- 1 -              I Kž HOK 1/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž HOK 1/2017-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Žarka Dundovića te odvjetnika Ranka Tomaševića i Mate Potočnjaka, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv disciplinski okrivljenog V. T., odvjetnika iz Z., odlučujući o prizivu disciplinskog okrivljenika podnesenom protiv presude Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 10. studenog 2017. broj VDS-31/2017. (DS-93/2013.), u sjednici održanoj 23. travnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovan priziv disciplinskog okrivljenika V. T., odvjetnika iz Z., te se potvrđuje  presuda Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 10. studenog 2017. broj VDS-31/2017. (DS-93/2013.).

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 10. studenog 2017. broj VDS-31/2017. odbijena je žalba disciplinskog okrivljenika V. T., odvjetnika iz Z., izjavljena 1. lipnja 2017. protiv presude Disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore broj DS-93/2013. od 9. ožujka 2017. te je ta presuda ujedno i potvrđena.

 

Presudom Disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore broj DS-93/2013 od 9. ožujka 2017., pod točkama 1., 2., 4., 6., 10. i 11. izreke te presude, disciplinski okrivljeni V. T. proglašen je krivim zbog počinjenja šest težih povreda dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 118. točke 5. Statuta Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“ broj 74/09., 90/10., 64/11. i 101/11. - pročišćeni tekst – dalje: Statut  HOK) te dvije teške povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 118. točke 9. Statuta HOK-a. Za svaku od navedenih povreda mu je na temelju članka 72. stavka 1. Zakona o odvjetništvu (,,Narodne novine“ broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11. – dalje: ZO) u vezi s člankom 51. (pravilno je člankom 60.) Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.) utvrđena disciplinska mjera i to gubitak prava na obavljanje odvjetništva po dvije godine, a potom mu je izrečena jedinstvena disciplinska mjera (u izreci presude omaškom ispuštena točka 10.) gubitka prava na obavljanje odvjetništva u trajanju od 8 godina.

 

Ujedno je tom presudom disciplinski okrivljenik, pod točkama 3., 5., 7. 8., 9. i 12. izreke, proglašen krivim zbog počinjenja pet težih povreda dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 118. točke 17. Statuta HOK-a. Za svaku od tih povreda mu je na temelju članka 72. stavka 1. ZO-a u vezi s člankom 51. (pravilno je člankom 60.) KZ/97. utvrđena disciplinska mjera - novčana kazna u iznosu od 2.500,00 kuna što predstavlja protuvrijednost od 250 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a potom izrečena jedinstvena disciplinska mjera (u izreci presude omaškom dodana točka 10.) - novčana kazna u iznosu 13.000,00 kuna, što predstavlja protuvrijednost od 1300 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koju kaznu je disciplinski okrivljenik obvezan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti te presude.

 

Na temelju članka 137. Statuta HOK-a disciplinski okrivljenik je obvezan na snašanje troškova disciplinskog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna, što predstavlja protuvrijednost od 100 bodova Tarife o nagradama o naknadi troškova za rad odvjetnika, a koje troškove je dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti te presude.

 

Protiv presude Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 10. studenog 2017. broj VDS-31/2017. disciplinski okrivljenik je osobno podnio priziv, naslovljen kao „žalba“, ne navodeći izrijekom žalbene osnove zbog kojih ga podnosi. Iz argumenata koje iznosi u sadržaju priziva proizlazi da se upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Predlaže da se pobijana presuda ,,ukine i vrati Višem disciplinskom sudu HOK-a na ponovno odlučivanje“.

 

Priziv nije osnovan.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude, disciplinski okrivljenik u prizivu ponajprije ističe nerazumljivost izreke te izostanak valjanih razloga u obrazloženju presude. Time u biti upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) koji se primjenjuje na temelju članka 76. ZO-a. Međutim, osim općenitih navoda, priziv nema pojedinosti ili razloge u kojem dijelu pobijane izreke odnosno obrazloženja presude bi navedene povrede bile ostvarene.

 

Nasuprot takvim navodima, ovaj sud nalazi da je izreka pobijane presude u svemu razumljiva i u skladu s obrazloženjem te da presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama, bez proturječja. Stoga istaknuti prigovor disciplinskog okrivljenika nije osnovan. Osim toga, ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila ostvarena bilo koja druga povreda odredaba kaznenog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, disciplinski okrivljenik u cijelosti ponavlja navode iznesene u žalbi na prvostupanjsku presudu te ih u odnosu na pojedine točke izreke presude i dopunjuje. Međutim, tim navodima ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmet ocjene prvostupanjskog i drugostupanjskog disciplinskog suda, o čemu su već u pobijanim presudama navedeni opširni, logični i argumentirani razlozi. Razlozi nižestupanjskih odluka u prizivu nisu dovedeni u sumnju.

