- 1 -              I Kž 331/2017.-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 331/2017.-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. D. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika D. D. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 16. ožujka 2017. broj K-41/15.-12, u sjednici održanoj 15. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaćaju se žalba državnog odvjetnika i žalba optuženika D. D., ukida se prvostupanjska presuda u cijelosti te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru, optuženik D. D. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela, pokušaj ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. za koje mu je na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine te kazneno djelo protiv života i tijela, tešku tjelesnu ozljedu iz članka 118. stavka 1. KZ/11. za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci pa je optuženik D. D. na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. srpnja 2015. godine do 4. srpnja 2015. godine.

 

Nasuprot tome, na osnovi članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik M. D. oslobođen je od optužbe da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela, pokušaj ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženika D. D. oduzet je nož oštrice 12 cm, obzirom da je isti upotrijebljen za počinjenje kaznenog djela.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženik D. D. je dužan naknaditi sudu troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. i 6. ZKP/08. i to na ime troškova svjedoka iznos od 597,60 kuna, troškova vještačenja iznos od 1.710,80 kuna te na ime paušala iznos od 1.000,00 kuna, a na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ovoga Zakona, te nužni izdaci i nužni izdaci i nagrada branitelja u odnosu na optuženika M. D. padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (u odnosu na osuđujući i oslobađajući dio), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (u odnosu na oslobađajući dio) te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se optuženiku D. D. u odnosu na kazneno djelo pokušaj ubojstva utvrdi stroža kazna, a potom se osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude žalbu je podnio optuženik D. D. po braniteljici B. T., odvjetnici iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine u i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.-I), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe su osnovane.

 

U pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, a u pravu je i optuženik D. D. kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na osuđujući dio presude.

 

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je zaključak prvostupanjskog suda da optuženik M. D. nije počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. na štetu oštećenika M. M.1 preuranjen, a samim time i pogrešan.

 

Prvostupanjski sud zaključuje da se ne može utvrditi u kojim je radnjama optuženik M. D. sudjelovao ili na koji način bi doprinio izvršenju kaznenog djela pokušaja ubojstva, smatrajući da nije postojao neki raniji dogovor tog optuženika i optuženika D. D., a niti da je postojala podjela uloga između njih, tim više što optuženik M. D. nije znao da je optuženik D. D. sa sobom ponio nož.

 

Međutim, prvostupanjski sud prije svega nije s dovoljnom pažnjom cijenio razlog dolaska oboje optuženika, braće D. i M. D., u kuću oštećenika M. M.1. Naime, optuženici su došli s ciljem kako bi pronašli sina oštećenika, L. M. i dobili povrat duga na ime plaće u iznosu od 1.700,00 kuna, koja nije isplaćena upravo optuženiku M. D.. Taj optuženik je neuspješno zvao i slao poruku sinu oštećenika, L. M. kako bi mu vratio neisplaćeni dug. No, njega nije bilo tada kod kuće, a optuženici su se sukobili sa njegovim ocem, oštećenikom M. M.1, pri čemu se opis događaja u odnosu na činjenicu tko je prvi započeo sukob i je li oštećenik pao na pod razlikuje. S jedne strane oštećenici M.1 i M. M.2 navode da su optuženici prvi započeli s udarcima, a s druge strane optuženici tvrde da je sukob započeo upravo oštećenik M. M.1 tako da je napao optuženika D. D., pri čemu prvostupanjski sud zaključuje da su optuženici ipak prvi započeli sukob i obrazlaže iz kojih razloga nisu postupali u nužnoj obrani. Točno je da je optuženik M. D. u svojoj obrani naveo da nije znao da je njegov brat ponio sa sobom nož, kao i da je optuženik D. D. priznao da je on zadao tri uboda oštećeniku M. M.1, a moguće da je tada zadao ubod i oštećenoj M. M.2.

 

Okolnost koju prvostupanjski sud potpuno ispušta iz vida je da optuženik M. D. u svojoj obrani naveo da se i on sukobio sa oštećenikom M. M.1 koji ga je ugrizao za ruku, a optuženik je njega gurnuo i udario koljenom, te još dva do tri puta, a isto tako navodi da je sukob prestao jer je oštećenik bio sav u krvi i jer ga je on gurnuo kako bi ga htio maknuo sa sebe. Dakle, iz obrane optuženika M. D. proizlazi da on ne poriče da je udarao oštećenika, kao što ne proizlazi da on ni na koji način nije sudjelovao u ovom sukobu, odnosno da nije imao nikakvu ulogu u počinjenju ovog kaznenog djela pokušaja ubojstva.

