1              Poslovni broj: Gž R-1199/2016-2

 

 

 

 

 

 

 

 

              Poslovni broj: Gž R-1199/2016-2

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Arijani Bolanča, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz S. B., OIB: …, zastupanog po Odvjetničkom društvu R. i kolege j.t.d. iz Z., Pisarnica u S. B., protiv tužene SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U REPUBLICI HRVATSKOJ – E. S. iz P., OIB: …, zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G., G., P. i partneri d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Pr-80/16 od 17. kolovoza 2016., dana 26. ožujka 2018.

 

 

r i j e š i o  j e :

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje odluka Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Pr-80/16 od 17. kolovoza 2016.

 

 

Obrazloženje

 

Odlukom suda prvog stupnja isti se oglasio nenadležnim, te su ukinute sve provedene radnje u postupku i odbačena je tužba.

 

Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tužitelj, pobijajući odluku pobijajući odluku suda prvog stupnja iz svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 713.600 kuna na ime plaće za vremensko razdoblje od 2011. do 2015.

 

Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge koje kao takve prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

U žalbi, tužitelj pobija odluku suda prvog stupnja pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava .

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, potrebno je naglasiti da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio materijalno pravo i to odredbe Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Narodne Novine" broj 83/02, dalje : Zakona), Ugovor između Vlade RH i Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" 196/03, dalje: Ugovor) te Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1947. ("Glasnik" "Službeni list Srpske pravoslavne crkve broj 7-8 od 19. srpnja 1947. u daljnjem tekstu: Ustav) .

 

Ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da su Republika Hrvatska i Srpska pravoslavna crkva u Republici Hrvatskoj zaključili ugovor, koji je nazvan Ugovor od zajedničkog interesa dana 15. prosinca 2003. gdje u točkama 3. i 4. reguliraju slobodno uređenje unutar ustrojstva Srpske pravoslavne crkve te samostalnost njenih nadležnih tijela za obavljanje vjerske izbore i imenovanja službe.

 

Inače, prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, u članku 2. propisuje se da vjerske zajednice samostalno i slobodno određuju unutarnju organizaciju upravljanje, hijerarhiju, određivanje tijela i osoba koje predstavljaju vjersku zajednicu, sadržaja  i načina očitovanja vjere, održavanja veze sa središnjicom i drugim vjerskih zajednicama, udruženjima s drugim vjerskim zajednicama i druga pitanja svog djelovanja u skladu s Ustavom RH.

 

Pravilno se sud prvog stupnja i poziva na Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1947. koji u svom članku 134. regulira djelokrug rada Eparhijskog crkvenog suda, koji među svojim obvezama rješava sukobe između svećenika kao i sporove zbog parohijskih prihoda i zbog pokretnog ili nepokretnog crkvenog imanja koje je svećeniku određeno na uživanje.

 

Iz dokaza koje je dostavljeno sudu uz tužbu i odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj 30. travnja 2011. razriješen privremenog opsluživanja parohije S.-b., N.1, N.2 i L. s pripadajućim mjestima, a postavlja se na dužnost privremenog paroha P. u K., G., B. i B. (V. P.) s pripadajućim mjestom i to od 1.svibnja 2011. Tužitelj se obratio Pravoslavnom episkopu eparhije Slavonske za rješavanje svog problema, jer je bio nezadovoljan premještanjem iz jedne parohije u drugu, te iz priložene dokumentacije je vidljivo da je tužitelj odbio prihvatiti premještaj u novu parohiju.

 

Ovo sve gornje, upućuje na ispravni zaključak suda prvog stupnja da ovaj zahtjev tužitelja ne spada u nadležnost redovnog suda kako to proizlazi iz članka 134. a) točka 4. Ustav pravilno je zaključio sud prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o pravima i obvezama koje ulaze u djelokrug rada tuženika i koje slučajeve rješavaju nadležna tijela tuženika zbog čega se sud pravilno pozvao na odredbu članka 16. stavak 3. ZPP-a.

 

Radi iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

U Splitu 26. ožujka 2018.