Baza je ažurirana 08.05.2025.
zaključno sa NN 72/25
EU 2024/2679
1
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, kao predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ane Gradišek, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. iz P., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika HŽ I. d.o.o. iz Z., OIB:…, II. tuženika HŽ P. p. d.o.o. iz Z., OIB:… i III. tuženika HŽ C. d.o.o. iz Z., OIB:…, koje II. i III. tuženike zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3061/2016-149 od 21. rujna 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 13. ožujka 2018.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja Ž. S. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3061/2016-149 od 21. rujna 2017. u pobijanom dijelu pod točkom II., IV., VI., VII. i IX. izreke.
II. Odbija se žalba I. tuženika HŽ I. d.o.o. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3061/2016-149 od 21. rujna 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.
III. Odbija se žalba II. tuženika HŽ P. p. d.o.o. i III. tuženika HŽ C. d.o.o. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3061/2016-149 od 21. rujna 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I., III., V. i X. izreke.
Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju 360.574,08 kn sa pripadajućim kamatama od dospijeća svake mjesečne svote pa do isplate, u roku od 15 dana, dok je pod točkom II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu I. do III. tuženici solidarno isplate 146.392,80 kn sa pripadajućim kamatama.
Pod točkom III. izreke naloženo je tuženicima solidarno plaćati rentu tužitelju u mjesečnoj svoti od 2.498,87 kn počam od 1. srpnja 2015. pa nadalje sve s dospijećem svakog 5.-og u mjesecu za tekući mjesec sa pripadajućim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesec od dospijeća pa do isplate, u roku od 15 dana a pod točkom IV. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika solidarnu isplatu rente u daljnjoj mjesečnoj svoti od 1.298,00 kn počam od 1. srpnja 2015. pa do isplate sa pripadajućim kamatama.
Pod točkom V. izreke naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u svoti od 67.153,33 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 2017. pa do isplate, u roku od 15 dana a pod točkom VI. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjoj svoti od 125.896,67 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 2017. te je pod točkom VII. izreke naloženo tužitelju naknaditi I. tuženiku troškove parničnog postupka u svoti od 1.821,87 kn u roku od 15 dana dok je pod točkom VIII. izreke odbijen je zahtjev I. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjoj svoti od 10.049,80 kn.
Pod točkom IX. izreke naloženo je tužitelju naknaditi II. i III. tuženicima troškove parničnog postupka u svoti od 45.605,66 kn u roku od 15 dana a pod točkom X. izreke je odbijen zahtjev II. i III. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjoj svoti od 503.790,18 kn.
Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom II. i IV. izreke te, prema obrazloženju žalbe, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka pod točkom VI., VII. i IX. izreke žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i zbog odluke o troškovima postupka s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti, uz naknadu troškova žalbe.
I. tuženik se žali protiv prvostupanjske presude, prema obrazloženju žalbe u dijelu pod točkom I. i III izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
II. i III. tuženici se žale protiv presude suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I., III., V. i X. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbu odbaciti odnosno, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka kao i žalbe.
Žalbe stranaka su neosnovane.
Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., dalje u tekstu: ZPP), a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.
Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 29. kolovoza 2017. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga (list 606 spisa), sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete u vidu razlike u mirovini koju tužitelj prima od veljače 2002. pa nadalje, od mirovine koju bi primao da nije bilo štetnog događaja i da nije ostvarivao manju plaću, koje potraživanje naknade štete dospijeva nakon odlaska u mirovinu odnosno, nakon primitka pravomoćnog rješenja o priznanju mirovine sve zbog posljedica ozljeda iz prometne nesreće koja se dogodila 18. listopada 1990., na pružnom prijelazu pruge S. P.-P. kada je kao vozač teretnog vozila ozlijeđen, uslijed propuštanja spuštanja branika za zatvaranje prometa i uključivanja svjetlosnih uređaja kojima se najavljuje približavanje vlaka a za koji propust su odgovorni tuženici.