 

Prvostupanjski sud nije vodio računa o tome da je za supočiniteljstvo bitno da su počinitelji sudjelovali u ostvarenju zajedničke odluke, pri čemu je neodlučno može li se ta njihova odluka označiti kao izričit dogovor, s točnom i preciznom podjelom uloga ili se radi o prešutnom dogovoru, odnosno konkludentnim radnjama iz kojih bi se moglo iščitati određeno izražavanje volje, odnosno pristajanje. Iz ponašanja supočinitelja mora proizlaziti svijest da djeluje s ostalim supočiniteljima te da je svojim radnjama pokazao htijenje da se kazneno djelo izvrši, odnosno da na to pristaje. Dakle, ako optuženik M. D. i nije zadao ubode nožem oštećeniku, prvostupanjski sud je morao utvrditi je li bio svjestan da optuženik D. D. ubada oštećenika, pa da je i taj optuženik, M. D. nastavljajući udarati oštećenika, pokazao da prihvaća radnje suoptuženika kao svoje, a da takvo njegovo sudjelovanje u slamanju te otklanjanju bilo kakvog oštećenikovog otpora predstavlja i njegov bitni doprinos u ostvarenju zajedničkog cilja. Prvostupanjski sud te odlučne činjenice nije s dovoljnom pažnjom utvrđivao, pa je i zaključak da se u konkretnom slučaju ne bi radio o supočiniteljstvu preuranjen.

 

Nadalje, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da ne postoje dokazi da bi optuženici D. i M. D. udarali oštećenika M. M.1 koji se tada nalazio na podu, jer nisu utvrđene ozljede oštećenika od udaraca, zbog čega je onda izostavio iz činjeničnog opisa osuđujućeg i oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude dio teksta „gdje su ga nastavili udarati nogama“. Naime, prvostupanjski je sud prihvatio iskaz oštećenika M. M.1 koji je opisivao kako su ga oboje optuženika udarali dok je bio na podu, a da je on rukama štitio glavu, kao i iskaz oštećene M. M.2 koja je jasno opisala da je vidjela kako oštećenik leži na podu, a obojica optuženika su stajala pored njega, jedan s jedne strane, a drugi s druge strane te ga udarali nogama, a istovremeno je zaključio da nije bilo nikakvih udaraca na podu. Stoga je i ta činjenica pogrešno utvrđena.

 

Također, s pravom upire u žalbi optuženik D. D. da je prvostupanjski sud preuranjeno zaključio da je oštećenik M. M.1 pao na pod uslijed udaraca obojice optuženika. Naime, prvostupanjski sud kao nesporno uzima tu činjenicu, iako sam oštećenik M. M.2 izričito navodi da on nije pao na pod uslijed udaraca oboje optuženika i da nije pao zato je jer je bio ošamućen, već da je pao na pod zato što se poskliznuo u hodniku, uslijed naguravanja.

 

Osim toga, prvostupanjski sud kao nesporno uzima da je oštećenica M. M.2 spriječila optuženika D. D. da nastavi s ubadanjem oštećenika M. M.1 jer ih razdvojila i branila ga od ubadanja. Međutim, oštećenik navodi da dok je bio na podu da je uzeo s ormarića za obuću tzv. kašiku za cipele i da misli da je nekog udario s njom, a tada je optuženik M. D. rekao „Bježimo, bježimo, ima nož!“, misleći da on ima nož, nakon čega su obojica optuženika otišli iz kuće. Oštećena M. M.2 također navodi kako je optuženik kojeg opisuje kao „žuti“ rekao „Dosta je, završili smo, nešto ima u ruci“, nakon čega su otišli iz kuće. Dakle, prvostupanjski je sud trebao detaljnije analizirati te iskaze oštećenika i obrazložiti na koji način i zbog čega je sukob prestao, s obzirom da iz činjeničnog opisa optužnice proizlazi da je oštećenica M. M.2 spriječila optuženike u ostvarenju njihovog cilja razdvajanjem i braneći oštećenika od daljnjeg ubadanja.

