- 1 -              Rev 2733/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2733/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.-T. d.d. iz V., zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku iz V., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-3555/12-2 od 26. kolovoza 2013. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-2690/09-66 od 12. travnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

              II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom:

 

              a) pod točkom I. izreke, „djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu posl. br. Ovrv-5425/05 od 17. svibnja 2007. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 458.794,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. kolovoza 2002. g. do isplate",

 

              b) pod točkom II. izreke, tuženica je obvezana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 42.156,97 kn,

 

              c) pod točkom III. izreke, odbijen je „dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 11.783,20 kn i u tom dijelu je ukinut platni nalog sadržan u istom rješenju o ovrsi“.

 

              Drugostupanjskom presudom (nazvanom: presuda i rješenje) odlučeno je:

 

              „Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Varaždinu br. 24 P-2690/09-66 od 12. travnja 2012. g.

 

              - djelomično potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu u toč. I. izreke,

 

              - djelomično preinačuje u odluci o troškovima postupka u toč. II. izreke i rješava:

 

              Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa naknaditi tužitelju Z.-T. d.d. V. trošak postupka u iznosu od 59.488,02 kn u roku od 15 dana.

 

              U nepobijanom odbijajućem dijelu u toč. III. izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena“.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud „preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se žalba tužene usvoji i da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na novi postupak ili da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije“ ili podredno da „ukine u cijelosti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ili samo presudu drugostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje“.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže „odbiti reviziju tužene kao neosnovanu i potvrditi pobijanu“ drugostupanjsku presudu. Traži naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku odluku ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja (kao izvođača radova) za isplatu 458.794,44 kn - zbog neisplaćenog dijela potraživanja po izdanoj „XIV. privremenoj situaciji i XV. okončanoj situaciji“, izdanih na temelju Ugovora o radovima na završetku športske dvorane u M. S.

 

U revizijskom stupnju sporno je, prije svega, ima li tuženica pravo na ugovornu kaznu, pa posljedično tome - je li bila ovlaštena izvršiti prijeboj tog (eventualnog) potraživanja sa navedenim nespornim potraživanjem tužitelja.

 

Nije ostvaren revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da „je prednik tužitelja Z. - G. d.o.o. V. kao izvoditelj u ožujku 2000. g. sklopio ugovor o radovima na završetku športske dvorane u M. S. (dalje: ugovor) i to s Gradom M. S. i Ministarstvom prosvjete i športa kao naručiteljima“,

 

              - da „je tužiteljev prednik 31. listopada 2001. g. izdao XIV privremenu situaciju na iznos od 524.879,45 kn, a 31. srpnja 2002. tužitelj okončanu XV situaciju zahtijevajući od investitora isplatu iznosa od 595.310,52 kn“,

 

              - da „su naručitelji radova svoje obveze izvršili po svim prethodnim privremenim situacijama“, a da se „sporno dugovanje odnosi na neplaćanje dijela XIV privremene situacije i XV okončane situacije“,

 

              - da „je XIV privremena situacija izdana 31. listopada 2001. g. i da je plaćanje trebalo izvršiti do 30. studenog 2001. g., a po okončanoj XV situaciji (koja je izdana 31. srpnja 2002. g.) do 17. kolovoza 2002.g.“,

 

              - da „je sklopljenim ugovorom u čl. XVI utvrđeno da svaki od naručitelja preuzima obvezu plaćanja u ugovorenom omjeru - tuženik 84,70% vrijednosti ispostavljenih situacija, a Grad M. S. u omjeru od 15,30% i da se ne radi o solidarnoj obvezi naručitelja“,

 

              - da se „Odredbom čl. IX. st. 1. ugovora prednik tužitelja obvezao ugovorene radove izvesti do 31. srpnja 2001. g., koji rok je I. Dodatkom u čl. VI. izmijenjen na način da je rok završetka radova na građevini definiran s danom 31. kolovoza 2001. g., a za uređenje okoliša s danom 30. rujna 2001. g.

