- 1 -              Rev 2444/12-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2444/12-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja i Aleksandra Peruzovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice V. Ž. zastupane po punomoćnici I. M., odvjetnici u Z., protiv 1. tužene B. K. iz Z., zastupana po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z. i 2. tuženika D. G. iz Z., zastupanog po punomoćnicima J. H. i N. G., odvjetnicama u Z., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 50 Gž-1732/09-2 od 1. ožujka 2011. ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj 50 Gž-1732/09-4 od 12. lipnja 2012., u sjednici održanoj 24. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je tražila da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor sklopljen 6. ožujka 2007. između prvotužene B. K. iz Z., i drugotuženika D. G. iz Z., kojem je prvotužena prodala a drugotuženik kupio nekretninu pobliže opisanu u izreci pobijane presude, u 1/10 dijela kao i sa zahtjevom da joj tuženici solidarno nadoknade troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude po stopi preciznije navedenoj u pobijanoj presudi, u roku od 15 dana (točka 1. izreke).

 

U točki 2. izreke naloženo je tužiteljici V. Ž. iz Z. da prvotuženoj B. K. iz Z. n. troškove postupka u iznosu od 6.780,00 kn u roku od 15 dana dok je u točki 3. izreke tužiteljici naloženo da drugotuženiku D. G. iz Z. nadoknadi troškove postupku u iznosu od 6.780,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 3. studenog 2008. godine pa do isplate po stopi preciznije navedenoj u pobijanoj presudi.

 

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužiteljice za prekidom tog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi kod tog suda pod poslovnim brojem P-240/06.

 

Drugostupanjski sud je presudom poslovni broj 50 Gž-1732/09-2 od 1. ožujka 2011., ispravljenom rješenjem toga suda poslovni broj 50 Gž-1732/09-4 od 12. lipnja 2012. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrdio naprijed citiranu presudu suda prvog stupnja.

 

Tužiteljica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske odluke zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu i usvoji njezin tužbeni zahtjev.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Primjenom odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je utvrđenje ništavim ugovora o prodaji nekretnine pobliže označene u točki I izreke prvostupanjske presude, koji je sklopljen 6. ožujka 2007. između prvotužene kao prodavateljice i tuženika D. G., kao kupca. U revizijskoj fazi postupka, kao i tijekom nižestupanjskih postupaka ostalo je sporno radi li se o valjanom ugovoru o prodaji ili je taj ugovor ništav.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je tražila da se utvrdi sporni ugovor o prodaji nekretnina ništavim ne nalazeći da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje u tekstu ZOO).

 

Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao materijalno pravo, s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Tijekom postupka je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica prvotuženicu zastupala kao odvjetnica u postupku povrata nekretnina koje su predmet ugovora iz ovog postupka, a koje su bile prvotuženici oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vlasti,

 

- da su u tom postupku prvotuženici predmetne nekretnine vraćene te da se ista u zemljišnim knjigama upisala kao vlasnik,

 

- da je prvotuženica nakon što je postala vlasnica predmetne nekretnine istu prodala drugotuženiku temeljem predmetnog ugovora,

 

- da se u prvostupanjskom postupku pod poslovnim brojem P-240/06 vodi postupak po tužbi ovdje tužiteljice protiv ovdje prvotuženice radi utvrđenja da je tužiteljica suvlasnik predmetnih nekretnina u 1/10 dijela odnosno radi isplate odvjetničkog troška i nagrade, sukladno ugovoru o nagradi, koji nije pravomoćno dovršen.

 

- da su tužiteljice i prvotužena 27. prosinca 2001. sklopile ugovor o nagradi kojim su se sporazumjele da će prvotuženica na ime zastupanja u parničnim, upravnim i inim predmetima platiti tužiteljici troškove i nagradu sukladno Tarifi o nagradama i naknadi odvjetnika, da će joj platiti sve materijalne troškove u vezi tih postupaka, te da će joj isplatiti i nagradu u visini od 10% vrijednosti imovine polučenim u tim postupcima, koja prema sporazumu stranaka može biti isplaćena u novcu ili nekretninama ili u udjelima.

