1              Poslovni broj: Gž R-121/18-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-121/18-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja D. P., iz K. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku u Z. o. u. P. M. I., B. M. i M. O., Z., protiv tuženika H. n. d.d. Z., OIB: …, radi isplate razlike plaće, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 1 Pr-1559/16-27 od 18. prosinca 2017., dana 23. ožujka 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Djelomično se odbijaju kao neosnovane a djelomično uvažavaju žalbe stranaka i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 1 Pr-1559/16-27 od 18. prosinca 2017.:

 

1) potvrđuje u pobijanom dijelu i to:

 

- u točki I. izreke u cijelosti, i

- u točki II. izreke u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju s osnova razlike neisplaćenog jednokratnog dodatka na plaću iznos od neto 7.200,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom;

 

2) ukida u pobijanom dijelu i to:

 

- u točki II. izreke u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju s osnova razlike neisplaćenog jednokratnog dodatka na plaću iznos od neto 1.800,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 16. listopada 2015. do isplate,

- u točki III. i IV. izreke u cijelosti;

 

te se predmet u tom pobijanom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju s osnova razlike neisplaćenog terenskog dodatka iznos od neto 22.850,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u točki I. izreke presude.

 

Nadalje, obvezan je tuženik isplatiti tužitelju s osnova neisplaćenog jednokratnog dodatka na plaću iznos od neto 9.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u točki II. izreke presude.

 

Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike neisplaćene bruto plaće/naknade plaće u iznosu od 45.031,28 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

 

Ujedno je tuženik obvezan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.571,25 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 18. prosinca 2017. do isplate (točka IV. izreke).

 

Žalbu protiv presude u odbijajućem dijelu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13  i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači.

 

Žalbu pravovremeno podnosi i tuženik, ali protiv dijela odluke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz istih žalbenih razloga i s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su djelomično osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike bruto plaće za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 30. lipnja 2014., terenskog dodatka za razdoblje od srpnja 2011. do svibnja 2015., kao i jednokratnog dodatka na plaću za 2011., 2012., 2013., 2014. i 2015., a isti svoje pravo temelji na odredbama Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine", broj 4/02, 91/03, 93/04, 97/05, 133/06, 11/08, 96/13 i 142/13; dalje: KU), odredbama Pravilnika o plaćama (dalje: Pravilnik), Zakonu o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09) i Zakonu o radu ("Narodne novine", broj 93/14; dalje: ZR/14).

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

 

- da je tužitelj radnik tuženika temeljem ugovora o radu od 8. siječnja 2003.;

 

- da je člankom 8. tog ugovora određeno da se osnovna plaća radnika, dodaci na plaću, stimulativni dio plaće, naknada plaće i materijalna prva radnika utvrđuju Pravilnikom o plaćama, Pravilnikom o organizaciji, rukovođenju i sistematizaciji radnih mjesta i KU za graditeljstvo; dok je člankom 2. ugovoreno radno mjesto strojara, kao i koeficijent od 1,29;

 

- da je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju umanjio plaću uz naznaku da se radi o "korekciji" i da mu nije isplatio terenski dodatak kao ni jednokratni dodatak;

 

- da iz obračuna plaća tužitelja proizlazi da je isti vršen po koeficijentu od 1,57;

 

- da je člankom 15. Statuta tuženika, kao i člankom 5. stavkom 4. Pravilnika o plaćama, određeno da Generalni direktor može razmjerno smanjiti masu plaća bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz tog članka, ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu;

 

- da je odlukama Generalnog direktora od 27. travnja, 15. srpnja i 15. prosinca 2009., 27. siječnja i 21. lipnja 2010., 7. siječnja, 31. siječnja, 2. veljače , 31. ožujka i 30. travnja 2014. dolazilo do umanjenja plaća radnicima;

 

- da je Odlukom Generalnog direktora od 27. travnja 2009. odlučeno o neisplati jednokratnog dodatka na plaću;

 

- da je člankom 49. KU određeno da radnik ima pravo na jednokratni dodatak u iznosu od 1.800,00 kuna godišnje te da se isto isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu;

 

- da je Odlukom od 3. prosinca 2015. proširena primjena KU od 25. rujna 2015.;

 

- da je člankom 56. KU određeno da radniku kada boravi na terenu pripada pravo na minimalni iznos terenskog dodataka od 80,00 kuna, a da je tužitelju isplaćivano 55,00 kuna;

 

- da je visina tužbenog zahtjeva uređena sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke D. P..

 

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na terenski dodatak i dijelom jednokratni dodatak.

 

Međutim, u odnosu na traženje s naslova plaće, sud prvog stupnja smatra da spisu nije priložen dokaz da je među strankama sklopljen pisani aneks ugovora o radu u vidu izmjene koeficijenta za obračun plaće ili sl. pa da u konkretnoj situaciji kada je tuženik izričito osporio da tužitelj ima pravo na plaću prema koeficijentu od 1,57, te kraj činjenice da je iz Ugovora o radu vidljiv koeficijent od 1,29, tužitelj bio dužan ponuditi druge dokaze na okolnost koje poslove je obavljao, te koji mu koeficijent pripada, a kako to nije dokazao, to da je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 219. stavka 1. i članka 221.a ZPP tužbeni zahtjev tom dijelu odbiti kao neosnovan.

