P-3123/16

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Vesni Šprljan Prelević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZMO, PS u S., O.: …, protiv tuženika HUO, Z., O.: …, zastupan po punomoćniku M. D., odvjetniku u S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave od 18. travnja 2018., u nazočnosti pun. tužitelja M. M., zaposlenica tužitelja i punomoćnika tuženika M. D. te objave od 6. lipnja 2018.

 

p r e s u d i o     j e

 

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju svotu od 408.666,10 kn skupa sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana tužbe do isplate na račun DP RH 1001005-1863000-160 poziv na broj 26/5908-19-19-03484799574 te u istom roku podmiri trošak parnice."

 

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 89.000,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Obrazloženje

 

Kod ovog suda pod poslovnim brojem Pi-110/11, 10. veljače 2011. zaprimljena je tužba tužitelja HZMO protiv tuženika HUO, radi isplate. Tužitelj u tužbi navodi kako je rješenjem tužitelja broj 164831 od 3. rujna 2009. osiguranici tužitelja K. T. priznato pravo na invalidsku mirovinu kojoj je uzrok ozljeda na radu sa početkom isplate od 12. kolovoza 2009. Korisnicu mirovine iz sredstava tužitelja povrijedio je nepoznati vozač motocikla koju je kao pješakinju dana 3. rujna 2004. oborio na pješačkom prijelazu. Temeljem čl. 163. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) za štetu koju trpi tužitelj odgovara tuženi. Tužitelj je koristeći pravo iz članka 160. istog zakona izvršio obračun stvarne i buduće štete koju trpi isplatom invalidske mirovine korisnici K. T., a koja šteta iznosi ukupno 408.666,10 kuna. Tuženom je tužitelj prethodno ponudio da štetu podmiri mirnim putem, ali tuženi nije pristao.

U odgovoru na tužbu koja je zaprimljena na ovom sudu 2. ožujka 2011. tuženik navodi kako osporava pravnu osnovu tužbenog potraživanja. Naime, tuženik upućuje tužitelja na čl. 91. st. 3. (u vezi sa st. 1) Zakona o osiguranju, koje odredbe izričito propisuju da ne postoji obveza naknade štete HUO s osnova odgovornosti nepoznatog vozila prema zavodima za mirovinsko osiguranje. Osim toga po pitanju visine, na koju s obzirom na prednje navedene zakonske odredbe nema nikakve potrebe očitovati se nego tek podredno istu osporiti, ukazati je da Zakon o obveznim odnosima ne predviđa naknadu imovinske štete odjednom za svu buduću imovinsku štetu kako je to očito postavljeno i to nezakonito kroz visinu tužbenog zahtjeva. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pravni osnov tužbenog potraživanja. Naime, tuženik upućuje tužitelja na čl. 91. st. 3. (u vezi sa st. 1.) Zakona o osiguranju, koja odredba izričito propisuje da ne postoji obveza naknade štete HUO s osnova odgovornosti nepoznatog vozila – prema zavodima za mirovinsko osiguranje. Osim toga po pitanju visine, na koju s obzirom na prednje navedene zakonske odredbe nema nikakve potrebe očitovati se nego tek podredno istu osporiti, ukazati je da Zakon o obveznim odnosima ne predviđa naknadu imovinske štete odjednom za svu buduću imovinsku štetu – kako je to očito postavljeno, i to nezakonito, kroz visinu tužbenog zahtjeva. Tijekom postupka tuženik navodi kako Zakon o osiguranju kojim se regulira tko ima pravo na naknadu štete od strane neosiguranog vozila pravi distinkciju pojmova "oštećene osobe" i "oštećeni građani" jer kada se regulira tko ima pravo s osnova neosiguranog vozila navodi oštećene osobe, a kada se regulira tko ima pravo s osnova nepoznatog vozila onda se navodi oštećeni građani, dakle ne misli se na isti krug ovlaštenika. Tužitelj da je pravna osoba pa prema Zakonu o osiguranju nema pravo na naknadu štete s osnova nepoznatog vozila. Nadalje tijekom postupka tuženik ističe kako je 1.siječnja 2006.g. donesen Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je propisao u čl. 44. čl. 1. toč. 5. da garancijski fond HUO plaća obaveze s osnova nepoznatih prijevoznih sredstava. Ali, isti članak u st. 5. izričito navodi da Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa temeljem štete iz nepoznatog prijevoznog sredstva. Nadalje tijekom postupka tuženik ističe da prema Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu čl. 44. st. 5. piše da se radi o subrogacijskim potraživanjima ZMO, a naknada štete se odnosi na druge fizičke i pravne osobe pa prema tome tuženik u svom podnesku iskrivljuje zakonsku odredbu kako njemu odgovara.