 

Iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještačenja proizlazi da je oštećenik zadobio tri probojne rane prsa u području leđa s lijeve strane i da je u trenutku nanošenja svih ozljeda oštećenik bio leđima okrenut prednjoj površini tijela te osobe i na dohvat ruke i to s mogućom manjom rotacijom oba tijela u jednu ili drugu stranu, a da nije moguće odrediti položaj oba tijela u prostoru, dok je u odnosu na oštećenu M. M.2 utvrdio da je zadobila probodu rani lijeve podlaktice. Na raspravi od dana 16. ožujka 2017. godine vještak je iskazao da, osim gore opisanih ozljeda u medicinskoj dokumentaciji, nisu pronađene druge ozljede kod oštećenika M. M.1 i M. M.2. No, i dalje ostaje nerazjašnjeno je li navedene ozljede oštećenik M. M.1 zadobio u ležećem položaju, kako opisuje oštećenica M. M.2, a za koji položaj oboje oštećenika tvrde da su optuženici nanosili udarce ili su te ozljede oštećenika M. M.1 zadobivene u stojećem položaju u kojem bi se onda oštećenik naguravao sa optuženikom M. D., a optuženik D. D. mu zadao ubode s leđa. Te okolnosti je također potrebno razjasniti budući da oboje optuženika izričito navode da oštećenik u nijednom trenutku nije pao na pod i da ga oni nisu ni mogli srušiti s obzirom na njegovu težinu, a da se cijeli događaj odvijao tako da su svi cijelo vrijeme bili u stojećem položaju pa čak i onda kada je optuženik D. D. zadao ubode oštećeniku M. M.1. S druge strane oštećenik M. M.1 opisuje da je pao na pod hodnika, ali zato što se poskliznuo, te ne zna kada je zadobio ubode, dok njegova supruga oštećena M. M.2 navodi da je oštećenik morao biti uboden u leđa dok je bio na podu i da je tada ležao na trbuhu glavom okrenut prema izlaznim vratima, a da je vidjela krv na podu kada se ustao. Vještak se nije jasno očitovao o mehanizmu nastanka ozljeda, a posebno o tome je li moguće da je oštećenik zadobio ubode dok je ležao ili isključivo dok je bio u stojećem položaju i pri tome bio sagnut jer se naguravao s optuženikom M. D. To iz razloga jer optuženici tvrde da ni u jednom trenutku nije pao na pod, a oštećenik s druge strane ne zna navesti kada bi zadobio ubode. Stoga i navedena činjenica za sada ostaje nerazjašnjena.

 

Konačno, prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da je optuženik D. D. išao kod oštećenika s jasnim ciljem da ishodi neisplaćenu plaću i to revoltiran i ljut što mu sin oštećenika nije isplatio plaću i ne želi se javiti na telefon. Iz obrane optuženika D. i M. D. jasno proizlazi da ta plaća nije isplaćena optuženiku M. D., te da je upravo taj optuženik zvao sina oštećenika, L. M., te mu slao poruku, a to potvrđuje i oštećenik M. M.1 kao i svjedok L. M.

 

Prema tome, žalbenim navodima državnog odvjetnika dovedeni su u sumnju razlozi prvostupanjskog suda u oslobađajućem dijelu u odnosu na nedokazanost kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. stavljenog na teret optuženiku M. D., a žalbenim navodima optuženika D. D. dovedeni su u sumnju razlozi prvostupanjskog suda u odnosu na osuđujući dio te presude, zbog čega je činjenično stanje za sada pogrešno, a time i nepotpuno utvrđeno.

 

Stoga je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti u cijelosti i predmet uputiti nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, i to pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

U ponovljenom postupku sud će provesti dopunu sudskomedicinskog vještačenja u odnosu na mehanizam nastanka ozljeda oštećenika, a po potrebi i nove dokaze pa će nakon provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati obranu optuženika D. i M. D. te iskaze oštećenika M.1 i M. M.2, te zatim analizirati sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sve kako bi se moglo provesti njihovo pravilno vrednovanje. Na temelju takve ocjene izložiti će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Pri tome, osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. i članka 484. stavka 1. ZKP/08.-I, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 15. ožujka 2018.