- 1 -              Revr 1229/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1229/16-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barač Ručević  članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici M. M. i D. B., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. u Z., protiv tuženika I. R. B. iz Z.,  OIB: …, radi isplate odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2529/15-2 od 3. ožujka 2016. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1350/15-40 od 19. listopada 2015., ispravljene rješenjem Pr-1350/15-43 od 2. studenog 2015., u sjednici održanoj 4. travnja 2018.

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2529/15-2 od 3. ožujka 2016. se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-1350/15-40 od 19. listopada 2015., ispravljene rješenjem Pr-1350/15-43 od 2. studenog 2015. naložio je tuženiku I. R. B. iz Z. isplatiti tužiteljici D. P. isplatiti 7.036,27 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dospjelosti pojedinačnih mjesečnih iznosa do isplate po stopama navedenim u presudi (toč. I. izreke).

 

Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 16.875,00 kuna sa zateznim kamatama (toč. II. izreke).

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj  Gž R-2529/15-2 od 3. ožujka 2016. djelomično je preinačio i djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu te je sudio:

 

„I. Odbija se žalba tuženika I. R. B. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1350/15-40 od 19. listopada 2015. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 8.235,24 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak; u točki II. izreke te u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.468,72 kn.

 

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku platiti tužiteljici zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom iznosu od 8.235,24 kn i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenom iznosu od 8.235,24 kn.

 

III. Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 468,78 kn i odlučuje:

 

Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi i daljnji parnični trošak u iznosu od 468,78 kn sa zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

IV. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi trošak žalbe u iznosu od 36, 56 kn, u roku od 8 dana.

 

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja navedenog u reviziji, važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjene.

 

Predložila je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda pošlo je od toga da u ovom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP jer se ne radi o pobijanoj presudi donesenoj u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti o presudi donesenoj prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, a vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna (a što je vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije po čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP).

 

Stoga je ispitana dopuštenost podnesene revizije koja je naslovljena kao izvanredna revizija.

 

U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

U ovom slučaju revizija tužitelja ima potreban propisani sadržaj u smislu citirane zakonske odredbe, ali naznačeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 382. St. 2. ZPP.

 

Pobijana presuda je donesena u sporu tužiteljice, radnice tuženika, zaposlene na radnom mjestu predradnik IV vrste zvanja, na poslovima čišćenja i održavanja prostorija i opreme u kojima se nalaze izvori opasnosti, po zahtjevu za isplatu dodatka na plaću za posebne uvjete rada u spornom razdoblju.

 

U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužiteljica u razdoblju od siječnja 2008. do 31. prosinca 2009. radila kod tuženika u posebnim uvjetima rada (izložena izvorima opasnosti) te da je uvrštena u Popis radnih mjesta i zaposlenika tuženika koji rade u posebnim uvjetima rada za 2008. kao radnik na radnom mjestu IV vrste sa utvrđenim dodatkom na plaću u iznosu od 10%.

 

Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev te je primjenom odredbe čl. 48. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje „Narodne novine“ broj: 101/02, 81/03, 203/03, 28/06. i 11/08. naloženo tuženiku platiti tužiteljici utuženi iznos na ime dodatka na plaću za posebne uvjete rada, te zatezne kamate na taj iznos.

 

Drugostupanjskom presudom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto plaći, a  obrazloženje se temelji na slijedećem pravnom shvaćanju:

 

„Međutim, tuženik osnovano prigovara dijelu prvostupanjske presude pod točkom I. izreke u odnosu na zatezne kamate na dosuđeni iznos plaće (bruto iznos), a obzirom na to da se isti sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. U smislu odredbe čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14.) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14.) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju.

 

Iz navedenog proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće.“

 

Tužiteljica je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude glede zateznih kamata, te je naznačila pravno pitanje: „Pripadaju li tužitelju od naplaćenog iznosa novčanog potraživanja i kamate na dosuđeni bruto iznos plaće pa tako i zatezne kamate na predujam poreza i prireza?“

 

U reviziji je navedeno da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice u odlukama Županijskog suda  u Zagrebu poslovni broj Gžr-1694/11 od 24. veljače 2015.  i Gžr-1914/14 od 24. ožujka 2015.

 

Ovaj sud je utvrdio da je o naznačenom pitanju Vrhovni sud RH zauzeo shvaćanje u presudi poslovni broj Revr-717/16-2 od 6. rujna 2017., a  koje shvaćanje glasi:

 

„U davanju odgovora na postavljeno pitanje potrebno je poći od:

 

- odredbe čl. 83. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR) koji se primjenjuje na ovaj spor, a prema kojoj plaća obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna primanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno u novcu ili naravi na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad, te

 

- odredbe čl. 84. ZR-a prema kojoj se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, plaća i naknada plaće isplaćuje se u novcu, ako Kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, za prethodni mjesec se isplaćuje najkasnije do 15.-og u mjesecu, a u smislu tog zakona plaća i naknada plaće su plaća i naknade plaće u bruto iznosu, kao i

 

- odredbe čl. 45. st. 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/04), a prema kojoj se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava, obustavlja i uplaćuje prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

 

Dakle, plaća koju poslodavac isplaćuje radniku (što podrazumijeva i dodatak na plaću) obuhvaća osim neto plaće koja se isplaćuje neposredno radniku i sva dodatna davanja na nju, a uz to spadaju i porez i prirez na dohodak, koji uz ostalo čine bruto plaću radnika, a koji se međutim obračunavaju, obustavljaju i uplaćuju prilikom svake isplate, a prema propisima koji važe na dan isplate.

 

Dakle, obveza uplate poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak dospijevaju tek prilikom isplate pojedinog mjesečnog iznosa naknade plaće radniku, te prije toga (prije isplate plaće) takva obveza poslodavca nije dospjela.

 

Zatezna kamata po svojoj pravnoj naravi je sankcija zbog zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze, sve u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), što znači da vjerovnik ima pravo potraživati zateznu kamatu na pripadajuću mu novčanu obvezu od dužnika tek nakon što je ova dospjela.

 

U situaciji kao što je konkretna, kada dakle obveza tuženika kao dužnika da isplati porez i prirez na porez na dohodak na dodatak na plaću tužiteljici dospijeva tek trenutkom isplate tog iznosa, onda je jasno da tuženik nije došao u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze, zbog čega tužiteljici  ne pripada ni potraživati zateznu kamatu na taj iznos, a koji čini dio bruto plaće tužiteljice, a kako je to pravilno i ocijenjeno u pobijanoj presudi, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

 

Stoga odgovor na pitanje postavljeno u reviziji tuženika glasi: tužiteljici ne pripada potraživati zateznu kamatu na dio dosuđene bruto plaće a koji se odnosi na predujam poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak.“

 

Pobijana presuda drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno shvaćanju u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr-717/16-2, a tužbeni zahtjev je u odnosu na zatezne kamate odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Stoga naznačeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, pa se radi o nedopuštenoj reviziji.

 

Zbog iznijetih razloga jer valjalo odbaciti reviziju po čl. 392a st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 4. travnja 2018.