Tijekom postupka sud je pregledao dokumentaciju koja prileži spisu, pročitana je tužba K. T. protiv HUO, dopis HZMO-a od 13.12.2010., izračun jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu osiguranike K. T. od 13.12.2010., zapisnik o očevidu od 3.9.2004., službena bilješka od 27.10.2004., te je pregledan spis ovog suda P-3355/09.

Pod poslovnim brojem Pi-110/11 od 16. ožujka 2015. donesena je presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju svotu od 408.666,10 kn skupa sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana tužbe do isplate na račun Državnog proračuna RH …-1863000-160 poziv na broj 26/5908-19-19-… te u istom roku podmiriti trošak parnice. II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 26.500,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. Navedena presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž-1670/15 od 18. svibnja 2016.g. U nastavku postupka prvostupanjski treba nadopuniti činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u smislu iznesenih primjedaba i uputa te ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Predmet ovog spora predstavlja subrogacijski zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete prouzročene od strane neosiguranog vozila, a  temeljem odredbe članka 163. stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („NN“ broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03 i 30/04 – dalje: ZOMO).

Tužitelj tužbeni zahtjev u ovom postupku temelji na činjenici izvršene isplate s osnova invalidske mirovine priznate osiguranici tužitelja K. T. rješenjem pod brojem 164831 od 3. rujna 2009. godine zbog posljedica prometne nezgode koju je skrivio nepoznati vozač motocikla dana 3. rujna 2004. godine.

Nije sporna činjenica da je dana 3. rujna 2004. godine u S. došlo do prometne nezgode, u kojoj je osiguranica tužitelja K. T. zadobila teške tjelesne povrede, a koju je skrivio vozač motocikla nepoznate marke i reg. oznaka i zbog kojih ozljeda je tužiteljici rješenjem tužitelja od 3. rujna 2009. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu kao ozljeda na radu s početkom isplate na dan 12. kolovoza 2009. godine. Da se radi o nepoznatom vozilu proizlazi iz Zapisnika o očevidu MUP-a PUSD Postaje prometne policije od 3. rujna 2004.g. sastavljen istog dana u Solinu na mjestu događaja povodom prometne nesreće koja se dogodila oko 22,05 sati na raskrižju kolnika državne ceste … radi osnova sumnje da je počinjeno kazneno djelo izazivanja prometne nesreće opisano u čl. 272. st. 1. i 2. KZ RH i kazneno djelo nepružanje pomoći osobi koja je teško tjelesno ozlijeđena u prometnoj nesreći iz čl. 273. st. 1. KZ RH razvidno je kako su u nesreći sudjelovali K. T. rođ. 28. lipnja 1985.g. iz S. u svojstvu pješaka kojom prilikom je zadobila teže tjelesne ozljede te je zadržana na bolničkom liječenju, a s druge strane je sudjelovao motocikl nepoznate marke i reg. oznake odnosno nepoznati vozač. Navedeno potvrđuju i neposredni očevici (M. A. i M. S.) i sudionica (K. T.) prometne nezgode koji su saslušani u predmetu P-3355/09 (u predmetu još nije donesena prvostupanjska presuda) kojega je sud pribavio za potrebe ovog postupka i stranke su izvršile uvid u isti i bile su suglasne da se dokazi provedeni u tom postupku mogu koristiti za potrebe ovog postupka. Također iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je nepoznato vozilo u raskrižje ušlo kada mu je bilo upaljeno crveno svjetlo, a da se osiguranica tužitelja kretala i bila na pješačkom prijelazu kada je za nju bilo uključeno zeleno svjetlo. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka N. K. koje je napravljeno za potrebe tog postupka proizlazi da je vozač nepoznatog vozila objektivno mogao uočiti pješakinju vremenski gledano 3,6 sekunda prije naleta, a kada je ista bila na početku prelaženja istočnog dijela kolničke površine ceste …na sjevernom dijelu raskrižja sa …. Vozač je imao sasvim dovoljno vremena i prostora da ili intenzivnim kočenjem ili blagim prikočivanjem i samim time kašnjenjem na mjesto nezgode ili otklonom volana izbjegne nalet na pješakinju.