 

              - da su „radovi na dvorani bili završeni 23. studenog 2001. g.“, odnosno da je prednik tužitelja „prekoračio rokove završetka radova“,

 

              - da „je tuženik prema čl. XIV. ugovora kao jedan od naručitelja imao pravo od prednika tužitelja kao izvoditelja naplatiti ugovornu kaznu u visini od 2 promila od ukupno ugovorenog iznosa za svaki dan prekoračenja roka, time da sveukupna ugovorna kazna ne može biti veća od 5% ugovorene vrijednosti radova, što iznosi 536.416,67 kn“,

 

              - da se „na sastanku održanom kod tuženika 23. kolovoza 2002. na koji su bili pozvani predstavnici izvođača radova i investitora i na kojem je trebao biti sačinjen konačni obračun, prvi puta spominju penali“,

 

              - da „je obračun ugovorne kazne izvršen tek nakon što su predstavnici prednika tužitelja odbili potpisati zapisnik sa sastanka održanog 4. rujna 2002.“,

 

              - da „je u zapisniku o primopredaji i okončanom obračunu radova na izgradnji športske dvorane u M. S. od 23. kolovoza 2002. g. konstatirano da su građevinski radovi dovršeni 23. studenog 2001. g., a radovi na vanjskom uređenju 01. kolovoza 2002. g., koji zapisnik nije potpisan“, te (ovdje bitno):

 

              - da je „dvorana predana naručiteljima polovicom mjeseca prosinca 2001. g.“, i „da je uporabna dozvola izdana 19. prosinca 2001. g.“,

 

              - da „se dvorana počela koristiti nakon izdavanja uporabne dozvole“ i to „negdje oko Nove Godine 2002.“,

 

              - da „je tuženik primio ispunjenje činidbe (vanjsko dvorište) 1. kolovoza 2002. g., a slijedećeg dana (da) je potpisao i ovjerio okončanu XV situaciju u kojoj se ne spominje ugovorna kazna“,

 

              - da „je tuženik po XIV privremenoj situaciji (koja je izdana 31. listopada 2001. g.) dana 31. siječnja 2002. g. isplatio iznos od 444.572,90 kn, koji iznos predstavlja 84,70% vrijednosti ispostavljene situacije koja je glasila na ukupni iznos od 524.879,45 kn“,

 

              - da „je tuženik 13. rujna 2002. g. isplatio po XV okončanoj situaciji iznos od 45.010,07 kn, podmirivši djelomično dugovanje po toj situaciji po kojoj su oba naručitelja trebali platiti ukupni iznos od 594.810,52 kn, time da je obveza tuženika iznosila 503.804,51 kn (84,70% vrijednosti ispostavljene situacije), pa je ostala neplaćena razlika od 458.794,44 kn“.

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja (u odluci o glavnoj stvari) ocijenio osnovanim (potvrđivanjem prvostupanjske presude u tom dijelu) i prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „neutemeljeno tuženik osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o završetku radova na športskoj dvorani s danom 23. studenog 2001. g. jer navedena činjenica proizlazi iz dokaza provedenih tijekom postupka (taj podatak navodi se u zapisniku o tehničkom pregledu dvorane od 05. prosinca 2001. g. i u zapisniku o primopredaji i okončanom obračunu radova na izgradnji športske dvorane od 23. kolovoza 2002. g.)“,

 

              - da „je točno da prema odredbi čl. XX. ugovora, na koju odredbu tuženik ukazuje u žalbi, pregled i primopredaju završenih radova i građevine vrše predstavnici ugovornih strana, o čemu se sačinjava zapisnik i da će se konačan obračun radova izvršiti po primopredaji građevine od strane komisije koju čine predstavnici naručitelja i izvoditelja, međutim, okolnost da u konkretnom slučaju ugovorne strane nisu postupile u smislu odredbe čl. XX. ugovora (pregled i primopredaja završenih radova nije izvršena na ugovoreni način), nema utjecaja na činjenicu da se dvorana počela koristiti krajem 2001. g. (nakon izvršenog tehničkog pregleda i izdane uporabne dozvole), što znači da je tuženik preuzeo športsku dvoranu (primio je ispunjenje obveze prednika tužitelja)“,

