- 1 -              Gž 2/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Gž 2/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća te Goranke Barać-Ručević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari predlagatelja priznanja B. S. A. G., K., Republika Austrija, kojeg zastupa punomoćnica B. G., odvjetnica iz Odvjetničkog društva G. & M., Z., protiv protivnika priznanja E. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. A. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ć.1, Ć.2, J. & B., Z., radi priznanja stranog pravorijeka, odlučujući o žalbi protivnika priznanja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R/1-113/2015-6 od 9. studenoga 2015., u sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2018.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se žalba protivnika priznanja i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj 34 R/1-113/2015-6 od 9. studenoga 2015.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

 

"Priznaje se i izjednačuje s pravorijekom arbitražnog suda u Republici Hrvatskoj pravorijek Međunarodnog arbitražnog suda Austrijske gospodarske komore u B. broj SCH-5194 od 13. studenog 2012. kojim je trgovačkom društvu E. d.o.o. ..., ... Z., Hrvatska, upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod MBS ..., OIB: ..., naloženo da predlagatelju priznanja, trgovačkom društvu B. S. A. G., ..., ... K., Republika Austrija, plati iznos od 164.185,08 EUR na ime glavnice te iznos od 19.436,75 EUR na ime troškova arbitražnog postupka."

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio protivnik priznanja pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ovaj sud kao žalbeni sud, u smislu odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o arbitraži ("Narodne novine", broj 88/01 - dalje: ZA), ispituje pobijanu odluku u skladu s odredbom čl. 365. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/1, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u vezi s čl. 381. ZPP.

 

Predmet ovog postupka je priznanje stranog arbitražnog pravorijeka naznačenog u izreci pobijanog rješenja.

 

Odredbom čl. 49. st. 1. ZA propisano je da će se prigodom odlučivanja o prijedlogu za priznanje ili ovrhu sud ograničiti na ispitivanje postoje li uvjeti iz čl. 39., 40., 47. i 48. toga Zakona, a ako nađe da je to potrebno, može zatražiti objašnjenja od arbitražnoga suda koji je donio pravorijek, od stranaka te od suda, odnosno javnoga bilježnika ili druge osobe kod koje je pravorijek bio položen u skladu sa sporazumom iz čl. 46. st. 1. toga Zakona.

 

U obrazloženju pobijanog rješenja u bitnome je navedeno da su stranke 6. travnja 1993. sklopile Ugovor o zastupanju, koji sadrži i arbitražnu klauzulu (čl. 14. Ugovora) prema kojoj će se spor koji iz njega proizađe riješiti pred nadležnim sudom u B. ako u trenutku spora bilateralni odnosno međunarodni ugovori omogućavaju izvršenje presuda austrijskih sudova u Sloveniji. U suprotnom će se spor koji je u vezi s tim Ugovorom konačno riješiti pred jednim ili više arbitražnih sudaca Arbitražnog suda Austrijske gospodarske komore za trgovačke ugovore u B. prema Pravilniku za arbitražu i mirenje.

 

Ovakvo ugovaranje nadležnosti arbitraže u skladu je s austrijskim Zakonom o parničnom postupku (§ 577. i 581.). Nadalje, prema § 592. st. 2. toga Zakona prigovor nenadležnosti može se podnijeti najkasnije tijekom iznošenja prvog argumenta u pogledu predmeta. U obrazloženju arbitražne odluke (koja je predmet postupka priznanja - točka 167. do 171.) navedeno je da stranke nisu prigovorile nadležnosti arbitražnog suda. Naprotiv, u prvom postupovnom nalogu stranke su priznale nadležnost arbitražnog suda. Prvostupanjski sud nalazi da su ispunjene i sve ostale pretpostavke za priznanje stranog pravorijeka u smislu odredbi čl. 40. ZA.

