- 1 -              Poslovni broj: Usž-3728/17-2

 

Poslovni broj: Usž-3728/17-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ljerke Morović Pavić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. K. iz Z., zastupan po opunomoćenici V. Š., odvjetnici u odvjetničkom društvu Š., Š., F. d.o.o., Z., protiv tuženika Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, Z., radi utvrđivanja reda prvenstva za najam stana, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: UsI-4025/15-9 od 21. rujna 2017., na sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2018.

 

p r e s u d i o j e

 

Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovnog broja: UsI-4025/15-9 od 21. rujna 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

                            Tužba se odbacuje.

 

Obrazloženje

             

              Presudom Upravnog suda u Zagrebu pod točkom 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje Liste prvenstva za najam stana iz programa POS-a na lokaciji Z. – K., Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama i odluke Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama klase: 371-03/15-03/1502, urbroj: 356-04/15-3 od 20. listopada 2015. Pod točkom 2. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan. Osporenom odlukom Agencije za pravni promet i posredovanje nekretnina od 20. listopada 2015. odbijen je prigovor tužitelja izjavljen protiv utvrđenog redoslijeda na prijedlog Liste prvenstva za najam stana iz programa Društveno poticajne stanogradnje na lokaciji Z., K.

Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonom propisanih razloga u bitnom navodeći da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u sporu kada je utvrdio da tužitelj nije dokazao svoj status najmoprimca u Z., kao niti činjenicu prebivanja, odnosno boravka u Z. jer te okolnosti nedvojbeno proizilaze iz materijalnih dokaza koji su dostavljeni uz tužbu, prije svega iz ugovora o najmu stana na adresi u Z., L. 9, kojeg je zaključio tužitelj kao najmoprimac. Smatra da tuženik nije imao osnove nametati tužitelju retroaktivnu obvezu ovjere ugovora o najmu stana po javnom bilježniku, dok prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude navodi kako je tužbeni zahtjev odbio iz razloga što je tužiteljev ugovor o najmu stana istekao prije nego što je javni natječaj bio objavljen pa izvodi zaključak da u trenutku objave javnog natječaja tužitelj više nije imao ugovor. Smatra da je sud ispustio iz vida odredbu članka 25. stavak 1. Zakona o najmu stanova, temeljem koje odredbe je tužiteljev ugovor o najmu stana bio valjan cijelo vrijeme, odnosno i za vrijeme objavljenog javnog natječaja, s obzirom da se citiranom odredbom određuje kako se ugovor o najmu stana sklopljen na određeno vrijeme smatra prešutno obnovljenim za isto vrijeme. Tužitelj je nedvojbeno dokazao da je imao valjani ugovor o najmu stana sve do veljače 2017., da je u istom stanovao kao najmoprimac, da je uredno plaćao najamnine i režijske troškove, radi čega mu je tuženik trebao priznati bodove po ovim osnovama. Predlaže poništiti presudu te usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz popis troška.

              U svom odgovoru na žalbu tuženik ostaje u cijelosti kod svih navoda iz odgovora na tužbu te smatra da tužitelj u svojoj žalbi nije dostavio niti jedan valjani dokaz kojim bi osporio odluke tuženika prilikom određivanja Liste reda prvenstva za najam stanova te nesporne činjenice na temelju kojih je donesena presuda. Naime, priloženi ugovor o najmu je istekao 8 mjeseci prije objave javnog poziva, pa nije vjerodostojna isprava, stoga tužitelj nije dokazao da prije natječaja nije imao status najmoprimca. Svjedočenje svjedoka na okolnost dužine boravka u Gradu Z. je bez predmetno jer se isto dokazuje dostavom uvjerenja MUP-a o prebivalištu i boravištu tužitelja što isti nije učinio. Nadalje, iz dostavljenog uvjerenja o prebivalištu tužitelja razvidno je da je isti imao prijavljeno prebivalište od 1986. do dana objave javnog poziva na području grada Ž. Predlaže tužbu odbiti.

              Žalba je osnovana iz razloga navedenih u ovoj presudi.

              Tužba se odbacuje.