 

              - da „je u smislu odredbe čl. XIV. ugovora tuženik bio ovlašten (ukoliko je do prekoračenja ugovorenog roka gradnje došlo krivnjom prednika tužitelja) od prednika tužitelja naplatiti ugovornu kaznu u visini od 2 promila od ukupno ugovorenog iznosa za svaki dan prekoračenja roka, uz ograničenje da sveukupna ugovorna kazna ne može biti veća od 5% od ugovorene vrijednosti radova“,

 

              - da budući su „radovi završeni 23. studenog 2001. g., nakon čega je izvršen tehnički pregled i izdana uporabna dozvola, a nakon čega se dvorana počela koristiti“, da je „tuženik, bez obzira na propust ugovornih strana u pogledu načina primopredaje završenih radova utvrđenog odredbom čl. XX. ugovora, preuzeo športsku dvoranu, odnosno primio ispunjenje obveze prednika tužitelja“,

 

              - da je „odredbom čl. 273. st. 5. ZOO određeno da vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja saopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu“,

 

              - da (ovdje bitno) kako je „tuženik svoje pravo na ugovornu kaznu istaknuo (tek) na sastanku održanom 23. kolovoza 2002. g., dakle, više (gotovo osam) mjeseci nakon što je preuzeo športsku dvoranu (i počeo je koristiti) i više od 20 dana od primopredaje radova na uređenju okoliša“, da „se jasno može zaključiti da je izgubio pravo na ugovornu kaznu u smislu odredbe čl. 273. st. 5. ZOO“,

 

              - da „tuženik u žalbi neutemeljeno inzistira na primjeni pojedinih odredaba Posebnih uzanci o građenju pozivajući se na odredbu čl. 12. st. 3. važećeg ZOO jer su odredbom čl. XXV ugovora ugovorne strane sporazumno utvrdile da će se za sve slučajeve koji tim ugovorom nisu predviđeni ili su predviđeni suprotno, primijeniti Zakon o obveznim odnosima, a ako neki od slučajeva nisu predviđeni citiranim zakonom, tada će se primjenjivati Posebne uzance o građenju“, odnosno da su „ugovorne strane odredile prioritetnu primjenu Zakona o obveznim odnosima, a tek ako neki od slučajeva nisu predviđeni tim zakonom (da se) primjenjuju Posebne uzance o građenju, pa je u konkretnom slučaju opravdana primjena odredbe čl. 273. st. 5. ZOO koja regulira pitanje roka za podnošenje zahtjeva za ugovornu kaznu“,

 

              - da „kako je odredbom čl. 273. st. 5. ZOO izričito određeno da u konkretnim okolnostima vjerovnik gubi pravo na ugovornu kaznu, nema osnove za primjenu odredbe čl. 55. Posebnih uzanci o građenju u smislu produženja roka za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava na ugovornu kaznu do završetka konačnog obračuna, pa je žalbena tvrdnja tuženika o pravovremenom podnošenju zahtjeva za ugovornu kaznu potpuno pogrešna i neprihvatljiva“,

 

              - da je „i po ocjeni ovoga suda tuženik izgubio pravo na ugovornu kaznu, neosnovano je uskratio isplatu utuženog potraživanja tužitelja s osnove izvedenih radova temeljem okončane XV situacije (visina nije sporna), pa je prvostupanjski sud na temelju činjeničnih utvrđenja koja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju pravilno primijenio materijalno pravo udovoljivši zahtjevu tužitelja u toč. I. izreke“.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Predmet spora valja raspraviti (prije svega) primjenom:

 

              - odredbe čl. XXV. Ugovora o radovima na završetku športske dvorane u M. S. od 26. srpnja 2000. (list 5. do 11. spisa, dalje: Ugovora), kojom je propisano: „Potpisom ovog ugovora, ugovorne strane utvrđuju da će za sve slučajeve koji ovim ugovorom nisu predviđeni ili su predviđeni suprotno, primijeniti Zakon o obveznim odnosima. Ako neki od slučajeva nisu predviđeni citiranim zakonom, tada će se primjenjivati Posebne uzance o građenju.“ i

 

              - odredbe čl. 273. st. 5. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), kojom je propisano: „Vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja saopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu“.

