Poslovni broj: Gž Ob-568/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marka Pribisalića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari N. R. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica S. Č., odvjetnica u S., protiv tuženih 1. G. R. iz S., OIB: ..., 2. I. R. iz Ž., OIB: ..., radi diobe bračne stečevine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pobs-44/14 od 18. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pobs-44/14 od 18. srpnja 2016.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I – Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica N. R., OIB: ..., suvlasnik za 1/2 idealnog dijela nekretnine katastarske oznake čest. zem. 3727/11, zemljišno-knjižne oznake 4773/5, p.u. 6240 k.o. S., u naravi etažni stan u S., anagrafske oznake ..., koji stan je položen na V katu zgrade, označen brojem 23, površine 64,16 m2, a sastoji se od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, hodnika, degažmana, lođe, orijentacije jug.

II. Nalaže se tuženiku ad 2) I. R., OIB: ..., da tužiteljici izda ispravu podobnu za upis njezina vlasničkog prava na nekretnini katastarske oznake čest. zem. 3727/11, zemljišno-knjižne oznake 4773/5, p.u. 6240 k.o. S., u naravi etažni stan u S., anagrafske oznake ..., koji stan je položen na V katu zgrade, označen brojem 23, površine 64,16 m2, a sastoji se od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, hodnika, degažmana, lođe, orijentacije jug, koju ispravu će, u slučaju neizdavanja, zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženicima da nadoknade tužiteljici troškove ovog postupka u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 29.375,00 kuna."

 

Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu tužiteljice te prihvati tužbeni zahtjev iste, podredno presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava suvlasništva idealnog dijela nekretnine oznake kat. čest. zem. 3727/11, čest. zem. 4773/5, p.u. 6240 k.o. S., u naravi stana u S., anagrafske oznake ..., (stečenog po osnovi bračne stečevine).

 

U provedenom postupku sud prvog stupnja smatrao je utvrđenim sljedeće činjenice:

 

- da je tijekom postupka umrla tužena J. R. koju su naslijedili tuženici G. i I. R.,

- da je iz presude Općinskog suda u Splitu broj III P-452/05 od 13. listopada 2008. razvidno da je brak N. R. i G. R. zaključen 19. rujna 1998., koji je pravomoćno razveden, što među strankama nije ni sporno,

- da je iz izvatka iz knjige položenih ugovora od 22. rujna 2009. vidljivo da je u trenutku razvoda braka kao vlasnik predmetnog stana bila uknjižena J. R., s tim da je nakon njezine smrti temeljem rješenja o nasljeđivanju upisan I. R.,

- da je predmetni stan ranije bio vlasništvo D. A., koja je stan otkupila 24. ožujka 1994., a istu su naslijedili F., R. i A. A., koji su predmetni stan 15. lipnja 1998. prodali J. R. za iznos od 115.000,00 DEM, s time da je prodavateljima iznos od 10.000 DEM isplaćen prilikom potpisivanja ugovora, a ostatak im je trebao biti isplaćen na njihove račune temeljem kredita, što i sve proizlazi iz ugovora o kupoprodaji stana od 23. ožujka 1994., ugovora o prodaji stana od 15. lipnja 1998. i rješenja o nasljeđivanju broj O-2025/96 od 25. svibnja 1998.,

- da je iz ugovora o kreditu od 30. lipnja 1998. vidljivo da je J. R. podignula kredit od 105.000,00 DEM kod Z. B. d.d. na razdoblje od petnaest godina, s time da je mjesečni obrok otplate kredita iznosio 1.100,81 DEM, a radi osiguranja vraćanja kredita da je uknjižena i hipoteka pa je J. R. morala sklopiti police osiguranja od nesretnog slučaja koje police su vinkulirane u korist Z. B. d.d. što je vidljivo iz polica od 8. kolovoza 2000. i 5. listopada 2004.,

- da je iz dopisa od 10. travnja 2001. i od 21. svibnja 2001. S. B. d.d., rješenja ZS-218/01 vidljivo da je prethodno na predmetnom stanu postojala hipoteka u korist S. B. koja je iznosila 13.171,00 DEM na dan 21. siječnja 2001.,