 

Naime, disciplinski okrivljenik pogrešno u odnosu na točku 1. presude smatra da je prvostupanjskom presudom proglašen krivim zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 118. točke 5. Statuta HOK-a isključivo iz razloga jer je uvidom u pribavljeni spis Općinskog suda u Vrbovcu poslovni broj Ovr-86/2010 utvrđeno da je predmetni postupak obustavljen zbog nepostupanja disciplinskog okrivljenika, odnosno nedostavljanja adrese ovršenika.

 

Naime, drugostupanjski je disciplinski sud opširno i argumentirano obrazložio da je disciplinski okrivljenik svojim cjelokupnim ponašanjem prema stranci, prijavitelju D. B., iskazao izrazito visok stupanj neprofesionalnosti. Naime, prvostupanjski je sud odluku o odgovornosti disciplinskog okrivljenika u odnosu na tu točku presude utemeljio na nesporno utvrđenoj činjenici da disciplinski okrivljenik, unatoč višestrukim pozivima s brojnim upitima, stranku nije obavijestio o stanju svih predmeta u kojima ga je zastupao te o radnjama poduzetim u tim predmetima, pri čemu ju je uvjeravao da će sporovi biti uskoro riješeni u njegovu korist bez pružanja dokaza da je u tim predmetima poduzeo ijednu odvjetničku radnju. Prema tome, zaključak prvostupanjskog suda se ne temelji isključivo na propustu disciplinskog okrivljenika u činjenju samo jedne radnje u samo jednom postupku, kako to nastoji prikazati disciplinski okrivljenik.

 

S tim u vezi, pravilno drugostupanjski disciplinski sud ne prihvaća tvrdnje disciplinskog okrivljenika da je stranku, prijavitelja D. B., obavijestio o poduzetim radnjama, kako u spomenutom ovršnom postupku, tako i u upravnom postupku u kojem ga je također zastupao. Ovo zato što takve tvrdnje ničim nisu potkrijepljene niti su u spis predmeta dostavljeni dokazi u vidu dokumentacije iz koje bi bilo vidljivo da je disciplinski okrivljenik savjesno postupao u navedenim predmetima te poduzeo radnje u korist stranke odnosno radi zaštite interesa stranke, ali i komunicirao sa strankom na profesionalan način te istu izvijestio o mogućim posljedicama u predmetu. Izneseno i prema ocjeni ovog suda samo dodatno potvrđuje (ne)kvalitetu njegovog odnosa ne samo prema stranci, nego i prema odvjetničkoj profesiji.

 

Slijedom navedenog, činjenično stanje je u provedenom dokaznom postupku u odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude izvedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom potpuno i pravilno utvrđeno te je izveden ispravan zaključak da je opisano ponašanje disciplinskog okrivljenika suprotno načelu savjesnog obavljanja odvjetničkih poslova iz članka 118. točke 5. Statuta HOK-a zbog koje povrede je prvostupanjskom presudom s pravom proglašen krivim.

 

Nadalje, disciplinski okrivljenik u odnosu na točku 2. presude u prizivu ponavlja žalbenu tvrdnju da je istina da mu je prijavitelj uplatio 2.200,00 kuna, ali da je ta uplata bila na ime njegovog honorara, a ne na ime plaćanja sudskih troškova. Međutim, navedena tvrdnja nije dostatna da otkloni njegovu odgovornost za počinjenje teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 118. stavka 9. Statua HOK-a, kako to pogrešno smatra disciplinski okrivljenik. Pri tome, treba napomenuti da disciplinski okrivljenik takvu tvrdnju niti u prilogu priziva ne potkrjepljuje dostavom položenog računa ili obračuna troškova.

 

Naime, prvostupanjski je disciplinski sud u provedenom dokaznom postupku nesporno utvrdio da se uplata koju je prijavitelj učinio na račun disciplinskog okrivljenika 27. svibnja 2011. vremenski poklapa s obavijesti o neplaćenoj pristojbi koju je prijavitelj osobno zaprimio 24. svibnja 2011. Također, pravilno je utvrđeno da prijavitelj, unatoč statusu Hrvatskog ratnog vojnog invalida, u tom postupku nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Naime, iz spisa Općinskog suda u Vrbovcu poslovni broj Ovr-86/2010 proizlazi da je prijavitelj tek po zaprimanju obavijesti o neplaćenoj pristojbi osobno predložio oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi. No, taj prijedlog je kao nepravovremen bio odbačen. Kraj takvog stanja stvari i ovaj sud nalazi da je disciplinski okrivljenik opisanim postupanjem evidentno nesavjesno vodio materijalno poslovanje stranke. Zato je prvostupanjski sud pravilno takvo ponašanje disciplinskog okrivljenika pravno označio kao težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 118. stavka 9. Statua HOK te ga za istu povredu s pravom proglasio krivim.

