Poslovni broj: 35 Gž-1281/17-3

 

Poslovni broj: 35 Gž-1281/17-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak kao članice vijeća, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa, u pravnoj stvari tužitelja K. S., OIB: …, iz S., kojeg zastupa punomoćnica G. R., odvjetnica u S., protiv tuženika G. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u S., radi utvrđenja i dr., povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pst-631/12 od 14. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2018.

                           

p r e s u d i o  i   r i j e š i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pst-631/12 od 14. travnja 2017.:

 

-          potvrđuje u toč. I izreke,

                           

-          preinačuje u toč. II izreke na način da se rješava:

 

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.369,84 kn (četiritisućetristošezdesetdevetkuna i osamdesetčetirilipe) sa zateznim kamatama tekućima od 14. travnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Nepobijano rješenje kojim je odbačen prijedlog tuženika za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi ostaje neizmijenjeno.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suđeno je:

 

„I Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za cijelo čest.zem 2750/18 upisane u Z.U 730 K.O S., pa je tužitelj temeljem ove presude ovlašten zatražiti i izvršiti uknjižbu prava vlasništva na čest.zem 2750/18 Z.U 730 K.O S. na svoje ime za cijelo, sve uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.750,00 kuna u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena."

 

Pravodobno podnesenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da je preinači na način da odbije tužbeni zahtjev, a tužitelja da ujedno obveže njemu nadoknaditi troškove parničnog postupka.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

              Žalba je osnovana samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je on vlasnik nekretnine kčbr. 2750/18, upisane u zk.ul. 730 k.o. S., pa da je on na temelju presude ovlašten zatražiti i izvršiti uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini na svoje ime za cijelo, sve uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika. Tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik te nekretnine upisana Općenarodna imovina, a kao organ upravljanja Mjesni narodni odbor S., međutim, da je njezin posjednik i stvarni vlasnik on jer je istu 1979. kupio od M. O. te je od tada u njezinu mirnom posjedu, ni od koga ometan, time da je na istoj izgradio i kuću.

             

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan jer je tužitelj kupnjom od izvanknjižnog vlasnika stekao valjani pravni temelj posjedovanja, nakon čega je i stupio u posjed sporne nekretnine, ne imajući razloga posumnjati da prodavatelji nisu vlasnici. Daljnji zaključak tog suda jest da tuženik nije dokazao da je posjed tužitelja bio nepošten (nesavjestan), a budući da se radi o nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, zbog čega je potrebno proteći dvostruko vrijeme redovnih rokova dosjelosti, zaključuje da je tužitelj od trenutka kupoprodaje predmetne nekretnine neprekidno u zakonitom, istinitom i savjesnom posjedu predmetne nekretnine na kojoj ima i izgrađenu kuću, te da su protekom roka potrebnog za redovnu dosjelost (20 godina) ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja dosjelošću, sukladno čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Tuženik u žalbi prigovara da utvrđene odlučne činjenice ne pružaju osnovu za zaključak da bi se tužitelj putem svojih pravnih prednika nalazio u samostalnom posjedu od 1901., kako bi ispunio uvjet za dosijedanje od 40 godina. Takve činjenice doista nisu ni utvrđivane niti se tužba temelji na takvim tvrdnjama, međutim, sadržaj provedenih dokaza pruža uporište za nedvojben zaključak da su protekli rokovi potrebni za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću.

 

Pritom najprije treba reći da je pravilan zaključak suda prvog stupnja prema kojem tuženik nije oborio predmnjevu poštenja (savjesnosti) posjeda, iako je na njemu teret dokaza nepoštenja tužitelja, a isto tako nije oborena niti predmnjeva samostalnosti posjeda. Osim toga, provedenim dokazima bez sumnje je utvrđeno da se tužitelj nalazi u posjedu predmetne nekretnine, koji je stekao kupnjom od ranije posjednice, kako tvrdi u tužbi, 1979. godine. Iskazi saslušanih svjedoka i samog tužitelja potvrđuju da je tužitelj sklopio pravni posao u tom smislu i da je isti konzumiran na način da je on stupio u posjed sporne nekretnine, a isto tako daju uporište za zaključak o postojanju posjeda tužiteljevih prednika od kojih on izvodi posjed. Na navedeno posebno ukazuje „Povijest promjena na katastarskim česticama k.o. S. 1883“, isprava izdana od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar S., Odjela za katastar nekretnina S. od 7. srpnja 2015., iz koje proizlazi da je najstariji zapis upisa u katastar 1956., kada je evidentirana tzv. stara izmjera i kada je kao posjednik upisan M. V., p. M.. Iz stanja spisa proizlazi da se radi o predniku prodavateljice, koja je i sama kasnije bila upisana u katastru, tako da valja zaključiti da se tuženik putem svojih prednika u posjedu sporne nekretnine nalazio najkasnije od 1956., time da ne proizlazi da bi došlo do prekida u posjedovanju tih osoba, a tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze koji bi dovodili u sumnju ovdje prikazana utvrđenja.