- da je iz priznanica (list 38-43) vidljivo da je J. R. počevši od 1. listopada 1998. uplaćivala mjesečne obroke podignutog kredita,

- da je J. R. je 5. prosinca 1996. podigla i nenamjenski kredit na tri godine na iznos od 10.000,00 DEM što je vidljivo iz ugovora od tog datuma,

- da je iz rješenja Grada Splita od 19. ožujka 2009. i rješenja Hrvatskih voda od 19. ožujka 2009. vidljivo da je tužiteljica evidentirana kod navedenih nadležnih tijela kao obveznik plaćanja komunalne naknade i naknade za uređenje voda u pogledu predmetnog stana,

- da je iz priznanica dostavljenih uz tužbu vidljivo da su se tijekom 1999. i 2000. plaćali režijski troškovi i rate otkupa predmetnog stana koji su u to doba još uvijek glasili na ime D. A., a od 1999. računi za telefonski priključak glasili na ime G. R., što je vidljivo iz priznanica i ugovora od 9. ožujka 1999.,

- da je iz novinskog članka te izlista o naknadama vidljivo kako je G. R. igrao nogomet u Bosni i Hercegovini te su se igračima davale premije ovisno o tome jesu li nastupili na utakmici ili ne (96,00 do 240,00 KM),

- da je iz računa dostavljenih uz tužbu vidljivo kako su tijekom 1998. kupovane različite stvari potrebne za uređenje stana, ali takve isprave nisu od značaja u ovoj parnici budući da je predmet spora utvrđenje vlasništva, a ne naknada uloženih sredstava,

- da je iz spisa II P-1630/06 i presude II P-1630/06 od 10. lipnja 2009. Općinskog suda u Splitu vidljivo da je J. R. tužila N. R. radi iseljenja iz predmetnog stana te je njezin tužbeni zahtjev pravomoćno prihvaćen,

- da je iz uvjerenja o prebivalištu vidljivo da je na predmetnoj adresi tužiteljica prijavljena od 14. prosinca 1998., tuženik pod 1. od 25. lipnja 1999., a njihov zajednički sin od 25. svibnja 1999.,

- da je iz rješenja Porezne uprave od 17. studenog 1998. i uplatnice vidljivo da je J. R. platila porez na promet nekretnina uslijed stjecanja vlasništva predmetnog stana,

- da je iz potvrde HZMO-a od 7. ožujka 2014. vidljivo da je tužiteljica od 1. studenog 1996. do 17. rujna 2000. bila zaposlena kod C. N. d.o.o., od 18. rujna 2000. pa nadalje kod A. P. d.d., dok su joj se u 1997. i 1998. godišnja primanja kretala od 23.300,00 do 30.150,00 kuna, a počevši od 2001. pa nadalje godišnja primanja da su rasla i kretala su se od 43.466,64 kuna do 121.034,95 kuna,

- da je iz potvrde A. P. d.d. vidljivo da je tužiteljici od 18. rujna 2000. do 28. veljače 2014. isplaćena ukupna neto plaća od 846.211,01 kuna s tim da je od srpnja 2003. do studenog 2004. primala naknadu u vezi s trudnoćom i porodom, a na ime putnih troškova joj je isplaćeno 36.327,05 kuna,

- da je iz police od 25. srpnja 2002., nagodbe od 12. veljače 2008. i uplatnice od 23. ožujka 2009. vidljivo da je zbog radne nezgode tužiteljici isplaćeno 2.500,00 kuna te isti iznos od strane sindikata,

- da je iz potvrde o deviznoj isplati (list 70) vidljivo da je J. R. 30. lipnja 1998. podigla iznos od 7.700,00 DEM,

- da je iz rješenja o nasljeđivanju O-2005/14 od 23. rujna 2014. vidljivo da je u pogledu predmetnog stana nasljednicom J. R. proglašen I. R.,

- da je iz isprava o deviznim isplatama vidljivo da je tužiteljičin otac Đ. K. podigao s banke 8. listopada 1997. iznos od 100,00 DEM, 10. rujna 1998. iznos od 3.780,00 DEM te je u listopadu 1997. uplatio na svoj račun iznos od 1.600,00 DEM,