 

Neosnovane su i paušalne tvrdnje disciplinskog okrivljenika kojima u odnosu na točke 3., 5., 7., 8., 9. i 12. izreke prvostupanjske presude u prizivu ponavlja da nije zaprimio predmetne prijave na očitovanje. Navedena je činjenica za svaku od tih točaka pravilno utvrđena na temelju dokumentacije u spisu. To sasvim dostatno obrazlaže drugostupanjski sud.

 

Neosnovane su i tvrdnje disciplinskog okrivljenika kojima u odnosu na točku 4. izreke presude ističe da se u pobijanoj presudi ne obrazlaže na temelju kojih dokaza je utvrđeno da se disciplinski okrivljenik obvezao zastupati stranku radi naplate spornog dijela štete. Naime, iz razloga iznesenih u prvostupanjskoj i u drugostupanjskoj presudi, jasno je da takvo utvrđenje utemeljeno na iskazu prijavitelja. Tom iskazu prvostupanjski sud s pravom vjeruje ocijenivši ga logičnim, životnim i uvjerljivim. Naime, iz iskaza tog svjedoka proizlazi da ga je disciplinski okrivljenik obavijestio da je postupak radi naknade štete pokrenut s čim u vezi mu je i predočio pripremni podnesak poslovnog broja Pn-637/08., a za koji postupak je disciplinski sud provjerom kod Općinskog građanskog suda utvrdio da se ne odnosi na prijavitelja. Stoga prvostupanjski sud s pravom opisano postupanje disciplinskog okrivljenika ocjenjuje suprotnim načelu savjesnog obavljanja odvjetničkih poslova iz članka 118. točke 5. Statuta HOK-a te ga ujedno zbog te povrede prava i dužnosti pravi dužnosti odvjetništva s pravom proglašava krivim.

 

Nadalje, neprihvatljivi su prigovori disciplinskog okrivljenika kojima u odnosu na točku 6. izreke presude upire da se u pobijanoj presudi ne navodi niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da ga je prijaviteljica ovlastila za pokretanje postupka radi naknade štete. Uporište za zaključak o odgovornosti disciplinskog okrivljenika u odnosu na tu točku izreke prvostupanjske presude, sud s pravom nalazi u iskazu prijaviteljice, kojeg je pravilno ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim. Naime, upravo iz iskaza te svjedokinje proizlazi da je prijaviteljica disciplinskom okrivljeniku potpisala punomoć za pokretanje postupka naknade štete, nakon čega joj je disciplinski okrivljenik u više navrata predočavao da je taj postupak i pokrenuo, da će isplata odštete uskoro uslijediti, da su sredstva od odštete isplaćena na njegov račun i da će joj novac uskoro isplatiti. Također, iz iskaza te svjedokinje proizlazi da je disciplinski okrivljenik potom s njom izbjegavao kontakt, javljajući joj razne isprike zbog čega joj novac nije u mogućnosti isplatiti. Stoga je, sumnjajući u njegove isprike, provjerom kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu utvrdila da disciplinski okrivljenik nikada nije pokrenuo postupak naknade štete u njezino ime. Kada se uz izloženo ima na umu i to da je prijaviteljica disciplinskom okrivljeniku otkazala punomoć dopisom upućenim Hrvatskoj odvjetničkoj komori, što samo potvrđuje da mu je doista prethodno potpisala punomoć te da potom s njim nije uspjela stupiti u kontakt, ocjena je i ovog suda da je u provedenom dokaznom postupku pravilno utvrđeno da je disciplinski okrivljenik počinio težu povredu prava i dužnosti odvjetništva iz članka 118. točke 5. Statuta HOK-a, zbog koje povrede je prvostupanjskom presudom pravilno proglašen krivim.

 