 

Ocjenjujući da navedeni ugovor nije valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva nad nekretninama jer da u navedenom ugovoru stranke nisu u smislu odredbe čl. 10. i 54. Zakona o Zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96 - dalje u tekstu ZK) navele oznake zemljišta nižestupanjski sudovi zaključuju da tužiteljica temeljem ugovora o nagradi može prema prvotuženici postaviti samo zahtjev za isplatu nagrade u visini od 10% vrijednosti vraćene imovine pa imajući u vidu da je prvotuženica prije sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji bila vlasnik te nekretnine zaključuju da u konkretnom slučaju ne postoji ni jedan razlog koji je zakonom propisan kao razlog ništetnosti ugovora iz čl. 322. ZOO, pa prvostupanjski sud odbija zahtjev tužiteljice a drugostupanjski sud odbija njezinu žalbu kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestupanjski sudovi ocjenili da predmetni kupoprodajni ugovor nije ništetan u smislu odredbe čl. 322. ZOO te su za primjenu materijalnog prava iz navedene zakonske odredbe dali valjane razloge koji je ovaj sud u svemu prihvaća. Tužiteljica u reviziji kada se poziva na bitne povrede odredbi parničnog postupka navodi da je u parničnom postupku pod poslovnim brojem P-240/06 (pred sudom prvog stupnja) ona kao tužiteljica uz vlasnički zahtjev postavila i eventualno kumulirani zahtjev na isplatu te smatra da iz navedenog razloga nižestupanjski sudovi nisu mogli u ovom postupku utvrđivati pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini a da je osim toga tuženica u navedenom postupku izjavila da ukoliko sud usvoji tužiteljičin tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva da će joj isplatiti naknadu u novcu zbog čega da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje prava vlasništva pa da su u ovom postupku raspravljajući o vlasništvu na predmetnoj nekretnini nižestupanjski sudovi prekoračili tužbeni zahtjev.

 

Isticanjem navedenog razloga tužiteljica u stvari ukazuje sadržajno na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz 354. st . 2. toč. 12. ZPP-a. Takav revizijski navod nije uzet u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 2. ZPP-a protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, (a u ovom slučaju je to bilo moguće s obzirom da je vrijednost predmeta spora 101.000,00 kn i da je revizija podnesena prije stupanja na snagu Novele ZPP-a iz 2011.) kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda, revizija se zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a može podnijeti samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda žalbom pobijao prvostupanjsku presudu ili ako su te povrede učinjene tek u drugostupanjskom postupku. S obzirom da tužiteljica u podnesenoj žalbi protiv prvostupanjske presude nije isticala navedeni žalbeni navod i kako ta eventualna povreda nije učinjena tek u drugostupanjskom postupku, navedeni revizijski razlog nije dopušten.

 

Daljnju bitnu povredu odredbi parničnog postupka revidentica vidi u činjenici da se prvostupanjski ili drugostupanjski sud upustio u raspravljanje o valjanosti ugovora o nagradi zaključenog između nje i prvotuženice i aneksa tog ugovora iako se između njih glede tog pitanja vodi pred prvostupanjskim sudom parnični postupak poslovni broj P-5118/07 a u koji predmet da nije izvršen uvid, također nije revizijski razlog koji se sa uspjehom može iznositi u reviziji sukladno čl. 386. ZPP-a jer u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ih podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Ukoliko bi se iz sadržaja navedenih revizijskih navoda mogao zaključiti da bi se sadržajno ukazivalo na relativno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP-a u svezi s čl. 12. ZPP-a ističe se da prema odredbi čl. 12. st. 1. ZPP-a kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebni propisima nije drugačije određeno. Stoga postupanjem na navedeni način nižestupanjski sudovi nisu počinili navedenu bitnu povredu.

 

Revidentica nadalje tvrdi da ima pravni interes uložiti reviziju iz razloga što je u predmetu toga suda poslovni broj P-240/06 sa prvotuženicom postigla dogovor na isplatu. Ni ti navodi nisu relevantni iz razloga što pravo na podnošenje revizije ne zavisi u konkretnom slučaju od postojanja ili nepostojanja pravnog interesa nego o ispunjenju pretpostavki za podnošenje redovne revizije iz čl. 382. st. 1., a koje je pravo tužiteljica i konzumirala podnošenjem predmetne revizije.

 

Ukazujući na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidentica navodi da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu naveli zakonsku odredbu uslijed koje bi ugovor o nagradi između tužiteljice i prvotuženice bio nevaljan pa smatra da je trebalo primijeniti odredbu čl. 99. st. 2. ZOO odnosno istražiti pravu volju stranaka. Smatra da navedenim ugovorom o nagradi ona nije stekla vlasništvo već pravo "iskati od prvotužene sklapanje ugovora za predmetnu nekretninu" a u slučaju odbijanja tražiti upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama i da bi u tom smislu pogrešno bila primjena odredba čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ("Narodne Novine", broj 91/96, 13/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - u daljnjem tekstu ZV).

 

Osim što se navedeni revizijski navodi odnose na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja a zbog čega se revizija ne može ispitivati sukladno odredbi čl. 385. ZPP-a, navedeni žalbeni navodi nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer se isti odnose na stjecanje prava vlasništva što nije predmet ovog postupka a ne ništavost kupoprodajnog ugovora u smislu čl. 322. ZOO.

 

Iz navedenih razloga valjalo je odbiti podnesenu reviziju pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 24. svibanja 2018.