8 Pž-6594/2016-4

 

 

 

 

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Josip Turkalj, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, Područna služba Rijeka, Rijeka, Slogin kula b.b., protiv 1. tuženika V i R 1898. d.d., Rijeka, Školjić 16, OIB 84873325307, i 2. tuženika ZDENKA ŠETULE, Viškovo, Sroki, Donji Sroki 9/D, OIB 70902869538, kojeg zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, radi isplate iznosa od 45.131,43 kn, odlučujući o tužiteljevoj i prvotuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-794/2014-38 od 25. veljače 2016., 30. svibnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba prvotuženika V i R 1898. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-794/2014-38 od 25. veljače 2016. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo prvotuženiku V i R 1898. d.d. isplatiti tužitelju iznos od 45.131,43 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 11. travnja 2014. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

 

              II. Odbijaju se žalbe tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i prvotuženika V i R 1898. d.d. kao neosnovane i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-794/2014-38 od 25. veljače 2016. u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 45.131,43 kn koja teče od 11. travnja 2014. u iznosu koji premašuje iznos eskontne stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

 

              III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-794/2014-38 od 25. veljače 2016. u dijelu točke I. izreke, i sudi:

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 45.131,43 kn koja teče od 11. travnja 2014. u iznosu koji premašuje iznos eskontne stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

 

              IV. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-794/2014-38 od 25. veljače 2016. u dijelu točke II. izreke za iznos glavne tražbine od 45.131,43 kn s pripadajućim kamatama, i sudi:

 

              Nalaže se drugotuženiku, Zdenku Šetuli, solidarno s prvotuženikom, V i R 1898. d.d., isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iznos od 45.131,43 kn (četrdesetpettisućastotridesetjedna kuna i četrdesettri lipe) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 11. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016 do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41 % godišnje, i od 1. siječnja 2018. pa do isplate po stopi od 7,09% godišnje, u roku od osam dana.

 

              V. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-794/2014-38 od 25. veljače 2016. u točki III. izreke, i sudi:

 

              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-794/2014-38 od 25. veljače 2016., naloženo je prvotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 45.131,43 kn sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena, tekućom od 11. travnja 2014. do isplate (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev da drugotuženik isplati iznos od 45.131,43 kn sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 5.401,00 kn (točka III. izreke).

 

              Protiv točaka II. i III. izreke presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu preinačiti, odnosno ukinuti. Ne traži trošak žalbenog postupka.

 

              Odgovor na žalbu tužitelja nije podnijet.

 

              Protiv predmetne presude žalbu je podnio i prvotuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (pri čemu ne navodi izričito o kojim se bitnim povredama radi) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu preinačiti. Ne traži trošak žalbenog postupka.

 

              Tužitelj je podnio odgovor na žalbu prvotuženika, u kojemu osporava osnovanost njegovih navoda te predlaže žalbu odbiti.

 

              Tužiteljeva žalba je osnovana, a prvotuženikova žalba djelomično osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 45.131,43  kn, na ime isplaćenog razmjernog dijela invalidske mirovine u razdoblju od 15. ožujka 2011. do 31. prosinca 2013., osiguraniku tužitelja, Josipu Jedrišku, čija je profesionalna nesposobnost za rad nastupila uslijed pretrpljene ozljede na radu.

 

              Prvenstveno je potrebno napomenuti da se radi o sporu male vrijednosti, sukladno čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP) te je presuda ispitana sukladno čl. 365. ZPP-a.

 

              Iako tuženik u žalbenim navodima ne precizira koju je bitnu povredu odredaba parničnog postupka prvostupanjski sud počinio, iz sadržaja žalbe proizlazi da se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Međutim, protivno tuženikovim navodima, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka presude je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ni povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a ni bilo koja druga povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u sporovima male vrijednosti (čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a) nije počinjena.

 

              Na temelju činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje u sporovima male vrijednosti drugostupanjski sud nije ovlašten ispitivati (čl. 467. st. 1. ZPP-a):

              - da je osiguranik tužitelja, Josip Jedriško, bio zaposlenik prvotuženika i zadobio ozljedu na radu 4. prosinca 2003.