Sporno je u postupku radi li se u konkretnom slučaju o subrogacijskom zahtjevu tužitelja kako ga to ima u vidu odredba članka 163. stavka 3. ZOMO-a ili je pak u primjeni odredba članka 44. stavka 5. ZOOP-a.

Pregledom rješenja tužitelja PS u S. od 3. rujna 2009.g. razvidno je kako je osiguraniku T. K. rođ. 28. lipnja 1985.g. kod koje je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad priznato, počevši od 10. lipnja 2009.g. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 819,97 kn mjesečno. Od 1. srpnja 2009.g. u svoti od 831,07 kn mjesečno, a isplata mirovine pripada korisniku počevši od 12. kolovoza 2009.g. – od prvog idućeg dana od dana kada ovo rješenje postane pravomoćno – od prvog idućeg dana od dana do kojega je nakon utvrđene invalidnosti isplaćena plaća. Žalba ne odgađa izvršenje ovog rješenja. Pregledom podneska tužitelja odjela pravnih poslova od 13. prosinca 2010.g. razvidno je kako je za osiguranika tužitelja K. T. u razdoblju od 12. kolovoza 2009.g. do 30. studenog 2010.g. izvršena isplata invalidske mirovine i to u periodu od 12. kolovoza 2009.g. do 31. prosinca 2009.g. u iznosu od 8.239,19 kn te u razdoblju od 1. siječnja 2010.g. do 30. studenog 2010.g. u iznosu od 19.921,88 kn, odnosno sveukupno u iznosu od 28.161,07 kn. Pregledom izračuna jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu osiguranika K. T. od 13. prosinca 2010.g. razvidno je kako je osiguranici K. T. kod koje je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad, rješenjem tužitelja br. 164831 od 3. rujna 2009.g. priznato, počevši od 10. lipnja 2009.g. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 819,97 kn mjesečno te da mirovinski faktor iznosi 0,6667. Isplata ove mirovine pripada korisniku počevši od 12. kolovoza 2009.g. Rješenjem je određena počevši od 18. kolovoza 2009.g. invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad u svoti od 1.811,08 kn mjesečno, a mirovinski faktor za ovu mirovinu iznosi 0,8000. Isplata ove mirovine pripada korisniku počevši od 18. kolovoza 2009.g. Izračun jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu je napravljen od 1. prosinca 2010.g. kada invalidska mirovina iznosi 1.811,08 kn mjesečno. U spomenutom Izračunu navedeni su podaci za izračun jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu pa je navedeno da je na dan obračuna 1. prosinca 2010.g. dob korisnika bila zaokruženo 25 godina. Godišnja svota invalidske mirovine koja će se isplaćivati mjesečno unatrag iznosi 21.732,96 kn. Trajanje obveze plaćanja predviđeno je doživotno za osiguranika. Komutativne vrijednosti za ovaj obračun uzete su iz Tablica aktuarske matematike objavljenih u NN br. 31/98. Izračun jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu iznosi 380.505,33 kn (21.732,96 kn x faktor 17,508215). Svota izračuna jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu povećat će se za zateznu kamatu temeljem Zakona o kamati (NN 94/04) od dana obračuna do dana stvarne naplate. U svotu izračuna jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu nisu uračunata sredstva potrebna za usklađivanje (povećanje) mirovinskih i invalidskih primanja, koje je uređeno Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 102/98).