 

Iznesene razloge u obrazloženju pobijane odluke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

Prema čl. 40. st. 1. ZA strani pravorijek priznat će se i njegova ovrha odrediti u Republici Hrvatskoj osim ako sud u povodu prigovora protivne stranke utvrdi da postoji neki od razloga iz čl. 36. st. 2. toč. 2. toga Zakona ili da pravorijek još nije postao obvezatan za stranke ili da ga je sud zemlje u kojoj je ili po čijem je zakonu donesen poništio ili da je odgodio nastupanje njegovih učinaka. U st. 2. istog članka propisano je da će se priznanje i ovrha stranog pravorijeka odbiti ako sud utvrdi: a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, b) da bi priznanje ili ovrha pravorijeka bili u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

 

Ona strana koja traži priznanje treba dokazati (a) postojanje pravorijeka (priložiti izvornik ili ovjerovljeni prijepis pravorijeka) i (b) postojanje ugovora o arbitraži na temelju kojega je pravorijek donesen (također u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu). U ovom slučaju (jer isprave nisu sastavljene na jeziku suda predlagatelj priznanja bio je dužan priložiti i prijevod tih isprava na hrvatski jezik, što ga je učinila za to ovlaštena osoba). Sve ostale pretpostavke o kojima ovisi uspjeh zahtjeva za priznanje po svome su značenju negativne (imaju karakter procesnih smetnji) i po zakonu se presumira da ih nema, a kad se utvrdi suprotno, priznanje će se uskratiti. Slijedom iznesenog, teret dokazivanja o postojanju tih smetnji je na protivniku priznanja. U konkretnom slučaju, protivnik priznanja nije dokazao da postoji neka smetnja za priznanje pravorijeka.

 

Razlozi koje protivnik priznanja detaljnije obrazlaže u žalbi prema ocjeni ovog suda ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

 

Neosnovano protivnik priznanja navodi da nisu dostavljeni prilozi uz prijedlog za priznanje (pravorijek, ugovor te ovjerovljeni prijevod tih isprava na hrvatski jezik) sukladno čl. 47. ZA. U spisu se nalazi izvornik pravorijeka Međunarodnog arbitražnog suda Austrijske gospodarske komore u B. broj SCH-5194 od 13. studenoga 2012. (list 6-86 spisa) i ovjereni prijevod na hrvatski jezik (list 114-174). Uz prijedlog za priznanje priložen je i Ugovor o zastupanju (koji sadrži arbitražnu klauzulu) od 6. travnja 1993. u izvorniku (list 105- 112) i ovjerovljenom prijevodu (list 87-104). Zaključkom od 5. lipnja 2013. pozvan je protivnik priznanja da se izjasni o prijedlogu za priznanje, a koji je u podnesku od 13. lipnja 2013. naveo da mu je dostavljen zaključak suda i zahtjev za priznanje, ali bez ikakvih priloga. Nakon toga je prvostupanjski sud zaključkom od 14. lipnja 2013. pozvao predlagatelja priznanja da dostavi još jedan primjerak prijedloga i dokumentacije uz prijedlog, a što je ovaj i učinio (list 240). Zaključkom od 17. srpnja 2013. (list 456) pozvan je protivnik priznanja da se izjasni o prijedlogu. Iz povratnice uz navedeni list spisa proizlazi da je žalitelj potpisao primitak tog zaključka „uz prijedlog i dokumentaciju“.

 