- da je iz pregleda prometa o deviznoj štednji utvrđeno da je tužiteljica 21. lipnja 2002. na svom računu imala 19.350,00 EUR, s tim da su se tijekom te i iduće godine vršile uplate, tako da je saldo 21. ožujka 2003. bio 19.839,99 EUR, a iz daljnjih podataka banke (list 159) vidljivo je da je navedeni iznos bio uvećavan za iznose od oko 150,00 EUR nakon isteka kraja oročenja, a potom je 1. kolovoza 2007. izvršena uplata u iznosu od 4.575,00 EUR,

- da je iz potvrde S. B. od 2. srpnja 2015. te priloženog izlista stanja na računu vidljivo da je tijekom 2005. i 2006. tuženi G. R. primao uplate na svoj račun u eurima u ukupnom iznosu od 7.492,49 EUR,

- da je iz izlista stanja na računu U. Z. B. vidljivo da je tuženik G. R. primao uplate na svoj račun u bosanskim konvertibilnim markama tako da je u 2002. primio ukupno 14.518,21 KM, u 2003. iznos od 10.479,46 KM,

- da je iz izlista stanja na računu tuženika pod 1) vidljivo da je od 2003. na račun kod S. B. primao mjesečne uplate od cca 5.100,00 kuna, što bi upućivalo na to da mu je bila tolika plaća, a takve uplate su se nastavile i tijekom kasnijih godina sve do kraja 2008., s tim da su mjesečni iznosi najprije narasli na iznos od oko 5.700,00 kuna, a potom na iznos od oko 7.700,00 kuna,

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da predmetni stan nije kupljen tijekom trajanja braka tužiteljice i tuženika pod 1., obzirom da je stan kupljen 15. lipnja 1998., a brak je zaključen 19. rujna 1998., pa se ne može govoriti o bračnoj stečevini u smislu članka 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 45/89 i 59/90 – dalje: ZBPO), koji Zakon se primjenjuje temeljem članka 371. i 372. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98 – dalje: OBZ/98), kao što se u konkretnom slučaju ne može govoriti o postojanju izvanbračne zajednice tužiteljice i tuženika pod 1. u vrijeme kupnje predmetnog stana, jer da iz izvedenih dokaza proizlazi da su tužiteljica i tuženik pod 1. sporadično zajedno živjeli, tj. povremeno prenoćili jedno kod drugoga. Vlasništvo predmetnog stana da je 1998. stekla majka tuženika pod 1. J. R., koju je naslijedio njen suprug - tuženik pod 2., a tužiteljica tijekom postupka nije tvrdila da je s J. R. postigla nekakav dogovor da će ona naknadno prenijeti pravo vlasništva na tužiteljicu i tuženika pod 1. Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova nabavio nekretninu, drugi bračni drug da ne stječe stvarno pravo na dijelu te nekretnine već obveznopravni zahtjev, razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita. Kada da bi hipotetski bilo točno da su tužiteljica i tuženik pod 1. svaki mjesec majci tuženika pod 1. davali iznos mjesečne rate kredita tužiteljica da ne bi ni na taj način mogla steći suvlasništvo predmetnog stana. Osim toga, da se ne treba izgubiti iz vida da tužiteljica traži suvlasništvo 1/2 dijela stana, a u bračnoj zajednici sa tuženikom bila je do srpnja 2004., dok se kredit otplaćivao petnaest godina, tj. do srpnja 2013. Tužiteljica da je u iskazu navela da nakon prestanka bračne zajednice nije davala svojoj bivšoj svekrvi novac za podmirenje rata kredita. Od srpnja 1998. do srpnja 2004. da se vratilo 79.258,32 DEM kredita (6x12x1.181 DEM), a ukupan iznos kredita koji se morao vratiti da je iznosio 198.145,80 DEM (15x12x1.181 DEM), pa djelomičnim vraćanjem 40 % iznosa kredita zajedno s tuženikom pod 1. tužiteljica da ne bi mogla steći vlasništvo 1/2 dijela kada bi to bila osnova za stjecanje vlasništva, a što nije. Činjenica na koga glase računi da nije od značaja, budući da ta činjenica prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV) ne dovodi do stjecanja vlasništva, a u pogledu nekog ulaganja u uređenje predmetnog stana da treba reći da se prema članku 156. stavak 1. ZV-a preuređenjem (tuđe) nekretnine također ne može steći (su)vlasništvo, već onaj koji je ulagao može postaviti obvezno pravni zahtjev. Tuženik pod 1. da može, kao i bilo tko treći, smatrati predmetni stan svojim (su)vlasništvom, a je li taj stan njegovo (su)vlasništvo određuje zakon. Kako je predmetni stan vlasništvo majke tuženika pod 1., to da nije osnovan zahtjev tužiteljice da isti predstavlja suvlasništvo nje i bivšeg bračnog druga, slijedom čega je zahtjev iste odbijen.