Članak 160. Zakona o mirovinskom osiguranju („NN“ broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10 i 139/10), koji je u primjeni od 1. siječnja 1999., regulira kako Z. ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, 2) troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava. (3) Zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). (4) Kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, Z. može zahtijevati plaćanje naknade štete u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirana šteta). Ta se svota izračunava prema visini priznate mirovine i prema Tablicama aktuarske matematike koje utvrđuje Z.. Z. može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnoj svoti i neposredno od društva za osiguranje. (5) Visina naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. ovoga članka određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

Člankom 167. određeno je kako se pri utvrđivanju prava na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima ako nisu u suprotnosti sa ZOMO.

Imajući u vidu da tužitelj štetu trpi isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavan je zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a ne onaj koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja. Ovakav stav iznesen je i u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-8520/14 od 4. svibnja 2017.g.

S obzirom na vrijeme nastanka štete, za ocjenu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva nisu mjerodavne odredbe Zakona o osiguranju („NN“ broj 151/05, 87/08, 82/09 i 54/13), čijim je stupanjem na snagu (1. siječnja 2006.) prestao važiti Zakon o osiguranju iz 1994. godine („NN“ broj 90/94, 20/97, 46/97 – pročišćeni tekst, 116/99 i 11/02), već odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („NN“ broj 151/05, 36/09, 75/09 i 76/13; dalje: ZOOP), koji je (također) stupio na snagu 1. siječnja 2006. Navedeno iz razloga jer je taj Zakon od 1. siječnja 2006. „preuzeo“ uređenje obveznih osiguranja u prometu koja su dotad bila regulirana odredbama čl. 75. – čl. 104. iz glave VI. (Obvezna osiguranja) Zakona o osiguranju iz 1994. godine, uz istovremeno izdvajanje te materije iz regulatornog okvira novog Zakona o osiguranju koji je u primjeni od istog dana. To znači da su upravo stupanjem na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu derogirane odgovarajuće odredbe starog Zakona o osiguraju. 

Odredbom čl. 163. st. 3. ZOMO propisano je da ako je šteta nastala uporabom nepoznatoga motornog vozila, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od HUO.

Sukladno odredbi čl. 44. st. 5. ZOOP-a, koja je u primjeni od 1. siječnja 2006., a koja regulira pitanje garancijskog fonda HUO, Z. za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi nadoknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz GF.

S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o zakonima iste važnosti (Zakona o mirovinskom osiguranju nasuprot Zakonu o obveznom osiguranju u prometu), koji su svaki lex specialis u odnosu na svoje područje, a svaki pitanje regresnog prava tužitelja uređuje drugačije, ovaj sud je mišljenja da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu po načelu da kasniji zakon derogira raniji (lex posterior derogat legi priori).

Zakon o obveznim osiguranjima u prometu izričito isključuje pravo tužitelja na naknadu štete uzrokovane uporabom nepoznatog vozila. Naime, garancijski fond pri tuženiku osnovan je u nastojanju zaštite žrtava prometnih nesreća uzrokovanih neosiguranim, nepoznatim motornim vozilima i sl. U slučaju prometne nesreće nanesene uporabom nepoznatog motornog vozila oštećena osoba može podnijeti svoj odštetni zahtjev HUO ili jednom od društava za osiguranje koje će odštetni zahtjev zaprimiti te proslijediti na rješavanje HUO odnosno riješiti odštetni zahtjev samostalno uz prethodno dobivenu suglasnost HUO. Dakle, naglasak je na zaštitu izravnih žrtava prometnih nesreća, odnosno oštećenih osoba, dok tužitelj kao zavod koji je oštećenoj osobi naknadio štetu nema pravo regresno potraživati naknadu tog iznosa budući da mu je to pravo izričito uskraćeno.