U podnesku od 28. kolovoza 2013. protivnik priznanja je naveo da dostavljena mu dokumentacija „nije izvorna, niti propisno ovjerovljeni prijevod“, a ovaj svoj navod ponavlja i u žalbi, naglašavajući da je ovjerene prijevode s njemačkog jezika br. Ov. 16/13 i br. Ov. 26/13 oba od 30. 4. 2013. potpisala A. L., stalni sudski tumač za njemački jezik, koja je ujedno u punomoći označena i kao punomoćnica predlagatelja priznanja. Ovu činjenicu protivnik priznanja iznosi po prvi put u žalbi. U žalbi se mogu iznositi nove činjenice koje se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP). Međutim, prema pravom shvaćanju ovog suda radi se o postupovnopravnom prigovoru o pitanju na koji prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti pa se slijedom toga prema odredbi čl. 352. st. 2. ZPP ne može iznositi u žalbi. Naime, treba navesti da je predlagatelja priznanja u ovom postupku zastupala punomoćnica B. G., odvjetnica iz Odvjetničkog društva G. & M. d.o.o. Z. Iz sadržaja punomoći vidljivo je da je u tom društvu kao odvjetnička vježbenica zaposlena (ili bila zaposlena) i A. L. (te je u punomoći podredno navedena u odnosu na odvjetnice B. G. i L. P. uz ostale vježbenice T. G., I. B. i K. B.), ali ona nije poduzela bilo koju parničnu radnju u ovom postupku. Dakle, nije u svojstvu punomoćnice zastupala predlagatelja priznanja. Prema odredbi čl. 263. ZPP odredbe o izuzeću vještaka (čl. 254. ZPP) na odgovarajući način se primjenjuju i na tumače. Navedene okolnosti spadaju u „druge okolnosti“ koje mogu dovesti u sumnju nepristranost suca u smislu čl. 71. toč. 7. ZPP, pa slijedom toga i sudskog vještaka i sudskog tumača (a nisu razlozi zbog kojih je sudac izuzet od suđenja po samom zakonu - čl. 71. toč. 1.-6. ZPP). Međutim, kada je u pitanju sudski vještak i sudski tumač stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće čim sazna da postoji razlog za izuzeće (čl. 254. st. 2. ZPP), a ako sazna za razlog nakon obavljenog vještačenja (u ovom slučaju nakon obavljenog prijevoda), sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije obavljenog vještačenja odnosno prijevoda (čl. 254. st. 6. ZPP). Protivnik priznanja je saznao za navedene okolnosti nakon što mu je dostavljen prijevod pravorijeka i ugovora, a u podnesku od 28. kolovoza 2013. (list 457-469) kojim se opširno izjašnjava o prijedlogu za priznanje, nije postavio zahtjev za izuzeće A. L. U svakom slučaju, analognom primjenom odredbe čl. 73. st. 5. ZPP, stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće najkasnije do donošenja odluke.

 

U žalbi je navedeno (str. 15. pod točkom 9.) da je sud podnesak predlagatelja od 29. listopada 2015. dostavio protivniku priznanja tek zajedno s pobijanim rješenjem. Prema odredbi čl. 49. st. 2. ZA sud je dužan omogućiti protivnoj stranci da se u postupku priznanja pravorijeka kao o glavnoj stvari izjasni o prijedlogu za priznanje i prvostupanjski sud je to učinio. Podnesak predlagatelja od 29. listopada 2015. sadrži samo jednu rečenicu u kojoj navodi da na zahtjev suda dostavlja ovjerovljeni prijevod mjerodavnog austrijskog prava za sklapanje ugovora o arbitraži te je uz podnesak dostavio ovjerovljeni prijevod § 577., 581., 583. i 592. austrijskog Zakona o parničnom postupku. Sadržaj pravnih pravila nije predmet dokazivanja u postupku jer načelo jura novit curia važi neovisno o tome je li riječ o nacinalnom ili o stranom pravu. Sadržaj stranog prava, prema čl. 13. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 88/01), utvrđuje sud po službenoj dužnosti, a u tu svrhu može zatražiti obavijesti od Ministarstva pravosuđa (st. 2. toga članka). Stranke u postupku mogu podnijeti i javnu ispravu o sadržaju stranog prava (st. 3. istog članka). To su samo neki od načina na koji sud dolazi do saznanja o sadržaju stranog prava ako mu nije poznat. Stoga prvostupanjski sud nije postupio protuzakonito time što je do saznanja o sadržaju stranog prava došao na temelju uvida u mjerodavne odredbe austrijskog Zakona o parničnom postupku koje je u spis dostavila jedna od stranaka u postupku.

 

