konkretnom slučaju pravomoćna, odnosno izvršna građevinska dozvola uvjet na temelju kojeg se može graditi, s tim da se graditi mora u skladu s aktom za građenje. Isto tako, za napomenuti je tužitelju da je upravo on ovlašten u smislu odredbe čl. 42. st. 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12, 143/13 i 65/17) podnijeti zahtjev za prekidom izvršenja osporenog rješenja, ukoliko su ispunjene pretpostavke iz ove odredbe, dok na strani tuženika ne postoji obveza da provjerava je li u tijeku postupak legalizacije u odnosu na građevinu za koju je donijeto rješenje o uklanjanju, međutim to nije ni predmet ovog upravnog spora, pa okolnost da bi tužitelj podnio zahtjev za ozakonjenje konkretne građevine ničim ne utječe, niti može utjecati na zakonitost rješenja koje pobija ovom tužbom. Isto tako, za ukazati je tužitelju kako je u smislu odredbe čl. 42. st. 4. istog Zakona propisano da u slučaju da postupak iz stavka 1. ovoga članka završi donošenjem rješenja o izvedenom stanju građevinski inspektor će po pravomoćnosti tog rješenja obustaviti postupak izvršenja rješenja o uklanjanju nezakonito izgrađene zgrade, no osporenim rješenjem tuženika tužitelju se nalaže uklanjanje opisanih građevina, slijedom čega je jasno da se radi o rješenju o uklanjanju, te da nije riječ o rješenju o izvršenju rješenja o uklanjanju, koje prema podacima spisa nije ni donijeto od strane tuženika.

Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njihovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao pod točkom 1. u izreci ove presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom 2. u izreci presude.

 

U Splitu, 07. lipnja 2018. godine

 

S U D A C

 

Ivan Dadić, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Milka Škaro Grozdanić