Pogrešno disciplinski okrivljenik u odnosu na točku 10. izreke presude smatra da činjenica da je prijavitelj N. P. odustao od prijave podnesene protiv disciplinskog okrivljenika, upućuje na njezinu neosnovanost te je, sama po sebi, dostatna za njegovo oslobođenje od disciplinske odgovornosti. Naime, treba napomenuti da je prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku, pored prijave podnesene 19. lipnja 2012. iz koje proizlazi da disciplinski okrivljenik zastupao prijavitelja u postupku naknade štete te nakon što je pravomoćnom presudom naložena isplata prijavitelju 18.900,00 kuna, uskratio stranci svaku informaciju o eventualnoj naplati dosuđenog iznosa, izvršio uvid i u dokumentaciju, koju je, kao potvrdu svojih navoda, prijavitelj dostavio. Tako je prvostupanjski sud pročitao Ugovor o nagradi za rad sklopljen između disciplinskog okrivljenika i prijavitelja 2008., prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku donesenu u postupku u kojem ga je disciplinski okrivljenik zastupao te dopise upućene disciplinskom okrivljeniku 15. studenog 2011. i 11. veljače 2013. u kojima navodi da nije uspio s njim stupiti u kontakt, traži ga izvještaj o stanju predmeta te ga ujedno obavještava da je Hrvatskoj odvjetničkoj komori podnio pritužbu na njegov rad. Kraj takvog stanja stvari, drugostupanjski sud s pravom zaključuje da je provedenim dokaznim postupkom pravilno utvrđeno da opisano ponašanje disciplinskog okrivljenika, dakle, neizvještavanje stranke o stanju predmeta u kojem ga zastupa te nemogućnost da se s njim stupi u bilo kakav kontakt, predstavlja istovjetan obrazac ponašanja disciplinskog okrivljenika kao i u odnosu na ostale točke presude te ga s pravom proglašava krivim zbog počinjenja teže povrede prava i dužnosti odvjetništva iz članka 118. stavka 5. Statuta HOK-a. Pravilnost takvog zaključka nije dovedena u sumnju time što je prijavitelj pet godina nakon podnošenja prijave od iste odustao, kako to nastoji prikazati disciplinski okrivljenik.

 

Nasuprot daljnjim tvrdnjama disciplinskog okrivljenika iznesenim u prizivu, drugostupanjski je sud u odnosu na točku 11. izreke prvostupanjske presude, pravilno zaključio da zadržavanje 16.750,00 kuna koji mu je, kao branitelju prijavitelja isplaćen iz sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske, unatoč tome što mu je prijavitelj u cijelosti platio troškove obrane u tom postupku, što uostalom ne spori ni disciplinski okrivljenik, predstavlja težu povredu prava i dužnosti odvjetništva iz članka 118. točke 5. i 9. Statuta HOK. Pokušaj disciplinskog okrivljenika da opravda takvo svoje postupanje okolnošću da je navedeni iznos zadržao po osnovi zastupanja prijavitelja u drugim postupcima, na čemu ustraje i u prizivu, nikako ne utječe na pravilnost odluke prvostupanjskog suda. Naime, takve tvrdnje disciplinskog okrivljenika ničim nisu potkrijepljene. Osim toga, disciplinski okrivljenik je bio dužan stranci za možebitne druge usluge izdati obračun troškova i račune te sukladno istima izvršiti naplatu. No, u konkretnoj situaciji to nije učinjeno.

 

Slijedom svega navedenog, priziv disciplinskog okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovan.

 

Iako disciplinski okrivljenik u prizivu ne prigovara odluci drugostupanjskoj suda o disciplinskoj mjeri, takav je prigovor u smislu članka 478. ZKP/08. koji se primjenjuje na temelju članka 76. ZO-a sadržan u njegovom prizivu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, imajući na umu sve okolnosti koje su u smislu članka 56. stavka 2. KZ/97. koji se primjenjuje na temelju članka 76. ZO-a odlučne za proces individualizacije disciplinske mjere, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, ovaj sud nalazi da se izrečene jedinstvene disciplinske mjere ukazuju primjerenim težini, posljedicama djela i stupnju krivnje te je opravdano očekivati da će se upravo tim mjerama postići ciljevi specijalne i generalne prevencije propisani u članku 6. i članku 50. KZ/97.

 

Naime, izrečene jedinstvene mjere primjerene su po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenim otegotnim okolnostima. Disciplinski je okrivljenik do sada već višekratno osuđivan zbog počinjenja disciplinskih povreda. U više navrata su mu izricane novčane kazne, a jedanput i gubitak prava na obavljanje odvjetništva šest mjeseci. Navedeno upućuje na osobu sklonu nesvjesnom ponašanju u odvjetništvu kao i na to da dosadašnje blaže mjere na koje je bio osuđivan na njega nisu utjecale na način da svoje ponašanje promijeni te ga uskladi s odredbama Kodeksa odvjetničke etike, Statuta HOK-a i odredbama ZO-a. Upravo suprotno, disciplinski je okrivljenik nastavio postupati u suprotnosti s temeljnim načelima odvjetničke etike. Takvim ponašanjem se u javnosti stvara negativna slika o odvjetničkoj djelatnosti, a to dovodi u sumnju ne samo ugled svih odvjetnika već i dostojanstvo odvjetničkog poziva.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. po službenoj dužnosti nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu disciplinskog okrivljenika, na temelju članka 482. ZKP/08. koji se primjenjuje na temelju članka 76. ZO-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. travnja 2018.