Protivnik priznanja nadalje u žalbi iznosi više argumenata zbog kojih smatra da ugovor o arbitraži ne postoji, a koje ovaj sud ne prihvaća. Tim pitanjem se, u pretežnom dijelu, u obrazloženju svojeg rješenja bavio i prvostupanjski sud. Protivnik priznanja, između ostalog, navodi da se odredbe čl. 6. st. 7. i st. 8. ZA međusobno isključuju te da nije jasno zašto se „prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude poziva na odredbu čl. 6. st. 8. ZA budući je mjerodavno strano pravo“. Prema odredbi čl. 40. st. 1. ZA strani pravorijek priznat će se i njegova ovrha odrediti u Republici Hrvatskoj osim ako sud u povodu prigovora protivne stanke utvrdi da postoji neki od razloga iz čl. 36. st. 2. toč. 1. toga Zakona ili da pravorijek još nije postao obvezatan za stranke ili da ga je sud zemlje u kojoj je ili po čijem je zakonu donesen poništio ili da je odgodio nastupanje njegovih posljedica. Razlozi navedeni u čl. 36. st. 2. toč. 1. ZA su razlozi za poništenje pravorijeka, a ujedno i razlozi za uskratu priznanja. Sud može poništiti pravorijek prema čl. 36. st. 2. toč. 1/a ZA ako se dokaže „da ugovor o arbitraži iz čl. 6. ovoga Zakona nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan“. Prema tome, na pitanje postavljeno u žalbi zbog čega se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 6. st. 8. ZA valja odgovoriti da se pravilno sud prvog stupnja pozvao na navedeni propis jer mu je bio zadatak utvrditi je li „ugovor o arbitraži iz čl. 6. Zakona o arbitraži“ bio uopće sklopljen, odnosno je li valjan. Zadatak je suda utvrditi postojanje i valjanost upravo ugovora iz čl. 6. ZA, a ne ugovora iz nekog drugog zakona (našeg ili stranog). Treba reći da protivnik priznanja i ne tvrdi niti dokazuje da je nadležni austrijski sud poništio pravorijek ili da je on podnio tužbu za poništenje.

 

Na navode žalbe valja još navesti da suštinske razlike između hrvatskog i austrijskog prava o prešutnom prihvaćanju nadležnosti arbitraže i nema. U smislu § 592. st. 2. austrijskog Zakona o parničnom postupku prigovor nenadležnosti arbitražnog suda može se podnijeti najkasnije tijekom prvog argumenta u pogledu predmeta, a kasnije isticanje prigovora je isključeno, a prema odredbi čl. 6. st. 8. ZA tuženik može prigovoriti nadležnosti arbitražnog suda najkasnije u odgovoru na tužbu u kome se upustio u raspravljanje o biti spora.

 

U točki 168. Pravorijeka arbitražni sud citira dio arbitražne klauzule (koja je sadržana u toč. 14. Ugovora). Taj relevantni dio arbitražne klauzule glasi: „U suprotnom će spor koji je u vezi s predmetnim ugovorom konačno riješiti pred jednim ili više arbitražnih sudaca Arbitražnog suda Austrijske gospodarske komore za trgovačke sporove u Beču prema pravilima Pravilnika za arbitražu i mirenje“. Nakon toga se u istoj točki navodi da stranke nisu tvrdile da spor nije u vezi s Ugovorom o zastupanju. Naprotiv, stranke su potpisale prvi postupovni nalog kojim su priznale nadležnost arbitražnog suda. Arbitražni sud se pozvao na i na odredbu čl. 19. Bečkih pravila prema kojoj se prigovor nenadležnosti može istaknuti najkasnije prilikom prvog izlagana u postupku, a to se nije dogodilo. Arbitražni sud je imao na umu da je tuženik istakao prigovor nenadležnosti arbitražnog suda, ali to je učinio tek u zaključnom podnesku od 5. lipnja 2012. Protivnik priznanja nije dokazao svoju tvrdnju da je prigovor nenadležnosti arbitraže istakao prije nego što se upustio u raspravljanje o biti spora odnosno nije dostavio podnesak ili zapisnik iz kojih bi bilo vidljivo da je to učinio prije 5. lipnja 2012.

 