Izraženo pravno mišljenje o primjeni mjerodavnog materijalnog prava nije protivno pravnom shvaćanju prihvaćenom na 26. sjednici O. trgovačkih i ostalih sporova, Visokog trgovačkog suda R. H. od 15. prosinca 2016. vezano za pitanje primjene zakona u odnosu na tužiteljevo regresno pravo. Naime, prema tom prihvaćenom pravnom shvaćanju, osnovanost tužiteljeva zahtjeva za naknadu štete na ime razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine njegovu osiguraniku prema društvu za osiguranje potrebno ocjenjivati primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju.

U konkretnom slučaju, tužiteljev regresni zahtjev nije upravljen prema društvu za osiguranje, već prema HUO, neprofitnoj pravnoj ustanovi koja predstavlja udruženje društva za osiguranje te obavlja specifične poslove od općeg i zajedničkog interesa za djelatnost osiguranja (čl. 352. i čl. 353. Zakona o osiguranju – „NN“ broj 30/15). Kako izraženo pravno shvaćanje daje prednost primjeni Zakona o mirovinskom osiguranju nasuprot Zakonu o obveznim osiguranjima o prometu (samo) kada je tužiteljevo regresno pravo upravljeno prema društvu za osiguranje, zbog navedenog ovaj sud takvo pravno shvaćanje ne nalazi primjenjivim ni obvezujućim u odnosu na konkretan slučaj.

O pitanju je li se u konkretnom slučaju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja ili zakon koji je na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate osiguranici tužitelja, od kada tužitelj eventualno bi trpio štetu, izražen je pravni stav u revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH, Rev-x 1119/12-2 od 5. listopada 2016.g. te u odluci Rev-x 1262/11-2 od 22. listopada 2014.g. na koje se ovaj sud poziva.

Napominje se kako tijekom postupka među strankama nije sporna visina potraživanja tužitelja koje se temelji na pravomoćnom rješenju donesenom u upravnom postupku, a sve prema nalazu i mišljenju ovlaštenih vještaka kako je u zakonu i predviđeno. S obzirom na navedeno valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. l54. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 - dalje ZPP), te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi  troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12 i dr.), te je tuženiku obistinjen trošak sastava odgovora na tužbu, zastupanja na ročištima od 5. srpnja 2012.g., 4. prosinca 2014.g., 28. siječnja 2015.g. svako po 500,00 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kn te PDV daje iznos od 25.000,00 kn i uvećano za sudsku pristojbu odgovora na tužbu od 1.500,00 kn, ukupno 26.500,00 kn. Navedenom iznosu trebalo je dodati  trošak zastupanja na ročištu od 4. listopada 2016., 18. svibnja 2017., 12. rujna 2017., 9. studenoga 2017., 21. veljače 2018. i 18. travnja 2018. te sastava podnesaka od 7. prosinca 2016., 27. lipnja 2017., 2. studenoga 2017. i 5. siječnja 2018. – svako po 5.000,00 kn, što treba uvećati za PDV 25% i daje iznos 62.500,00 kuna, pa sveukupan trošak tuženika daje iznos od 89.000,00 kuna.

 

 

U Splitu, 6. lipnja 2018.g.

 

 

                                                                                                      S U D A C

 

VESNA ŠPRLJAN PRELEVIĆ,v.r.

 

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud u Splitu.

 

DNA:  -tužitelju

-pun. tuženika