- 1 -              Rev 2009/13-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2009/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. A. Z. iz O., kojeg zastupa punomoćnica O. B., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu O. B. & B. B. iz P., protiv tuženika Grada P., P. (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz P., radi povrata stvari i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-96/12-2 od 21. svibnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi posl. br. P-837/05-47 od 9. lipnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-96/12-2 od 21. svibnja 2013., u dijelu kojim je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi posl. br. P-837/05-47 od 9. lipnja 2011. u odluci pod stavkom I. izreke (kojom je tuženiku naloženo predati tužitelju led displey ili mu izdati pisanu suglasnost za povrat istog), odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika u preostalom dijelu (kojim je tuženik obvezan platiti tužitelju pored iznosa od 54.791,10 kn i daljnji iznos od 23.481,90 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 11. kolovoza 2005. do isplate) odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom:

 

              a) pod stavkom I. izreke, tuženik je obvezan predati tužitelju „led display full color za oglašavanje“ ili mu izdati „pisanu suglasnost za povrat displaya ovlašćivanjem tužitelja da neposredno preuzme display deponiran kod T. d.o.o. P.“,

 

              b) pod stavkom II. izreke, tuženik je obvezan platiti tužitelju „s naslova naknade materijalne štete“ 54.791,10 kuna s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 11. kolovoza 2005. do isplate,

 

              c) pod stavkom III. izreke, odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva od 95.208,90 kuna,

 

              d) pod stavkom IV. izreke, tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 14.275,34 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi broj P-837/05-47 od 9. lipnja 2011. u dosuđujućem dijelu (stavak I. i II. izreke presude).

 

              II. Žalba tužitelja djelomično se uvažava, te se preinačava pobijani stavak III. izreke presude Općinskog suda u Požegi broj P-837/05-47 od 9. lipnja 2011, tako da isti sada glasi:

 

              Tuženik Grad P., dužan je isplatiti tužitelju O. a. z. O., s naslova naknade materijalne štete i daljnji iznos od 23.481,90 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi od 15% od 11. kolovoza 2005. pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi u visini eskontne stope HNB koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 71.727,00 kuna.

 

              III. Žalbe tužitelja i tuženika djelomično se uvažavaju, te se preinačava pobijana presuda Općinskog suda u Požegi broj P-837/05-47 od 9. lipnja 2011. u pobijanom stavku IV. izreke presude, tako da isti sada glasi:

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od  1.239,04 kn, u roku od 15 dana“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu „čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a“ - zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (kao redovnu), ali i pozivom na odredbe „čl. 382. st. 2. ZPP-a“ (kao izvanrednu). Predlaže da revizijski sud „ukine presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u cijelosti i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

              U odgovoru na reviziju „tužitelj predlaže odbaciti podnesenu reviziju tuženika“.

 

Revizija tuženika nije osnovana u dijelu u kojem se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda u odluci pod stavkom I. izreke (kojom je tuženiku naloženo predati tužitelju led displey ili mu izdati pisanu suglasnost za povrat istog).

 

Revizija tuženika nije dopuštena u preostalom dijelu kojim je djelomično potvrđena i djelomično preinačena prvostupanjska presuda u odluci kojom je tuženik obvezan platiti tužitelju pored iznosa od 54.791,10 kn i daljnji iznos od 23.481,90 kn s zateznim kamatama.

 

Predmetom spora (u revizijskom stupnju) dva su zahtjeva:

 

- prvi, nenovčani, na obvezivanje tuženika „predati tužitelju led displey ili mu izdati pisanu suglasnost za povrat istog“,

 

- drugi, novčani, na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju „s naslova naknade materijalne štete“ (na led displeyu) pored iznosa 54.791,10 kn i „daljnji iznos od 23.481,90 kn“ (odnosno ukupno 78.273,00 kn),

 

i svaki ima značaj pravno samostalnog zahtjeva: samostalno su mogli biti utuženi i o svakome se moglo odvojeno i različito suditi - odnosno ne zasnivaju se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

 

I. O reviziji tuženika protiv osporene presude o zahtjevu za isplatu 78.273,00 kn (odnosno o novčanom zahtjevu).

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora (novčanog zahtjeva) pobijanog dijela presude (78.273,00 kn) ne prelazi 200.000,00 kn, a nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili o sporu radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, pa time revizija (protiv odluke o novčanom zahtjevu) u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP-a nije dopuštena.

