64 Pž-5613/2015-4

 

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinje Lenke Ćorić, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. O., B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik S. N., odvjetnik u O., protiv tuženika S. B., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. O., odvjetnik u N., radi isplate iznosa od 1.112.000,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj
P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015. u točkama I. i II. izreke i u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 48.650,00 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-320/2014-11 od 16. ožujka 2015. u preostalom dijelu točke III. izreke i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.950,00 kn (sedamtisućadevetstopedeset kuna).

 

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 14.150,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.112.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose te glavnice od dospijeća do isplate (točka I. izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da tužitelj nije uplatio tuženiku kao poduzetniku polovinu iznosa temeljnih uloga u društvima J. d.o.o. i O. d.o.o. što je bio obvezan po čl. 3. Ugovora o tajnom društvu od 22. svibnja 2007. i ne pripada mu pravo na polovinu dobiti sukladno čl. 8. ugovora koja se ostvari poslovanjem trgovačkog društva (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 56.600,00 kn (točka III. izreke). Tako je prvostupanjski sud odlučio jer među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o tajnom društvu na temelju kojeg je tužitelj ostvario pravo na isplatu dobiti poduzeća poduzetnika, kao i to da je poduzeće za razdoblje od 2009. do 2013. ostvarilo dobit dok tuženik navedeni ugovor nije pobijao.

 

Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je u bitnom naveo da prvostupanjski sud nije proveo dokazni postupak u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, niti je izveo dokaze, a zapisničar je sam pisao zapisnik. Ponovno je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije smatrajući da je iznose dobiti trebao isplatiti tužitelju iz dobiti društava J. d.o.o. i O. d.o.o., a ne iz svojih sredstava. Smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 148. Zakona o trgovačkim društvima kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, a da niti je izveo i cijenio dokaze koje je priložio tuženik o tome da tužitelj nije uložio nikakva sredstva u poslovanje društva, iako je prema dogovoru stranaka tužitelj bio dužan odmah nakon kupovine trgovačkih društava platiti polovinu uloga za svako društvo, slijedom čega nije postao član društva. Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na odlučivanje pred drugim sucem.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio tuženikove navode istaknuvši da su provedeni svi dokazi koji su bili predloženi te da tuženik neosnovano ukazuje da tužitelj nije uplatio svoj članski udjel u tajno društvo jer je u čl. 3. Ugovora o tajnom društvu decidirano navedeno da je on to učinio pa je potpisom tog ugovora tuženik potvrdio svoju suglasnost i prihvatio pravne posljedice. Predlaže žalbu odbiti i obvezati tuženika da tužitelju nadoknadi trošak za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 14.150,00 kn.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Ovaj sud je ispitao prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet postupka je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.112.000,00 kn koji iznos predstavlja polovinu dobiti iskazane poslovanjem trgovačkih društava J. d.o.o., S. i O. d.o.o., S. (poduzeća) za razdoblje od 2009. do 2013. godine u kojim društvima je tužitelj tajni član.

 

Između stranaka je nesporno da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor od 22. svibnja 2007. u kojem su suglasno utvrdili da je tužitelj prilikom osnivanja poduzeća uplatio poduzetniku polovinu iznosa temeljnih uloga (čl. 3. Ugovora) čime je stekao pravo sudjelovanja u dobiti iskazanoj poslovanjem poduzeća (čl. 8. Ugovora). Nesporno je također da je u razdoblju od 2009. do 2013. godine poduzeće ostvarilo dobit, a tuženik nije osporio ni njezinu visinu. Sporno je ima li tužitelj pravo od tuženika tražiti isplatu dobiti s obzirom na to da tuženik osporava da je tužitelj izvršio svoju obvezu uplate polovine temeljnih uloga u trgovačkim društvima J. d.o.o., S. i O. d.o.o., S..