              Ovaj Sud utvrđuje da je osporenom presudom povrijeđen zakon, imajući na umu pritom u ovom predmetu mjerodavne zakonske odredbe članka 2. stavak 2. te članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o upravim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 54/16. i 29/17., dalje: ZUS).

              Naime, prema citiranim odredbama zakona, upravni je akt akt kojim tijelo državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave pravna osoba koja ima javnu ovlast i pravna osoba koja obavlja javnu službu (pružatelj javnih usluga) odlučuje o obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, a što u konkretnom predmetu po ocjeni ovog Suda nije slučaj.

              Prema stanju spisa predmeta proizilazi da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za najam nekretnine iz programa Društveno poticajne stanogradnje, na lokaciji Z. – K. (po objavljenom javnom pozivu za prikupljanje zahtjeva), te je tuženik 1. listopada 2015. objavio Listu prvenstva za najam stana na predmetnoj lokaciji, a kojom tužitelju po njegovom mišljenju nije priznato 40 bodova po osnovi statusa najmoprimca kod fizičke osobe sa slobodno ugovorenom najamninom, niti 5 bodova po osnovi prebivanja odnosno boravka na području Grada Z., slijedom čega je tužitelj, sukladno uputi uložio prigovor na navedenu Listu prvenstva (sukladno članku 17. stavak 2. Odluke o uvjetima, mjerilima i postupku zadavanja reda prvenstva za najam stanova iz programa Društveno poticajne stanogradnje), koji prigovor je odbijen osporavanom odlukom tuženika od 20. listopada 2015.

              Osporena odluka tuženika od 20. listopada 2015. donesena je temeljem odredbe članka 12. Statuta agencije za pravni promet i posredovanje nekretnina u vezi s odredbama Zakona o društveno poticajno stanogradnji („Narodne novine“, 109/01., 82/04., 16/07., 18/09., 86/12., 07/13. i 26/15), te odredbe članka 4. Pravilnika o najmu nekretnina iz programa Društveno poticajne stanogradnje („Narodne novine“, 57/15.) i članak 17. Odluke o uvjetima, mjerilima i postupku za utvrđivanje reda prvenstva za najam stanova iz programa Društveno poticajne stanogradnje.

              Odredbom članka 4. citiranog Pravilnika propisano je da postupak davanja nekretnina u najam provodi Povjerenstvo koje imenuje direktor Agencije i koje ima najmanje 3 člana (st. 1). Odluku o utvrđivanju konačnog reda prvenstva za najam stanova iz Programa POS-a donosi direktor Agencije (st. 3.). Povjerenstvo razmatra moguće prigovore podnositelja zahtjeva na utvrđeni konačni red prvenstva za najam stanova, a o osnovanosti prigovora odlučuje direktor Agencije.

Zakon o društveno poticajnoj stanogradnji, eventualne sporove nastale u vezi najma stana iz Programa društveno poticajne stanogradnje nije dao u nadležnost tijelu uprave.

Iz navedenog proizlazi da je tužbu tužitelja trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

              Osporavana odluka tuženika kao niti Lista reda prvenstva prema ocjeni ovog Suda nisu upravni akti, jer se ne radi o upravnoj stvari, pa stoga nema osnove da upravni sud u upravnom sporu ocjenjuje zakonitost citirane odluke o odbijanju prigovora tužitelja na utvrđenu Listu reda prvenstva za najam stana.

              Kako osporavana odluka tuženika ne predstavlja upravni akt, to se protiv navedene odluke ne može voditi niti upravni spor, ali u konkretnom slučaju tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmetom upravnog spora.

              Temeljem odredbe članka 30. stavak 1. točka 7. ZUS-a, sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

              U odnosu na potraživanje troška upravnog spora valja reći da sukladno odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a, a imajući u vidu način na koji je riješena ova upravna stvar, nema osnove tužitelju priznati zatraženi trošak.

              Trebalo je, stoga na temelju odredbe članka 74. stavak 2., u vezi članka 30. stavak 1. točka 7. ZUS-a riješiti kao u izreci presude i rješenja.

                           

U Zagrebu 25. travnja 2018.

 

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner, v.r.