 

Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stavak I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.“, (stavak II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stavak III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.

 

Odredbama čl. 373.b ZPP-a uređeno je pitanje donošenja drugostupanjske odluke u situaciji kada drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u raspravi i sjednici vijeća.

 

U konkretnom slučaju (u odnosu na novčani zahtjev) drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a niti čl. 373.b ZPP-a, već na temelju odredbe 368. st. 1. ZPP-a (u odnosu na odluku o zahtjevu na isplatu 54.791,10 kn) i čl. 373. toč. 3. ZPP-a (u odnosu na odluku o zahtjevu na isplatu „daljnjih 23.481,90 kn“), a što je jasno vidljivo i iz cjelokupnog sadržaja drugostupanjske presude:

 

- osim iz pozivanja u osporenoj presudi samo (isključivo) na potonje zakonske odredbe „čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a“ (kojima je propisano: čl. 373. toč 3. ZPP-a „Drugostupanjski će sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo“, te čl. 368. st. 1. ZPP-a „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti“), kao osnovu za njezino donošenje,

 

- budući da je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu (u odnosu na odluku o zahtjevu na isplatu 54.791,10 kn) zaključujući da je „prvostupanjski sud pravilno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Lj. C. utvrdio naprijed navedeni uzrok neispravnosti pokretne stvari tužitelja, a također i visinu štete koja se, osim tehničke neispravnosti stvari sastoji i u tome što je protekom vremena i razvojem tehnologije došlo i do gubitka vrijednosti takve stvari kao što je predmetna“, odnosno da u cijelosti prihvaća „ocjenu relevantnih činjenica koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete, a koje je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio“,

 

- budući da je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu (u odnosu na odluku o zahtjevu na isplatu „daljnjih 23.481,90 kn“) zaključujući „da je žalba tužitelja djelomično osnovana iz istaknutog zakonskog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava“, odnosno jer je „prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja smatrajući da postoji njegov doprinos nastanku i visini štete na predmetnoj stvari od 30% vrijednosti“, i to „jer se pokretanje parničnih postupaka radi smetanja posjeda, a nakon toga i konkretnog parničnog postupka uz pokretanje i postupka osiguranja dokaza, ne može smatrati doprinosom samog tužitelja nastanku i visini štete jer je pokretanje sudskih postupaka radi ostvarivanja svojih prava svakome dozvoljeno, bez obzira na to da li će se u tom postupku uspjeti ili ne“.

 

Po tome je za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene niti pretpostavke za podnošenje tzv. redovne revizije (u odnosu na novčani zahtjev) propisane odredbama čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

U takvoj situaciji revizijski sud povodom takve (nedopuštene) redovne revizije nema ovlasti ispitivati je li (u tom dijelu) počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i je li pogrešno primijenjeno materijalno pravo, na što u reviziji ukazuje tuženik.

 

Tuženik je reviziju podnio i pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i odluka se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Podnesenu reviziju valja razmotriti u svijetlu shvaćanja da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji (ovdje odlučno) određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - na koje bi se mogao dati jasan i konkretan odgovor i odgovor koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno u istaknutome smislu, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda - iz donesenih i u reviziji konkretiziranih sudskih odluka, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).

 

Takav se pristup zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora određeno formulirati pravno pitanje i mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira u ujednačavanju sudske prakse.

 

Revizija revidenta nema sadržaj propisan odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: revident u reviziji nije naznačio niti jedno pravno pitanje zbog kojeg bi (inače) u smislu tih odredaba reviziju mogao podnijeti - a odgovor na koje bi bio važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Za ukazati je i da (pored navedenog) podnesena revizija ne sadrži niti naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno u čemu to pravno shvaćanje iz osporene presude nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog (konkretno određenog) suda ili sudskom (konkretno određenom) praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda.

 

Polazeći od prethodno navedenog, dakle - budući da revizija revidenta ne sadrži niti jedno pravno pitanje tako (određeno) formulirano i istaknutog sadržaja (jer isticanje pravnih shvaćanja - primjenu kojih revident sugerira, ne može nadomjestiti takvo pitanje), valja prihvatiti da revizija protiv prijepornog dijela osporene odluke nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost niti kao izvanredne.

 

Revizijski sud pritom ukazuje i da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje koje moguće i ne bi odgovaralo shvaćanju ili težnji revidenta - ali i da time pogoduje jednoj stranki u postupku.