 

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda utemeljena je na rezultatima dokaznog postupka u kojem je prvostupanjski sud proveo savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza te na temelju rezultata postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane. Svoje uvjerenje sud je opravdao logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da ono ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a). Pritom je, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud izveo sve dokaze koje su stranke predložile, a time što dokaze ponuđene od strane tuženika prvostupanjski sud nije cijenio sukladno tuženikovom shvaćanju nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje.

 

Međutim, ovdje valja ukazati na to da, iako su stranke navedeni ugovor nazvale Ugovorom o tajnom društvu, u konkretnom slučaju ne radi se o ugovoru iz čl. 148. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99 i 118/03; dalje: ZTD).

 

Prema odredbi čl. 148. ZTD-a, tajno društvo nastaje ugovorom kojim jedna osoba (tajni član) ulaže neku imovinsku vrijednost u poduzeće druge osobe (poduzetnika), te na temelju toga uloga stječe pravo sudjelovanja u dobiti i u gubitku poduzetnika.

 

Radi se o unutrašnjem društvu koje je društvo internog odnosa između tajnog člana i poduzetnika i u pravne odnose s trećima stupa isključivo poduzetnik. Tajno društvo nastaje sklapanjem ugovora između osobe koja ulaže imovinsku vrijednost, koji se naziva tajni član, i osobe u čije se poduzeće ulaže ta imovinska vrijednost, koji se naziva poduzetnik (imatelj poduzeća) koji mora biti trgovac (trgovačko društvo ili trgovac pojedinac). Prema odredbi čl. 2. st. 2. ZTD-a trgovačko društvo je pravna osoba čije su osnivanje i ustroj uređeni odredbama tog Zakona. Trgovac pojedinac je fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu i upisana je u sudski registar kao trgovac pojedinac (čl. 3. st. 1. ZTD-a). Poduzeće u koje se ulaže imovinska vrijednost nije pravna osoba (nego je to imatelj poduzeća – poduzetnik).

 

Zakon o trgovačkim društvima ne definira što je poduzeće, ali iz njegovih odredaba proizlazi da je poduzeće sredstvo za djelovanje trgovačkog društva ili trgovca pojedinca i ono „pripada trgovačkom društvu ili trgovcu pojedincu“. To je organizirana gospodarska cjelina u objektivnom i subjektivnom smislu (zgrade, strojevi, ljudi, prava industrijskog vlasništva, sirovine i dr.) preko kojeg poduzetnik obavlja svoju gospodarsku aktivnost i može imati više ustrojbenih jedinica (odjela, pogona, podružnica i sl.).

 

U konkretnom slučaju iz ugovora koji je među strankama sklopljen proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba zaključio s drugom fizičkom osobom ugovor kojim je na temelju činjenice, uplate novčanog uloga, stekao pravo na sudjelovanje u dobiti koja bude ostvarena poslovanjem trgovačkih društava J. d.o.o., S. i O. d.o.o., S. pa se ne radi o stvaranju tajnog društva u smislu naprijed citirane odredbe čl. 148. ZTD-a. Da bi u ovom konkretnom slučaju došlo do sklapanja ugovora o tajnom društvu, poduzetnik, odnosno druga ugovorna strana trebala bi biti trgovačka društva J. d.o.o., S. i O. d.o.o., S. (trgovac), a ne njihov osnivač (tuženik S. B.).

 

Međutim, to što ugovor koji su stranke sklopile 22. svibnja 2009. ne udovoljava pretpostavkama za nastanak tajnog društva, ne znači da između stranaka ne postoji nikakav ugovor budući da ugovor koji su sklopile parnične stranke po svom sadržaju predstavlja ugovor o ortakluku iz odredbe čl. 637. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO).

