Posl. br. Gž-462/2015-2

 

 

 

 

 

 

  Posl. br. Gž-462/2015-2

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. Z. , OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva B. i T.iz Z., protiv tuženika Ž. I.iz K.OIB: ..., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Povrv-4351/13 od 26. rujna 2014., 11. svibnja 2018.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Povrv-4351/13 od  26. rujna 2014.

 

 

Obrazloženje

             

              Presudom suda prvog stupnja je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. Ć. iz R. pod brojem Ovrv-14010/13 od 30. rujna 2013. kojim je naloženo tuženiku namiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 3.274,91 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18. siječnja 2013. do isplate, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 200,00 kn, u roku od 8 dana.  

 

Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na žalbene razloge pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U žalbi navodi da sud pogrešno tumači odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/07, 89/09, 133/09, 78/12  ), te ističe da je odredba čl. 5. toč. 1. toč. 3. Općih uvjeta poslovanja tužitelja jasna i razumljiva te određuje da u slučaju da pretplatnik jednostrano raskine ugovor prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovora, ili ako ugovor tijekom trajanja bude raskinut krivnjom pretplatnika, da je pretplatnik obvezan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada. Naglašava da je tuženik u trenutku sklapanja ugovora bio punoljetna, poslovno sposobna osoba, da je imao mogućnost odabira ugovorne opcije koja mu najviše odgovara, da je dobio uređaj N. CE 2-1, pa da se navedena naknada ima smatrati i protučinidbom za dobiveni uređaj. Smatra da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 41. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14 - dalje ZEK), kojim je propisano da pretplatnik koji

 

 

 

raskine ugovor mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora. Taj zakon da predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima („ Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO). Smatra da je doveden u neravnopravan položaj, jer je pružao uslugu i dao uređaj pod povoljnijim uvjetima, dok je tuženik dobio uređaj i odbio podmiriti preuzete obveze. Tvrdi da je tuženik izravno pregovarao o uvjetima ugovora, jer je mogao odabrati opciju bez ugovorne obveze, u kojem slučaju se ne bi mogla primijeniti odredba Općih uvjeta poslovanja o obvezi plaćanja naknade za preostalo razdoblje trajanja ugovora. Naglašava da naknada za prijevremeni raskid ugovora predstavlja ugovornu konstrukciju radi održavanja jednakosti činidaba u pravnom poslu, pri čemu iznos naknade ne može biti unaprijed određen ugovorom, jer zavisi o trenutku u kojem je pretplatnik prekršio ugovornu obvezu. Ukazuje na sudsku praksu koja da potkrijepljuje iznesene navode kao i stajalište HAKOM koje je regulatorno tijelo u sporovima između potrošača i operatera, pri kojoj agenciji djeluje i Povjerenstvo za zaštitu prava korisnika. 

 

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti i održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Žalba nije osnovana.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - u nastavku teksta ZPP), na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a mjerodavno materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da se tražbina tužitelja odnosi na naknadu za prijevremeni raskid ugovora, da su stranke bile u pretplatničkom odnosu na temelju Zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa kojeg je potpisao tuženik 27. travnja 2012. uz trajanje ugovora na vrijeme od 24 mjeseca, da je ugovoren tarifni model Bez limita 20 TM uz mjesečnu naknadu od 203,25 kn. Također utvrđuje da je tužitelj otkazao ugovor i uputio o tome obavijest tuženiku 10. rujna 2012. zbog duga u iznosu od 1.440,85 kn, te utvrđuje da je tuženik dug u narečenom iznosu podmirio 28. prosinca 2012. Utvrđuje da se tražbina temelji na odredbi čl. 4.1. 3. Općih uvjeta poslovanja tužitelja prema kojima u slučaju da pretplatnik jednostrano raskine ugovor ili ako ugovor tijekom obveznog trajanja pretplatničkog odnosa bude raskinut od strane tužitelja krivnjom pretplatnika, da je pretplatnik dužan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora.

 

Prema stajalištu suda prvog stupnja na pravni odnos stranka treba primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa stranaka te je čl. 96. definirao nepoštene ugovorne odredbe kao one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ako su suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju znatnu

 

 

 

neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je tužitelj ponudio tuženiku unaprijed formulirani standardni ugovor koji obvezuje potrošača bez da je imao mogućnost pregovaranja o pojedinoj odredbi ugovora, a kojim se daje pravo tužitelju kao trgovcu naplatiti mjesečnu naknadu za razdoblje nakon raskinutog pretplatničkog odnosa, sud prvog stupnja ocjenjuje takvu ugovornu odredbu nepoštenom, budući da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno odredbi čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga zauzima stajalište da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne prema odredbi čl. 102. st. 1. istog zakona, te ne proizvode pravne učinke, zbog čega da tuženik nije u obvezi platiti utuženu tražbinu pa odbija tužbeni zahtjev i ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a, dok odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a te tuženiku priznaje trošak sudske pristojbe na prigovor.

 

Prije svega valja istaći, da je ovo spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. ZPP-a te se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. , 2., 4., 5., 6. , 8. , 9. , 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelj u žalbi osporava zakonitost pobijane presude iznoseći činjenice koje nije iznosio tijekom postupka, što u smislu odredbe čl. 352. ZPP-a nebi bilo dopušteno i da se ne radi o sporu male vrijednosti. Na taj način tužitelj pokušava osporiti činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, na što, također nije ovlašten, budući da se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, valja istaći da je sud prvog stupnja u nazočnom slučaju pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i presumpciju iz čl. 96. st. 2. istog Zakona, s obzirom na činjenicu da je sve odredbe ugovora, pa tako i odredbu o naknadi za prijevremeni raskid ugovora unaprijed formulirao tužitelj na standarnom ugovoru. Dakle, postoji presumpcija da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, pa ta ugovorna odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je pravilno primijenjen čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača kada je odredba o plaćanju naknade za prijevremeni raskid ugovora ocijenjena ništetnom, te s tim u svezi kada je odlučeno da tuženik nije u obvezi isplatiti tužiteljevu tražbinu.

 

Još valja dodati, da je pogrešno stajalište tužitelja da se u nazočnom slučaju primijenjuje odredba čl. 41. st.4. Zakona o elektroničkim komunikacijama, budući da se radi o odredbi koja se odnosi na posljedice raskida ugovora po zahtjevu pretplatnika, o čemu u ovoj parnici nije slučaj.    

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tuženik je uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na prigovor.

 

 

 

 

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

 

U Rijeci, dana 11. svibnja 2018.

                                                                                                                         

 

 

 

 

 

                                                                                                                                         Sutkinja             

                                                                                                                          Milena Vukelić Margan

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

         Općinskom sudu

      u  R i j e c i

 

                           

Vraćamo vam spis zajedno sa pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.