Prvostupanjski sud, utvrđujući pasivnu legitimaciju I. do III. tuženika kao sljednika HŽ H. ž. d.o.o. koje su se upustile u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari davanjem odgovora na tužbu, ocjenjuje isključivu odgovornost tuženika za štetni događaj budući da je čuvar putnog prijelaza Petrinjske ulice preko željezničke pruge S. P.-P., unatoč pravovremenoj dojavi otpravnika vlakova, propustio spustiti branike za zatvaranje prometa te uključiti svjetlosne uređaje za najavljivanje približavanja vlaka zbog čega je tužitelj, upravljajući teretnim vozilom iz pravca P., pouzdajući se u slobodan prelazak preko pruge, nastavio kretanje u trenutku kada je naišao teretni vlak pa je tužitelj prednjim dijelom vozila udario u drugi vagon vlaka a nakon toga se zaustavio prednjim dijelom vozila okrenut u pravcu P., zadobio više ozljeda, uz ostalo i prijelom lubanje odnosno tešku kraniocerabralnu ozljedu s prijelomom kostiju glave, natučenjem mozgovine s pomakom očne jabučice.
Budući da je djelatnik prednika tuženika M. P. oglašen krivim za ovaj štetni događaj kao čuvar putnog prijelaza, prvostupanjski sud ocjenjuje kako nema suodgovornosti tužitelja za štetni događaj budući da nije imao dužnost zaustaviti svoje vozilo prije prelaska preko željezničke pruge s obzirom da je taj prijelaz bio reguliran uređajima za zatvaranje prometa i uređajima za davanje znakova kojima se najavljuje približavanje vlaka.
Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje uzročnu vezu između umirovljenja tužitelja i ozljeda iz štetnog događaja vještačenjem po vještaku D. V. iz čijeg nalaza te usmenog očitovanja, kojim je odgovorio na sve primjedbe tuženika na ročištu održanom 29. kolovoza 2017. jasno da je kod tužitelja uslijed oštećenja mozgovine, koja je utjecala na razvoj posttraumatske epilepsije, posttraumatske encefalopatije i nastanka psihoorganskog sindroma te oštećenja vidnog živca i živca peroleus, došlo do tužiteljeve invalidnosti sa jedinim uzrokom iz ovog štetnog događaja. Budući da u medicinskim ispravama nije navedeno kako bi tužitelj u međuvremenu zadobio sličnu ili istovjetnu ozljedu glave, vještak jedinim uzrokom umirovljenja i odlaska u invalidsku mirovinu utvrđuje ozljede iz štetnog događaja koje su u svojoj ukupnosti utvrđene već u prvoj godini liječenja a prema razlozima za umirovljenje tužitelja koje je dao HZMO, jedini razlog tužiteljeve invalidnosti je upravo opisana ozljeda.
Prvostupanjski sud potom, pregledom radne knjižice, utvrđuje prestanak zaposlenja tužitelja kao samostalnog privrednika te sudi tužitelju razliku u mirovini koja je dospjela nakon odlaska tužitelja u mirovinu odnosno primitka pravomoćnog rješenja o priznanju mirovine čime ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženicima za razdoblje od veljače 2002. pa nadalje te sudi tužitelju izgubljenu zaradu u vidu razlike između mirovine ostvarene od prosječne plaće koju ostvaruje VKV radnik i invalidske mirovine koju prima tužitelj. Pri tomu kvalifikaciju tužitelja utvrđuje uvidom u njegovu radnu knjižicu cijeneći iskaz tužitelja koji sam navodi da je kvalifikaciju majstora mesara-kobasičara stekao u G.., gdje je radio 2,5 godine te se radilo o internoj kvalifikaciji za to poduzeće, gdje se nakon dvije godine stjecala kvalifikacija majstora. Dakle, iz iskaza tužitelja sudu nije bilo moguće utvrditi da bi tužitelj polagao službeni majstorski ispit nego se radilo o internoj kvalifikaciji u Gavriloviću čime ocjenjuje neosnovanim tužiteljevu tvrdnju o stjecanju zvanja majstora mesara pa tako, nakon provedbe dokaza knjigovodstvenim vještačenjem, dosuđuje tužitelju razliku između neto plaće VKV radnika i radnika sa srednjom stručnom spremom i isplaćenih mirovina u razdoblju od veljače 2002. pa do lipnja 2015. godine a potom, dosuđuje tužitelju rentu u mjesečnoj svoti od 2.498,87 kn.