Protivnik priznanja smatra posebno bitnim da je Ugovor koji sadrži podrednu arbitražnu klauzulu raskinut redovnim otkazom predlagatelja od 26. svibnja 2010. i izvanrednim otkazom od 1. srpnja 2010. Pritom se pozvao na točke 40., 47., 55., 56., 58., 158., 160., 215., 218. 219. obrazloženja pravorijeka. Međutim, u svim tim točkama govori se o otkazu Ugovora o zastupanju, a ne o otkazu ugovora o nadležnosti arbitraže. Kada se ugovara nadležnost arbitraže treba imati na umu dva odvojena pravna posla, i to: osnovni ugovor u vezi kojega je nastao spor (u ovom slučaju ugovor o zastupanju) i ugovor o arbitraži, kojim stranke nastali spor ili onaj koji će eventualno nastati podvrgavaju arbitraži i koji ima svoju samostalnu pravnu sudbinu. Ugovor o arbitraži je ugovor kojim stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa, ugovornog ili izvanugovornog. Taj se ugovor može sklopiti u obliku arbitražne klauzule u nekom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora (čl. 6. st. 1. ZA). Dakle, ugovor o arbitraži može se sklopiti (a) kao kompromis - nakon što je spor među strankama već nastao ili (b) u obliku kompromisorne klauzule - prije nego što je spor nastao, u pravilu u vrijeme kada se sklapa glavni materijalnopravni ugovor o pravnom odnosu iz kojega bi sporovi mogli nastati. Na pravnu narav ugovora o arbitraži nema nikakvog utjecaja činjenica kako je sklopljen - u obliku posebnog (odvojenog) ugovora ili u obliku arbitražne klauzule u glavnom ugovoru. U oba slučaja radi se o ugovoru o arbitraži. To jasno proizlazi iz druge rečenice st. 1. čl. 6. ZA, koja glasi: „Taj se ugovor može sklopiti u obliku arbitražne klauzule u nekom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora“. Dakle, arbitražna klauzula je također ugovor („ugovor u ugovoru“). To također proizlazi i  iz odredbe čl. 15. st. 1. ZA, jer druga rečenica toga stavka glasi: „U tu će se svrhu arbitražna klauzula koja je sastavni dio nekog ugovora smatrati kao sporazum nezavisan od ostalih odredaba tog ugovora“.

 

Prema tome, otkaz Ugovora o zastupanju ne znači ujedno i otkaz ugovora o arbitraži, kako to pogrešno drži žalitelj, pri čemu treba reći da se velik dio sporova (sudskih i arbitražnih) odnosi upravo na posljedice koje nastaju uslijed prestanka ugovora. Spor o pravnim posljedicama raskida Ugovora o zastupanju od 6. travnja 1993. svakako je spor nastao u vezi s tim ugovorom i slijedom toga obuhvaćen je arbitražnim ugovorom.

 

Protivnik priznanja vrlo opširno obrazlaže svoju tvrdnju da je pravorijek suprotan javnom poretku Republike Hrvatske (čl. 40. st. 2. toč.b i čl. 36. st. 2. toč. 2/b ZA).

 

Suprotnost javnom poretku Republike Hrvatske protivnik priznanja nalazi u tome što je arbitražni sud po njegovom mišljenju odlučio o odgovornosti G. R., zaposlenika protivnika priznanja, čime je učinio tešku povredu presumpcije nevinosti.

 

Prema stavu arbitražnog suda odgovornost protivnika priznanja prema predlagatelju osiguranja proizlazi iz odgovornosti G. R. zbog davanja tzv. „kick back“ provizija predstavniku predlagatelja K. S. u zamjenu za povoljnije rabate na robu.

 

Javni poredak čini skup osnovnih načela političkog, socijalnog i ekonomskog života određene zemlje izraženih u prisilnim pravnim pravilima i pravilima morala, bez čijeg bi poštivanja bio doveden u pitanje politički i pravni integritet određenog društvenog uređenja. Pravorijek čije se priznanje traži ne sadrži ništa čime bi na bilo koji način bio doveden u pitanje politički i pravni integritet političkog uređenja Republike Hrvatske. Arbitražni sud nije se bavio kaznenopravnom (a ni građanskopravnom) odgovornošću G. R. niti je u obrazloženju pravorijeka navedeno da je počinio kazneno djelo. Navedena je činjenica da je ing. K. S. sam iskazao da je za predlagatelja primao određene svote novca (mito, provizija) koje mu je u ime protivnika priznanja isplaćivao G. R. Navedeno je i da je ing. K. S. na glavnoj raspravi pred Zemaljskim sudom u Leobenu pod brojem Gz 13 Hz 171/10 f, osuđen na 18 mjeseci uvjetne kazne zatvora s rokom kušnje od 3 godine (točka 162 obrazloženja). Činjenično utvrđenje da je G. R. isplaćivao proviziju ne sadrži u sebi i neizrečenu tvrdnju da je počinio kazneno djelo. Čak i činjenični opis kaznenog djela u kaznenom postupku protiv ing. K. S., koji se temelji na njegovom priznanju da mu je G. R. u ime protivnika priznanja dao mito ne predstavlja narušavanje presumpcije nevinosti, jer time kazneni sud nije izrekao da je G. R. počinio kazneno djelo.