              - da je do ozljede došlo na način da je drugotuženik, također zaposlenik prvotuženika, obavljajući poslove svog radnog mjesta vozio viličar unatrag, a da nije spustio granu viličara - vilica teleskop te je podignutom vilicom udario čeličnu cijev rashladnog sistema koja se nalazila na visini od 3,20 metara od tla

              - da je drugotuženik bio osposobljen za rukovanje viličarom (list 78. spisa)

              - da je uslijed udara vilica-teleskopom u cijev došlo do njenog puknuća i istjecanja amonijaka

              - da je osiguranik tužitelja zadobio ozljede uslijed udisanja amonijaka

              - da su osnovni uzroci nastanka štetnog događaja okolnost da cjevovod nije bio zaštićen od mogućnosti mehaničkog udara te da rukovatelj viličarem nije obavljao vožnju unatrag s dužnom pažnjom (nalaz i mišljenje vještaka Eola Buića, list 200. – 208. spisa)

              - da prvotuženik ni u jednom dokumentu, izdanom od strane nadležnih službi, vezanom uz primjenu mjera zaštite na radu nije upozoren na postojanje „crne točke“ na mjestu gdje cjevovod prelazi preko prometnice unutarnjeg transporta i dodatnih mjera koje bi trebalo poduzeti da se rizik od nesreće prouzročene udarom transportnog vozila u cjevovod spriječi (usmeni iskaz vještaka, list 210. – 214. spisa)

              - da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K-403/05 od 13. listopada 2008. (list 26. – 33. spisa) drugotuženik proglašen krivim za nepostupanje po tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama te počinjenje iz nehaja kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa

              - da vještačkim nalazom i mišljenjem utvrđeni propusti u primjeni mjera zaštite na radu (drugotuženik je obavljao poslove rukovanja viličarom bez prethodno obavljene provjere zdravstvenih sposobnosti; mjesto na kojem cjevovod prelazi preko prometnice nije propisno obilježeno uporabom odgovarajućih sigurnosnih znakova i upozorenja; plan evakuacije i spašavanja ne sadrži prilog tlocrta prostorija i prostora pogona s ucrtanim putovima evakuacije) nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem (usmeni iskaz vještaka, list 210. – 214. spisa)

              - da je rješenjem tužitelja poslovni broj 118626 od 15. rujna 2011. (list 3. – 5. spisa) Josipu Jedrišku priznato pravo na invalidsku mirovinu, budući da je uslijed ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad

              - da razmjerni dio invalidske mirovine u razdoblju od 15. ožujka 2011. do 31. prosinca 2013. koji je isplaćen Josipu Jedrišku iznosi 45.131,43 kn

              - da ni prvotuženik ni drugotuženik nisu isplatili tužitelju prethodno naznačeni iznos.

 

              Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 139/10, 61/11, 114/11 i 76/12; u daljnjem tekstu: ZOMO).

 

              Predmetna zakonska odredba određuje da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe (st. 1.), ako je štetu iz st. 1. uzrokovao radnik na radu ili u svezi s radom, odgovaraju poslodavac i radnik solidarno (st. 2.), te da za štetu iz st. 1. odgovara poslodavac, ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana (st. 3.).

 

              U ovom konkretnom slučaju temelj za prosuđivanje odgovornosti poslodavca, prvotuženika, su dva zakona – i ZOMO i Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO). Potonji je zakon relevantan za prosuđivanje odgovornosti poslodavca iz razloga što čl. 167. ZOMO-a određuje da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu primjenjuju odgovarajuće odredbe ZOO-a, ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO-a.

 

              Što se tiče odgovornosti prvotuženika na temelju odredaba ZOMO-a, za njegovu je odgovornost u smislu čl. 161. st. 3. ZOMO-a ključno pitanje je li šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno, postoji li uzročno-posljedična veza između utvrđenih propusta u primjeni mjera zaštite na radu i ozljede Josipa Jedriška.

 

              Propusti prvotuženika u primjeni mjera zaštite na radu, koji nedvojbeno jesu postojali, nisu, međutim, prema iskazu vještaka, bili u uzročno-posljedičnoj vezi s ozljedom osiguranika tužitelja. Stoga je u odnosu na odgovornost I-tuženika isključena primjena odredbe čl. 161. st. 3. ZOMO-a.

 

              Međutim, u smislu odredbe čl. 161. st. 2. ZOMO-a, poslodavac i radnik odgovaraju solidarno ako je radnik uzrokovao štetu na radu ili u vezi s radom.

 

              Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K-403/05 od 13. listopada 2008. (list 26. – 33. spisa) drugotuženik je proglašen krivim što je 4. prosinca 2003. kao zaposlenik društva V i R 1898. d.d. osposobljen za rukovanje viličarom, upravljajući viličarom postupio protivno Pravilniku o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta (,,Narodne novine“ broj 49/86) i propustio provjeriti može li sa sigurnošću proći visinu od 3,20 metara od tla, lakomisleno smatrajući da će vožnju unatrag obaviti bez ugrožavanja sigurnosti ostalih zaposlenika te je držeći granu vilice-teleskopa u položaju „podignuto“ udario cijev rashladnog sistema uslijed čega je došlo do pucanja cijevi i istjecanja tekućeg amonijaka, čime je iz nehaja, ne postupajući po tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama izazvao opasnost za život i tijelo ljudi te počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa.