 

Iz prednjih utvrđenja proizlazi da je sporni stan stečen za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima ZBPO pa se na tu imovinu, u skladu s odredbom članka 361. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 – dalje: OBZ) primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine, u ovom slučaju odredbe ZBPO, pa stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice glede primjene materijalnog prava.

 

Prema odredbama iz članaka 277. i 287. stavak 1. ZBPO-a, imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine njihova je zajednička imovina, a u kojoj se suvlasnički dio svakog bračnog druga određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine.

 

Imovina koju je jedan bračni drug tijekom bračne zajednice stekao po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem), različitoj od osnove po članku 277. ZBPO-a, kao i imovina koju je jedan bračni drug imao u času zaključenja braka, predstavlja posebnu imovinu bračnog druga, sukladno članku 278. ZBPO-a.

 

Osnovano je prvostupanjski sud zaključio da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka sukladno članku 277. ZBPO, obzirom da je kupljen 15. lipnja 1998. od strane majke tuženika pod 1., dok je brak tužiteljice i tuženika pod 1. zaključen 19. rujna 1998., kao što je osnovano zaključio da  stranke nisu živjele u izvanbračnoj zajednici niti je to tužiteljica dokazala. Eventualno sudjelovanje tužiteljice u vraćanju kredita ili pak ulaganje u uređenje stana nije osnova za stjecanje (su)vlasništva na predmetnom stanu, već je ista mogla postaviti obvezno pravni zahtjev što nije. Dakle, tužiteljica učešćem u otplati kredita i ulaganjem u uređenje stan (tuđe nekretnine) ne stječe stvarno pravo na dijelu stana, već stječe pravo na povrat uloženih sredstava.

 

Žalbenim razlozima tužiteljice nije dovedena u sumnju zakonitost pobijane presude, a ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvaća kao potpuno i pravilno činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je zasnovano na rezultatima raspravljanja te pravilnoj i svestranoj ocijeni u postupku izvedenih dokaza, kao to nalažu odredbe članka 8. ZPP-a Žalba tužiteljice svedena je na osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda na način osporavanja izvršene ocjene dokaza, no, pri tome njeni žalbeni navodi ne sadrže nikakve argumentirane ni vjerodostojne tvrdnje, koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju. Način na koji tužiteljica u žalbi iznosi svoju interpretaciju činjenica te njeni osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica ne mogu se prihvatiti utemeljeni, jer nemaju uporište u provedenim dokazima obzirom da tužiteljica nije dokazao da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu iste i tuženika pod 1..

 

Stoga, radi izbjegavanja ponavljanja, s obzirom da je odlučujući o navedenom zahtjevu tužiteljice prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, žaliteljica se upućuju na razloge pobijane presude te se daljnje obrazloženje izostavlja kao nepotrebno, u skladu s odredbama članka 375. stavka 5. ZPP-a.

 

U odnosu na pobijanje odluke o trošku postupka za istaći je da je odluka prvog stupnja o parničnom trošku donesena na temelju zakona i u skladu sa člankom 154. stavak. 1. ZPP-a. Naime, sud je prilikom odlučivanja o trošku postupka vodio računa o uspjehu stranaka u postupku pa je pravilno i primijenio materijalno pravo, slijedom čega se žalba u tom dijelu ukazuju neosnovanom.

 

Iz iznesenih razloga, kako u dijelu odluke o glavnoj stvari tako i odluke o trošku nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje upozorava žaliteljica, a ni žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba 365. ZPP-a, žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

U Splitu 20. ožujka 2018.