 

Žalitelj opširno obrazlaže i svoju tvrdnju da je arbitražni sud pogrešno ocijenio da se postupci G. R. imaju pripisati protivniku priznanja, a u suštini se žalbeni prigovori svode na to da G. R. nije bio zakonski zastupnik protivnika priznanja te da je za to pitanje bilo mjerodavno hrvatsko, a ne austrijsko pravo. S druge strane, smatra da se iskaz ing. K. S. ni u kojem svom dijelu ne može smatrati vjerodostojnim  i da je trebalo putem ovlaštene i stručne osobe ispitati „je li okrivljenik ubrojiv“. Ovim pitanjima u postupku priznanja stranog pravorijeka sud se ne može baviti, kao ni pitanjem je li predlagatelju nastala šteta ili nije (a u žalbi se navodi da nije nastala). Ovo nije žalbeni postupak protiv pravorijeka stranog arbitražnog suda, pa se ne može ispitivati pravilnost i zakonitost tog pravorijeka. Moguće je da zaposlenik protivnika priznanja G. R. nije bio ovlašten davati u njegovo ime proviziju. Međutim, eventualna pogrešna ocjena arbitražnog suda o tome ne ugrožava javni poredak Republike Hrvatske. Eventualna činjenica da predlagatelju osiguranja nije nastala šteta značila bi da je arbitražni sud pogrešno sudio, ali time nije ugrožen javni poredak Republike Hrvatske. Kada bi se sud bavio takvim pitanjima u postupku priznanja, to bi imalo za posljedicu ponovno suđenje u izvanparničnom postupku priznanja stranih sudskih i arbitražnih odluka, a što nije dopušteno. U pogledu vjerodostojnosti iskaza ing. K. S. i njegove ubrojivosti  treba još dodati da je u parničnom (pa i u izvanparničnom) postupku sud  vezan za pravomoćnu presudu kojom se optuženik oglašava krivim u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti (čl. 12. st. 3. ZPP).

 

Preostali žalbeni navodi usmjereni na raspravljanje o meritumu spora, pa kao neodlučne, ovaj sud nije cijenio.

 

Naposljetku, tvrdnja protivnika priznanja da je arbitražni sud valjanost arbitražne klauzule sadržane u čl. 14. Ugovora o zastupanju prosuđivao prema austrijskim propisima koji su važili u vrijeme odlučivanja, a ne prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme nastanka ugovora (1993.) znači njegovu tvrdnju da arbitražni sud nije primijenio propis kojeg je trebalo primijeniti, ali time nije doveden u pitanje politički i pravni integritet Republike Hrvatske pa ni u tom dijelu nema suprotnosti s javnim poretkom.

 

Naposljetku, ovaj sud ne prihvaća tvrdnju protivnika osiguranja da postoji razlog za uskratu priznanja zbog sastava arbitražnog suda (čl. 36. st. 2. toč.e ZA). Prije svega treba reći da je to relativan razlog za uskratu priznanja, tj. ako je to prema navedenoj zakonskoj odredbi „moglo utjecati na sadržaj pravorijeka“. S druge strane čl. 14. Ugovora navedeno je da će se spor koji je u vezi s predmetnim ugovorom konačno riješiti pred jednim ili više arbitražnih sudaca Arbitražnog suda Austrijske gospodarske komore za trgovačke sporove u B. prema pravilima Pravilnika za arbitražu i mirenje. Prema tome, stranke jesu ugovorile mogućnost da im sudi i jedan arbitar. Na to su pristale i potpisivanjem prvog postupovnog naloga, kojeg sastavio jedan arbitar i također ga potpisao pa se i ovaj žalbeni razlog ukazuje neutemeljenim.

 

Pravilna je stoga odluka prvostupanjskog suda kojom je priznao strani pravorijek, jer za odbijanje priznanja ne postoje zakonom propisani razlozi (čl. 40. ZA).

 

Slijedom iznesenih razloga, na temelju odredbe čl. 49. ZA i čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 6. lipanj 2018.