 

Stoga je reviziju tuženika (u odnosu na novčani zahtjev) valjalo odbaciti kao nedopuštenu (na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a i odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

 

II. O reviziji tuženika protiv osporene presude o zahtjevu za predaju tužitelju led displeya ili izdavanju pisane suglasnosti za povrat istog (odnosno o nenovčanom zahtjevu).

 

Odredbama čl. 40. ZPP-a propisano je: (stavak 1.) „Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota“, (stavak 2.) „U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio“, (stavak 3.) „Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, a prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora“.

 

Budući da je nenovčani zahtjev tužitelja postavljen već u tužbi (za predaju led displeya ili izdavanje pisane suglasnosti za povrat istog), a tužitelj je pritom vrijednost predmeta spora naznačio na 580.000,00 kn - čemu tuženik nije prigovorio prije nego se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, kada je to jedino i mogao, tu je vrijednost - a jer tužitelj zahtjev za predaju led displeya ili izdavanje pisane suglasnosti za povrat istog nije preinačio i o njemu je osporenom presudom suđeno - ovdje valjalo prihvatiti kao mjerodavnu za ocjenu dopuštenosti revizije (bez obzira što je tužitelj konačno kao vrijednost predmeta spora sam naznačio „novi“ iznos od 150.000,00 kn).

 

Od toga polazeći, revizija je u tome dijelu dopuštena jer vrijednost predmeta spora (u odnosu na nenovčani zahtjev) prelazi mjerodavnu (iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a) od 200.000,00 kn.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda u odnosu na odluku o tome zahtjevu sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Kod toga je i revidentu za ukazati da pravilno navodi da smanjenje visine tužbenog zahtjeva treba smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe za koje je potreban pristanak tuženika - ako se tuženik već upustio u raspravljanje i protivio povlačenju (prema odredbama čl. 193. ZPP-a).

 

Međutim, time što nije odlučeno o povučenom dijelu zahtjeva - kada se tuženik već upustio u raspravljanje i protivio povlačenju - nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a i to ne dovodi u pitanje valjanost i zakonitost odluke o "preostalom" zahtjevu koja je predmetom preispitivanja po reviziji: neodlučivanje prvostupanjskog suda o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja koji je povučen, ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva - već propust da se odluči o cjelini ("dijelu") zahtjeva, i to propust kojeg valja sagledati samo u smislu odredaba čl. 339., 340. i 341. ZPP-a.

 

Nadalje, u suđenju o tom nenovčanom zahtjevu valja poći od činjenica koje su utvrđene u postupku koji je prethodio ovome:

 

- da „je tužitelj vlasnik spornog displaya te da je isti deponiran u T. d.o.o. P.“,

 

- da su „ugovor o zajedničkoj komercijalnoj eksploataciji (list 8 e)“ , sklopili „tužitelj i P. d.o.o. P. kao zakupoprimac led displaya, a prema kojem ugovoru je zakupoprimac preuzeo obvezu pribavljanja svih potrebnih suglasnosti za postavljanje displaya kao i postavljanje displaya na odgovarajuće mjesto, dok display ostaje u posjedu O.A.Z.“,

 

- da „je P. d.o.o. 14. lipnja 1999. dana načelna suglasnost za postavljanje rotirajuće reklame na Trgu uz uvjet ishođenja odobrenja Zavoda za zaštitu spomenika kulture u O.“,

 

- da „iz zapisnika komunalnog redara od 12. prosinca 2002. proizlazi da je isti nadzorom na javno prometnim površinama na Trgu utvrdio da je postavljen reklamni display za postavljanje kojeg nema odobrenja Zavoda za zaštitu spomenika kulture“,

 

- da „je komunalni redar uputio dopis P. d.o.o. kojim zahtijeva da u roku od 8 dana dostavi potrebno odobrenje“,

 

- da „je Upravni odjel za komunalne djelatnosti i gospodarenje Grada P. donio rješenje kojim je naložio P. B. uklanjanje protupravno postavljene rotirajuće reklame s javno prometne površine na Trgu, koje rješenje je P. B. primio 30. prosinca 2002.“,

 

- da „je tuženik 8. siječnja 2003. donio zaključak o dozvoli izvršenja naprijed navedenog rješenja a obzirom da P. B. nije izvršio navedeno rješenje u ostavljenom mu roku“,

 