 

Nepravilno je navedeno stajalište. Odredbom članka 12. ZR propisano je da se ugovor o radu sklapa u pismenom obliku ali da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na njegovo postojanje i valjanost te da je u tom slučaju poslodavac dužan radniku prije početka rada izdati pisanu potvrdu o pisanom ugovoru.

 

S obzirom da, po ocjeni ovog suda, iz utvrđenih činjenica tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je tuženik tužitelju izdavao obračune plaća s koeficijentom 1,57 (i to konstantno kroz period od nekoliko godina), to se ima smatrati da je nakon što je i isplata plaća vršena sukladno navedenom obračunu (uz smanjenje u postotku po odlukama direktora) između parničnih stranaka sklopljen aneks ugovora o radu u svezi koeficijenta izračuna plaće.

 

Ukazati je da su obračunske isprave za isplatu plaće sastavljene u skladu s Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće i otpremnine ("Narodne novine", broj 120/12), pa kako se radi o ispravama koje je sastavio tuženik u skladu s posebnim propisima, konkludira da je dokazna snaga takve isprave sukladno odredbi članka 230. stavka 2. ZPP izjednačena s javnim ispravama pa se istima dokazuje istinitost koeficijenta za izračun plaće, dok tuženik nije dokazivao da su obračuni nepravilno sastavljeni.

 

Uostalom i prvostupanjski sud poklanja vjeru navedenim obračunskim listama u dijelu koji se odnosi na isplatu terenskog dodatka (glede podataka o tome koliko dana je tužitelj proveo radeći na terenu i koji iznosi su s navedene osnove istome isplaćeni).

 

Pravilno tužitelj ponavlja u žalbi da je tuženik ako već smatra da nije sklopljen aneks ugovora o radu, kod istaknute okolnosti otežanog poslovanja tuženika zbog čega da je došlo do smanjenja plaće, mogao tužitelju isplaćivati plaću primjenom koeficijenta 1,29 iz pisanog ugovora o radu a ne plaću s koeficijentom od 1,57 umanjivati sukladno odlukama direktora.

 

Kako se sud prvog stupnja uopće nije upuštao u ocjenu nalaza i mišljenja vještaka u svezi tri varijante iznosa plaće, niti je cijenio odluku Zajedničkog organa za tumačenje odredbi i praćenje primjene KU s tim u vezi, to je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

 

Za napomenuti je da iz sklopljenog ugovora o radu ne proizlazi ovlaštenje poslodavca da jednostranim odlukama i bez obrazloženja umanjuje plaću radniku; da je ugovor o radu po svojoj prirodi ugovor i obveznog prava koji nastaje suglasnošću volja, a kada se ugovorne strane usuglase o njegovim bitnim sastojcima, između kojih i o plaći (članak 13. ZR), pa se isti može mijenjati jedino suglasnošću volja obje ugovorne strane.

 

Stoga je zaključiti već sada da za umanjenje plaće nije postojala valjana zakonska osnova jer nije postojala suglasnost tužitelja kao ugovorne strane, i da poslodavac svojim jednostranim odlukama, pozivajući se na tešku ekonomsku situaciju, nije mogao umanjivati plaću tužitelju.

 

Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja s naslova neisplaćenog terenskog dodatka, isti prema citiranoj odredbi KU iznosi od 80,00 do 170,00 kuna dnevno, pa ovisno o tome koliko poslodavac prehranom pokriva navedeni iznos, radniku pripada pravo na preostali trošak terenskog dodatka. Tuženik i nije dostavio izračun koliki bi iznos tog dodatka bio pokriven osiguran toplim obrokom, pa tužitelju svakako pripada pravo na minimalni iznos od 80,00 kuna.

 

Tuženik nije dokazao svoje navode da tužitelj ne bi kumulativno radio i boravio na terenu te da je njegovo mjesto prebivališta udaljeno manje od 30 km od sjedišta tuženika, ali i u toj situaciji, prema isplatnim listama proizlazi da je tuženik tužitelju priznavao i isplaćivao terenski dodatak iako u manjem iznosu od 55,00 kuna. Broj dana koji su relevantni za obračun terenskog dodatka proizlazi iz obračunskih lista koje je tuženik dostavio u spis.

 

Konačno, člankom 49. KU propisano je da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kuna godišnje koji se isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu, što je sud prvog stupnja pravilno dosudio tužitelju za 2011. do 2014. Međutim, za 2015. pobijana odluka ne sadrži razloge u svezi proširene primjene odredbi KU za 2015.

 

Dospijeće traženih naknada sud je pravilno odredio primjenom odredbe članka 84. stavka 3. ZR najkasnije do 15 dana u idućem mjesecu za prethodni mjesec.

 

Dodatno je ukazati sudu prvog stupnja da kod tražbine plaće treba imati u vidu odredbu članka 15. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 10/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 132/14) i članka 17. stavka 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, i 157/14) prema kojima se zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju dohotkom i ne podliježu oporezivanju.

 

Zbog svega naprijed iznijetog, valjalo je djelomično na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbe stranaka, a na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP iste djelomično prihvatiti i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

U nastavku postupka prvostupanjski će sud u odnosu na preostali tužbeni zahtjev postupiti po uputama iz ovog rješenja, imati će u vidu i navode žalbi, potom će pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu, a time i o svim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP u vezi sa odredbom članka 154. ZPP).

 

 

U Splitu 23. ožujka 2018.

 

 

Sutkinja:

 

Svjetlana Vidović, v. r.