Tako je tužitelj odbijen sa dijelom zahtjeva u svoti od 146.392,80 kn kao i sa rentom u mjesečnoj svoti od 1.298,00 kn počam od 1. srpnja 2015. pa nadalje dok je tužitelju za dospjele obroke izgubljene zarade u razdoblju od 5. veljače 2002. pa do 5. lipnja 2015. dosuđena svota od 360.574,08 kn kao i renta zbog trajnog gubitka na zaradi za razdoblje od 1. srpnja 2015. pa nadalje u mjesečnoj svoti od 2.498,87 kn.
Prigovor promašene pasivne legitimacije prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim pravilnom primjenom odredbe čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ H. ž. d.o.o. ("Narodne novine" broj: 153/05) pri čemu je pravilno ocjenjeno da je tužba podnesena protiv H. ž. koja se, i to HŽ H. ž. d.o.o., upustila u raspravljanje davanjem odgovora na tužbu.
H. ž. d.o.o. su nastale tako, da je 30. prosinca 1988. upisano organiziranje i konstituiranje nove radne organizacije s osnovnim organizacijama pa tvrtka glasi ŽTP-Ž. t. Z. OOUR-a Z., s time, da tvrtka glasi ŽTP-Ž. t. p. Z. p.o. Z.. Dana 29. studenog 1990. je upisana promjena tvrtke javnog poduzeća tako da glasi HŽP-H. ž. p. p.o. Z. dok je 13. svibnja 1992. upisana promjena tvrtke na HŽ-H. ž. p.o. Z. da bi konačno 5. srpnja 1995., preoblikovanjem poduzeća u d.o.o., sukladno Zakonu o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 111/93) i Zakonu o hrvatskim željeznicama, tvrtka glasila HŽ-H. ž. d.o.o. sa sjedištem u Z., Dana 29. prosinca 2006. upisana je podjela HŽ-H. ž. razdvajanjem i osnivanjem četiri nova trgovačka društva od kojih su ovdje I. do III. tuženici čime su oni i sljednici tvrtke Ž. t. p. Z. odnosno sljednici ŽTP-Ž. t. p. Z. p.o. Z..
Na kraju valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je prednik tuženika HŽ-H. ž. d.o.o. osnovan čl. 1. st. 3. Zakona o hrvatskim željeznicama ("Narodne novine" broj: 42/90) koji je stupio na snagu 11. listopada 1990. a štetni događaj se dogodio 18. listopada 1990. kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.
Slijedom iznijetog neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije kojega ponavljaju II. i III. tuženici u žalbi, ističući da nisu preuzeli obvezu prema tužitelju odnosno, da nisu pravni sljednici za eventualno potraživanje tužitelja.
Odluka o odgovornosti sudionika predmetnog štetnog događaja donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 170. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) prema kojoj, za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi, odgovara poduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete.
Budući da tuženici nisu dokazali da je njihov radnik M. P. u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo već je utvrđeno upravo suprotno, kako je do prometne nesreće došlo upravo zbog toga što je kao čuvar putnog prijelaza propustio spustiti branike za zatvaranje prometa i uključiti svjetlosne uređaje kojima se najavljuje približavanje vlaka, tuženici su isključivo odgovorni za nastup štetnih posljedica.
Prvostupanjski sud je otklonio bilo kakav doprinos tužitelja za štetni događaj pravilnom primjenom odredbi tada važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj: 20/90, 26/90 i 28/90) prema kojima je obveza vozača zaustaviti svoje vozilo pred željezničkom prugom postojala isključivo kada prijelaz preko željezničke pruge nije reguliran uređajima za zatvaranje prometa i davanje znakova kojima se najavljuje približavanje vlaka. S obzirom da se ovdje nije radilo o takvom prijelazu, nema bilo kakvog doprinosa tužitelja u nastupu štetnih posljedica.
Uzročna veza između ozljeda tužitelja i materijalne štete koju trpi tužitelj u vidu razlike između prihoda koje ostvaruje po osnovi invalidske mirovine u odnosu na mirovinu koju bi ostvarivao kao samostalni obrtnik, utvrđena je provedenim liječničkim vještačenjem provedenim sukladno odredbama čl. 258. do 260. ZPP s time, da je vještak sva svoja utvrđenja jasno obrazložio na ročištu održanom 29. kolovoza 2017. nakon kojega stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga niti su predlagale pribaviti zdravstveni karton tužitelja. Zbog toga ne mogu s uspjehom u žalbi osporavati utvrđenja liječnika vještaka koji je zaključio da su posljedice od predmetnog štetnog događaja jedini uzrok umirovljenja tužitelja kojemu je priznato pravo na invalidsku mirovinu isključivo zbog ozljeda iz ovog štetnog događaja.