 

Nije sporno da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu odnosno da je u zemljišnoj knjizi kao njezin vlasnik upisana Općenarodna imovina, a kao organ upravljanja Mjesni narodni odbor S.. To znači da za stjecanje te nekretnine vrijede rokovi propisani u čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj:  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 – nastavno: ZV), dakle da je za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću potrebno vrijeme dosijedanja od 20, a za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću vrijeme dosijedanja od 40 godina, ali ta činjenica istovremeno dovodi i do potrebe razmatranja primjene čl. 388. toč. 4. ZV-a, kojim je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Navedena, u istom obliku i sada važeća, odredba posljedica je odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. kojom je, između ostalog, ukinuta odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96) kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Budući da je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96) stupio na snagu 1. siječnja 1997. te je odredba čl. 388. st. 4. tog  Zakona bila na snazi do 17. studenoga 1999., kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, nameće se zaključak da je tuženik 1996. ispunio zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (i to izvanrednom, budući da nije dokazao da bi kupoprodajni ugovor sklopio s vlasnikom), te je na temelju čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96), po sili zakona postao vlasnikom predmetnog zemljišta 1. siječnja 1997., kada je taj Zakon stupio na snagu (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima T. protiv H., J. protiv H. te R. i drugi protiv H.).

Navedeni zaključak odnosi se na cijelu spornu nekretninu (česticu), time da pritom treba reći da cjelokupni sadržaj tužbe i tužiteljevih navoda tijekom prvostupanjskog postupka ukazuje da se radi o posjedovanju cijele nekretnine, što ne dovode u pitanje provedeni dokazi. Tuženik, s druge strane, nije konkretizirano osporavao u kojem dijelu tužitelj ne bi imao faktičnu vlast nad predmetnom nekretninom niti u žalbi precizira koji bi dio iste bio sporan u smislu da nije u posjedu tužitelja, već su takvi navodi tuženika paušalni i kao takvi nepodobni da s uspjehom dovedu u pitanje utvrđenja temeljena na provedenim dokazima.

 

Kako pored navedenog nije ostvaren niti koji od žalbenih razloga na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP), valjalo je, odbijanjem žalbe u tom dijelu, potvrditi pobijanu toč. I izreke prvostupanjske presude, kojom je odlučno o glavnom zahtjevu, sve primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Materijalno pravo je, s druge strane, pogrešno primijenjeno u odluci o troškovima parničnog postupka jer je, na što opravdano žalbom upućuje tuženik, prvostupanjski sud previdio da je vrijednost predmeta ovog spora naznačena u iznosu od 2.500,00 kn. Taj VPS dovodi do toga da visina nagrade za odvjetničko zastupanje za sastavljanje tužbe te zastupanje na ročištima i očevidu iznosi 250,00 kn, sukladno Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – nastavno: Tarifa), pa tužitelju za 6 takvih radnji, preciziranih u obrazloženju prvostupanjske presude pripada pravo na nagradu u ukupnom iznosu od 1.500,00 kn, koju potom valja uvećati za PDV po stopi od 25%, sukladno Tbr. 42. Tarife. Na taj način dobiva se iznos od 1.875,00 kn, a njemu u konačnici valja pribrojiti iznos od 2.119,80 kn koji se odnosi na trošak vještačenja, budući da je taj iznos, sukladno računu vještaka Č. i rješenju prvostupanjskog suda od 9. veljače 2017. (listovi 52 i 53 spisa), isplaćen tom vještaku, kao i iznos od 375,04 kn, koji se odnosi na trošak uredovanja suda, dok vraćanje preplaćenog iznosa po osnovi predujma za to vještačenje tužitelj ima pravo zahtijevati izravno od prvostupanjskog suda.

 

Stoga je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a rješenje o troškovima postupka, sadržano u toč. II izreke prvostupanjske presude, preinačeno na način da je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.369,84 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

 

Na kraju je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka jer je tuženik žalbom uspio osporiti samo odluku u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, a troškovi kao sporedna tražbina, ako ne čine glavni zahtjev, ne predstavljaju kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, u smislu čl. 35. st. 2. ZPP-a.

 

Nepobijano rješenje kojim je odbačen prijedlog tuženika za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi ostaje neizmijenjeno.

 

U Varaždinu 11. travnja 2018.