- da „je 27. siječnja 2003. izvršeno rješenje komunalnog redara kojem je naloženo P. B. uklanjanje rotirajuće reklame, o čemu je sastavljen zapisnik 27. siječnja 2003. po komunalnom redaru“,

 

- da je P. B. bivši direktor trgovačkog društva (P. d.o.o.) - brisanog iz sudskog registra,

 

- da „je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom radi smetanja posjeda“, iz razloga jer „display nije uklonjen na protupravan način, odnosno da je tuženik uklanjanje displaya izvršio sukladno odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu i Odluke o komunalnom redu“,

 

- da „je temeljem ugovora o eksploataciji displaya, P. d.o.o. trebao osigurati lokaciju postavljanja displaya i sve troškove postavljanja“,

 

- da „je display bio na Trgu od 23. kolovoza 1999. pa sve do 27. siječnja 2003., kada je skinut“,

 

- da „je tuženik obavijestio tužitelja da može preuzeti rotirajuću reklamu nakon što plati troškove izvršenja koju obavijest je tužitelj primio 19. studenog 2004.“.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju tih činjenica taj zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „je tuženik, uklanjajući sporni display, postupao zakonito odnosno da nije trebao obavijestiti tužitelja o uklanjanju displaya koji se naprotiv trebao informirati da li je display postavljen sukladno propisima kada mu je već bilo poznato da je potrebna suglasnost Zavoda za zaštitu spomenika kulture“,

 

- da je „tuženik osnovano naložio uklanjanje displeya stranci koja je display postavila i koja se pojavljuje kao stranka u upravnom postupku“, ali

 

- da „prema čl. 287. stavak 1. ZOO-a (Narodne novine 53/91,73/91,3/94,7/96,112/99 i 88/01), vjerovnik nema pravo zadržavanja kada dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje, ili kada dužnik zahtjeva da mu se vrati stvar koja je predana vjerovniku na čuvanje“, pa

 

- da „na temelju navedene odredbe, tuženik nije imao pravo zadržati stvar dok tužitelj ne plati troškove uklanjanja već je istu stvar trebao predati tužitelju“, zbog čega „je sud prihvatio prvu točku tužbenog zahtjeva naloživši tuženiku predaju spornog displaya tužitelju“.

 

Takvo shvaćanje je u svojoj suštini pravilno.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je li tuženik imao pravo zadržati navedeni led display dok se ne podmiri trošak uklanjanja istog.

 

Odredbom čl. 286. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a) propisano je: „Vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim sa rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje“.

 

Prema tome, pravo zadržanja (retencije) je pravo vjerovnika zadržati pokretne stvari (svog) dužnika koje su u njegovim rukama, do kojih je došao na zakonit način, zbog naplate ili osiguranja (u pravilu) dospjele tražbine, bez obzira na to iz kojega je pravnog odnosa ona nastala.

 

Gledano u tome smislu, a uzimajući u obzir:

 

- da je tuženik putem svog Odjela za komunalne djelatnosti i gospodarenje, (ovdje bitno) trgovačkom društvu P. d.o.o. (a ne tužitelju) dao „načelnu suglasnost za postavljanje rotirajuće reklame (led displaya) na Trgu uz uvjet ishođenja odobrenja Zavoda za zaštitu spomenika kulture u O.“,

 

- da je posljedično tome (kada već nije ishodio odobrenje Zavoda za zaštitu Spomenika kulture u O.) P. d.o.o. (a ne tužitelj) bio dužan ukloniti isti (odnosno podmiriti troškove uklanjanja),

 

- da je tuženik (zbog navedenog) vjerovnik dospjelog potraživanja „na ime uklanjanja“ prema (ovdje bitno) obvezniku s kojim je bio u građansko pravnom odnosu oko postavljanja led displaya: „P. d.o.o.“ (a ne ovdje tužitelju - kao vlasniku led displaya),

 

- (posljedično tome) da tuženik „u rukama“ nije imao dužnikovu stvar (P. d.o.o.), već stvar u vlasništvu ovdje tužitelja - prema kojem nije imao valjano potraživanje (ono koje je u postupku tvrdio da ima),

 

nižestupanjski sudovi su pravilno odbili tuženikov prigovor prava zadržanja (retencije) i prihvatili zahtjev tužitelja (kao vlasnika led displaya) na predaju istog, odnosno na izdavanje pisane suglasnosti za povrat.

 

Stoga, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je o reviziji tuženika (u odnosu na nenovčani zahtjev) valjalo odlučiti kao u izreci ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 24. travnja 2018.