 

Prema toj zakonskoj odredbi ugovorom o ortakluku uzajamno se obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja, s tim da je ortakluk zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti. Imovinu ortakluka čine ulozi ortaka (glavnica) i imovina stečena poslovanjem ortakluka koja predstavlja njihovu zajedničku imovinu (čl. 638. ZOO-a). Glede udjela ortaka u dobiti i gubitku, odredbom čl. 651. ZOO-a propisano je da ako ti udjeli nisu utvrđeni ugovorom o ortakluku, svaki ortak ima, neovisno o vrsti i veličini uloga, jednak udio u dobiti i gubitku. Iz sadržaja ugovora proizlazi kako je obveza tužitelja bila uplata 50% iznosa temeljnih uloga trgovačkih društava J. d.o.o., S. i O. d.o.o., S., s tim da su stranke u samom ugovoru konstatirale da je to ulaganje već provedeno tužiteljevom uplatom prilikom osnivanja tih društava. Tužitelj, dakle sklapanjem predmetnog ugovora nije postao tajni član navedenih trgovačkih društava, već ortak tuženika koji ima pravo sudjelovati u poslovnom udjelu tuženika kao člana tog trgovačkog društva, odnosno u pravima koja proizlaze iz tog poslovnog udjela u mjeri i na način kako je to među strankama ugovoreno.

 

S obzirom na to da tuženik ne osporava sklapanje navedenog ugovora, niti njegov sadržaj, a nesporno je da je dobit u utuženom razdoblju ostvarena dok tuženik nije osporio visinu dobiti koju tužbom potražuje tužitelj i koju dokazuje priloženim bilancama, prvostupanjski je sud pravilno tuženika obvezao na isplatu ostvarene dobiti za razdoblje od 2009. do 2013. godine iako je umjesto odredbe čl. 651. ZOO-a primijenio odredbu čl. 148. st. 1. ZTD-a. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o tuženikovom prigovoru zastare s obzirom na to da od dospijeća najstarije utužene tražbine isplate dobiti za 2009. godinu koja je dospjela 1. siječnja 2010. do podnošenja tužbe (17. prosinca 2014.) nije protekao petogodišnji  zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a. Stoga je pobijanu presudu u točki I. izreke valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrditi.

 

Prvostupanjski je sud tuženikove prigovore istaknute tijekom prvostupanjskog postupka pravilno odbio ukazavši na to da je među strankama sam sadržaj sklopljenog ugovora nesporan što proizlazi i iz tuženikovog podneska od 10. ožujka 2015. u kojem tuženik izričito navodi da ni jedna strana ne osporava odredbe ugovora. Stoga tuženik, koji je potpisao ugovor u kojem su stranke suglasno utvrdile da je tužitelj uplatio polovinu temeljnih uloga poduzeća, ne može s uspjehom isticati prigovor da tužitelj nije izvršio tu obvezu niti mu osporavati pravo koje je na temelju te uplate stekao zbog čega je protutužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan. 

 

Što se tiče odluke o troškovima postupka, prvostupanjski je sud tužitelju pravilno priznao trošak tri radnje u iznosu od po 11.120,00 kn uvećano za PDV po stopi od 25% (sastavljanje tužbe u skladu s Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa, zastupanja na ročištu 16. ožujka 2015. u skladu s Tbr. 9. t. 1. Tarife, te sastavljanje podneska od 9. veljače 2015. u skladu s Tbr. 8. t. 1. Tarife). Tužitelju za zastupanje na ročištu 16. veljače 2015. pripada naknada troška u skladu s Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 5.600,00 kn uvećano za PDV jer se na tom ročištu nisu izvodili dokazi dok mu pravo na naknadu troška sudskih pristojbi u iznosu od 1.000,00 kn koje mu je priznao prvostupanjski sud ne pripada jer nije određeno zatražio naknadu tog troška u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZPP-a. Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu troška u iznosu od 48.650,00 kn, a ne 56.600,00 kn. Stoga je točku III. izreke pobijane presude valjalo djelomično potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 48.650,00 kn, a djelomično preinačiti na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a i odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.950,00 kn.

 

Zagreb, 4. lipnja 2018.

 

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić, v. r.

 

 

1