I konačno, visina izgubljene zarade tužitelja je dosuđena sukladno odredbi čl. 195. st. 2. ZOO budući da tužitelj uslijed nesposobnosti za rad gubi zaradu, a utvrđena na temelju knjigovodstvenog vještačenja, prema razlici između neto plaće VKV radnika i radnika sa srednjom stručnom spremom i tužitelju isplaćenih mirovina.
Ovo stoga, što je tužitelj uz stečenu kvalifikaciju četvrtog stupnja završio i treći stupanj trgovinske škole što međutim ne dovodi do statusa visokokvalificiranog radnika s obzirom da tužitelj nije dokazao kako je položio majstorski mesarski ispit niti je taj ispit upisan u njegovu radnu knjižicu.
Budući da stupanj zvanja tužitelja nije moguće dokazati bez dostave odgovarajućeg uvjerenja odnosno diplome a zvanje majstora mesara nije upisano u njegovu radnu knjižicu, to nisu mogli biti prihvaćeni niti žalbeni razlozi tužitelja jer je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne razloge, utemeljene na sadržaju spisa koje tužitelj, vlastitom ocjenom rada tužitelja i provedenih dokaza, ističući kako je otvaranjem mesarsko trgovačke radnje dokazao da je imao potrebnu stručnu osposobljenost i položio ispite provjere stručne osposobljenosti, što je međutim suprotno podacima iz radne knjižice, ne može dovesti u sumnju.
Dakle, budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj do donošenja ove odluke tako i nadalje, trajno gubi zaradu, sukladno odredbi čl. 195. st. 2. ZPP je dosudio tužitelju i rentu u visini utvrđenoj po knjigovodstvenom vještaku, na koji nalaz nije bilo primjedbi glede izračuna vještaka.
Kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, ne mogu tuženici s uspjehom osporavati utvrđenja knjigovodstvenog vještaka kao i liječnika vještaka pa je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovan.
Prigovor zastare je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim za razdoblje od veljače 2002. pa nadalje. Predmetno potraživanje naknade štete u vidu razlike u mirovini koju bi tužitelj primao od umirovljenja i mirovine koju bi primao da nije bilo štetnog događaja i da nije ostvarivao manju plaću je dospjelo nakon odlaska u mirovinu tužitelja odnosno, nakon što je primio pravomoćno rješenje o priznanju mirovine. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 1. listopada 2003. potraživanje tužitelja nije zastarjelo prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO.
I konačno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio zbroj pojedinačnih novčanih svota a na temelju odredbe čl. 211. st. 1. ZPP su tuženici trebali treću osobu obavijestiti o otpočetoj parnici kako bi time zasnovali stanoviti građanskopravni učinak a što im je bila dužnost učiniti podneskom preko parničnog suda čime dakle, nije predviđena mogućnost odnosno naložena obveza parničnom sudu obavještavati treću osobu o otpočetoj parnici, o razlogu obavijesti i o kakvu se stanju nalazi parnica.
Slijedom iznijetog nisu ostvareni ovi žalbeni razlozi I. do II. tuženika budući da takav podnesak o obavijesti trećoj osobi nisu dostavili.
S obzirom da ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava valjalo je, bez posebnog obrazlaganja, primjenom odredbe čl. 375. st. 5. ZPP odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. Izreke (čl. 368. st. 1. ZPP).
Odluka o parničnom trošku stranaka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. ZPP a sukladno odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).
Pri tome je prvostupanjski sud valjano utvrdio uspjeh svake od stranaka u razdoblju do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o reviziji tužitelja kojom je odbijen tužbeni zahtjev i potvrđena prvostupanjska odluka za svotu od 351.238,00 kn a ukinuta prvostupanjska i drugostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko ove svote.
Prvostupanjski sud je tako, za svako razdoblje u ovoj parnici, pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora kao i uspjeh stranaka sukladno toj vrijednosti koja se mijenjala tijekom postupka za što je dao vrlo jasne i opširne razloge sa kojima je suglasan i ovaj sud te je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku o njihovom parničnom trošku sadržanu pod točkom V., VI., VII., IX. i X. izreke.
Predsjednica vijeća:
Andrina Raspor Flis, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.