 

              U parničnom je postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim (čl. 12. st. 3. ZPP-a).

 

              Prethodno opisana kaznena presuda postavlja kako temelj odgovornosti prvotuženika, kao poslodavca, tako i drugotuženika kao radnika koji je prouzročio štetu na radu.

 

              Naime, budući da je pravomoćnom presudom donijetom u kaznenom postupku, čija izreka vezuje sud u parničnom postupku, utvrđeno da je štetu prouzročio drugotuženik, na radu, pravilnom primjenom čl. 161. st. 2. ZOMO-a valjalo je naložiti drugotuženiku da solidarno s prvotuženikom isplati tužitelju utuženi iznos. Predmetna zakonska odredba je vrlo jasna te nema mjesta drugačijoj interpretaciji. Sukladno navedenom, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki IV. izreke drugostupanjske presude.

 

              Jednako tako, u odnosu prvotuženika kao poslodavca odredbu čl. 161. st. 2. ZOMO-a valja tumačiti u smislu odredbe čl. 170. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo. (Radnik u danim okolnostima nedvojbeno nije postupao kako je trebalo, što je utvrđeno pravomoćnom presudom kaznenog suda te nema pravne osnove prema kojoj poslodavac, I-tuženik, ne bi odgovarao za štetu).

 

              Zaključno, temelj odgovornosti prvotuženika postavlja, kao što je uvodno navedeno, i ZOO.

 

              Člankom 170. stavkom 3. ZOO-a određuje da se odredbom st. 1. (kojom je propisano da za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo) ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potječe od opasne stvari ili opasne djelatnosti.

 

              Za štetu nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnosti smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete (čl. 173. ZOO-a), pri čemu za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi. Imaocem se smatra vlasnik stvari te društvena pravna osoba koja ima pravo raspolaganja odnosno kojoj je stvar dana na privremeno korištenje (čl. 174. st. 1. i st. 2. ZOO-a).

 

              U konkretnom je slučaju nesreća prouzročena manevriranjem viličarom (koji je doveo do istjecanja amonijaka), a koji je opasna stvar, budući da po svojim osobinama predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu te ga zbog toga treba nadzirati povećanom pažnjom.

 

              Stoga prvotuženik kao vlasnik opasne stvari za nastalu štetu odgovara po principu objektivne odgovornosti. Za oslobođenje od odgovornosti mjerodavne su odredbe čl. 177. st. 1. i 2. ZOO-a koje propisuju oslobođenje od odgovornosti u slučaju da imatelj svari dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti odnosno ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

 

              U ovom je kontekstu potrebno napomenuti da se drugotuženik, budući da je bio radnik I-tuženika, ne smatra trećom osobom, upravo zbog činjenice postojanja radnog odnosa.

 

              Što se tiče mogućnosti djelomičnog oslobođenja od odgovornosti, istu uređuje odredba čl. 177. st. 3. ZOO-a, koja propisuje da se imatelj oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

 

              Teret dokazivanja, kako razloga oslobođenja od odgovornosti, tako i eventualnog doprinosa oštećenika nastanku štete, bio je na prvotuženiku.

 

              Iako je prigovor suodgovornosti oštećenika istaknuo, prvotuženik nije imao dokaznih prijedloga na navedenu okolnost te eventualni doprinos oštećenika nije dokazao. Stoga je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika.

 

              Slijedom prethodno navedenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

 

              Kako je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete, ne radi se o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava. Stoga je, pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; u daljnjem tekstu: ZOO/05) valjalo preinačiti odluku o visini kamatne stope, a na koju tužitelj ima pravo sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.

 

              Tužitelju na glavnicu u iznosu od 45.131,43 kn pripada pravo na zatezne kamate od 11. travnja 2014. po stopi propisanoj za ostale odnose, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (a ne osam) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              Slijedom navedenog, u odnosu na odluku o stopi zateznih kamata na glavnicu na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, presuđeno je kao u točkama II. i III. izreke drugostupanjske presude.

 

              S obzirom na to da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP- a preinačiti i odluku o parničnom trošku. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a parnični bi trošak valjalo u cijelosti dosuditi tužitelju. Međutim, kako tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu troškova, o njemu nije odlučivano.

 

              Sukladno navedenom, odlučeno je kao u točki V. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 30. svibnja 2018.

 

Sudac

Josip Turkalj, v. r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Brankica Curman

1