 

              Prema tome, drugostupanjski sud pravilno zaključuje da su stranke na temelju navedene odredbe čl. XXV. Ugovora (ovdje bitno) tek podredno ugovorile primjenu Posebnih uzanca o građenju ("Narodne novine", broj Službeni list SFRJ 18/77, 29/78, Narodne novine 53/91 - dalje: Uzance), i to (tek) ako neki od slučajeva nisu predviđeni Zakonom o obveznim odnosima, a o čemu ovdje nije riječ: budući da je pitanje roka u kojem (ili do kojeg) vjerovnik može zahtijevati ugovornu kaznu ako je primio ispunjenje obveze predviđeno jasnom i izričitom odredbom čl. 273. st. 5. ZOO-a.

 

S time u svezi, ovdje nije osnovan revizijski navod da je valjalo primijeniti odredbu čl. 55. Uzanci kojom je propisano „da se zahtjev za ugovornu kaznu može podnijeti najkasnije do završetka konačnog obračuna“.

 

              Nadalje, kako je u postupku utvrđeno (već navedeno, a ovdje odlučno) da je „dvorana predana naručiteljima polovicom mjeseca prosinca 2001.“, i „da je uporabna dozvola izdana 19. prosinca 2001.“, odnosno da je tuženica istu počela koristiti „negdje oko Nove Godine 2002.“, kao i da je primila „ispunjenje činidbe (vanjsko dvorište) 1. kolovoza 2002., a slijedećeg dana (da) je“ potpisala i ovjerila „okončanu XV situaciju u kojoj se ne spominje ugovorna kazna“ - drugostupanjski sud nije imao razloga zahtjev tužitelja ocijeniti neosnovanim - i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je takvog prihvatio.

 

              Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, budući da tuženica nije odmah po primanju ispunjenja obveze (i to osnovne obveze „uređenja dvorane“ u prosincu 2001., te sporedne obveze „uređenja vanjskog dvorišta“ 1. kolovoza 2002.) obavijestila tužitelja „da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu“ - uz izložena činjenična utvrđenja (i u skladu s navedenom odredbom čl. 273. st. 5. ZOO-a) valja prihvatiti da tuženici ne pripada pravo na prijepornu kaznu i da (time) nije bilo osnove izvršiti prijeboj iznosa te ugovorne kazne s nespornim potraživanjem tužitelja određenim „XIV. privremenom situacijom i XV. okončanom situacijom“.

 

              Uostalom, u prilog tome ide i odredba čl. 112. Uzanci, prema kojoj: „Ako se naručilac počeo koristiti objektom prije primopredaje, smatra se da je primopredaja izvršena na dan početka korištenja“.

 

              Prema tome, kako je primopredaja osnovne obveze (uređenja dvorane) izvršena gotovo osam mjeseci prije nego što je tuženica na sastanku 23. kolovoza 2002. uopće spomenula ugovornu kaznu (odnosno više od dvadeset dana od primopredaje radova sporedne obveze - uređenja okoliša), za predmet spora nisu od značaja niti revizijski navodi: da „tužitelj nije tuženu pozvao na preuzimanje ispunjenja kako su to dogovorili ugovorom“, i to odredbama čl. XIX. i čl. XX. Ugovora, odnosno da je primopredaja jedino mogla biti izvršena potpisivanjem zapisnika, a ne činjenicom početka korištenja objekta.

 

              Stoga je valjalo reviziju tuženice odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 20. ožujka 2018.